„Čuvari Tradicije“ i „radost ljubavi“

P

apa Franjo je 2016. objavio postsinodalnu pobudnicu Amoris lætitia u kojoj je u pojedinim slučajevima odobrio pristup euharistijskom zajedništvu razvedenima i „ponovno vjenčanima“ koji na to prema stalnom moralnom nauku Katoličke Crkve nemaju pravo.

Pobudnica Querida Amazonia – šutnja o celibatu

D

ana 12. veljače 2020. objavljena je pobudnica pape Franje koja se nadovezuje na Sinodu o Amazoniji koja je održana u Rimu od 6. do 27. listopada 2019. godine.

Papa Franjo smatra naslov Gospe Suotkupiteljice ,,budalaštinom“

Tijekom homilije za proslavu blagdana Gospe od Guadalupe u bazilici sv. Petra, 12. prosinca 2019., papa Franjo izgovorio je [...]

Nasljednik sv. Ignacija negira osobno postojanje sotone

Emocije su jake među svećenicima egzorcistima – a u velikoj mjeri i među vjernicima –otkako je generalni poglavar Družbe Isusove opisao đavla kao simboličnu stvarnost. To je izrekao u intervjuu za katolički tjednik Tempi 21. kolovoza 2019. godine.

Sv. Ignacije i sv. Franjo Borgia moraju se okretati u svojim grobovima: njihov daleki nasljednik, o. Arturo Sosa, otvoreno je zanijekao osobnu narav đavla. Generalni poglavar isusovaca održao je govor sudjelujući na godišnjem sastanku pokreta Progresivno zajedništvo i oslobođenje koji se održao ove godine u Riminiju u Italiji.

Odgovarajući na pitanje: „Oče, postoji li đavao?” – jednostavno pitanje na koje bi bilo koji dječji katekizam mogao odgovoriti u nekoliko riječi, Arturo Sosa dao je nejasan odgovor. „On postoji na različite načine; moramo shvatiti kulturne elemente da bismo se mogli pozivati na ovaj lik”.

„Po jeziku sv. Ignacija, zli duh nas potiče da činite stvari koje se protive Božjemu Duhu. Postoji kao personifikacija zla u različitim strukturama, ali ne i u osobama, jer to nije osoba, to je način djelovanja zla. On nije osoba poput ljudske osobe.”

Kraj odgovora isusovačkoga generala jasniji je: „simboli su dio stvarnosti i đavao postoji kao simbolička stvarnost, a ne kao osobna stvarnost“.

Bilo je to dovoljno da potakne bijes Međunarodnoga udruženja egzorcista (IEA), koji je snažno reagirao dan nakon objavljivanja intervjua p. Sose.

Kvalificirajući jezik koji se u Tempi pojavljuje kao „težak i uznemirujući”, IEA podsjeća da je „istinsko postojanje đavla kao osobnoga subjekta koji misli i djeluje i koji se odlučio pobuniti protiv Boga, istina vjere koja je oduvijek bila dio kršćanskoga nauka”.

Treba napomenuti da je viđenje o. Sose jasno u suprotnosti s razmišljanjem pape Franje –isusovca, poput njega – koji je od početka svoga pontifikata mnogo puta govorio o sotoninom osobnom liku, tijekom svakodnevnih Misa koje slavi u Domu svete Marte. Stoga bi bilo prikladno da Papa pozove generalnoga poglavara Družbe Isusove da povuče i izmijeni svoje mišljenje.

U svojoj prvoj propovijedi kao generalni poglavar Družbe Isusove u listopadu 2016., p. Arturo Sosa je izjavio da je „kršćanska misija tražiti nemoguće”. U odsutnosti nemogućega, čini se da je pronašao herezu.

Izvor: fsspx.news

Postsinodalna pobudnica mladima: patetični dokument

Postsinodalna pobudnica mladima objavljena je 2. travnja 2019. Potpisao ju je papa Franjo pod nazivom Christus vivit (Krist živi) i dugačka je 67 stranica. Ona se nadovezuje na Sinodu o „Mladima, vjeri i razlučivanju poziva“ iz listopada 2018. godine.

Franjo izražava svoju nadu za Crkvu koja ,,ostavlja po strani uske predrasude i pažljivo sluša mlade“. ,,Molimo Gospodina da oslobodi Crkvu od onih koji će je natjerati da ostari, zatvoriti je u prošlosti, zadržavati je ili zaustavljati“. Prema njemu, Crkva koja odražava Isusa Krista je ona koja se trudi da ,,ponizno prizna da se neke stvari moraju konkretno promijeniti, a da se to dogodi, ona treba cijeniti viziju, ali i kritičnost mladih ljudi“. On se nada da će mladi ljudi biti „protagonisti promjene“, i da ih zato Crkva mora ,,ponizno“ slušati.

Papa tvrdi da umjesto ,,priopćavanja velikog broja doktrina“, Crkva treba ,,najprije pokušati probuditi i učvrstiti velika iskustva koja podupiru kršćanski život“. Zatim dodaje: ,,Crkva koja je uvijek u obrambenom stavu, koja gubi svoju poniznost i prestaje slušati druge, koja ne ostavlja mjesta za pitanja, gubi mlade i pretvara se u muzej“.

On odbacuje ,,čist i savršeni pastoral prema mladima, obilježen apstraktnim idejama“ i poziva na ,,popularni“ pastoral prema mladima. Franjo kaže da nije nužno ,,u potpunosti prihvatiti sve crkvene nauke“ i zagovara ,,pastoral prema mladima sposoban za uključivost, s prostorom za sve vrste mladih, da bi se pokazalo da smo Crkva s otvorenim vratima“.

Prema njegovim riječima, katoličke obrazovne ustanove moraju ,,nastojati pozdraviti sve mlade ljude, bez obzira na njihov vjerski izbor, kulturno porijeklo, osobnu, obiteljsku ili društvenu situaciju”. On tvrdi da ,,na taj način Crkva daje temeljni doprinos cjelovitom obrazovanju mladih u različitim dijelovima svijeta. One [katoličke obrazovne ustanove] bi nedopustivo umanjile tu ulogu ako bi postavile stroge kriterije za ulazak i ostanak učenika u njima jer bi mnoge mlade ljude lišile okružja koje bi moglo obogatiti njihove živote”.

Papa ide tako daleko da piše da ,,seksualni moral često teži biti izvor nerazumijevanja i otuđenja od Crkve, budući da se ona smatra mjestom prosudbe i osude”.

Tko i kako treba vršiti blagoslov kuća?

U božićno se vrijeme tradicionalno obavlja blagoslov kuća i stanova – svećenici posjećuju domove vjerničkih obitelji da bi blagoslovili prostor i mjesto u kojemu oni žive. Od velike je važnosti da bi se svake godine blagoslovili domovi vjernika da bi u njima vladao mir, red i kreposti i kao zaštita od utjecaja zloga. Crkva u svome tradicionalnome obredniku donosi nekoliko obrazaca blagoslova kojima se svećenik za tu svrhu može poslužiti. A budući da u ovome, kao i u svim drugim područjima posvetiteljskoga djelovanja Crkve u njezinim modernim strukturama susrećemo nepravilnosti i zastranjenja, prilika je to da se osvrnemo na nekoliko elemenata na koje treba staviti naglasak i koje treba razlikovati usred praksi koje se šire po našim župama.

Prvo se valja osvrnuti na sam pojam. Svrha ovoga blagoslova je ponajprije blagosloviti prostore (kuće i stanove) u kojima žive vjernici. Ta svrha nije ponajprije blagoslov obitelji (premda je i ona sadržana, ali u drugotnome smislu) zato što za taj blagoslov nije nužno pohoditi domove vjernika. Vjerničke obitelji taj blagoslov mogu primiti kod svake sv. Mise kada se podjeljuje opći blagoslov ili pak posebno u crkvi izvan Mise i nije nužno da to bude u njihovim domovima. Zato je krivo blagoslov domova nazivati blagoslovom obitelji jer to nije njegova prva svrha te se samim time iskrivljuje njegov pojam. Još bi veća zabluda bila taj blagoslov u kojemu se pohode vjernički domovi izostavljati i zamjenjivati ga podjeljivanjem zajedničkoga blagoslova obitelji na zajedničkom okupljanju kod sv. Mise – praksa koju se nažalost može susresti na pojedinim većim gradskim župama.

Kao drugo se valja osvrnuti na pitanje tko može vršiti blagoslov domova. Odgovor je jednostavan: svaki svećenik na temelju moći blagoslivljanja koja je sadržana u sakramentu svetoga Reda. U tradicionalnome obredu ređenja ta se moć označuje sljedećim riječima koje biskup izgovara prilikom pomazivanja ređenikovih ruku: ,,Udostoj se, Gospodine, posvetiti i svetim učiniti ove ruke ovim pomazanjem i našim blagoslovom da štogod blagoslove, bude blagoslovljeno i štogod posvete bude posvećeno i svetim učinjeno u ime Gospodina našega Isusa Krista“. Ta je moć, dakle, eminentno sadržana u sakramentu svetoga Reda, što znači da nju nema kršćanin laik koji nije primio sakrament Reda jer to odgovara samoj Božjoj ustanovi. To znači da ovaj blagoslov ne može vršiti laik, pa ni klerik koji nije primio sveti Red svećeništva. U stvarnosti vidimo kako se to načelo krši te dolazi do praksi da se po našim župama na blagoslov šalju đakoni, bogoslovi ili čak laici koji nisu svećenički kandidati. Na to treba jasno reći da se radi o zloporabama koje treba prokazati. Nitko osim svećenika ne može u pravome smislu podjeljivati blagoslove koji su sadržani u službenim bogoslužnim knjigama Crkve.

Portal Vjera i djela: Mjera (ne)prihvatljivosti modernih susreta mladih

Katolički portal ,,Vjera i djela“ velikodušno je prenio osvrt p. Marka Tilošanca na dva članka koja su objavljena na toj stranici o nedavnom Susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru. Nadamo se da će ovi osvrti pomoći široj katoličkoj javnosti da uvidi problem modernog pastorala koji se temelji na problematičnim i neprihvatljivim postavkama prilagođavanja praktičnog djelovanja nekatoličkim načelima.

O nedavnom susretu Hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru (koji je samo jedan u nizu istovrsnih fenomena) moglo se u našim crkvenima medijima pronaći samo jednostrane prikaze – one koji su predstavljali stvari iz dominantnog progresivističkog svjetonazora. Nije se mogla pročitati ni riječ o tome kako se ovakvi susreti – kao i cjelokupni ‘pastoral mladih’, temelji zapravo na prilagođavanju protestantskim i pop-kulturalnim modelima – kojima se većim dijelom u potpunosti suobličava te je nemoguće razabrati više išta katoličkoga. Na ovomu portalu objavljen je tekst pod naslovom: ,,Susret mladih – susret katoličke ili protestantske mladeži?“, koji želi svrnuti pozornost na problematične točke i dati drukčiji pogled na ovaj fenomen te utoliko zaslužuje da ga se pohvali i preporuči. Ipak, smatramo da je, s obzirom na rečeno, potrebno još nekoliko stvari dodati, pojasniti ili ispraviti kako bi se dao jedan cjelovitiji sud o takvim događajima.

Pročitaj cijeli članak...

Dodano 13. svibnja:

U međuvremenu je na istome portalu objavljen još jedan članak p. Tilošanca – osvrt na nedavni slučaj prve Pričesti dječaka s Downovim sindromom.

U našoj javnosti je nedavni slučaj prve Pričesti djeteta s Downovim sindromom u župi Gradište još uvijek u središtu pozornosti. Lijevo-liberalni mediji jedva su dočekali da se mogu lešinarski uhvatiti za slučaj djeteta s posebnim potrebama da bi tako – ne prezavši od najprizemnijih sredstava (među kojima su laži i klevete standardni repertoar), pokrenuli orkestrirane napade protiv Crkve. Ovim vukovima priključili su se pojedini crkveni pastiri zadojeni duhom svijeta (a kao takvi zapravo najamnici) te se usuglasili u osudi jadnog župnika. Konzervativni katolički mediji nastojali su pak iznijeti na vidjelo određene činjenice koje bolje osvjetljavaju što se zapravo dogodilo i tako prokazati opakost i licemjerje onih koji žele razapeti dotičnog svećenika. Takva su nastojanja, u svakom slučaju, nužna i pohvalna. Ipak, smatramo da cijelom prikazu koji nude ovi izvori nedostaje osvrt na neke ključne disciplinske i praktične činjenice koje daju jedno dodatno svjetlo na cijeli slučaj te omogućuju da se stvar sagleda cjelovito – a to je sud koji jedini može biti mjerodavan.

Da bismo bolje prosudili cijelu situaciju, moramo poći od toga koji je nauk Crkve o sakramentu Euharistije i njezinom primanju, te što o tome određuju crkveni propisi. Svetu Euharistiju Isus je ustanovio kao sakrament koji jača naše duše u Božjoj milosti. Po njemu Božja milost – koju izvorno primamo u sakramentu Krštenja, u nama raste te nas tako ovaj sakrament jača kao duhovna hrana na našem zemaljskom putu prema vječnosti, pomaže nam da činimo dobro, a izbjegavamo zlo te se čuvamo grijeha i tako prispijemo u vječno blaženstvo s Kristom u nebesima. Tim sakramentom u nama jačaju zasluge dobrih djela koje povećavaju u nama stupanj milosti i svetosti te nam osiguravaju i veći stupanj slave u Nebu. Jedan od uvjeta da bismo mogli stjecati zasluge za vječni život i u njima rasti su osobna svijest, sloboda i odgovornost. Ako toga dakle nedostaje, veće zasluge za vječni život ne možemo steći. Tako, primjerice, to ne može dijete koje još nije doseglo dob razuma jer još nema razvijenu osobnu svijest ni odgovornost. Isto vrijedi i za osobe pogođene različitim vrstama fizičkih ili psihičkih bolesti. Djela koja su učinjena u takvom stanju, nisu slobodni čini te ne nose sa sobom moralnu odgovornost. Crkveni zakonik ide tako daleko da i one čine koji su poduzeti u svijetlim trenucima, izjednačava s ostalima te im oduzima bilo kakvu kaznenu odgovornost (kan. 1322).

Pročitaj cijeli članak...

,,Đakonise”, strogo gledano, nisu nikada ni postojale

U vezi Franjine nove ,,radne skupine“ o „đakonisama“

Nikada nije bilo niti će ikada biti službe „đakonisa“ u Katoličkoj crkvi.

Kada rabim riječ „đakonisa“ u ovom kontekstu, mislim na žensku kopiju muške službe đakona. Ni u prošlosti nikada nije postojala takva služba.

Ako se pojam „đakonisa“ pojavljuje u crkvenoj povijesti, možemo naći da se radi o nepreciznom terminu koji se mijenja ne samo kroz razdoblja, već i od jedne zemljopisne lokacije do druge. Otac Aimé George Martimont, autor stručne i obvezujuće radnje na tu temu pod naslovom ,,Deaconesses, An Historical Study”, primijećuje da ,,kršćani davnina nisu imali jedinstvenu, fiksnu ideju o tome što bi trebale biti đakonise.“[1]

Pa ipak je 2. kolovoza ove godine papa Franjo formirao povjerenstvo koje bi proučavalo mogućnost dopuštanja ženama da služe kao đakoni u Katoličkoj crkvi. Bavljenje takvim poduhvatom može samo posijati daljnji kaos u Crkvi i zbunjenost među vjernicima.

Iznimno ograničena funkcija

Nikada nije postojala služba đakonisa u latinskoj Crkvi. [2] Nalazimo reference o đakonisama u raznim grčkim i istočnim obredima. Pa opet se ta služba ne nalazi podjednako u istočnim crkvama, a svaki spomen između drugog i desetog stoljeća je sporadičan. Neka područja istočnih Crkava, poput Crkve u Egiptu, Etiopiji i Maroniti nikada nisu prihvatili ikakvu službu đakonisa. [3]

Žene koje su bile zvane ,,đakonisama” nisu bile zaređene na sakramentalni način, već su primile jednu vrstu blagoslova za određenu crkvenu službu. Te ,,đakonise” primarno su bile posvećene žene čiji je posao bio vrlo ograničen – obično ograničena pomoć drugim ženama. To je uključivalo pomoć kod krštenja žena i drugih službi gdje bi prisutstvo muškaraca moglo povrijediti čednost.

,,Povrh toga”, piše o. Martimort, ,,mora se čak i jače naglasiti da tim đakonisama nikada nije bilo dopušteno podučavanje ili propovijedanje u javnosti. ” [4]

Infiltracija modernizma u Crkvu (II.)

(...nastavak prvog dijela)

Liturgijska reforma

Najozbiljnija posljedica bila je liturgijska reforma. Izvršio ju je dobro poznati svećenik Bugnini, koji ju je davno prije pripremio. Već 1955. o. Bugnini upitao je msgr. Pintonella, Generalnog kapelana talijanske vojske, koji je proveo puno vremena u Njemačkoj za vrijeme okupacije, da prevede protestantske liturgijske tekstove. Jer o. Bugnini nije znao njemački.

Sam msgr. Pintonello mi je rekao da je preveo protestantske liturgijske knjige za o. Bugninija, koji je u to vrijeme bio beznačajni član liturgijske komisije. Bio je nitko. Poslije je postao profesor liturgije u Lateranu. Papa Ivan XXIII. ga je otpustio zbog njegovog modernizma i progresivizma. No, čudnog li čuda, evo ga opet kao predsjednika komisije za liturgijsku reformu. To je sve teško povjerovati.

Imao sam priliku vidjeti kakav je utjecaj imao o. Bugnini. Pitamo se kako su se takve stvari mogle dogoditi u Rimu. U vrijeme neposredno poslije Koncila bio sam generalni poglavar Družbe otaca Duha Svetoga i imali smo sastanak generalnih poglavara u Rimu. Upitali smo o. Bugninija da nam objasni što je ta njegova nova Misa, jer to sve nije bila mala stvar. Odmah nakon Koncila čuli smo za normativnu Misu, novu Misu, Novus ordo. Što je to značilo? O njoj se nije govorilo na Koncilu. Što se dogodilo? Tako smo tražili o. Bugninija da dođe i da sam objasni pred 84 generalna poglavara koji su se okupili i među kojima sam i sam bio.

O. Bugnini, pun samopouzdanja, objasnio je što će normativna Misa biti; da će ovo i ono biti promijenjeno, i da će napraviti drugačiji Ofertorij. Smanjit ćemo broj pričesnih molitava. Moći ćemo imati nekoliko različitih oblika kako započeti Misu. Moći ćemo služiti Misu na narodnom jeziku. Pogledali smo jedan drugoga govoreći: “Ali to nije moguće!” Govorio je odlučno, kao da nikad nije bilo Mise u Crkvi prije njega. Govorio je o toj svojoj normativnoj Misi kao o novom otkriću.

Osobno sam bio toliko zaprepašten da sam zamuknuo, iako obično slobodno govorim kada se treba suprotstaviti nekome s kime se ne slažem. Nisam mogao reći ni riječ. Kako je moguće da su ovom čovjeku koji stoji pred nama povjerili cijelu reformu katoličke liturgije, cijelu reformu svete Misne Žrtve, sakramenata, časoslova i svih naših molitava? Kamo mi to idemo? Kamo to Crkva ide?

Dva generalna poglavara smogla su snage govoriti. Jedan od njih upitao je o. Bugninija: “Je li to aktivno sudjelovanje, odnosno tjelesno sudjelovanje, odnosno izgovaranjem molitava, ili je to duhovno sudjelovanje? U svakom slučaju, Vi ste toliko govorili o sudjelovanju vjernika da više ne možete opravdati služenje Mise bez vjernika. Vaša cijela Misa je stvorena oko sudjelovanja vjernika. Znači li to da moramo prestati s privatnim Misama, budući da na njima nema vjernika koji bi mogli sudjelovati?"

Ponovit ću vam točno što je o. Bugnini rekao. Još uvijek mi to odzvanja u ušima, koliko me je to pogodilo: “Da vam iskreno kažem, mi nismo o tome razmišljali”, rekao je! Kasnije se još jedan ustao i rekao: “Velečasni oče, rekli ste da ćemo potisnuti ovo i ono, da ćemo zamijeniti ovo s onim i uvijek kraćim molitvama. Imam osjećaj da će se Vašu novu Misu moći odslužiti za deset do dvanaest minuta ili najviše petnaest. To nije razumno. To nije pristojno prema takvom crkvenom činu.” No, ovako je odgovorio: “Mi uvijek nešto možemo dodati.” Zar se ovo uistinu događa? Sam sam to sve čuo. Da mi je netko drugi prepričao priču, možda bih sumnjao u nju, ali sam sam to čuo.

Infiltracija modernizma u Crkvu (I.)

Ovo predavanje održao je nadbiskup Marcel Lefebvre u Montrealu u Kanadi 1982. godine. Ono pokazuje osobno iskustvo tragične pokvarenosti modernizma još iz vremena pape Pija XI. Nadbiskup opisuje neobičan utjecaj mons. Annibalea Bugninija na oblikovanje nove Mise te kako je njegova neviđena drskost pridonijela “dopuštanju” te protestantizirane liturgije. Predstavljamo je našim čitateljima kako bi s jednog osobnog stajališta dobili uvid u nadbiskupovu bitku za Crkvu i vjeru.

Povijesni sažetak

Sretan sam primijetiti da se svugdje u svijetu, svugdje u katoličkom svijetu, hrabri ljudi udružuju oko svećenika koji su vjerni katoličkoj vjeri i Katoličkoj crkvi da bi sačuvali tradiciju, koja je bedem naše vjere. Ako postoji jedan tako sveopći pokret, to je zato što je situacija u Crkvi doista ozbiljna.

Ako je moguće da se katolike i dobre svećenike, među kojima su oni koji su služili u župama i tridesetak godina na veliko zadovoljstvo svojih župljana, napada uvredama i tretira kao neposlušne pobunjenike i disidente, to je samo zbog obrane katoličke vjere. Oni to čine svjesno, slijedeći duh mučenika. Bilo da nekoga progone braća ili neprijatelji Crkve, to još uvijek znači podnositi mučeništvo, ako se čini zbog očuvanja vjere. Ti su svećenici i vjernici svjedoci za katoličku vjeru. Oni radije odabiru biti smatrani pobunjenicima i disidentima negoli izgubiti svoju vjeru.

Po cijelome se svijetu nalazimo u tragičnoj i nečuvenoj situaciji, koja se, izgleda, nikada prije nije dogodila u povijesti Crkve. Moramo barem pokušati objasniti taj neobičan fenomen. Kako se moglo dogoditi da se dobri vjernici i svećenici moraju boriti da bi sačuvali katoličku vjeru u katoličkom svijetu, koji je u procesu potpunog urušavanja?

Sam papa Pavao VI. govorio je o samodestrukciji unutar Crkve. Što taj pojam samodestrukcija znači, ako ne da Crkva samu sebe uništava, a tako i svoje vlastite članove. To je već rekao papa sv. Pio X. u svojoj prvoj enciklici kada je napisao: “Od sada neprijatelj Crkve više nije izvan nje, on je sada unutar nje.” I papa nije oklijevao imenovati točna mjesta gdje se on može naći: “Neprijatelj se nalazi u bogoslovijama.” Stoga je već sveti papa Pio X. obznanio prisutnost neprijatelja Crkve u bogoslovijama na početku 20. stoljeća. Očigledno je da su tadašnji bogoslovi, koji su bili prožeti modernizmom, silonizmom i progresivizmom, kasnije postali svećenici. Neki su od njih čak postali biskupi, a neki i kardinali. Mogli bismo citirati imena onih koji su bili bogoslovi na početku stoljeća i koji su sada mrtvi, ali čiji je duh bio očito modernistički i progresivistički.

Tako je već papa sv. Pio X. obznanio tu podjelu u Crkvi, koja će biti početak vrlo stvarne pukotine unutar Crkve i među klerom. Ja više nisam mlad. Za vrijeme svog života kao bogoslov, kao svećenik i kao biskup vidio sam tu podjelu. Već sam je vidio u francuskoj bogosloviji gdje sam po Božjoj milosti mogao studirati. Moram priznati da nisam bio previše oduševljen studirati u Rimu. Osobno bih radije studirao s bogoslovima u svojoj biskupiji na Bogosloviji u Lilleu i postao župni vikar, a na kraju župnik u maloj seoskoj župi.

Težio sam samo tome da sačuvam vjeru u nekoj župi. Vidio sam se kao duhovnog oca stanovništva kojem sam poslan poučavati ga o katoličkoj vjeri i moralu. Ali dogodilo se nešto drugo. Nakon Prvog svjetskog rata moj brat već je bio u Rimu jer je bio odvojen od obitelji zbog ratnog stanja u sjevernoj Francuskoj. Stoga su moji roditelji inzistirali da odem k njemu. ,,Budući da je tvoj brat već u Rimu, na francuskoj bogosloviji, idi i pridruži mu se da nastaviš svoj studij uz njega.” Tako sam krenuo u Rim. Studirao sam na Gregorijanskom sveučilištu od 1923. do 1930. Bio sam zaređen 1929. te sam ostao kao svećenik na bogosloviji još jednu godinu.

Prva žrtva modernizma

Za vrijeme mog boravka na bogosloviji dogodili su se tragični slučajevi, koji me sada podsjećaju na to što sam točno preživio za vrijeme Koncila. Ja sam sada praktično u istoj situaciji kao rektor naše bogoslovije o ono vrijeme, o. Le Floch. Kada sam bio tamo, on je već bio rektor francuske bogoslovije u Rimu trideset godina. Porijeklom iz Engleske, bio je vrlo izniman čovjek, jak i čvrst u vjeri kao britanski granit. Podučavao nas je papinske enciklike i o pravoj naravi modernizma kojeg je osudio sv. Pio X., o modernim zabludama koje je osudio Lav XIII. i o liberalizmu koji je osudio Pio IX. Jako smo voljeli našeg o. Le Flocha. Bili smo mu jako privrženi.

Trebamo li moliti svjetlosna otajstva Krunice?

15 ili 20 otajstava Krunice?

Ovaj tekst napisan je povodom objavljivanja apostolskog pisma pape Ivana Pavla II. kojim on predlaže dodavanje standardnom rasporedu Krunice 5 dodatnih otajstava – tzv. 'svjetlosna otajstva' u kojima će se razmatrati Isusovo javno djelovanje. U tekstu se obrazlaže stajalište koji trebamo zauzeti prema toj inovaciji na temelju Tradicije.

„Kada netko živi za novotarije, uvijek će postojati potreba za novom novotarijom.“

(Nadbiskup Fulton J. Sheen)

Papa Ivan Pavao II. je 16. listopada 2002. označio 24. godišnjicu svog papinstva objavljivanjem Apostolskog pisma Krunica Djevice Marije u kojem je proglasio „Godinu krunice“ od listopada 2002. do listopada 2003. Dokument je također sadržavao glavne papine inovacije čiji je pontifikat označen neprekidnim nizom novotarija. Najavio je da će dodati pet novih otajstava krunici.

Glas o novim otajstvima je prvi put objavljen 14. listopada preko raznih novinskih agencija koje su tvrdile da je ta vijest procurila preko vatikanskih izvora. Ocu Richardu Johnu Neuhausu iz časopisa First Things bilo je teško povjerovati tim ranim izvještajima i rekao je The Chicago Tribuneu da papa vjerojatno neće izmijeniti krunicu. „Da bi on sugerirao“, rekao je Neuhaus „ili čak objavio neku vrstu službene promjene krunice je potpuno netipično, potpuno neprikladno“. Neuhaus je rekao da Papa nema vlast naložiti promjene u jednoj takvoj molitvi. Otac Neuhaus je u pravu da papa ne može naložiti takve promjene, ali pogriješio je kada je tvrdio da je papina promjena krunice potpuno „netipična“ za tog vrhovnog poglavara pokoncilskog aggiornamenta. Čak su i sekularne novine prepoznale Ivana Pavla II. kao čovjeka sa strašću za postavljanje papinskih presedana.

Frank Bruni iz New York Times-a je napisao 14. listopada: „Ponovno je papa Ivan Pavao II. smjelo otišao tamo gdje drugi pape nisu: u sinagogu, na skijanje, daleke zemlje s malenim brojem stanovništva. Sutra će on izgleda prijeći još jednu granicu i načiniti značajnu promjenu u krunici, koja je bila potpisana metoda katoličke molitve kroz mnoga stoljeća.“

Bruni je propustio spomenuti da je Ivan Pavao također prvi papa koji je poljubio Kuran, sudjelovao na rock'n'roll liturgijama, dopustio ministrantice, dopustio „laike djelitelje“ pričesti na njegovim papinskim Misama, predložio „zajednički martirologij“ koji se sastoji i od katolika i nekatolika [mučenika], hvalio dokumente koji nazivaju potrebu da se nekatolici obrate u Katoličku crkvu „zastarjelom ekleziologijom“, sudjelovao u „inkulturiranim“ obredima u koje je bio uključen poganski obred i sazvao molitvene skupove svih religija u koje su bili uključeni katolici, protestanti, židovi, muslimani, hindusi i štovatelji zmija.

O istoj temi Reuters je kazao: „Mijenjanjem jedne od temeljnih kršćanskih molitvi nakon gotovo jednog tisućljeća biti će tipični način za 82-godišnjeg papu kojim će okruniti 24 godine svojeg pontifikata obilježenog smjelim inicijativama koje je ponekad poduzimao protivno savjetima pomoćnika.“ „Nova otajstva“ krunice su sve iznenadila.

Apostolsko pismo

Papa je najavio da priprema dokument koji naglašava vrijednost krunice. Poticao je vjernike da mole krunicu, uključujući obitelji. Ivan Pavao je zatim rekao da on želi da ljudi „ponovno otkriju ljepotu i dubinu ove molitve“.

Papa je u većem djelu Apostolskog pisma bio vjeran svojoj riječi. Većina Rosarium Virginis Mariae je hvalevrijedna, čak poučna. Kako se netko može raspravljati o proglašenju „godine krunice“ da bi obnovio prakticiranje te svete pobožnosti? Tko bi mogao naći pogrešku u papinom pozivu da se moli krunica za mir? Kako se netko može žaliti kada papa očajava što su obitelji razdijeljene, da često zajedno jedino gledaju televiziju i da bi trebale odvojiti neko vrijeme da umjesto toga zajedno mole krunicu?

Također je zanimljivo papino često pozivanje na blaženog Bartholomewa Longa (1841.-1926.) koji je bio kršteni katolik, napustio vjeru da bi postao sotonistički svećenik pa se zatim pokajao, obratio natrag na katolicizam i postao apostol krunice. To je prekrasna lekcija kako je obraćenje moguće čak i u naizgled beznadnim slučajevima.

Vjerojatno će Pismo doprinijeti obnovi pobožnosti krunice. Deseci će tisuća katolika koji ne slijede detalje događaja u Vatikanu, jednostavno saznati preko novina ili župnika da papa želi obnovljenu pobožnost prema krunici i oni će udovoljiti toj molbi. Nemam sumnji da će ovo Pismo proizvesti željeni cilj da nadahne više katolika na tu svetu praksu.

Opet u isto vrijeme, bezbrojni su katolici zbunjeni nepotrebnim dodavanjem pet novih otajstava. O kakvom se to čudnom pokoncilskom uvjerenju među današnjim vođama u Crkvi radi da katolicima tradicionalna pobožnost neće biti zanimljiva ako je Ivan Pavao ne modernizira? Zašto je potrebno unakaziti naše pobožnosti da bi se pridobila pažnja katolika? Zašto je bilo potrebno da Papa udari svoj osobni žig na Krunicu, umjesto da je jednostavno promovira takvu kakva je: kao što su radili svi pape prije njega, brojni sveci, i kao što je to radila Majka Božja u Fatimi?

Ženski đakonat u Katoličkoj crkvi?

Kao dio njihovog trogodišnjeg skupa u Rimu, oko 900 čelnica svjetskih zajednica katoličkih redovnica susrelo se s papom Franjom u Vatikanu 12. svibnja 2016.

Za vrijeme skupa, članice Međunarodnog udruženja viših poglavarica (UISG) podnijele su Papu četiri pitanja povezana s njihovim životima i ulogom žena u svjetskoj Katoličkoj crkvi.

1. Bolja integracija žena u životu Crkve

Vidite li način kako razdvojiti ulogu vodstva ili propovijedanja kod Euharistiji od ređenja, tako da naša Crkva bude otvorenija prihvaćanju ženske nadarenosti u bliskoj budućnosti?

2. Uloga posvećenih žena u Crkvi

Što sprječava Crkvu da uključi žene u trajni đakonat, kao što se to dogodilo u ranoj Crkvi?

3. Uloga Mađunarodnog udruženja viših poglavarica

Može li si Crkva dopustiti da nastavi pričati o nama, umjesto da priča s nama?

4. Prepreke na koje nailazimo unutar Crkve

Možemo li si dopustiti posebno promatranje pod povećalom? Koju vrijednost neki dijelovi hijerarhijske Crkve daju posvećenom apostolskom životu, posebno onom ženskom?

Prema Joshui J. McElweeju iz National Catholic Reportera, Papa je u komentaru spomenuo razgovor koji je vodio s „dobrim, mudrim profesorom“ koji je proučavao ulogu đakonisa u prvim stoljećima Crkve. Franjo je rekao da mu je ostalo nejasno kakvu su ulogu imale takve đakonise.

Proročke opomene velikog Pija X.

„Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim neprijateljima Crkve. Naime, kao što smo već rekli, njihovi planovi uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra. Da bi stvar bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam korijen, to jest na vjeru i njezine najdublje korijene. Zasjekavši zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov cijelim stablom tako da ne štede nijedan dio katoličke istine, nijedan od dijelova koji pokušavaju zatrovati. I k tomu, vršeći svoja bezbrojna štetna djela, nitko ih ne može natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i kao racionalisti i kao katolici i to s tako dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog pojedinca; a budući da su smioni više no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i neustrašivo i slobodno šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi.“

[Odlomak iz enciklike: „Pascendi dominici gregis“; 8. rujna 1907., br. 3]

Kraj postkoncilskog proljeća

U Nizozemskoj je dvije trećine crkava pred zatvaranjem

Nadbiskup Utrechta i predsjednik Nizozemske biskupske konferencije, kardinal Willem Eijk, u svojem je pastirskom pismu za prošlu Korizmu najavio da će morati zatvoriti otprilike 1000 katoličkih crkava. To je otprilike dvije trećine svih nizozemskih crkava. Prema izvješću Radio Vatikana, nizozemski katolici se moraju naviknuti na „budućnost bez crkava“.

A Nizozemska je još u pedesetim godinama bila živa i snažna katolička zemlja. 90% katolika u ono je vrijeme pribivalo nedjeljnoj Misi i bilo je toliko zvanja da je malena zemlja mogla odaslati mnoštvo misionara. Danas još samo 5% vjernika ide na nedjeljnu svetu Misu – premalo da bi se održao normalan župni život.

Razlog za to nije teško pronaći. Nizozemska Crkva se nakon II. vatikanskog sabora pokazala osobito naprednom pa je u „poslušnosti koja je trčala pred rudo“, bez prethodnih uputa još radikalnije provela pokoncilske reforme nego što su to željeli umjereni modernisti u Rimu. Poznat je postao takozvani „Holandski katekizam“ čiji je njemački i engleski prijevod uskoro objavljen (kao i hrvatski, op. prev.) i koji je, primjerice, postavljao u pitanje postojanje anđelā i zloduha, zamagljivao istine istočnog grijeha i Kristove žrtve te relativizirao autoritet i nezabludivost vrhovnog Učiteljstva. Papa Pavao VI. osjećao se prinuđenim odlučno intervenirati pa je imenovao kardinalsko povjerenstvo koja nije osporilo „neobične prednosti“ antropološkog (koji argumentira polazeći od čovjeka) načina prikazivanja Katekizma, ali je sastavilo niz napomena koje su se morale dodati Katekizmu. U samom se Katekizmu pak ništa nije promijenilo.

Oduševljenje ovim Katekizmom sastojalo se, dakako, samo u tome da se vjeru i vjerske obveze više nije moralo doživljavati tako ozbiljno. Sada vjernici nisu revnije i radosnije išli u crkvu nego prije, nego se više nisu morali uzrujavati ako nisu išli. No sada je nizozemska Crkva gotovo uništena, ali to nipošto nije problem samo Nizozemske. I na njemačkom govornom području uskoro će se urušiti vanjska struktura Crkve, a ni u drugim dijelovima svijeta situacija ne izgleda drukčije.

Usuđujemo li se nadati...? - Svjedočanstvo svetog Pavla

Hans Urs von Balthasar (1905 – 1988), prikazan na slici u svom postkoncilskom isusovačkom habitu, bio je švicarski neomodernistički teolog i predstavnik nouvelle theologie, koji je bio primoran zbog svojih stajališta napustiti Družbu Isusovu, te je čak bio pod istragom Svete Stolice tijekom pontifikata pape Pija XII. Nažalost, neokonzervativci (možda zahvaljujući njegovom lijepom načinu pisanja i prividnoj pobožnosti), često misle da je on bio konzervativac, te da je njegova misao vjerna pologu Objave.

Jedna od njegovih najkontroverznijih teza je iz područja eshatologije. Objavio je čuvenu knjigu „Usuđujemo li se nadati 'da će svi ljudi biti spašeni': uz kratki diskurs o paklu“, gdje tvrdi da nas ništa u pologu vjere ne obvezuje vjerovati da je itko u paklu (tj. da je pakao prazan), te posljedično, da se smijemo nadati spasenju svih ljudi (univerzalizam).

No, izvori Objave jasno kazuju protivno. Svjedočanstvo svetog Pavla dostaje da se ovo pitanje zaključi (da bi se došlo do potpunog tretmana loci theologici kod ove točke, uključujući svjedočanstvo drugih dijelova svetog Pisma, naučitelja Crkve, itd, preporučam pročitati Garrigou-Lagrange, OP, Predodređenje):

„A očita su djela tijela: To su bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tomu slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, Kraljevstva Božjega neće baštiniti.“ (Gal 5,19 – 21)

„Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik – taj idolopoklonik, nema baštine u Kraljevstvu Kristovu i Božjemu.“ (Ef 5,5)

„Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1 Kor 6, 9-10)

„Da, Kristov smo miomiris Bogu, i među onima koji se spasavaju, i među onima koji propadaju.“ (2 Kor 2,15)

„Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju, u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost slave Krista koji je slika Božja.“ (2 Kor 4,3)

Iz ovog možemo zaključiti da nisu sve duše spašene, i da je to božanski objavljeno (de fide). Stoga, jasno je da je von Balthazarova teza pogrešna i protivna vjeri. Strogo govoreći, ona je heretična, ili barem blizu hereze (proxima haeresi), dok Crkva ne donese dogmu da ima duša koje su u paklu. Nažalost, u međuvremenu, neokonzervativci i dalje misle da je von Balthasar bio konzervativac vjeran pologu Objave.

Izvor: http://iteadthomam.blogspot.com

Revolucija na sinodi: jasnoća prije 25 godina

„Uostalom je Papa upravo u Njemačkoj imenovao biskupa Kaspera. On je bio tajnikom sinode 1985. godine kojom je predsjedao kardinal Daneels iz Bruxellesa. Kasper je bio šef, onaj koji je osmislio Sinodu. On je veoma inteligentan i jedan od najopasnijih.

Papa ga je upravo imenovao biskupom. Kasper sliči otprilike biskupu Lehmannu iz Mainza koji je predsjednik Njemačke biskupske konferencije i koji je također veoma opasan. To su, dakako, ljudi ljevice koji se u biti približavaju jednom Karlu Rahneru, jednom Hansu Küngu, ali se veoma čuvaju to reći. Biraju forme kojima žele izbjeći da ih se ovima pribraja, ali oni imaju isti duhovni nazor."

Nadbiskup Marcel Lefebvre u intervjuu 30. lipnja 1989.

Nemilosrdnost kardinala Kaspera prema rastavljenim i ponovno oženjenima

U Rimu će se ove jeseni održati izvanredna Biskupska sinoda o temi obitelji,  a ona će usredotočiti svoje rasprave na osobit način na probleme kršćanske obitelji u svijetu obilježenom sekularizmom: suživot bez braka, rastavu, kontracepciju, itd. U pripremi za nju, Vatikan je poslao biskupima poseban upitnik, s iscrpnim pitanjima o bračnom moralu, na koja su duhovni vođe trebali odgovoriti. U nekim zemljama, posebno njemačkog govornog područja, biskupi su proslijedili upitnike odabranoj grupi vjernika, koji su odgovorili kako se i očekivalo.

Odgovori pokazuju koliko je već napredovalo propadanje kršćanskog bračnog morala među bivšim  kršćanima. U odgovoru na pitanje: ,,Smatrate da je korištenje tzv zabranjenih metoda kontracepcije bilo grijeh?", 86% ih je odgovorilo: ,,ne" a 14% ,,da". Sljedeće pitanje: ,,Jeste li se uzdržavali  od primanja Euharistije?". Ovdje ih je 90% odgovorilo: ,,ne", a 10% ,,da". U biskupiji Aachen, vidljivo je iz odgovora da je ,,bračno i spolno ćudoređe Crkve ... za mnoge prepreka na putu vjere". U biskupiji Bamberg odgovori ,,izražavaju kritički stav prema moralnom nauku". U biskupiji Essen, ispitanici su se izjasnili za  ,,omogućavanje ceremonije blagoslova homoseksualnih parova". U biskupiji Freiburg, ,,zajednički život prije vjenčanja u crkvi nije iznimka nego običaj". U biskupije Köln, ,,nauk Crkve se smatra nečim što je s drugog svijeta i iz drugog vremena". U biskupiji Magdeburg ,,Crkva je u velikoj mjeri izgubila svoj autoritet kao vodilja u području braka i obitelji". U biskupiji Mainz, ,,zabranu umjetnih metoda kontracepcije odbacuju gotovo svi, ili je uglavnom smatraju potpuno nevažnom". U biskupiji Osnabrück ,,sve više i više ljudi se okreće od Crkve". U biskupiji Rottenburg ,,zabranu prezervativa se smatra kriminalnim". U biskupiji Trier, oni koji su odgovorili na upitnik očekuju ,,da će im se pokazati milost u pitanjima braka, njegovog neuspjeha, novog početka i seksualnosti. " [1]

 

Razorna uloga kardinala Kaspera

 

Tijekom tjedna od 17.-22. veljače Sveti Otac je sazvao konzistorij, koji je trebao završiti proglašenjem novih kardinala; njegov rad bio je posvećen osobito pripremama za biskupsku sinodu. Kardinal Kasper je imenovan od strane pape kao jedini govornik, te je u četvrtak ujutro, 20. veljače, govorio opširno braći kardinalima. Prije nego što detaljno proučimo što je rekao, želimo rasvijetliti njegove teološke pozicije.

Rođen 1933. i zaređen za svećenika 1957.; posvetio se akademskom radu, imenovan za docenta teologije  uz Hansa Künga, a 1989. za biskupa biskupije Rottenburg-Stuttgart. Tijekom  deset godina na tom položaju, osobito1993., zajedno sa sadašnjim kardinalom Lehmannom i nadbiskupom Fribourga Saierom (sada pokojnim), izradio je plan u prilog sakramentalne pričesti za razvedene i „ponovo oženjene“ katolike, što je odlučno odbio tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Ratzinger. Godine 1999. biskup Kasper je pozvan u Rim kako bi postao tajnik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana; ubrzo je postao predsjednikom toga vijeća. Bio je intenzivno uključen u izradu i potpisivanje Zajedničke izjave iz Augsburga između katolika i protestanata 1999. 2010. je zbog svoje dobi iz svog ureda otišao u mirovinu, ali je tijekom papinskog izbora prošle godine bio odlučan zagovornik uzdizanja kardinala Jorge Bergoglia na papinsko prijestolje.