Objavljujemo
u povodu intervjua vatikanskog Državnog tajnika Parolina, koji
svećenički celibat stavlja na raspravu, članak u tri dijela autora
Heinza-Lothara Bartha koji je objavljen u mjesečniku KIRCHLICHE
UMSCHAU o apostolskom podrijetlu svećeničkog celibata.
Nedostatci
na Drugom vatikanskom saboru i u Katekizmu Katoličke Crkve
Štoviše.
U „Presbyterorum Ordinis“ (PO broj 16) Drugog vatikanskog
sabora celibat se označava prikladnim, a ne nužnim što je dalo
prigodu za iritacije, a neprijateljima neoženjenog svećenika
tjeralo vodu na njihove mlinove. Da su se koncilski oci kod ove
procjene pozivali ne samo na istočne Crkve, nego baš i na navodno
drukčiju praksu prve Crkve, i to s obzirom na 1 Tim 3,2-5 i Tit 1,6,
može se označiti nespretnim, upravo lakoumnim; to odgovara u svakom
slučaju ondašnjim istraživanjima (4), kojima su već i ranije
iznijete alternative.
Vidi
se još jedanput više koliko je loša
savjetodavnost u
modernoj
Crkvi
ako ishitreno stavlja nekakve navodno sigurne znanstvene spoznaje
protiv svojeg višestoljetnog nauka i prakse. Slično se dogodilo,
kako bismo spomenuli barem dva primjera, i kod uvođenja pričesti na ruku
i izmjene smjera celebracije. Obje novotarije mjerodavno su promicane
pomoću odgovarajućih studija bonskog liturgičara Otta Nussbauma
koje su kasnije barem u bitnim vidicima opovrgnute istraživanjima.
Za dobru je pak stvar potrebno vremena! Baš jedna institucija koja
je u vremenskoj sferi stara dva tisućljeća te osim toga zastupa
vječne istine, a po osobi svojeg Utemeljitelja i po svojoj biti i
cilju čak strši čak i u vječnost, trebala bi se uzdržati svakog
oblika žurbe u svojim bitnim odlukama.
Nažalost
je i „Katekizam Katoličke Crkve“ (broj 1579 sl),
kod kojeg smo u našem nizu u mjesečniku KU već više puta morali
dijagnosticirati slabosti, čak i pogrješke, unatoč uvjerljivih
novih rezultata istraživanja nije smogao snage, drukčiju
orijentalnu praksu okvalificirati praksom koja se može tolerirati,
ali ipak manje prikladnom. Naprotiv, ovdje se sada stalni đakoni
Katoličke Crkve izuzimaju od celibata što odgovara jasnom prekidu s
crkvenom Tradicijom jer cijeli obred ređenja od đakona do biskupa u
ovom smislu valja promatrati jedinstvom i uvijek je tako i promatran.
Ipak se sada u KKC broj 1580, premda se općenito još poziva na PO
16 u jednoj bilješci, izostavlja spominjanje navodne prakse prve
Crkve sa spominjanjem oba biblijska teksta iz Pavlovih pastoralnih
pisama: riječ je očito o implicitnoj malenoj ispravci koncilskog
teksta koji, evo, nije sakrosanktan.
Posrijedi
je radikalno nasljedovanje Krista
Protiv
toga što kardinal König i svi oni, koji i danas uvijek slično
argumentiraju, tvrde, moguće je dokumentirati koliko samo svećenik
koji živi uzdržljivim životom odgovara božanskoj volji
Utemeljitelja Katoličke Crkve i da celibat seže čak do apostolske
tradicije.
Počnimo
s prvim vidikom. Manfred je Hauke nedavno izvrsno istaknuo srž
svećeničke uzdržljivosti: „I zbilja svećenički celibat ne
predstavlja dogmatsku nužnost – to opet ne znači da je posrijedi
čisto disciplinska mjera. Različni argumenti za svećenički
celibat tijekom su se stoljeća zgusnuli u središnji
zahtjev: da naime svećenik treba biti sličnim Kristu, Dobrome
Pastiru i Zaručniku Crkve. I učiteljski tekstovi kao i teolozi ovo
su uvijek ponovno naglašavali u posljednjim desetljećima. U srži
svećeničko se zvanje sastoji u tome da se slijedi Kristov primjer i
da se živi kao On.“ (5).
U
dubini se beženstvo katoličkog duhovnika dakle samo može razumjeti
kao radikalno nasljedovanje Isusa Krista koji se čak odrekao žene i
djece „radi kraljevstva nebeskoga“ (Mt 19,12), kako je moguće i
znanstveno dokazati. Važna su ovdje poglavito istraživanja poznatog
katoličkog egzegeta Josepha Blinzera (Aus
der Welt und Umwelt des Neuen Testaments,
Stuttgart 1969., 20-40). U Kristov žrtveni život uključuje se
posve i onaj koji „in persona Christi“ treba prinositi njegovu
žrtvu na oltaru kao žrtvu Crkve. Njegovo stanje celibata čini ga
neovisnim od svih privatnih obveza nasuprot obitelji ( što u
vremenima krize i progona daruje veliku slobodu za svjedočenje!) i
dopušta mu predati se posve službi zajednici koju mu je Bog
povjerio.
On
stoji prema njemu u zaručničkom odnosu, slično kao što je cijela
Crkva zaručnica Kristova (vidi primjerice Otkrivenje 22,17). S
ljubavlju prema simbolici koja joj je vlastita, Crkva daje da ova
katolička istina zasja kod posvećenja njezinih biskupa kojima je
povjerena svećenička služba u svojoj punini: kad se novozaređenomu
stavlja njegov biskupski prsten na desnu ruku, govori glavni
celebrant: „Accipe anulum, fidei scilicet signaculum; quatenus
sponsam Dei, sanctam videlicet Ecclesiam, intemerata fide ornatus,
illibate custodias“ (,,Primi prsten, znak tvoje vjernosti, kako bi
Zaručnicu Božju, svetu Crkvu sačuvao u nepokolebljivoj vjernosti
bez štete“, tekst prema tradicionalnom „Pontificale Romanum“).
Cilj ovoga duhovnog „braka“ jest što je moguće više „roditi
djece“, tako što će ljudi uz pomoć biskupa odnosno svećenika i
pod njegovim vodstvom biti vođeni k životu koji je sličan Kristu;
već crkveni oci naglašavaju ovaj zadatak duhovnog očinstva. (6)
Raniji
oblici celibata
Dotaknimo
se i drugog aspekta! Alfons Maria Stickler je već 1993., prije
nesretnog intervjua kardinala Königa, iznio uvjerljive argumente za
apostolsko podrijetlo obvezujućeg celibata za kler.
Ovu
je tezu već u 19. stoljeću zastupao G. Bickell, ali je osobnim
autoritetom svojega protivnika F. X. Funka opet pao u zaborav.
Ishodište
je argumentacije činjenica da Pavao (Tit 1,8) od oženjenog biskupa
zahtijeva „enkrates“, to jest po svoj filološkoj vjerojatnosti
da bude „uzdržljiv“ i da više puta sinode i pape 4. i 5.
stoljeća ovo zahtijevale (Stickler, str. 23 ff., s napomenom 70 na
stranici 82.) s obzirom na poznata mjesta u pastoralnim poslanicama
koja se uvijek ponovno navode za suprotnu poziciju (1 Tim 3, 2-5 i
Tit 1,6, kao i, kako je već spomenuto, PO br. 16 Drugog vatikanskog
sabora).
Premalo
se, naime, obraćalo pažnje na to da je celibat u početku mogao
nastupiti u dva oblika: naime, s jedne strane u obvezi da se ne ženi
i s druge strane u zabrani nakon ređenja u već sklopljenom braku i
dalje skupa živjeti kao muž i žena, a ne u „cohabitatio
fraterna“, to jest kao brat i sestra. Posljednji slučaj bio je
upravo u prvim vremenima zbilja čest i često je u prošlosti
podcijenjen u svom značaju. Stanje izvora, upravo izvora s istoka,
ovdje je posve jednoznačno. Tako, primjerice, nije moguće dokazati
nijedan slučaj gdje bi oženjeni klerik još nakon svojeg ređenja
legitimno dobio djecu (7).
Kardinal
Stickler se za svoja tumačenja mogao osloniti na još dvije starije,
dobro utemeljene studije koje u modernoj teološkoj znanosti –
jasno da to nije slučajno – uglavnom uopće nisu uzete u obzir:
istraživanja isusovca C. Cochinija „Origines
apostoliques du célibat sacerdotal“,
Pariz 1981. ( s opsežnim prikazom situacije kod klera u antici) i
rad jednog mladog svećenika sjedinjenih Ukrajinaca u velikoj
Britaniji koji se, premda se on sam smio oženiti, vehementno založio
za po njegovom mišljenju apostolskom podrijetlu odgovarajuću
zapadnu disciplinu: Roman Cholij, Clerical
Celibacy in East und West,
Leominster Herefordshire 1989. Od velikog značenja za obranu
celibata je također i opsežna studija Stefana Heida, Zölibat
in der frühen Kirche – Die Anfänge einer Enthaltsamkeitspflicht f
ür Kleriker in Ost und West,
Paderborn, 3. prošireno izdanje 2003. (8).
Pseudoargumenti
protiv svećeničkog celibata
Gdje
se oženjene pripuštalo svećeničkom ređenju, a da im se nije
nametnula odgovarajuća zapovijed uzdržljivosti, kako je to kasnije
na Istoku postalo čvrstim običajem, posrijedi su, u strogom smislu,
devijacije od izvorne tradicije koje su potekle od zloporaba. Tada se
argumentira između ostaloga – moguće novacijanski prožetom –
legendom o Panfuciju na Nicejskom saboru gdje je taj inače posve
nepoznati biskup navodno uspješno nastupio protiv uzdržljivosti za
svećenike. U stvarnosti postoji upravo stegovni kanon (Can. 3) tog
crkvenog sabora koji govori gotovo suprotno: zabranio je da klerik
uzima „eisakte“
(udovicu ili neudanu ženu kao duhovnu „životnu suputnicu“) u
svoj dom, „osim ako nije posrijedi majka, sestra ili tetka ili u
najboljem slučaju ako je riječ o takvim osobama koji su uzvišene
nad svaku sumnju“ (9).
Jasno je kao sunce
da bi se ovom uredbom trebali spriječiti seksualni odnosi. Na sličan
se način već ranije Sinoda u Elviri oko 300. godine u kanonima 27 i
33 odlučila za klerički celibat: „Biskup kao i bilo koji drugi
klerik smije kod sebe imati samo sestru ili kćer (10) ako je Bogu
posvećena djevica; odlučeno je da nipošto ne smije imati
strankinju“ (DH 118). – Odlučeno je da se biskupi, svećenici i
đakoni kao i svi klerici postavljeni u službu suzdržavaju od
svojih žena i da ne rađaju djecu: tkogod bi to činio neka bude
izbačen iz časnog kleričkog staleža (DH 119) (11).
Za
obranu oženjenoga svećenika koji ne živi uzdržljivo onda se
pozivalo na, a to se čini još i danas! – uredbu u kanonu 13.
Druge trulanske sinode iz godine 691. Ona je preokrenula antičke
zaključke sinoda u korist kleričke uzdržljivosti upravo u njihovu
suprotnost. Takva nepouzdana svjedočanstva kao središnje dokaze za
vlastiti običaje koji odstupaju od Rimokatoličke Crkve ne služe
baš na čast istočnim kršćanskim zajednicama koje se uvijek
ponovno pozivaju na oba dokumenta.
Bilješke
4
Ovu
kritiku oprezno izriče i Manfred Hauke: Trifft es zu, dass das II.
Vatikanum den Zölibat der Priester nicht als notwendig, sondern
lediglich als „angemessen“ bezeichnet hat? (Je li točno da
II.vatikanski sabor svećenički celibat nije označio nužnim, nego
samo „primjerenim“?), u:
Cattaneo (Izdavač), Verheiratete Priester? (Oženjeni svećenici?)
46.f.
5
Manfred Hauke, Der Zölibat ist kein Dogma, sondern nur eine
disziplinarische Norm. Warum legt die Kirche dennoch so großen Wert
darauf? (Celibat nije dogma, nego samo stegovna norma. Zašto Crkva
ipak tome pridaje tako veliku vrijednost?), u:
Cattaneo (Izdavač), Verheiratete Priester, 48.
6
Vidi Marc Trémeau, Der gottgeweihte Zölibat (Bogu posvećeni
celibat), Beč 1981., 106-109.
7
Vidi sada Stefan Heid, Stimmt es, dass der priesterliche Zölibat
erst im Mittelalter entstanden ist? (Je li istina da je svećenički
celibat nastao tek u srednjem vijeku?), u:
Arturo Cattaneo, Verheiratete Priester, 32.
8
Na oskudnom je području u novije vrijeme Klaus Berger još jedanput
obrazložio celibat poglavito biblijski (Zölibat - eine theologische
Begründung, Leipzig 2010). Dobar i odmjeren prikaz svih argumenata
za apostolsko podrijetlo kleričkog celibata podastro je Norbert
Clasen u ovome časopisu: „Was schon die Apostel lehrten“ – der
Zölibat in historischer Sicht, KU 13,10/2010., 8-17. Može se
preporučiti iz novijeg vremena također i Manfred Hauke, die
Verbindung zwischen Amtspriestertum und Zölibat. Eine theologische
Bestandsaufnahme, u: Forum Katholische Theologie (FKTh) 27/2011,1.30.
9
Njemački
prijevod citiran prema grčko-latinsko-njemačkom tekstu u: Dekrete
der ökumenischen Konzilien, izdao Josef Wohlmuth, svezak 1:
Konzilien des ersten Jahrhunderts, Paderborn 1998., 7.
10
Ovdje se misli zacijelo na rađanje djece prije ređenja! Vidi
sljedeću uredbu iz kanona 33.
11
Prijevod,
koji je uglavnom napravio moj kolega sa studija Matthias Bausenhart
koji je izdao Peter Hünermann, ovdje dobro pogađa smisao latinskog
originala. Čiji je pak način izražavanja prema klasičnom mjerilu
prema vlastitom priznanju malo nespretan (Placuit it totum prohibere
episcopis, presbiteris et diaconibus, vel omnibus clericis positis in
ministerio, abstinere se a coniugibus suis et non generare filios,
quicumque vero fecerit, ab honore clericatus exterminetur). Ove
poteškoće iskoristili su u prošlosti pojedini protivnici celibata
kako bi iz rečenice iščitali suprotnost, naime zabranu
uzdržljivosti oženjenih svećenika. Već čisto s jezične strane
takva je interpretacija neispravna. Osim toga ona se opovrgava
kanonom 27 (DH 118). Ona bi proturječila crkvenoj klimi 4.stoljeća,
vidi primjerice uredbu Nicejskog sabora.
