petak, 21. veljače 2014.

Papa sv. Grgur Veliki - ne treba se obazirati na opći crkveni sabor koji je unio pomutnju!



„Nadalje, to što pišeš da nisi želio prenijeti moje pismo kraljici Theodelindi zbog toga što se u njemu spominje peti koncil, jer si mislio da bi se ona mogla zbog toga uvrijediti, dobro si učinio što ga nisi prenio. Stoga sada činimo onako kako si preporučio, naime, izražavamo odobravanje četiriju koncila. Međutim, što se tiče koncila koji je kasnije održan u Carigradu, koji mnogi nazivaju petim, želio bih da znaš da on nije naredio ili podržao ništa što je protiv ova četiri presveta koncila, budući da se nije radilo ništa u odnosu na vjeru, nego na osobe; osobe, također, o kojima ništa nije sadržano u spisima Koncila u Kalcedonu, ali, nakon što se objavilo kanone, nastala je rasprava i na kraju javno pretresanje nekih osoba. Međutim svejedno smo učinili kako si želio, ne spominjući taj koncil“.

Papa sv. Grgur Veliki, Pismo Konstanciju, milanskom biskupu (Pisma IV, 39)


„II. vatikanski nije bez presedana. Do otprilike analogne situacije došlo je mnogo ranije u povijesti Crkve, čega ni tradicionalisti ni neokatolici podjednako nisu svjesni: na Drugom carigradskom saboru, održanom 553.god. Mons. Philip Hughes 1934. god. opisao ga je kao „najčudniji od svih općih koncila“. Bio je to ekumenski koncil, peti od dvadeset i jednog koliko ih je Crkva sazvala od Nicejskog do Vatikanskog. Strogo gledano, on nije poučavao ništa krivo. Međutim, kao što se pokazalo i za II. vatikanski, II. carigradski je bio potpuna katastrofa i kao takvog ga prepoznaju mnogi suvremeni promatrači. Neokatolici, koji osuđuju tradicionaliste, kritičare II. vatikanskog, trebali bi dobro upoznati ovaj nesretni koncil…

Ako je sv. Grgur papa mogao savjetovati šutnju o petom ekumenskom koncilu, ne bi trebalo biti samo po sebi nezakonito savjetovati sličan pristup nejasnom koncilu našeg vremena. Dakako, on je sazvan legitimno i ima status ekumenskog koncila. Svi to priznaju. Ali ako je on unio samo zbunjenost i neslogu, zašto inzistirati da ga se tretira kao idola, naglašavajući ga do (mjere) isključivanja svega ostaloga, kad povijest pokazuje da takav stav nije ni potreban ni poželjan?"

Christopher Ferrara i Thomas E.Woods, The Great Facade, str. 327,332


,,Katolik mora biti slobodan reći o II. carigradskom koncilu ono što je očito svakome tko ga je proučavao; on nije učinio ništa za povratak monofizita (heretika) u krilo crkve, zapravo je mnoge od njih još više otuđio. Zbog zbunjujuće naravi onoga što je koncil pokušavao učiniti, pravovjerni katolici, sa svoje strane, morali su biti zbunjeni i demoralizirani ovim koncilom i zaista su ga desetljećima kasnije cijela područja zapada odbijala priznati ekumenskim koncilom, uvjereni da je on na neki način odbacio i oborio učenja Kalcedonskog (četvrtog ekumenskog koncila).

Sv. Izidor Seviljski nije imao lijepe riječi o II. carigradskom. Temeljeći se, dakle, na svjedočanstvu ljudskog razuma, možemo slobodno zaključiti da je ovaj koncil, iako nije poučavao ništa sigurno pogrešno, bio užasna katastrofa koja nije nikad trebala biti sazvana. Nemoguće je zamisliti bilo kakvu osnovu po kojoj bi i najokorjeliji neokatolik mogao opisati ovaj peti ekumenski koncil kao nesumnjivu blagodat.

Primjer II. carigradskog koncila služi da bi pokazao ne samo zbrku koju ekumenski koncil može unijeti u Crkvu ako i ne poučava dogmatske pogreške, nego i to da cijeli život Crkve ne treba biti organiziran oko dekreta najnovijeg koncila. Danas ćemo čuti neprestane poticaje da upijamo duh Drugog vatikanskog koncila, da cijeli život Crkve treba preurediti u skladu s njegovim odlukama, da se zaista cijelo djelovanje Crkve odvija u svjetlu koncila. Nakon II. carigradskog, s druge strane, kad je svećenstvo moglo vidjeti da je nedavni koncil prouzročio samo podjelu, zbunjenost i sukob, nismo više čuli takve poticaje. Kao što smo naveli, papa sv. Grgur Veliki zapravo je savjetovao biskupu kojeg je mučio koncil, da jednostavno o toj temi šuti, držeći se čvrsto katoličke vjere kako je izložena na (prethodnom) kalcedonskom koncilu. Grgur i drugi pape šestog i sedmog stoljeća su bili dovoljno inteligentni da shvate da bi opsesivni naglasak na koncilu samo ponavljao raskol i nastavljao demoralizirati pravovjernu stranu. Dakle, kad god je to bilo moguće, oni su ga jednostavno ignorirali.

Zašto ne bismo činili isto i s II. vatikanskim? Ako se za jedan koncil (osobito zato što je II. vatikanski bio više pastoralni nego dogmatski koncil) može reći u najboljem slučaju da Crkvi ne pomaže, a u najgorem da joj šteti, onda se sigurno i za neki drugi može. Zašto ne bismo poslušali savjet pape sv. Grgura Velikog milanskom biskupu i jednostavno ne govorili o njemu?"

Thomas E. Woods,ml. „An Ambiguous Cuouncil“, u časopisu Catholic Family News, ožujak 2002 (IX:3), str. 18





Broj komentara: 14:

  1. Pojašnjenje: autori izraz 'neokatolici' u spomenutim djelima koriste u smislu neokonzervativaca, u svrhu pokazivanja kako se uistinu radi o jednom novom poimanju katoličanstva, utemeljenom na slijepoj poslušnosti i apoteizaciji autoriteta.

    OdgovoriIzbriši
  2. Iskreno, smatram kako daleko više pomutnje dolazi od zagovornika "duha" II. vatikanskog koncila nego li od Koncila samoga. Štošta se u današnjem vremenu prodaje pod Koncil (kao što bi se na nekakvoj tržnici štošta prodalo pod zdravi domaći krumpir), a da o tome u samim dokumentima nema ni spomena.

    A što se "slijepe" poslušnosti tiče - ipak nas sv. Pavao upozorava da nastojimo biti sposobni obrazložiti razloge nade koja je u nama, a da bi to postigli potrebna je doza zdrave kritičnosti koja dokida sljepoću. Ipak, straši me kad u ime "slobodnog gledanja" poslušnost nestaje a na njezino mjesto dolazi bunt i odvajanje. Toga nije nedostajalo pri početcima Crkve (brojni su gnostici tvrdili da su "progledali" i da im autoritet više nije potreban), a ni danas.

    Upravo zato smatram kako posebnu vrijednost ima kritički pogled na Koncil, prepoznavanje što uistinu jest riječ Koncila a što je dio onog izmišljenog "duha" Koncila o kojem je papa emeritus Benedikt XVI. govorio na svom zadnjem obraćanju klericima. Tek kada razaznamo to dvoje, i uz posluh i poniznost pred tradicijom, pologom vjere i Svetim Ocem, možemo uistinu nastaviti graditi i ići dalje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Lijepo je to rečeno (ovaj zadnji dio), ali za ovu konkretnu situaciju to nema nikakvo značenje, sve dok se ne suočimo s činjenicom da se nakon koncila od katolika zahtijeva da kompromitiraju svoju vjeru protestantiziranom Novom misom, ekumenizmom, kolegijalnošću i vjerskom slobodom, u ime poslušnosti. Kad smo to učinili, primijenit ćemo katoličko pravilo da je vjera najvažniji princip našeg kršćanskog života te uvjet spasenja, i da je se ne može žrtvovati u ime poslušnosti ljudskim autoritetima, koji nisu iznad vjere nego joj trebaju služiti.

      A koji je duh koncila najbolje će nam moći kazati papa koji ga je sam sazvao – Ivan XXIII. sa svojom izjavom da Crkva više ne treba koristiti lijek kazne nego lijek milosrđa; odnosno odreći se osude zabluda i izlagati svoju vjeru ne vodeći računa o onome što je ugrožava. Točno je taj princip doveo do stvaranja Nove mise i dvoznačnosti u koncilskim dokumentima, koje su kasnije iskorištene za potkopavanje vjere. Isto tako, o duhu koncila govore i ona glavna zbivanja na koncilu – odbacivanje prvotnih potpuno katoličkih shema i imenovanje peritima onih koji su prethodno bili pod osudama zbog svojih zabluda, te značajno utjecali na oblikovanje dokumenata, u koje su ubačene kompromisne fraze i izjave koje je objektivno nemoguće spojiti s tradicionalnim naukom. Odvojiti koncil od tog duha nije moguće jer to pripada samoj njegovoj biti – možemo mi i trebamo taj duh isključiti ali to onda više nije II. Vatikanski koncil nego nešto drugo.

      Izbriši
  3. Thomas E. Woods je nadasve poticajan autor! Podsjećam da je na hrvatski prevedena njegova odlična "Kako je Katolička Crkva izgradila Zapadnu civilizaciju"

    OdgovoriIzbriši
  4. Administrator je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Razlika je bila u tome što Milano i Akvileja nisu priznali II. carigradski tako da kod njih nije bilo praktičnih efekata tog koncila. Ova uputa sv. Grgura je zapravo uputa pravovjernom biskupu u biskupiji koja nije pogođena problemima.
      Takvu poruku, zahvaljujući "uspješnoj" provedbi II. vatikanskog rijetko koji biskup bi danas mogao primiti jer rijetko koji ima "nenačete" klerike i puk. Mi smo nažalost u takvoj situaciji kad više ništa nije nenačeto i zbilja nije moguće ignorirati strahote pohare "koncilskog duha".
      Ipak, poanta članka je jasna. II. carigradski je sazvan od strane jednog moćnog cara zbog političkih razloga (trgovine s većinski monofozitskim provincijama na istoku i jugoistoku), a biskupi su se caru protivili koliko god su mogli. Posthumno je osuđen Teodor Mopsuestijski, carev žrtveni jarac, koji je svojedobno umro kao pravovjerni biskup Crkve iako je neprestano "hodao po rubu" i moguće bio odskočna daska za tri i pol desetljeća mlađeg Nestorija. U svakom slučaju, nekih stotinu godina kasnije bilo je potrebno osuditi monoteletizam, kristološku herezu koja je dolazila iz istog koša kao i monofizitizam.
      Dakle, je li se moglo bez II. carigradskog? Jest. Nestorijanizam je već bio osuđen u Efezu. Je li se moglo bez II. vatikanskog? Jest. Jer ga nije bilo potrebno sazvati, a posljedice su bile, vrlo, vrlo vrlo loše, potiho su se, u ime Koncila proširile razne hereze, a šizma u obliku negiranja discipline je posve očita.

      Izbriši
    2. Je li se moglo bez Lefebvra? Jest.
      Bilo je i još uvijek ima i bez njega sasvim dovoljno drugih koji nastoje potkopati Crkvu sa protestantskih polazišta.
      Sve je to ISTA družba koja ima ISTA početna polazišta: prihvatit ćemo iz baštine Crkve JEDINO ono što MI držimo da treba, MI ćemo ocijeniti gdje je Crkva pogriješila a gdje nije pogriješila, MI smo zadnje mjerilo svega, MI jedini sve ispravno tumačimo.
      Sasvim je nebitna razlika što neki iz te vrlo šarene družbe drže da ljepše zvuči da se nazovu "progresistima", a drugima ljepše zvuči da se nazovu "tradicionalistima".

      Ivan

      Izbriši
    3. Je li moglo bez Maciela. Da, naravno. Može li bez Opusa i Comunione e Liberazione. Dakako!
      Dolazite iz tog miljea, a ne spominjete ga: hinite da ste samo "katolik", a iza svake se riječi skriva neokonzervativna himba koju je nemoguće sakriti, kao bačvu za tankog stupa. Providno i jadno!
      Svi ovi gore spomenuti produžena su ruka modernista u progonu onih koji ljube svetu Crvu i koji žele oslobođenje struktura od modernističke okupacije.

      Kikii

      Izbriši
    4. Ah, što ćemo. Papolatre je već lijepo opisao stari komunist George Orwell. Oceanija zamijeni saveznika i protivnika pa umjesto da u savezništvu s Istazijom ratuje protiv Eurazije počne s Eurazijom ratovati protiv Istazije. Onda je potrebno revidirati povijest, jer Oceanija je vječni saveznik Eurazije i oduvijek je ratovala s Istazijom. A sljedovanje kave smanjilo se s trideset na dvadeset grama, a Partija kaže da se sljedovanja nikad nisu smanjila nego kroz povijest uvijek samo povećavala.
      Tako i naši ultramontanisti na početku svakog pontifikata moraju prebrisati svoj mozak i krenuti novom linijom. Još koju godinu pa će ispasti da Benedikt nikad nije bio papa. Ili možda jest, ali govorio je sve isto kao i Franjo. među njima nema razlike. U Partiji ne postoje razlike. Da pape možda nisu Borg po imenu Petar?
      Zamislimo naše papolatre kao papinske dvorske službenike potkraj 15. stoljeća. Borgia ima priležnicu pa valjda i svaki dvoranin treba imati svoju. Onda dođe Julije II. pa svi puštaju bradu. Prije pet godina možda je bilo IN izvaditi iz riznice kakav lijepi predmet. A u 2014. je valjda IN imati klaunski nos.

      Izbriši
  5. Jesmo li došli do vrhunca pomutnje? Izlaganje kardinala Kaspera na kardinalskom konzistoriju o "novim putovima" i sakramentalnoj Pričesti za rastavljene ponovno vjenčane, a to je eufemizam za bigamiju, zbilja je jasan i dobro ciljan napad na crkveni Nauk. Hoće li se konačno mnogima oči otvoriti?! Ili će se neokonzervativci i ostali dvaput ženiti?!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  6. E gospodo moja, ta vaša "tradicija" nije stara ni 40 godina...
    Zar nije jednostavnije čitati crkvene dokumente bez lefevrovskog "magisterija", čitati SVE što u njima piše i čitati samo ono što ZAISTA piše.
    I naravno, čitati SVE crkvene dokumente od 1. do 21. stoljeća, a ne jedino izabrane odlomke u izabranim dokumentima.
    A vi kažete: zanemarimo neke koncile, zanemarimo neke pape, zanemarimo sve što nam smeta, držimo se jedino Lefebvra kao pijan plota.
    Tuga od vjere, tuga od razuma...

    Ivan

    P. S. Zabranite više ovome Ivanu da piše! Nedopustivo je pozivati se na vjeru Crkve i na zdrav razum...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Prvi princip katoličke vjere je: nepromjenjivost. Nepromjenjivost proizlazi iz činjenice da je katolička vjera objavljena od Boga. Ona nije ljudska izmišljotina nego je kroz nju Bog saopćio čovjeku istinu o sebi, čovjeku i čitavom svijetu.

      To nas vodi prvom principu logičkog razmišljanja: princip neproturječja. Tj. ne mogu biti istinite dvije suprotne tvrdnje. Npr. dvije tvrdnje: 1) čovjek nema Bogom dano pravo naučavati krivu vjeru i 2) čovjek ima Bogom dano pravo naučavati krivu vjeru. Elementarni zdravi razum govori da tvrdnja 1) i tvrdnja 2) ne mogu obje biti istinite. Usvojiti misao kako je to moguće znači učiniti intelektualno samoubojstvo i potpuno odustati od razuma kao takvog.

      I sada se, naravno, postavlja pitanje, što je Crkva učila prije 2. VK? Ima li čovjek Bogom dano pravo javno naučavati lažne vjere? Može li se igdje u Bibliji, Novom ili Starom Zavjetu vidjeti čovjekovo PRAVO da naučava laži? Ima li igdje u Tradiciji Crkve ikakvog govora o tome da čovjek ima PRAVO svojim lažima upropaštavati druge ljude?

      Odgovor na sva ova pitanja je : ne!

      I sada dolazi drugi set pitanja: što Crkva uči na 2. VK o tome? Uči li isto što je učila cijelu svoju povijest? Ili ne?

      Pa evo, ja sam voljan poslušati sve argumente koji bi govorili o kontinuitetu naučavanj Crkve prije i nakon 2. VK. Evo, ovdje je jedan primjer odgovora jednog svećenika koji nije FSSPX-ovac. Ovakve odgovore cijenim i uvažavam jer ne niječu tradicionalno učenje Crkve nego pokušavaju pronaći način kako tekst 2.VK pomiriti sa tim tradicionalnim učenjem:

      http://www.christendom-awake.org/pages/thomas-crean/thomas-crean.htm

      No, ukoliko kontinuiteta u naučavanju nema (a u ovom konkretnom pitanju ga nema), onda se, naravno, postavlja pitanje autoriteta određenog naučavanja. Ima li veći autoritet ono što je Crkva uvijek učila (riječima i djelima), ili ono što uči pastoralni, nedogmatski koncil? I tu je odgovor također vrlo jasan: veći je autoritet tradicionalnog učenja nego novog nedogmatskog učenja. Jer, ne treba zaboraviti, Duh Sveti Crkvi nije obećan da bi je uvodio u neke nove nauke, nego samo da bi vjeno čuvala ono što je primila od apostola.

      Stoga, kada govorimo o tome koja je tradicija stara 40 godina, najbolje je pročitati tekstove Crkve starije od ti 40-50 godina. A ti tekstovi su jednoglasni u osudi zablude da čovjek ima pravo svojim lažnim učenjima upropaštavati druge ljude.

      DM

      Izbriši
    2. Stvorili su i novu Bibliju. Bez brige. Treba usporediti edicije Vulgate Sixto-Clementine i Vulgate Nove, poglavito Stari zavjet (gdje smo mi katolici zaključili da je mazoretska verzija koju su redigirali oni koji negiraju Krista Gospodina pravi Stari zavjet, a ne Jeronimova Vulgata i Septuaginta; osim toga su mazoretski tekstovi i mlađi od Jeronimovog prijevoda, pa ako se nekome sve to čini čudno, utoliko gore po njega i po činjenice kako navodno reče stari mutikaša Hegel). Ima i ponekih mjesta u Novom zavjetu kojima je dosta promijenjeno značenje.
      Naravno, ako mislite da je to korektno utemeljeno novim znanstvenim spoznajama, treba se sjetiti triju stvari. Prvo, da je Biblija djelo ljudi, da Bog sa svime time nije imao nikakve veze, pa teško da su onda prevoditelji Septuaginte (riječ je, inače, o događaju prije Krista) bili Bogom inspirirani. Drugo, budući da je Crkva sve do pojave Hansa Kuenga i LCWR-a bila jedna tlačiteljska organizacija izrazito proevropskih, bjelačkih, mizoginičnih, homofobnih i autokratskih značajki, jasno je da njena verzija Biblije ne može biti ispravna. Treba Bibliju izmijeniti u skladu s potrebama sadašnjeg vremena koje je demokratsko, otvoreno, tolerantno... znate već. Svakako onda mazoretska verzija Starog zavjeta mora biti bolja od klerofašističke. Osim toga, Adam, Noa, Abraham, Mojsije, Jošua, Samson... nikad nisu postojali. Povijest tek kreće s Davidom.
      Treće, očito su devetnaest stoljeća ljudi bili primitivni i zatupljeni pa se nije našao nijedan bibličar i teolog koji bi se kompetencijama mogao mjeriti s jednom jedinom moždanom stanicom današnjih učenjaka. Njihova sposobnost u prah baca sve ove budale prethodnih devetnaest stoljeća. Kako se to dogodilo da se odjednom iz tako blesavih i zatucanih ljudi izrodilo naše društvance novih Prometeja nije jasno (tako višekratno učestala istodobna nagla promjena ne odgovara načelima evolucije; gotovo da bi čovjek pretpostavio božansku intervenciju, ali, rekli smo, Bog je, ako uopće postoji, samo demijurg). Možda se samo današnjim žabama iz njihove perspektive čini da nikad nitko tako pametan po zemlji hodio nije.

      Izbriši
  7. Za početak je dovoljan novi pontifeks poput pape sv. Pija X., koji bi II. vatikanskom posvetio veliku pažnju. Srušio bi sve njegove nekatoličke zaključke sazivajući novi koncil. Onda bi se posvetio ozdravljenju Crkve, tom ozdravljenju bi morali prionuti i idući dvojica papa. Tek bi četvrti papa mogao reći: "Ignorirajte II. vatikanski koncil!"
    Za njemačke biskupe je kasno. Oni, kao i mnogi ostali priznaju samo II. vatikanski i ravnaju se prema njemu i nečemu što ne postoji u svetoj praksi Crkve. Vidimo kamo su stigli!

    Oggy

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.