Kako razumjeti II. vatikanski sabor VIII.

 

Prošli smo put govorili i o vjernosti Učiteljstvu. Naveli smo mišljenje poznatog teologa Brunera Gherardinija koji je o tome već nekoliko puta pisao vrlo vrijedne priloge te lijepo objasnio razliku između sredstava i cilja. A cilj može biti samo Naš Gospodi Isus Krist.

Možda nijedna tema nije toliko teška u razgovoru s našim vjernicima kao što je vjernost crkvenom Učiteljstvu i Svetom Ocu. Međutim, i o tome valja progovoriti.

Znamo da je naša povijest puna iskaza vjernosti i dubokog poštovanja te spremnosti za mučeništvo poradi vjernosti Petrovoj stolici. To je, dakako, sve dobro i tako treba i mora ostati. No opet, naša nas vjera, teologija i Tradicija također uče da poslušnost Svetom Ocu i Rimu nije nekakva slijepa poslušnost. U vremenima krize nije to poslušnost svakoj izjavi koju netko drži Papinom, odnosno nije to slijepa poslušnost svim Papinim izjavama u intervjuima, propovijedima, nagovorima i telefonskim razgovorima. Valjda bi trebalo biti jasno barem da psihološkoj razini da svaka izjava smrtnog čovjeka koji se kao i svi mi bori za svoje spasenje, ne može imati auru nezabludivosti iako duboko i čvrsto vjerujemo da je Gospodin Naš Isus Krist samo Petru ostavio vrhovnu vlast u svojoj Crkvi i znamo da je Crkva neprolazna i neuništiva upravo i poglavito zahvaljujući papinskoj nezabludivosti, no točno znamo kada i kako.

Oko sebe pak vidimo da postoje barem dva tipa poslušnosti u našim koncilskim strukturama: sve što je u vezi s Tradicijom - bilo da je riječ o ispravnom prevođenju riječi pro multis, slavljenju stare Mise, brizi o latinskome u liturgiji ili u svećeničkoj formaciji, njegovanju gregorijanskog korala itd., postoji samo ignorancija ili minimalizam s puno javnog opiranja s tisuću izlika. Kada je riječ o rušenju Tradicije, uvođenju svih mogućih novotarija, javnom nijekanju katoličkih dogmi u sredstvima društvenog priopćavanja - odmah progovaraju strukture pune milosrđa i praštanja, a novotarije se u pravilu drže Duhom Svetim koji puše gdje hoće?! Tada se olako prelazi preko onih odluka koje su pape svečano proglasile i za koje baš vrijedi da su nezabludive.

Prvi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Kristovoj Crkvi Pastor aeternus jasno uči:

„A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude, prema božanskom obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: 'Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću' [Lk 22,32].“

Uloga je, dakle, Svetoga Oca čuvati Crkvu od najljućih neprijatelja, a to su bile uvijek hereze, krivovjerja koja bi unosila pomutnju, slabila vjeru malenih i na kraju često dovodila do narušavanja crkvenog jedinstva, ali i sukoba i ratova. Uloga je biskupa, koji su nasljednici apostola, Svetom Ocu pomagati u toj prevažnoj dužnosti i bez kompromisa naviještati cjeloviti katolički nauk, a ne uvoditi i podupirati novotarije.

Unatoč ovome abnormalnom stanju u kojem se Tradicija nalazi, tradicionalisti čvrsto vjeruju da će prava obnova Crkve, ozdravljenje crkvenih struktura poteći od Kristova namjesnika, Petrova nasljednika koji će ponovno naviještati cjeloviti nauk. Stoga priznaju Svetoga Oca, mole se za njega i slijede sve odluke koje se ne suprotstavljaju Tradiciji. I o ovome postoji crna legenda, ali nije li apsurdno da baš oni koje se proglašava neposlušnima, papinstvo čuvaju od kolegijalnosti Drugog vatikanskog sabora što je izravan napad na ulogu Kristova namjesnika u cijeloj Crkvi. Upravo se duhovna djeca mons. Lefebvrea već desetljećima suprotstavljaju pogibeljnoj ekleziologiji II.vatikanskog sabora koja od jedne glave, kako je sam Krist želio, čini dvoglavu ili stoglavu neman, uvodeći revoluciju u samo srce Crkve.

Mnogi, da bi ponajprije opravdali Drugi vatikanski sabor, pozivaju se na Papin autoritet. Premda se sam Sabor proglasio pastoralnim, čim je završio mnogi su ga željeli proglasiti dogmatskim par excellance, po nekima bitnijim od Nicejskoga. Tako da nakaradni konstrukt Megakoncila pustoši poslijesaborskim vremenom, rušeći cijelu Tradiciju Crkve, teološko razmišljanje, blokira život u Crkvi i Crkvu dovodi u stanje „slobodnog pada“.

Vidimo da smo s jedne strane opkoljeni modernističkom sljedbom koja ne vjeruje u Papinu nezabludivost, ne vjeruje u dogme katoličke vjere, a bez katoličke vjere ne možemo se spasiti. S druge strane imamo neokonzervativce koji već prema svojem ukusu, podrijetlu, pripadanju nekoj duhovnosti uglavnom agresivno, pomalo sektaški, nameću svetoj Crkvi nepoznat nauk o Mega-Učiteljstvu koje je nezabludivo, nepogrješivo, posve odriješenih ruku u fabriciranju istine bez jasnih okvira, bez ikakve ukorijenjenosti u Tradiciji Crkve. Krist sve više postaje nekakvom izblijedjelom slikom na nebu punom oblaka i tame.

No, i u ovakvom vremenu valja ostati zdrave glave. Valja ostati katolik - normalan, pobožan katolik koji ispovijeda svoju vjeru, svetu vjeru katoličku koja je uvjet našega spasenja.

Nastavimo razmatrati nad tekstovima iz „Katoličkog katekizma o crkvenoj krizi“ patera Matthiasa Gaudrona upravo radi očuvanja našeg najvećeg blaga-vjere katoličke.

Tko je nositelj crkvenog Učiteljstva?

Nositelj je crkvenog Učiteljstva snagom božanskog prava Papa za cijelu Crkvu i biskupi za svoje biskupije.

Njihova je dužnost od Boga dana da kao vrhovni učitelji vjere svojim podložnicima navještaju kršćanski nauk i da paze o njegovoj čistoći. Na taj način nastavljaju djelo Našega Gospodina Isusa Krista koji nakon svojeg Uzašašća ne boravi više vidljivo među nama. „Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire“, rekao je Krist svojim apostolima (Lk 10,16), a to vrijedi naravno i za biskupe koji su dakako nasljednici apostola.

Je li crkveno Učiteljstvo nezabludivo?

Da, crkveno je Učiteljstvo nezabludivo; ali za to moraju biti ispunjeni određeni uvjeti, izvan kojih može doći do zabluda. Nije dakle svaka Papina ili biskupova izjava ili propovijed nezabludiva, čak ni svaka papinska enciklika, nego nezabludivost vrijedi samo za izjave za koje se to zahtijeva.

Kada je Papa nezabludiv?

Papa je nezabludiv kada govori ex cathedra, tj. kada kao vrhovni učitelj narodā neku istinu proglašava dogmom koja obvezuje sve vjernike. U ovim je slučajevima Papi zajamčena pomoć Duha Svetoga tako da on ne može zabludjeti. Osim toga, teolozi općenito Papi pripisuju nezabludivost još u nekim slučajevima, primjerice kod kanonizacija, kod općih crkvenih zakona ili kada govori u ime svih svojih prethodnika.

Prvi vatikanski sabor uči: „Da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu“.

Papinska nezabludivost posve stoji u službi čuvanja vjere koja je, kako smo vidjeli, nepromjenjiva i nužna za spasenje. To naglašava isti sabor na jednom drugom mjestu: „A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili“.

Jedno takvo proglašenjem dogmom neke istine vjere ne događa se odveć često, a mnogi pape se uopće nisu poslužili ovom punomoći. U prošlom je stoljeću bilo samo jedno proglašenje dogme, naime dogme o tjelesnom Uznesenju Blažene Djevice Marije u nebo, a dogmu je proglasio papa Pijo XII. 1.studenoga 1950.

Kada su biskupi nezabludivi?

Biskupi su u dva slučaja nezabludivi. Prvo, nezabludivi su kada na općem Saboru pod Papom kao svojim poglavarom navješćuju neki članak vjere. Tako su svi raniji ekumenski sabori*donijeli nezabludive odluke. Važno je kod toga da papa odobri ove odluke premda ne mora bezuvjetno osobno biti nazočan na tome saboru. Ako papa ne bi osobno odobrio odluke jednog sabora, onda on ne bi mogao vrijediti kao nezabludiv.

Drugo, biskupi su nezabludivi kad, rasprostranjeni po cijelom svijetu, jednoglasno naviještaju neku vjersku istinu. To se tiče istina općeg naviještanja vjere koje su se već duže vrijeme naviještale svagdje u Crkvi, a da nisu osporavane.

Nezabludivu izjavu Pape ili Sabora naziva se činom izvanrednog Učiteljstva Crkve, a općenito nezabludivo naviještanje vjere biskupa naziva se naprotiv redovitim ili općim Učiteljstvom.

Tako se stvarna prisutnost tijela i krvi Kristove u sakramentu Euharistije doduše svečano proglasila tek na Tridentskom saboru, ali naravno je već prije bila općenito priznata dogma Crkve. Tek je protestantsko nijekanje činilo potrebnim svečano proglašenje dogmom. Tako su napadi krivovjeraca često prigodom da se jedna istina svečano definira.

Kod jedne pak istine koja je u Crkvi kontroverzna, bilo da svi biskupi jednog vremenskog razdoblja nisu u tome jedinstveni ili bilo da su se u različitim vremenima vladala različita mišljenja, može se samo na ovaj način, dakle svečanim proglašenjem pape ili sabora stvoriti jasnoća.

 

*Ekumenski sabor je sabor cijele crkve čiji zaključci vrijede za cijelu Crkvu u svijetu, „ekumenski“ znači ovdje „općenit“. Suprotnost tomu je partikularni koncil ili sinoda koja obuhvaća samo biskupe jednog određenog dijela Crkve i čiji zaključci samo za ovaj dio Crkve vrijede.

Prijašnji nastavci - Kako razumjeti Drugi vatikanski sabor?