Christus Rex

Sv. Grgur Veliki: Ne treba se obazirati na opći crkveni sabor koji je unio pomutnju!



„Nadalje, to što pišeš da nisi želio prenijeti moje pismo kraljici Theodelindi zbog toga što se u njemu spominje peti koncil, jer si mislio da bi se ona mogla zbog toga uvrijediti, dobro si učinio što ga nisi prenio. Stoga sada činimo onako kako si preporučio, naime, izražavamo odobravanje četiriju koncila. Međutim, što se tiče koncila koji je kasnije održan u Carigradu, koji mnogi nazivaju petim, želio bih da znaš da on nije naredio ili podržao ništa što je protiv ova četiri presveta koncila, budući da se nije radilo ništa u odnosu na vjeru, nego na osobe; osobe, također, o kojima ništa nije sadržano u spisima Koncila u Kalcedonu, ali, nakon što se objavilo kanone, nastala je rasprava i na kraju javno pretresanje nekih osoba. Međutim svejedno smo učinili kako si želio, ne spominjući taj koncil“.

Papa sv. Grgur Veliki, Pismo Konstanciju, milanskom biskupu (Pisma IV, 39)


„II. vatikanski nije bez presedana. Do otprilike analogne situacije došlo je mnogo ranije u povijesti Crkve, čega ni tradicionalisti ni neokatolici podjednako nisu svjesni: na Drugom carigradskom saboru, održanom 553.god. Mons. Philip Hughes 1934. god. opisao ga je kao „najčudniji od svih općih koncila“. Bio je to ekumenski koncil, peti od dvadeset i jednog koliko ih je Crkva sazvala od Nicejskog do Vatikanskog. Strogo gledano, on nije poučavao ništa krivo. Međutim, kao što se pokazalo i za II. vatikanski, II. carigradski je bio potpuna katastrofa i kao takvog ga prepoznaju mnogi suvremeni promatrači. Neokatolici, koji osuđuju tradicionaliste, kritičare II. vatikanskog, trebali bi dobro upoznati ovaj nesretni koncil…

Ako je sv. Grgur papa mogao savjetovati šutnju o petom ekumenskom koncilu, ne bi trebalo biti samo po sebi nezakonito savjetovati sličan pristup nejasnom koncilu našeg vremena. Dakako, on je sazvan legitimno i ima status ekumenskog koncila. Svi to priznaju. Ali ako je on unio samo zbunjenost i neslogu, zašto inzistirati da ga se tretira kao idola, naglašavajući ga do (mjere) isključivanja svega ostaloga, kad povijest pokazuje da takav stav nije ni potreban ni poželjan?"

Christopher Ferrara i Thomas E.Woods, The Great Facade, str. 327,332


,,Katolik mora biti slobodan reći o II. carigradskom koncilu ono što je očito svakome tko ga je proučavao; on nije učinio ništa za povratak monofizita (heretika) u krilo crkve, zapravo je mnoge od njih još više otuđio. Zbog zbunjujuće naravi onoga što je koncil pokušavao učiniti, pravovjerni katolici, sa svoje strane, morali su biti zbunjeni i demoralizirani ovim koncilom i zaista su ga desetljećima kasnije cijela područja zapada odbijala priznati ekumenskim koncilom, uvjereni da je on na neki način odbacio i oborio učenja Kalcedonskog (četvrtog ekumenskog koncila).

Sv. Izidor Seviljski nije imao lijepe riječi o II. carigradskom. Temeljeći se, dakle, na svjedočanstvu ljudskog razuma, možemo slobodno zaključiti da je ovaj koncil, iako nije poučavao ništa sigurno pogrešno, bio užasna katastrofa koja nije nikad trebala biti sazvana. Nemoguće je zamisliti bilo kakvu osnovu po kojoj bi i najokorjeliji neokatolik mogao opisati ovaj peti ekumenski koncil kao nesumnjivu blagodat.

Primjer II. carigradskog koncila služi da bi pokazao ne samo zbrku koju ekumenski koncil može unijeti u Crkvu ako i ne poučava dogmatske pogreške, nego i to da cijeli život Crkve ne treba biti organiziran oko dekreta najnovijeg koncila. Danas ćemo čuti neprestane poticaje da upijamo duh Drugog vatikanskog koncila, da cijeli život Crkve treba preurediti u skladu s njegovim odlukama, da se zaista cijelo djelovanje Crkve odvija u svjetlu koncila. Nakon II. carigradskog, s druge strane, kad je svećenstvo moglo vidjeti da je nedavni koncil prouzročio samo podjelu, zbunjenost i sukob, nismo više čuli takve poticaje. Kao što smo naveli, papa sv. Grgur Veliki zapravo je savjetovao biskupu kojeg je mučio koncil, da jednostavno o toj temi šuti, držeći se čvrsto katoličke vjere kako je izložena na (prethodnom) kalcedonskom koncilu. Grgur i drugi pape šestog i sedmog stoljeća su bili dovoljno inteligentni da shvate da bi opsesivni naglasak na koncilu samo ponavljao raskol i nastavljao demoralizirati pravovjernu stranu. Dakle, kad god je to bilo moguće, oni su ga jednostavno ignorirali.

Zašto ne bismo činili isto i s II. vatikanskim? Ako se za jedan koncil (osobito zato što je II. vatikanski bio više pastoralni nego dogmatski koncil) može reći u najboljem slučaju da Crkvi ne pomaže, a u najgorem da joj šteti, onda se sigurno i za neki drugi može. Zašto ne bismo poslušali savjet pape sv. Grgura Velikog milanskom biskupu i jednostavno ne govorili o njemu?"

Thomas E. Woods,ml. „An Ambiguous Cuoncil“, u časopisu Catholic Family News, ožujak 2002 (IX:3), str. 18





Arhiva bloga

Časopis: