Poznavati revoluciju

Protestantizam je sa svojim načelom slobodnog tumačenja Svetog pisma religiju pretvorio u čisto subjektivan čimbenik lišavajući je time bilo kakvog utjecaja na politički život; baštinu toga prevrata požela je Francuska revolucija koja će joj razviti klice tako da dospije do državnog laicizma Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina u kolovozu 1789. godine koja postavlja temelje jednog novog društvenog i političkog uređenja, dijametralno oprečnoga uređenju kršćanske civilizacije.

Tako se tvrdi da vlast ne dolazi od Boga, nego od naroda, od „Nacije“ (članak III). Čovjek postaje zakon sebi samomu preko izraza opće volje i onda je većina onih koji imaju izborno pravo ta koja odlučuje što je istinito i što je dobro, bez ikakvog odnosa prema naravnom i božanskom zakonu (članak IV i VI).

Napoleon će proširiti ova revolucionarna načela svojim osvajanjima po cijeloj Europi i ona će i dalje ostati, i nakon pseudo-restauracije 1815. godine koja je uslijedila nakon Bečkog kongresa, uporišnom točkom za sve liberale i za sve one koji su željeli izgraditi novo sociokulturno uređenje, čisto zemaljsko koje se temelji na čovjeku, uništavajući staro koje se temelji na kršćanstvu.

Pape su odmah osudili te zablude [1] i pokušavali su se protiv njih boriti svim snagama, shvativši odmah katastrofalne posljedice do kojih su nužno dovodile: ako vlast ne dolazi od Boga onomu kojemu je povjerena, on nije više obični predstavnik veće vlasti koja njime vlada; ako se onaj koji drži vlasti ne mora više podložiti višem zakonu koji je temelj društvenog života, onda se izlaže najgorim zloporabama. Otvara se put vlasti onoga koji ima sredstva za manipuliranje masama i nudi se dakle slobodan put diktaturi čovjekove oholosti i njegovih najnižih strasti, niskosti koje će pokušati opravdati namećući ih zakonski.

Moralne posljedice do kojih dospijevamo danas nisu drugo nego primjena ovih revolucionarnih načela. Kada većina odlučuje glasovanjem u korist pobačaja, onda ubojstvo nedužnog djeteta u krilu svoje majke postaje državnim zakonom koji financiraju porezni obveznici. Onda kada onaj tko ima u ruci sredstva društvenog priopćivanja uspije utjecati na mnoštvo da prihvati transplantaciju organa dok srce još kuca, eutanaziju, ili pak protunaravne zajednice izjednačavajući ih s brakom s pravom na posvajanje, onda to postaje dopušteno i moralno jer ne postoji drugi zakon nego onaj da narod odlučuje.

Muka Crkve

Zaključno izvješće Sinode o obitelji prihvatili su sinodski oci koji su ga izglasali u njegove 94 točke, prihvaćajući ga dvotrećinskom većinom. Ovaj tekst je pod određenim vidikom sablazan bez premca. U njemu se zbilja nazivaju „živim udovima Crkve“ oni koji javno žive u preljubu tvrdeći da valja razmotriti u praski mogućnost za njih da pristupe Euharistiji ovisno o pojedinačnim slučajevima.

Tako se minira nauk o nerazrješivosti braka kao da bi se taj nauk mogao mijenjati već prema okolnostima. I sama šesta zapovijed: „Ne sagriješi bludno“ bi tako vrijedila općenito, ali bi onda valjalo razmotriti svaki poseban slučaj dopuštajući na taj način iznimke. Pred nama je revolucionarna tehnika, već porabljena na Drugom vatikanskom saboru, koja se više ne odnosi na nepromjenjiva načela, nego koja se prilagođava okolnostima. Sve to je u savršenom kontinuitetu s dvama motuproprijima pape Franje o skraćenju postupka za proglašenje braka nevažećim koji su otvorili put onome što se već nazivalo „katoličkom rastavom“.

To je novo, lažno milosrđe, ali ne za grješnika, nego za grijeh. Istinsko milosrđe se odista ne sastoji u izmjeni morala kako bi se opravdalo neuredno ponašanje, nego u pokazivanju težine zla i poticanju grješnika na obraćenje.

Kako je već tvrdio naš utemeljitelj, mons. Marcel Lefebvre, proživljavamo muku Crkve koja se sve više očituje izdajom hijerarhije: to je Judin poljubac; to je Kaifa koji daje osloboditi Barabu, a Isusa osuđuje na smrt.

Šutjeti o ovoj sablazni znači prihvaćati je. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ne može šutjeti i u sljedećem priopćenju našega Generalnog poglavara ponavlja katolički nauk nasuprot ovim zabludama koje šire same crkvene vlasti.

don Pierpaolo Maria Petrucci

Poglavar Talijanskog distrikta FSSPX-a

Izvor: www.sanpiox.it

Dettagli

Duhovne vježbe svetog Ignacija u našem vremenu

Nakon Luciferove pobune jedini je realistični pogled na povijest da je ona beskrajna bojišnica između sila dobra i zla: Bog koji u svojem planu ljubavi želi da razumna stvorenja imaju dioništvo u njegovom blaženstvu, Sotona koji naprotiv pokušava da ih odvuče u propast.

U svom padu anđeo buntovnik povlači „trećinu zvijezda nebeskih“ (Otk 12,4), sjajna bića, čisto duhovna koja pripadaju svakom Anđeoskom koru i koja, zbog oholosti, postaju strašni zlodusi.

Sotonino djelovanje će se javno očitovati nakon stvaranja čovjeka, koji je pozvan zauzeti mjesto pobunjenih anđela u Nebeskom kraljevstvu, navodeći ga na istočni grijeh.

Sukladno Otkupiteljevom obećanju će pali anđeli, koje pokreće mržnja prema Bogu i zavist na ljude, raditi žestoko protiv jadnih sinova Evinih, baštinika naravi koja je izgubila posvetnu milost i koja je ranjena posljedicama istočnoga grijeha.

Otkupljenjem koje je Isus izvršio svojom smrću na križu gdje našu zadužnicu „on ukloni pribivši je na križ“ (Kol 2,15), Sotona doživljava strašan poraz, ali ne odustaje od svojeg pogubnog djelovanja – ometati Crkvu koja je rođena iz Isusova otvorenog boka da ljudima donosi plodove spasenja.

Izazvat će nasilne progone protiv Kristove Zaručnice, najprije od židova koji, odbacujući Mesiju, stvaraju novu religiju s potpunim prekidom sa Starim zavjetom koji je ispunjen u našemu Gospodinu. Farizejske tradicije koje je Isus žigosao postat će temeljem nove religije koja je sintetizirana u Talmudu, novoj „svetoj“ knjizi koja će istisnuti riječ Božju.

Potom će doći na red rimski carevi koji će pokušati fizički uništiti Crkvu Božju. Ali krv mučenika će biti sjeme novih kršćana i Crkva će, herojskim svjedočanstvom svojih članova, zaslužiti obraćenje poganskoga carstva.

Sveta Misa i liturgijska revolucija

Ako postoji ijedna karakteristika koja može par excellence definirati život našeg utemeljitelja, onda je to jamačno želja da obnovi Kraljevstvo Kristovo u dušama i u društvu. Po ovome mons. Marcel Lefebvre posve nasljeduje svetog Pija X. koji je od „Instaurare omnia in Christo“ učinio cijeli program svog pontifikata.

Ostvarenje ovoga kraljevstva uključuje borbu protiv onih koji ga odbacuju i to objašnjava najoštrije suprotstavljanje svetog Pija X. prije, a mons. Lefebvrea kasnije modernizmu koji je prodro u Crkvu.

Isus je zacijelo kralj jer je Bog i njemu dakle sva stvorenja trebaju iskazivati počast, ali je kralj i kao čovjek jer nas je izbavio iz vlasti Sotonine, prolivši svoju krv na križu. Zbog toga pripadamo njemu i njemu moramo podložiti ponajprije svoj duh s potpunim pristajanjem uz istine koje nam je objavio i koje nam pokazuju put kako dospjeti do spasenja. Njemu moramo podvrći i volju usklađujući sve više svoj život s njegovim zakonom.

Kraljevstvo Kristovo ne širi se jedino na duše i na obitelji, nego i na društvo koje je u konačnici Božje stvorenje jer je on čovjeku dao društvenu narav. I ona mu dakle mora iskazivani javni kult u religiji koju je On objavio i temeljiti svoje uredbe na naravnom i božanskom zakonu.

Revolucija pape Franje

„Trebamo dospjeti do trijumfa

revolucionarne ideje preko jednog Pape.“

Istruzione permanente dell'Alta Vendita

„To je papa Franjo. Ako Crkva postane kakvom je on zamišlja i želi, promijenit će se jedna epoha“. Eugenio Scalfari je tako završavao slavni intervju koji mu je dao Pontifeks [1] i čini se da je zbilja pogodio „u sridu“ jer ovaj Papa doista provodi pravu pravcatu revoluciju.

U biti, nije posrijedi metamorfoza ideja koju je već ostvario Koncil i pape koji su ga prenosili jer u tome području Franjo uistinu ne govori ništa novo. Njegova revolucija napreduje navlastito u praksi. Relativistička načela, temelj nove koncilske ekleziologije, sve se jače guraju s teorije na njihove praktične posljedice i na koncu stvaraju sve veći rascjep između nauka i života katolika.

U ovome sve bržem prijelazu s ideja na činjenice čini se da Franjo djeluje prevladanom umjetnošću: telefonski poziv, riječ spomenuta u određenom surječju i tišina koje se pridržava u drugome, intervju, dobro razrađen upitnik radi ispitivanja „naroda Božjega“ u surječju trenutne dekristijanizacije kako bi se potom iskoristili odgovori i izvukle predviđene posljedice: budući da Crkva nije više u suglasju s kršćanskim pukom, nameću se promjene! Sve je ovo očito nužno popraćeno medijima i vidimo da su posljednje utvrde samog naravnog zakona potresene u svojim temeljima.

Da se ne zaboravi…

Jedini razlog koji može ovlastiti, opravdati katolika da se odupre crkvenim vlastima jest vjera.

Osobito s obzirom na liturgiju samo vjera može motivirati odbacivanje novog obreda Mise i temeljni razlog zbog kojeg svaki svećenik i vjernik ne može prihvatiti Novus ordo jest upravo stoga što „predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije.“ [1]

Takvo udaljavanje od katoličke teologije posljedica je približavanja, željenog i odobrenog, protestantskom nauku i bogoslužju kako je izjavio sam Pavao VI. koji je uveo novi obred: „Nastojanje koje se traži od odijeljene braće da se ujedine, mora odgovarati nastojanje, isto tako mučno za nas, da se Rimska Crkva očisti u svojim obredima kako bi postala željenom i da bi se u njoj moglo obitavati“ [2].

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana

Dana 18. siječnja počela je molitvena osmina koja se tradicionalno održavala radi povratka odvojenih kršćana jedinstvu Katoličke Crkve.

Nakon II. vatikanskog sabora cilj je ove inicijative posve izvrnut u ime ekumenizma.

Ne govori se više o povratku katoličkom jedinstvu onih koji su se od njega udaljili, nego o pronalasku jedinstva koje je sama Crkva navodno izgubila, zaboravljajući to da je „jedna“ u vjeri, u bogoslužju i u hijerarhiji teološko obilježje upravo Katoličke Crkve koju je jedinu utemeljio Isus Krist i da se to obilježje gubi baš odvajajući se od nje. 

Don Pierpaolo Petrucci: Papinstvo i biskupska kolegijalnost

Nakon izbora kardinala Bergoglia, sredstva su društvenog priopćavanja na međunarodnoj razini proširila sliku susreta „Biskupa Rima“ s „Papom u miru“, nedvojbeno stvarajući nakon odreknuća Benedikta XVI. dodatnu zbunjenost s obzirom na osobu Kristova namjesnika.

Vidjeti Benedikta XVI. obučena u bijelo i nazivati ga „Papom u miru“, nakon njegovog odreknuća od papinske službe nedvojbeno stvara pomutnju, kao i ustrajavanje da se Kristova namjesnika označava „Rimskim biskupom“, gotovo ograničavajući mu vlast na tu biskupiju ili, u boljem slučaju, priznati mu jedino prvenstvo časti među svim ostalim biskupima, a to je oprečno razlogu ustanovljenja Papinstva kako ga je Isus Krist ustanovio.

Vjerujem da je važno podsjetiti da su kadrinala Bergoglia nazvali Rimskim biskupom kardinali koji su ga izabrali, ali nakon svojeg prihvaćanja, ponajprije mu je predana Papinska služba, to jest prvenstvo upravljanja nad cijelom Crkvom i samo nakon toga biskupstvo nad posebnim gradom Rimom. Svaka pojedina biskupska služba zbilja dolazi od glave, također i za grad Rim. Rimski biskup je Papa, to jest jedina i potpuna glava cijele Crkve kao Petrov nasljednik, po Božjem ustanovljenju.

Priopćenje za tisak: Molitveno bdijenje za mir

Pogoršanje prijetnje da Sjedinjene Američke Države napadnu Siriju, s mogućim uplitanjem svjetskih velesila koje bi uslijedilo, potaklo je Svetog Oca da u sljedeću subotu organizira molitveno bdijenje na kojem će se moliti Gospodina za veliki dar mira.

Sodoma i Gomora

Papa Franjo i mons. Battista Ricca

Različiti događaji pokazuju da homoseksualni lobiji ulažu sve svoje napore ne samo da bi u očima javnog mnijenja prikazali normalnima protuprirodne zajednice i da bi ih izjednačili s brakom, nego također da bi dospjeli do zakonodavstva [1] u kojem će postati kaznenim djelom nazivati grijehom ono što vapi za osvetom pred licem Božjim.