Christus Rex

Revolucija pape Franje



„Trebamo dospjeti do trijumfa
revolucionarne ideje preko jednog Pape.“
Istruzione permanente dell'Alta Vendita

„To je papa Franjo. Ako Crkva postane kakvom je on zamišlja i želi, promijenit će se jedna epoha“. Eugenio Scalfari je tako završavao slavni intervju koji mu je dao Pontifeks [1] i čini se da je zbilja pogodio „u sridu“ jer ovaj Papa doista provodi pravu pravcatu revoluciju.

U biti, nije posrijedi metamorfoza ideja koju je već ostvario Koncil i pape koji su ga prenosili jer u tome području Franjo uistinu ne govori ništa novo. Njegova revolucija napreduje navlastito u praksi. Relativistička načela, temelj nove koncilske ekleziologije, sve se jače guraju s teorije na njihove praktične posljedice i na koncu stvaraju sve veći rascjep između nauka i života katolika.

U ovome sve bržem prijelazu s ideja na činjenice čini se da Franjo djeluje prevladanom umjetnošću: telefonski poziv, riječ spomenuta u određenom surječju i tišina koje se pridržava u drugome, intervju, dobro razrađen upitnik radi ispitivanja „naroda Božjega“ u surječju trenutne dekristijanizacije kako bi se potom iskoristili odgovori i izvukle predviđene posljedice: budući da Crkva nije više u suglasju s kršćanskim pukom, nameću se promjene! Sve je ovo očito nužno popraćeno medijima i vidimo da su posljednje utvrde samog naravnog zakona potresene u svojim temeljima.

Neprijatelji Crkve, dakako, ne propuštaju priliku iskoristiti ova otvaranja. Tako papa Franjo postaje osobom godine američkog gay časopisa The advocate [2] i njegove se rečenice stavljaju na vrata abortivnih klinika radi obeshrabrenja prosvjeda za život. [3]

Nova mjerna jedinica morala postaje samo subjektivna savjest [4]. S jedne se strane i dalje izjavljuje da se nauk želi sačuvati nedirnutim, a s druge se strane u praksi pobijaju načela, promišljajući o konkretnim situacijama koje bi omogućile pronalaženje moralnih rješenja po mjeri, po varijabilnoj geometriji, jer u konačnici, po novome učenju, dostatno je da svatko djeluje po savjesti!

Eksplozivan koktel koji je, dakle, često sastavljen ne od učiteljskih čina ili dokumenata i time je onda po samoj činjenici izvan teoloških raspri o božanskoj pomoći kojom bi se trebao koristiti Papa, nego poradi tog razloga još više ubojit.

Ova se duboka revolucija ostvaruje u javnom mnijenju i osobito u mentalitetu katolika i ima puno veći domet od obične doktrinarne izjave, posjeduje time i prednost paraliziranja otpora unutar Crkve jer se uvijek može tražiti „dobra interpretacija“ s ciljem opravdanja svega kako to umješno čine oni konzervativni krugovi, natopljeni liberalnim duhom, kojima se oduvijek služi svaka revolucija radi kanaliziranja opravdanog otpora unutar jednog sustava.

Jedan od sljedećih koraka u ovome pravcu bit će kanonizacije Ivana XXIII., pape koncilskog epohalnog zaokreta i Ivana Pavla II., onoga koji je ekskomunicirao Tradiciju u ime novog evolutivnog shvaćanja nje same.

Ovim se svečanim činom nesumnjivo želi kanonizirati sam Koncil i učiniti ga miljokazom nove ere „napretka“ za Crkvu o kojoj se izjavljuje, potcjenjujući time svaku objektivnu stvarnost, da „joj nikada nije bilo tako dobro kao danas“! [5]

Drugi će cilj ovoga pravca biti listopadska sinoda o obitelji. Papin glavni teolog za ovaj događaj bit će, čini se, ni više ni manje nego kardinal Kasper koji se od prvih dana njegova pontifikata drži „izvrsnim teologom“ [6]. U njegovom nedavnom izlaganju na posljednjem konzistoriju [7], koje Prvosvećenik drži „prelijepim i dubokim“ [8], Kasper stvara, kao pravi plesač po konopu, razornu distinkciju između nauka, koji je riječima označen nepromjenjivim i prakse koja se prilagođava okolnostima, otvarajući tako put dopuštanju pričesti rastavljenim priležnicima i uništavajući temelje nerazrješivosti braka. [9]

Proces se čini nepovratnim i ljudski gledano to zbilja i jest. Ali Crkva je božanska i bit će veličajno vidjeti (u ovome životu ili u budućemu) kako će Gospodin, koji se činio usnulim, ustati s Petrove lađe kako bi samo jednom riječju umirio oluju.

U ovome iščekivanju, ono što nam preostaje činiti jest čuvati vjeru i prenositi je. Poradi toga moramo iz našega uma udaljiti svaki osjećaj obeshrabrenja s obzirom na trenutna zla. Ničemu ne koristi kukanje o ruševinama koje nas okružuju. Jasno, valja biti bistar, ali i ponajprije čuvati vjeru u Crkvu i činiti sve kako bismo bili oni „bojovnici“ o kojima je govorila sveta Ivana Arška, po kojima će Bog dati pobjedu. [10]

Jamačno se Gospodin želi poslužiti svakim od nas kako bi ostvario restauraciju svoje kraljevske vlasti u društvu i u Crkvi. Za to je potrebno strpljivo graditi, ponajprije u nama, unutarnji zamak o kojemu govori sveta Terezija Avilska, po životu sve dubljeg zajedništvovanja s Bogom na temelju zdravog nauka, molitve, ignacijanskih duhovnih vježbi, ali poglavito sakramentalnim životom koji se temelji na pravoj katoličkoj Misi, a ne na neoliturgiji protestantskoga duha.

Valja potom nanovo izgraditi, usred sveopćeg rasula, stanice kršćanskoga društva koje se temelje na nerazrješivoj obitelji. Osim toga, trebamo pridonositi umjereno, ali svim svojim snagama, obnovi vladavine našega Gospodina Isusa Krista u društvu po vjernosti staleškim dužnostima koje vrše katolici, bez ikakve duhovne shizofrenije koju nameće liberalizam koji u čovjeku želi odijeliti privatni od javnoga života.

Potrebno je ponovno izgraditi socijalne strukture nadahnute vjerom i utemeljene na nepromjenjivom crkvenom Nauku: kapelice, priorate, istinske katoličke škole, sjemeništa i bogoslovije… Potrebno je ostvariti da naš Gospodin vlada u okružju u kojemu živimo na sve dublji i vidljiviji način jer smo, ne zaboravimo to, sastavljeni od duše i tijela i dakle, važno je da ova volja podvrgavanja svega slatkomu jarmu Krista i Bezgrješne izvanjski konkretizira vidljivim znakom kao raspelom, kipom Presvetog Srca, Gospinom medaljom, na isti način kako su djelovali naši očevi koji su išli postavljati križeve na najviše planinske vrhunce kako bi pokazali svoju volju podvrgavanja svega stvorenoga našemu Gospodinu Isusu Kristu.

U ovoj borbi Svećeničko će bratstvo sv. Pija X. biti uvijek na prvoj crti, bez ikakvog kompromisa sa zabludama i duhom ovoga svijeta i svatko će uvijek moći računati na pomoć njegovih svećenika u ovome djelu ponovne izgradnje koje se temelji na vjeri u onoga koji je rekao: „Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet“. [11]


don Pierpaolo Maria Petrucci

___________________________________

Bilješke:
[4] Pogledajte gore citirani intervju koji je dan Scalfariju.
[5] Papa Francesco al clero romano (Papa Franjo rimskom kleru) 16. rujna 2013.http://it.radiovaticana.va/news/2013/09/16/papa_francesco_al_clero_romano:_alla_chiesa_serve_conversione/it1-728994
[6] 2013-03-17 Radio Vaticana
[7] Izlaganje posvećeno temi  Il Vangelo della famiglia(Evanđelje obitelji)kojim je kardinal Walter Kasper otvorio 20. Veljače radove Izvanrednog konzistorija o ovoj temi.
[8] http://www.corriere.it/cronache/14_marzo_04/vi-racconto-mio-primo-anno-papa-90f8a1c4-a3eb-11e3-b352-9ec6f8a34ecc.shtml
[9] Pročitajte o ovome članak Roberta De Matteija, Ciò che Dio ha unito, Il Foglio 1. ožujka 2014. http://www.corrispondenzaromana.it/cio-che-dio-ha-unito/
[10] “Bojovnici će se boriti, a Bog će dati pobjedu” (sveta Ivana Arška)
[11] Iv 16,33

nadnevak:
Oznake: ,

Arhiva bloga

Glasnik:

Glasnik:

KATALOG CHRISTUS REX:

CR #23 (2020./1) | CR #24 (2020./2)