Biskupska sinoda - pojam
Definiciju Biskupske sinode nalazimo u Zakoniku
kanonskog prava, koja glasi: ,,Biskupska sinoda skupština je
biskupa izabranih s različitih krajeva svijeta, koji se sastaju u
određena vremena da bi promicali usku povezanost između rimskog
prvosvećenika i biskupa i da bi rimskom prvosvećeniku savjetima
pružili pomoć u čuvanju i rastu vjere i ćudoređa, u obdržavanju
i učvršćivanju duhovne stege, i da bi proučavali pitanja koja se
odnose na djelovanje Crkve u svijetu" (kan.
342). Dakle jedan savjetodavni organ koji treba papi biti u
pomoći u što efikasnijem i boljem upravljanju općom Crkvom. To je
još jasnije istaknuto u sljedećim kanonima, gdje stoji da Biskupska
sinoda ima zadaću samo iznositi pitanja za raspravu a ne i ta
pitanja rješavati, i da papi pripada apsolutna vlast da sam saziva,
potvrđuje zaključke i raspušta sinodu. Stoga možemo reći, da se
radi o jednom organu koji može biti koristan i za dobrobit Crkve –
radi što bolje organizacije njezina života.
Kolegijalnost
– definicija i praksa
To je onaj formalni, ili službeni vidik. No valja
također razmotriti onaj praktični, životni kontekst, u kojem se
ovaj organ razvija. Biskupsku sinodu osnovao je papa Pavao VI. kao
jedan od rezultata zaključaka Drugog vatikanskog sabora, i da bismo
mogli ispravno razumjeti njezinu ulogu, moramo je promotriti u tom
kontekstu. Poticaj stvaranju ovog, kao i drugih različitih
savjetodavnih organa, bio je nauk II. vatikanskog sabora o
kolegijalnosti. O čemu se ovdje radi? Katolički nauk uvijek je bio
taj, da papa, kao Petrov nasljednik, Kristov namjesnik, ima vrhovnu
vlast u Crkvi. Biskupi kao nasljednici apostola, imaju tu vlast u
svojim biskupijama, ali su na razini opće Crkve podložni papi, koji
ima puni, vrhovni autoritet u naučavanju i vođenju Crkve. Taj
vrhovni papin autoritet je redovni, a osim toga, vrhovni autoritet
ima i opći crkveni sabor, koji je izvanredni – njega papa mora
sazvati, i potvrditi njegove zaključke. Osim toga, ne postoji drugi
vrhovni autoritet u Crkvi. No Drugi vatikanski sabor, u svojoj
dogmatskoj konstituciji o Crkvi – Lumen gentium, br. 22, donosi
jednu izjavu koja je posve nečuvena u povijesti Crkve. U tom
dokumentu stoji: ,,Red
biskupa... subjekt je također vrhovne vlasti u cijeloj Crkvi,
zajedno sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave: ta
se vlast može obnašati samo uz pristanak rimskoga prvosvećenika".
Tu izjavu utvrđuje i ZKP, kan. 336: ,,Biskupski
zbor, kojemu je glava rimski prvosvećenik... zajedno sa svojom
glavom i nikada bez te glave, također je subjekt vrhovne i potpune
vlasti nad općom Crkvom".
Dakle, uvodi se, uz vrhovni autoritet pape, još jedan redovni
vrhovni autoritet, a to je zbor ili kolegij biskupa. Što ova
novotarija
sa sobom povlači? Iako je istaknuto da biskupski zbor ne može
funkcionirati odijeljeno i neovisno od pape, i da je njegovo
djelovanje moguće samo uz pristanak pape, sama činjenica postojanja
ove ustanove, vodi do dalekosežnih posljedica. Iako papa formalno
gledano nije dužan sazivati biskupski kolegij na kolegijalni čin,
ipak njegovo postojanje postavlja jednu moralnu potrebu, stanovitu
nepisanu obavezu, da to čini, da se ophodi u vršenju svoje vlasti,
s obzirom na zahtjeve biskupa diljem svijeta. Taj mentalitet ne
odnosi se samo na razinu papinskog autoriteta. Naprotiv, on se
proteže i na niže razine; te isto vrijedi i za autoritet biskupa –
koji dolazi pod utjecaj struktura s dvije strane. S jedne strane,
odozgo, to su biskupske konferencije. Opet, službeno, ovaj organ
nema izričite ovlasti koje bi ograničavale biskupov autoritet.
Biskup je u svakom slučaju, formalno, vrhovni pastir u svojoj
biskupiji. Ali, biskupske konferencije postavljaju se kao jedna
trajna ustanova (kan. 447) – koja dakle postoji na jedan redovni
način, i iako u Zakoniku jasno stoji da ona ne može donositi
opće odredbe bez odobrenja Svete Stolice, ipak se takva mogućnost
otvara, i u praksi će se ostvariti na jedan drukčiji način. S
druge strane, odozdo, to su prezbitersko i pastoralno vijeće
biskupije, koja također, iako nemaju službeno ništa više od
savjetodavne uloge, ipak, postoje kao trajne ustanove, koje valja
sazivati, koje treba konzultirati, i kada se to čini – može li se
dati moralno opravdanje da se njihove odluke konstantno ignoriraju?
Naprotiv, njihova mišljenja valja onda i prihvatiti i ostvariti. I
još dalje, ovaj mentalitet dolazi i do one najniže razine koja je
sastavni dio crkvenog života sviju nas – autoriteta svećenika,
župnika. Iako danas jedan svećenik službeno ima puni autoritet nad
povjerenom mu župnom zajednicom, ipak, s jedne strane, tu stoje
odredbe koje se na pastoralnom planu donose na razini biskupije –
od strane prethodno spomenutih vijeća, koje svećenik postaje
obvezan provesti u djelo, i s druge strane, tu je župno pastoralno
vijeće, koje se također u praksi ustanovljuje kao jedno trajno
tijelo koje funkcionira po demokratskim načelima, te se psihološki,
u praktičnom smislu, župnik počinje smatrati obveznim njegovim
odlukama.
Nakon što smo iznijeli kako teoretski stoje stvari na
ovom planu, pogledajmo nekoliko konkretnih mjerodavnih primjera da
bismo uvidjeli kako to funkcionira u Crkvi. Već za vrijeme II.
Vatikanskog koncila, nadb. Lefebvre upozoravao je koje će biti
posljedice nauka o kolegijalnosti – da će biskupi izgubiti svoj
stvarni autoritet u biskupijama na račun biskupskih konferencija čije će se odluke smatrati moralno obvezujućima. To se kasnije i
ostvarilo jer danas, iako kako smo kazali, formalno, na papiru,
biskupske konferencije nemaju ovlasti nad biskupima, ipak kako
postoje kao jedno trajno tijelo koje raspravlja o praktično svim
pitanjima koja se tiču života mjesne Crkve i donosi određene
odluke, biskupi se u praksi smatraju obveznima tim odlukama. Uzmimo
jedan najjasniji primjer. Kada se krajem 60-ih otvorilo pitanje
uvođenja pričesti na ruku, papa Pavao VI. izjasnio se za
tradicionalnu praksu – da pričest treba primati na jezik. Ali, u
dokumentu Memoriale Domini koji je bio odgovor na to pitanje, stoji
jedan odlomak koji je točni izraz tog kolegijalističkog
mentaliteta. Iako je papa osobno za pričest na jezik, otvara se
mogućnost biskupskim konferencijama da zatraže uvođenje pričesti
na ruku za svoje područje. I to je promptno ostvareno. Gotovo sve
biskupske konferencije po svijetu – pa tako i naša, stavile su to
pitanje na dnevni red, uz pritiske teologa i savjetnika koji u
pozadini uvijek vrše golemi utjecaj, zatražile su uvođenje
pričesti na ruku, i tako je ova praksa uvedena gotovo po čitavom
svijetu. Iako biskupi pojedinačno nisu obvezni tom odlukom – radi
se samo o dopuštenju, ipak je bio jako malen, posve neznatan broj
onih biskupa koji su se tome suprotstavili, jer su se smatrali
obveznim uskladiti s općim mentalitetom, i trebala je velika
odvažnost da se ide protiv tog javnog mentaliteta, da se bude
drukčiji. Isto se može reći i za uvođenje heterodoksnih
katekizama, o svećeničkoj formaciji u bogoslovijama, o pitanju
tradicionalne latinske Mise – valja činiti onako, kako je to
svugdje, kako je navodno odlučila većina; to treba držati
obveznim.
Sve to može se reći i za razinu župe, razinu
djelovanja jednog svećenika. Iako na papiru svećenik ima punu vlast
vođenja povjerenog mu stada, ipak, puno stvari protiv
kolegijalističkog mnijenja naprosto nije ostvarivo. Prema
tradicionalnoj disciplini, župnik koji je bio imenovan za stalno,
bio je nepremjestiv. Odatle svima poznat običaj, da svećenik bude
na jednoj župi gotovo cijeli život. Danas to nije tako. Premda i
novi Zakonik jamči župniku njegova prava, ipak danas biskup
premješta župnike zbog praktički bilo kojeg razloga. Tako je
praktično nemoguće da on poduzme reforme koje bi bile protivne
biskupovoj volji. Primjerice, nemoguće je trajno uspostaviti
tradicionalnu latinsku Misu u jednoj župi – jer bi to naišlo na
protivljenje cijelog kruga ljudi okupljenih oko biskupa, a župnik
nema tu poziciju da bi se mogao održati. No ono što je još više
tragično, jest pomama koja dolazi odozdo, od strane pastoralnog
vijeća i raznih drugih kolegijalnih tijela u samoj župi.
Primjerice, u zemljama njemačkog govornog područja, gotovo je
nemoguće da župnik bude izabran bez suglasnosti tih vijeća, kao ni
donošenje ili provođenje bilo kakvih važnih odluka. Ta pomama
dolazi – kao i sve druge revolucionarne novotarije, i k nama, tako
da sve više jača utjecaj tih vijeća. Upravo nedavno sam čuo za
jedan primjer, gdje je župnik uredio neke stvari u crkvi – dao
pozlatiti misno posuđe, da bi naišao na drzovitu reakciju
pastoralnih vijećnika: a jeste li Vi to nas pitali? Jedina razborita
reakcija tog svećenika može biti da jednostavno ignorira ta vijeća
te se u važnim pitanjima posavjetuje s ljudima od svog povjerenja,
no sve je češći slučaj – i to će biti tako u budućnosti, da
se inzistira na njihovoj obvezatnosti, i time se pastire –
svećenike, stavlja sve više u nepovoljnu poziciju. Zaključak
svega, ono što se može konstatirati jest, da načelo kolegijalnosti
– zbog svega navedenog, vodi do paraliziranja autoriteta u Crkvi na
svim razinama. To vrijedi za razinu naše svakodnevice – razinu
župe, zatim biskupije, a potom i samog papinskog autoriteta.
Poznati tradicionalni autor M. Davies svjedoči da mu je
svojedobno sam kardinal Šeper priznao u razgovoru, da postoje brojne
biskupije u Americi nad kojima Sveta Stolica više ne može vršiti
kontrolu i djelatni utjecaj. Također sam osobno čuo svjedočanstvo
jednog njemačkog svećenika koji se požalio tadašnjem kardinalu
Ratzingeru o katastrofalnom stanju u jednoj njemačkoj biskupiji, na
što je dobio isti odgovor – da on ne može tu ništa učiniti.
Radi se dakle o očitom potkopavanju, ograničavanju autoriteta koje
postaje sve intenzivnije i ozbiljnije.
Ostvarenje kolegijalnosti u Biskupskoj sinodi
Sada kada smo obradili načela koja stoje u pozadini,
prelazimo na konkretni događaj koji stoji u naslovu današnjeg
predavanja. Na temelju svega mogli smo zapravo dobiti odgovor koja je
prava uloga same Biskupske sinode. Iako i ona službeno nema
obvezujući značaj i ima samo savjetodavnu ulogu, ipak njezino
postojanje, kao jednog trajnog vijeća s kojim se papa treba služiti
radi efikasnijeg upravljanja Crkvom, nosi u sebi i jedno drugo
značenje. No u ovom konkretnom slučaju – u protekloj Biskupskoj
sinodi iz listopada, imamo jedan malo drugačiji slučaj nego u
primjerima koje smo naveli. Ovdje se ne radi o tome da bi same te
ustanove pravile pritisak na onoga koji vrši autoritet – kao što
smo vidjeli u slučajevima biskupskih konferencija i pastoralnih
vijeća. Ovdje se naprotiv radi o tome da se sam nositelj autoriteta
– u ovom slučaju papa, koristi tim organom da bi proveo
kolegijalnost u djelo nauštrb vlastitog autoriteta i poslanja koje
ima u Crkvi. Iscrpniju dokumentaciju o sinodi možete pronaći u
posljednjem broju našeg časopisa Christus Rex; predstavimo ovdje
samo kratki sažetak zbivanja. Već od samog početka pontifikata
pape Franje, postojale su procjene, da je izabran kandidat koji želi
revoluciju II. vatikanskog kojoj svjedočimo provoditi još
intenzivnije. Nažalost su se te crne slutnje već dosad vrlo zorno
obistinile. Doživjeli smo dosad toliko sablažnjivih i kontroverznih
postupaka od strane aktualnog rimskog prvosvećenika, koji vjernike
vode u zapanjenost i nevjericu. Svjedočili smo intervjuima s nekim
javnim osobama, te izjavama u kojima se insinuira, iz kojih na prvi
dojam proizlaze poruke koje dovode u pitanje neke temeljne točke
naše vjere. To podgrijavaju i ekumenski, međureligijski susreti
koje je papa poduzeo, iz kojih se izravno stječe utisak da su sve
religije dobre i spasonosne. Za ovog pontifikata dogodila se po
ekspresnom postupku, sa strašnom oktrutnošću, gotovo potpuna
destrukcija jednog reda – Franjevaca Bezgrešne, koji se
opredijelio i želio potpuno posvetiti služenju tradicionalne
latinske Mise; dogodilo se da su kardinali i prelati koje je imenovao
papa Benedikt XVI., a koji su bili skloni tradiciji – uklonjeni ili
premješteni s važnih pozicija u Rimskoj kuriji; i naposljetku,
dogodilo se, da sam papa, što je žalosna stvarnost, daje znakove
podržavanja prakse davanja pričesti rastavljenima ponovno
oženjenim osobama, osobama koje žive u stanju grijeha. Kako to
analizira S. Magister u svom članku o povijesti sinode – gdje daje
jasan kronološki pregled događaja; sve je počelo jednim papinim
telefonskim pozivom – razgovorom s jednom ženskom osobom –
rastavljenom i ponovno oženjenom, gdje se izjasnio da može primati
pričest. Službeni glasnogovornik Svete Stolice sadržaj tog
razgovora nije opovrgnuo, nego je samo kazao, da papa nije u svojim
privatnim izjavama nepogrešiv. Potom je uslijedila uvertira ove
Sinode, kada je na jednom kardinalskom konzistoriju, papa povjerio
govor kardinalu Kasperu, koji je jedan od najliberalnijih prelata,
najvećih modernista koji u svojim djelima i izjavama zastupa stavove očito protivne katoličkoj vjeri. U tom govoru, kardinal Kasper
založio se za praksu davanja pričesti rastavljenima i ponovno
oženjenima, a papa ga je potom pohvalio, s riječima: hvala, hvala;
to je bila teologija prostudirana na koljenima. To su bili poticaji
za nadolazeću Biskupsku sinodu, gdje je papa dao jasne znakove u
kojem smjeru želi da se ova Sinoda odvija. I tu su se događale
brojne netransparentnosti i malverzacije. Nastojala se stvoriti
prednost i povoljniji položaj za liberalne prelate, što je doseglo
takve razmjere, da je objavljen dokument Relatio post disceptationem
– Izvještaj zasjedanja sinode (sastavljen od tih istih), u kojem
su bile sadržane tako skandalozne izjave, da primjerice biskup A. Schneider govori da taj tekst predstavlja ,,radikalnu neopogansku ideologiju". Srećom, biskupi nisu dopustili da tako skandalozni
tekst bude objavljen, već je konačni izvještaj bitno preoblikovan
i sastavljen u skladu s katoličkim moralnim naukom. Pri zaključnom
govoru, papa je pokazao očito nezadovoljstvo sa svim sukobima koji
su se odvili i prebacio odgovornost na biskupe.
Dakle vidimo iz svega ovoga, i možemo donijeti
zaključak, da je ova Biskupska sinoda bila tipični izraz
kolegijalnosti, modernističke ideje prema kojoj autoritet Crkve ne
treba više biti koncentriran u pojedincima – koji taj autoritet
zapravo imaju, što su papa i biskupi, nego u zboru biskupa, odnosno
šire, da treba prijeći u jednu demokratsku ideologiju, prema kojoj
će javno mnijenje u Crkvi dobiti odlučnu ulogu. To je bila uopće
pretpostavka, po kojoj je postalo moguće, da se dovodi u pitanje, da
se raspravlja o istini o nerazrješivosti kršćanskog braka, praksom
davanja pričesti osobama koje žive u grijehu. To je ono što želi
modernizam – sinteza svih zabluda, kako ju je nazvao sv. Pio X. Po
njemu istina nije objektivna i nepromjenjiva, nego subjektivna, koja
se mijenja zajedno s čovjekovom svijesti. I kako danas svijest
modernog čovjeka – uronjenog u mentalitet bezbožnog svijeta,
govori da je dopušteno stupiti u drugi brak nakon rastave, trebali
bismo se tom mentalitetu prilagoditi i ukinuti one zabrane koje iz te
perspektive postaju nepravedne. No katolička vjera govori nam nešto
drugo. Ona nam govori da je istina od Boga objavljena, i kao takva
nepromjenjiva – jer je i sam Bog nepromjenjiv, i da se ne može
prilagođavati grijehu, stanju iskvarenosti čovjekova duha.
Savršeni i vjerni izraz katoličke vjere jest upravo
katolička tradicija, izražena u tradicionalnoj liturgiji,
teologiji, disciplini, duhovnosti. Ta teologija ne poznaje nauk o
kolegijalnosti. Taj nauk je za katolički pojam čista novotarija,
izraz, kako je to nadb. Lefebvre ukazao – načela jednakosti
Francuske revolucije koje se uvodi u Crkvu, da bi njezin život
prilagodilo duhu i načelima ovoga svijeta, a to je duh opasan,
štetan, destruktivan za našu vjeru. I zato dobivamo odgovor na
pitanje iz naslova – prema usmjerenju koje je vodilo Biskupsku
sinodu, današnja Crkva teži prema još većem ponoru strašne
postkoncilske krize. To je još jedan daljnji korak u toj revoluciji
koja se provodi u Crkvi, a naš jedini odgovor može biti onaj, koji
je izražen u papinskom geslu sv. Pija X.: Instaurare omnia in
Christo – Sve obnoviti u Kristu, u katoličkoj vjeri koju je Krist
objavio kao nužnu za naše spasenje i kao uvjet i izvor svakog
pravog napretka.
p. Marko Tilošanec
(predavanje održano u Zagrebu, 4. siječnja 2015.)
