U prirodi pronalazimo mnoge sličnosti s otajstvom
Presvetog Trojstva. Budući da su svijet i sva stvorenja djelom Svevišnjega, u
njemu se djelomično zrcali i trojstvenost Svevišnjega. Stoga kaže Vatikanski
sabor 1870. da mi s pomoću razuma prosvijetljena vjerom možemo dospjeti do
korisnog razumijevanja otajstava ako ih usporedimo s mnogim stvarima u prirodi
(I. vatikanski sabor 3,4). Ovdje pronalazimo sljedeće nesavršene usporedbe:
Sunčeva zraka sadrži trobojno svjetlo: crveno, žuto,
plavo. Ametist sjaji, promatran s različitih strana, trima bojama: purpurno
crvenom, ljubičasto-plavom i crveno-ljubičastom, a opet je to samo jedan i isti
kamen (sveti Izidor). Ista voda može biti u krutom sanju, tekućina i u obliku
pare, ipak ne istodobno. Sunčeva kugla koja sjaji, zraci svjetlosti koji od nje
polaze i toplina koju stvaraju jedno i drugo jesu tri stvari, ali ipak samo
jedno (sveti Ćiril Aleksandrijski). Kod ognja pronalazimo plamen, svjetlost i
toplinu; tri su stvari, ali ipak samo jedan oganj. Valja pripomenuti da naš duh
ima: razum, volju i pamćenje; da postoje tri protežnosti (dimenzije) svih
tijela u prostoru: duljina, širina, visina, i trostrukost u vremenskom slijedu:
prošlost, sadašnjost, budućnost. Na mnogim oltarima trostruki list djeteline
predočuje Presveto Trojstvo.
Stoga nisu tri boga, nego samo jedan Bog.
Otac je dakle drugi nego Sin jer je kao osoba
različit, ali on nije nešto drugo jer nema drugu bit (4. Lateranski sabor).
Otac i Sin doduše nisu jedan i isti, ali su itekako jedno i isto.
Stoga je jedna osoba isto tako vječna, sveznajuća,
svemoguća i savršena kao i druga. Kad je Krist govorio o svojem povratku k Ocu,
dodao je: „Otac je veći od mene“ (Iv 14,28). Međutim, on je ovdje govorio o
sebi kao čovjeku; jer govoraše o povratku u kuću Očevu. Stoga su stvaranje
svijeta, otkupljenje i posvećenje čovječanstva zajednički dovršile sve tri
osobe.
Unatoč tome uobičava se reći: Bog Otac je stvorio
svijet, Bog Sin je otkupio ljude, Bog Duh Sveti posvećuje ljude.
Tri
božanske osobe razlikuju se samo po izvoru
Kod drveta iz korijena izlazi stablo, a iz jednoga i
drugoga nastaje plod, slično je i sa tri božanske osobe. I ljudska obitelj koja
se sastoji od oca, majke i djeteta može se usporediti s Presvetim Trojstvom. Pri
tome valja napomenuti da je od Adama nastala Eva, a od njih oboje nastalo je
dijete.
Otac ne nastaje i ne izlazi ni od koje osobe; Sin
pak izlazi od Oca, a Duh Sveti od Oca i Sina, jednako od obojice (Bellarminov
katekizam).
Kako bi se označio red izlaženja Oca se naziva
prvom, Sina drugom, a Duha Svetoga trećom božanskom osobom. Ipak valja
zamijetiti da je ovdje svaki vremenski slijed („jedan iza drugoga“) isključen;
Sin izlazi od vječnosti od Oca, a Duh Sveti od vječnosti od Oca i Sina. Jer ako
bi u Bogu u vremenu pridošlo nešto novo, onda Bog ne bi bio nepromjenjivim,
dakle ne bi bio Bog. Sin je rođen iz vječnog bitka Očeva prije sveg stvorenja
(Ps 109,3) i to pak na sljedeći način: Bog Otac je po svojoj spoznaji stvorio
svoju istobitnu sliku, isto kao što mi po mišljenju u svom duhu stvaramo
misaonu sliku. Radi objašnjenja još sljedeće usporedbe. Svaki oganj ižaruje
sjaj; sjaj je uvijek istodoban s ognjem.
Ako bi postojao vječni oganj, postojao bi i vječni sjaj (sveti
Augustin). A Sin je na isti način odsjev vječne svjetlosti (Mudr 7,26), odsjaj
slave Očeve (Hebr 1,3).
Kada učenik posve primi učiteljev nauk, tada obojica
imaju isti nauk, samo s razlikom da je učiteljev nauk prenesen učeniku; tako i
Bog Otac i Sin imaju istu bit (mudrost), samo da je ona Sinu od vječnosti
prenesena (sveti Klement Aleksandrijski). Tako kako se o gorućoj baklji zapali
druga, a da prva ništa ne izgubi, isto je tako Sin rođen od Oca, a da mu ništa
nije uzeo (Tacijan). Sin se Božji naziva i Riječ (Ivan 1,1) jer je on naime izgovorena
i sama govoreća Božja bit.
Riječ je vjeran izraz misli. A Bog Sin je istobitna
slika Očeva. A Bog je preko sina govorio ljudima i to po suglasju mišljenja
svetih otaca već u Starom zavjetu. Kako Sin po spoznaji ima svoj nastanak, tako
ima i Duh Sveti po ljubavi. Za objašnjenje sljedeće usporedbe: Kad se netko
pogleda u zrcalu, stvara se njegov vjeran odsjaj; ako zamijeti ljepotu svoje
slike, osjeća ljubav prema sebi. I Bog Otac se ogledao u zrcalu svog božanstva
i time je rodio svoj „otisak Bića“ (Hebr 1,3); uzajamna ljubav Oca i Sina, ovog
stvorenog otiska jest Duh Sveti (sveti Augustin, sveti Toma Akvinski, sveti
Anzelm).
Sveti je Duh tim više Duh Ljubavi jer je on onaj
koji u našemu srcu stvara ljubav prema Bogu i bližnjemu. Riječ Duh („dah“) izabrana
je na odgovarajući način jer se ovom riječju izriče uzajamna naklonost, težnja
za ljubavi (sveti Toma Akvinski). Da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina, kaže sam
Krist; jer jedanput objašnjava da će Otac poslati Duha (Ivan 14, 26), drugi put
kaže da će on sam poslati Duha Svetoga (Ivan 16,7).
Duh Sveti izlazi od Oca i Sina kao toplina od sunca
i od zrake (sveti Toma Akvinski). Kao plod izlazi istodobno od stabla i
korijena, tako istječe Duh Sveti od Oca i Sina (Tertulijan). Ako se od jednu
svijeću zapali drugu i od nje treću, onda treća svijeća ima svjetlo od obje
svijeće.
