Modernizam je
ideja da ne postoje vječne istine, da je istina podudaranje uma i
načina života (adaequatio intellectus et vitae) te da je zato
potrebno napustiti stare dogme, a moraju nastati nova uvjerenja koja
odgovaraju ,,potrebama modernog čovjeka“. To je radikalno
poricanje tradicionalnog i zdravorazumskog pojma istine: podudaranja
uma i stvarnosti (adaequatio intellectus et rei), koje je osnova
nepromjenjivosti katoličke dogme.
Postkoncilsko
teološko načelo je neomodernizam,
a teologija koja je zasnovana na njemu naziva se nouvelle
theologie. To je ideja da je potrebno zadržati stare dogme i
uvjerenja, ali ne tradicionalne „formule“: dogme u svakom dobu
treba izraziti i tumačiti na novi način tako da odgovaraju
„potrebama modernog čovjeka“. On je još uvijek poricanje
tradicionalnog i zdravorazumskog pojma istine kao podudaranja uma i
stvarnosti, kao adaequatio intellectus et rei (u mjeri u kojoj je to
pokušaj stvaranja terminologije koja izražava vjeru koja se
podudara s našim modernim načinom života) i posljedično
nepromjenjivosti katoličke dogme, međutim nije toliko radikalan kao
modernizam. On je suptilniji i varljiviji od modernizma jer tvrdi da
vjeru treba zadržati; samo je potrebno napustiti „formule“ vjere
- oni koriste izraz „formula“ za razlikovanje navodno
promjenjivih riječi naših vjerovanja, dogmi, itd., od
njihovih, kako priznaju, nepromjenjivih značenja. (...)
Neomodernizam bi trebao biti „dinamična pravovjernost“: navodno
pravovjeran u značenju, a uvijek promjenjiv u izražaju da bi se
prilagodio modernom životu (izjava o poslanju
Franjevačkog sveučilišta u Steubenvilleu).
Uzmimo extra
ecclesiam nulla salus kao jasni primjer dogme koja je dobila
brutalnu neomodernističku reinterpretaciju: oni tvrde da treba
napustiti staru „formulu“, da „ izvan Crkve nema spasenja“,
da je puno smislenije modernom čovjeku reći da spasenje nije u,
nego po, Crkvi; ljudi koji nisu u Crkvi još uvijek se
mogu spasiti po Crkvi; tako da njima dogma da „nema spasenja
izvan crkve“ znači da ima spasenja izvan Crkve. Stoga
valja vidjeti kako Papa Pio XII.
osuđuje one koji „svode na besmislenu formulu nužnost pripadnosti
istinskoj Crkvi za postizanje vječnog spasenja“ (Humani generis
27).
Međutim, na ovaj
mentalitet ponovnog interpretiranja svega da bi se „uzelo u obzir
potrebe vremena“ u različitom stupnju vrlo često nailazimo u
raznim postkoncilskim izvorima:
On je (1) vrlo
raširen kod ljudi poput De Lubaca, Von Balthasara, Congara,
itd; to je krajnji cilj njihovog pisanja, učenja i djelovanja kao
crkvenih osoba. Da bi postigli taj cilj, oni koriste tehniku
„povratka na izvore“, neomodernističku strategiju prebiranja
nekih sumnjivih, upitnih ili osobitih učenja nekih crkvenih otaca i
drugih autoritativnih autora i skupljaju ih u masivne, heterodoksne
teološke argumente protiv tradicionalnog shvaćanja vjere (koju rado
relativiziraju nazivajući je „protureformacijskom“,
„tridentskom“ ili „skolastičkom“ teologijom, umjesto da
priznaju da je to jednostavno katolička teologija). Ova tehnika
ostvaruje tri stvari koje idu jedna s drugom pod ruku: (a)
odbacivanje tradicionalnog katolicizma, (b) brani tumačenje koje
odgovara potrebama modernog vremena, i (c) daje mu privid
tradicionalnog jer izgleda zasnovano na ocima. Ovakvu vrstu
argumenta koristi, na primjer, Von Balthasar u svojoj gotovo
heretičnoj knjizi, ,,Usuđujemo li se nadati da će svi ljudi
biti spašeni?", da bi „dokazao“, ne da pakao ne postoji
(to je dogma), nego da je prazan. Ali ovu tehniku i njezino
neomodernističko naglašavanje ne samo da dotične osobe
prakticiraju u gotovo svim svojim spisima, nego je i
teoretski brane mnogi od njih, osobito Von Balthasar u svojoj
drskoj knjižici Rušenje bedema, u kojoj dokazuje da se
„tridentska teologija“ mora u našem vremenu odbaciti jer je
„dosadna“.
Također je (2)
prisutna na umjereniji način u neobvezujućim izjavama
postkoncilskih papa, budući da su i sami bili duboko uvučeni u
razvoj nove teologije. Za samo jedan od milijun mogućih primjera,
pogledajte evolucionističku reinterpretaciju uskrsnuća
Gospodinova od pape Benedikta. Ništa ovdje nije očito protivno
dogmi uskrsnuća (može se protumačiti kao jednostavna analogija,
čak i ako je loša, i ništa više), ali to je novotarija za koju
lako možemo shvatiti da tvrdi da je uskrsnuće dio prirodnog razvoja
naravi (tako pridajući povjerenje nekima od omiljenih doktrina nove
teologije kao što je De Lubacova inovjerna doktrina nadnaravnog i De
Chardinov panteistički evolucionizam). To se gotovo svakodnevno
događa u onome što dolazi iz Vatikana, a da i ne spominjemo ono što
dolazi od mjesnih biskupa.
I, konačno,
neomodernizam je prisutan (3) uglavnom implicitno ili iza kulisa
u Koncilu, Katekizmu, itd.,
iako se rijetko pojavljuje eksplicitno. Na toj se razini stvari
odvijaju pod izgovorom „aggiornamenta“, što je eufemizam za
neomodernizam. To je obično sve opravdanje koje dobijemo, budući da
na toj razini autoriteta nema potrebe teološkog opravdanja stvari.
(...) Ovi dokumenti pretežito ne naučavaju eksplicitne
neomodernističke zablude (vrst zabluda koje eksplicitno čujete od
neo-modernističkih teologa i svećenika). Nego su oni puni opasnih
dvosmislenosti: izjava koje bi se u tehničkom smislu mogle tumačiti
kao da su suglasne s tradicionalnom vjerom, ali su po svome
prirodnom, neusiljenom tumačenju inovjerne. Jasan primjer toga je
Dignitatis humanae, dio 2; cijele monografije su napisane da
bi se dokazalo da, usprkos izgledu, ovaj dokument ne proturječi
prijašnjem učenju. (...)
Potrebno je
napomenuti da su to opće tendencije, te da se u nekim dokumentima
(usp. Gaudium et Spes) i svako malo u papinim i biskupskim
izjavama neomodernistička načela pojavljuju eksplicitnije. Za
detaljniju filozofsku i teološku kritiku neo-modernizma, te kako je
to nije ništa drugo nego podgrijavanje modernizma, pogledajte u
člancima Garrigou-Lagrangea: ,,Kuda nas vodi nova teologija?", i
,,Struktura enciklike Humani generis" (eng.).
