Moramo čuvati Tradiciju te je prenositi

Donosimo cjeloviti prijepis konferencije koju je u Parizu održao don Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., na završetku 16. teološkog kongresa Courrier de Rome, u suradnji s DICI-jem, 15. siječnja 2022.

S

igurno je da se nalazimo u ključnom trenutku, trenutku koji je i tužan i logičan.

Katolička Tradicija o liturgiji, postu i pokori

Što je pokora? Latinski paenitentia dolazi od pridjeva paenitens što znači skrušenost ili kajanje. Time se izražava nutarnji stav grešnika koji se kaje za svoje grijehe – ponizuje se pred Bogom da bi od njega isprosio oproštenje i milosrđe. Taj nutarnji stav mora biti izražen i prema vani. Kako nam sv. Jakov govori u svojoj poslanici: vjera bez djela je mrtva, pa bi tako i čovjekova odluka ili nutarnji pokornički stav bio bez vrijednosti ako iz njega ne bi slijedila pokornička djela, bilo ona vidljiva, tjelesna ili ona nevidljiva, duhovna. Pokora dakle znači stav skrušenosti ili kajanja, a kajemo se zbog grijeha. Svaki čovjek je odgovoran i može se kajati samo za svoje grijehe. Ne može se kajati za grijehe drugoga jer je drugi odgovoran za svoje grijehe, osim ako je čovjek svojim činima zaveo drugoga na grijeh, ali to je onda opet njegov grijeh zavođenja koji je počinio, a drugi je sam odgovoran za ono što je osobno počinio.

Možemo činiti pokornička djela ne samo kao čin kajanja za počinjene grijehe, nego i kao sredstvo za kroćenje svojih neurednih požuda. Nakon što su naši praroditelji Adam i Eva sagriješili, Bog ih je kaznio. Oni su izgubili posvetnu milost – stanje pravednosti i božanski život koji su posjedovali, ali su izgubili i određene mimonaravne darove koji su im bili dani u raju zemaljskom. Jedan od njih bio je i sloboda od požude. Taj dar su oni izgubili. Istočnim grijehom ljudska je narav postala ranjenom i oslabljenom o čemu nam najjasnije svjedoči sv. Pavao: ,,vidim drugi zakon u udovima svojim koji me zarobljava zakonom grijeha“ (Rim 7, 23). I zato kaže drugdje sv. Pavao: ,,krotim svoje tijelo da ne bih, pošto sam drugima propovijedao, sam bio odbačen“ (1 Kor 9, 27). Pokora je dakle zajedno s molitvom najdjelotvornije ljudsko sredstvo u borbi protiv požude. Ona je poput vode koja gasi vatru naših strasti i poput spona kojima će čovjek ukrotiti tijelo staroga Adama koji u njemu još djeluje. Jer krštenjem se briše istočni grijeh i sakramentom ispovijedi se opraštaju osobni grijesi, ali se ne briše požuda koja ostaje u čovjeku dok god je u svome smrtnome tijelu. Zato je čovjek među ostalim osuđen i da umre tjelesnom smrću kao posljedica istočnoga grijeha te ni ta posljedica nije nestala Kristovom smrću na križu – smrt i požuda će po Božjoj odredbi biti uništeni tek na kraju svijeta, za općega uskrsnuća i suda. Tako je pokora sredstvo osobnoga duhovnoga usavršenja i posvećenja. Ona nam pomaže – i nužna je – da bi se čovjek što više suobličio Kristu, da bi u njemu zaživjeli plodovi Božje milosti. Bog nam daje svoju milost putem sakramenata, ali da bi ta milost u nama što više zaživjela, donijela što veće plodove, moramo biti ispravno raspoloženi, otvoreni, mora postojati u našoj duši plodno tlo da bi taj plod zaživio. A ta raspoloživost, otvorenost, najbolje će se ostvariti upravo pokorom kojom ćemo ukloniti iz naših srdaca sve ono zemaljsko što priječi djelovanje Božje milosti.

Nadalje, čovjek se može i treba kajati ne samo za grijeh kao takav, grijeh u sebi koji predstavlja uvredu Božje časti, nego njegova pokornička djela mogu i trebaju imati svrhu da se Bogu pruži zadovoljština za povredu Njegove časti, Njegova božanskoga zakona. Svatko od nas traži da mu se ispravi počinjena nepravda. Ako nam netko naruši dobar glas, tražimo od njega da se ispriča, ali ne samo to, nego i da popravi štetu, da javno opozove svoje lažne optužbe. Ako to ne želi učiniti, čovjek se spreman izboriti za pravdu i tako što će pokrenuti sudsku tužbu da bi klevetnika sud prisilio da ispravi nepravdu. Ako smo se mi kao bijedni ljudski stvorovi spremni toliko boriti za svoju pravdu, koliko će više Bog tražiti da mu se pruži zadovoljština za povredu Njegove časti? Jer Njegova je čast neizmjerna, neusporedivo i nezamislivo veća od bilo kakvoga ljudskoga ugleda. I zato traži od nas da ispravimo tu uvredu koju smo mu nanijeli svojim grijesima. A tu zadovoljštinu možemo činiti ne samo za svoje, nego i za tuđe grijehe. Kao što svatko može platiti dug za svakoga bližnjega u materijalnim sredstvima – možemo podmiriti bilo koji račun u ime drugoga - tako i Bog prima naknadu za dugove u duhovnom pogledu te možemo našim pokorničkim djelima i molitvama Bogu dati zadovoljštinu za uvrede koje mu se nanose, bilo za naše osobne grijehe, bilo za grijehe drugoga. Pokoru možemo kao zadovoljštinu zadati sami sebi da bismo je prikazali Bogu, a može nam je nametnuti i sam Bog da bi učinio naplatu svojoj božanskoj pravednosti.

Konačno, pokora ima vrijednost ne samo kao čin kajanja za vlastite grijehe, čin zadovoljštine, nego i kao čin prošnje za postizanje svih vrsta posebnih milosti i blagoslova. Činima pokore stječemo zasluge za povećanje Božje milosti, ali ih možemo prikazati i kao čine prošnje da bismo od Boga postigli određenu milost – bilo za sebe ili za druge. Naša pokornička djela možemo prikazati kao žrtvu prošnje skupa s usmenom molitvom – koju izgovaramo riječima, misaonom ili nutarnjom molitvom, dobrim djelima i milostinjom. Zaslužna djela u širem smislu su sva djela kojima izvršavamo Božju volju te ih možemo Bogu prikazati kao prošnju na bilo koju nakanu.

Predavanje u HKD-u sv. Jeronima: Katolička Tradicija o liturgiji, postu i pokori

Naknadno dodano: Obavijest objavljena u Glasu Koncila, br. 4, 28. siječnja 2018.:

Stanje u Crkvi u jeku Biskupske sinode (predavanje mons. Fellaya u Zagrebu, 2. X. 2015.)

Za nekoliko dana će u Rimu početi jedna sinoda, kojoj je prethodila jedna prije godinu dana i na toj sinodi čuli smo ne samo neobične, već zaista zastrašujuće stvari. Slušamo kako biskupi i kardinali daju izjave koje uopće nisu katoličke, koje su izravno protivne Isusovim riječima i njegovom nauku, odnosno nauku Božjem i nauku njegove Crkve. I oni žele to dalje i dalje širiti. To se može učiniti neobičnim, međutim nije tako jer je to samo rezultat jednog dužeg razvoja. I stoga bih vam želio to pojasniti jer jer se postavlja pitanje: kako je takvo nešto uopće moguće?.

Mislim da se trebamo vratiti daleko u prošlosti i želio bih početi otprilike s prosvjetiteljstvom. Tj., s onim trenutkom kada se u filozofiji, u načinu razmišljanja dogodio kopernikanski obrat; naime, prešlo se s objektivizma na subjektivizam. Ukratko rečeno, premda rado govorim o ovoj temi, ali moram dati kratak i jednostavan odgovor na pitanje: što je to objektivizam? To znači: čovjek ima sposobnost spoznaje, ima oči, ima uši, ima razum i na taj način može nešto spoznati. Ali da bi nešto spoznao, treba izvanjski predmet; objekt koji je izvan njega i o kojemu spoznaja ovisi. Posve jednostavno: ja imam oči. Oči mogu vidjeti, ali ako nemam predmet, onda ništa ne vidim. Ja ne mogu vidjeti sat ovdje na stolu, ako tog sata nema.

I tako se cijela normalna filozofija uvijek temeljila na ovoj ovisnosti nas, našega razuma o izvanjskoj stvarnosti, a na poseban način ponajprije o Bogu. Subjektivizam ide na drugu stranu i kaže: ja imam oči. Sada sam vidio ovaj sat. Mogu zatvoriti oči, ja imam tu jedan sat. Tu postoje dva usmjerenja. Jedni kažu: ja ne mogu izići izvan sebe. Ja imam misli, ali ne mogu reći da je to stvarnost. To se naziva agnosticizam. Drugi idu puno dalje i kažu: ja, ja određujem stvarnost. Ja činim realnost. Navest ću vam jedan kratki primjer. Održao sam predavanje u Francuskoj na kojemu je bio jedan student koji me je upitao: ,,Je li Bog stvorio čovjeka ili je čovjek stvorio Boga?". Tu imamo objektivizam i subjektivizam.

Korijen krize – modernizam

Ova katastrofa koju sada proživljavamo u tome ima svoje korijenje. To vidimo prije sto godina u vrijeme sv. Pija X. koji je osudio modernizam. Može se reći da su do tada ove zablude bile vani, izvan Crkve; s modernizmom su one ušle unutra. Sv. Pio X. je modernizam doduše osudio, međutim isto tako je jasno rekao: "Neprijatelj je u kući!“ I još k tome se ovaj neprijatelj skriva. Taj neprijatelj radi u sjeni i ne pokazuje se. A sada kad čujemo kako biskupi iznose loš i krivi nauk, i to otvoreno, to znači da se oni pokazuju; misle da su toliko jaki da se usuđuju pokazati. Sveti Pio X. je poduzeo konkretne mjere i tim mjerama je uspio gotovo pedeset godina omesti i zaustaviti neprijatelja.

Papa Pio XII. je morao opet učiniti istu stvar. Napisao je okružnicu Humani Generis u kojoj osuđuje moderne zablude, isto kao i sv. Pio X. Tu on osuđuje i modernu filozofiju, ali i pojedine ljude. Jedan od najpoznatijih koji je osuđen godine 1950. bio je teolog Henri de Lubac zbog svoje knjige „Surnaturel“ - "Nadnaravno". Dvije godine kasnije osuđen je dominikanac Yves Congar zbog svoje knjige: „Vraie et fausse réforme dans l'Église“- "Istinska i kriva reforma Crkve". 1954. godine osuđen je Amerikanac Courtney Murray zbog svoje teze o vjerskoj slobodi. Jedan poznati isusovac nije doduše izravno osuđen, ali bio je pod sumnjom – ništa nije mogao objaviti, bez odobrenja Kongregacije za nauk vjere; to je bio Karl Rahner. Sva ova imena koja sam naveo, to su imena ljudi koji su bili ili jasno osuđeni ili su bili pod sumnjom. Manje od deset godina kasnije ove je ljude pozvao papa Ivan XXIII. na II. vatikanski sabor.

Blagdan sv. Pija X.

Na proputovanju kroz Cezareju Filipovu, Isus svojim učenicima postavlja sasvim jednostavno pitanje: tko sam ja? Što drugi govore o Isusu tko je on, a potom, što sami učenici kažu, tko je Sin Čovječji. Nitko nije mogao dati odgovor, osim Šimuna Petra, koji ispovijeda da je Isus Sin Božji. Isus potom odgovara da do te spoznaje Petar nije stigao svojim umovanjem, svojim naravnim razumom, nego je to objava koja mu je dana s neba. I zbog toga Gospodin Petru obećava da će ga postaviti glavom Crkve, predati mu ključeve kraljevstva nebeskog kako bi u Kristovo ime vodio cijelu Crkvu. Izvještaj o ostvarenju tog obećanja čuli smo upravo u današnjem svetom evanđelju. Pošto je Isus na Veliki četvrtak bio uhvaćen, njegovi su se učenici razbježali, a Petar, koji se kleo u vjernost svome učitelju, tri puta ga je zatajio. Ubrzo potom Petar je gorko zaplakao, pokajao se, a Gospodin, želeći da mu Petar javno očituje svoju vjernost, postavlja mu nakon svoga uskrsnuća trostruko pitanje: Petre, voliš li me? Petar tri puta potvrđuje svoju vjernost, a Isus mu svečano, tri puta potvrđuje svoje obećanje i postavlja ga svojim namjesnikom na zemlji, glavarom svoje Crkve.

,,Pasi jaganjce moje... pasi ovce moje", glasi Isusov odgovor, pri čemu jaganjci označuju same pastire, a ovce vjernike jer je Petru dana vrhovna vlast u Crkvi – ne samo u pogledu vjernika, nego i nad ostalim apostolima. Kako Crkva svoje poslanje treba ostvarivati kroz sve vjekove, ta vlast prenosi se dalje, na nasljednike sv. Petra – rimskog biskupa, papu, koji prima iste ovlasti, istu vrhovnu vlast u Crkvi. U čemu se konkretno sastoji taj nalog da sv. Petar i njegovi nasljednici pasu stado Gospodnje? Iz toga proizlazi trostruka služba, trostruka dužnost Svetog Oca, Pape, u općoj Crkvi – služba posvećivanja, naučavanja i upravljanja. On treba Božji narod posvećivati iz onih izvora koje je Gospodin ostavio svojoj Crkvi – svetim sakramentima, blagoslovinama, svojom molitvom i napose svetošću života privlačiti duše Bogu. Obrede svetih sakramenata i bogoslužje je Crkva primila od samih apostola i oni sadrže bogate, uzvišene molitve i ceremonije koje usmjeravaju naše duše Bogu i zato je posebice papina dužnost brižno ih čuvati i promicati sve što vodi časti i slavi Božjeg doma. Zatim, dužnost je vrhovnog pastira Božji narod poučavati u istinama vjere, u katoličkom nauku koji jedini vodi pravoj spoznaji Boga. On ne smije taj nauk iskrivljivati ili mijenjati i zato je I. Vatikanski sabor svečano izjavio da Petrovim nasljednicima nije dan Duh Sveti da bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. I treće, svaki pastir, a posebno nasljednik sv. Petra, treba voditi Božji narod, upravljati ga pravim putem da bi ostvario svoje spasenje. On treba davati jasne upute, usmjeravati svakoga da bi ostvario Božju volju u svom životu, ali i upozoravati na ono što je pogrešno, boriti se protiv zabluda i krivih nauka, štititi stado Božje od lažnih proroka.

Kako obnoviti katoličku vjeru u hrvatskom narodu?

Tema današnjeg predavanja može se činiti jako općenitom – nešto o čemu se već toliko puta raspravljalo da izgleda kako se tu ništa posebno više ne može reći. Nije li uostalom briga oko širenja vjere prvi zadatak Crkve, nešto što treba ležati na srcu svakog katolika, pa tu stvari trebaju biti jasne i nema potrebe za nikakvim naročitim pojašnjenjima? No ipak, ako pogledamo na prilike u kojima se Crkva danas nalazi – na izazove s kojima se ona suočava u svojoj nutrini, vidjet ćemo da stvari ipak bitno drukčije izgledaju. Ustanovit ćemo da nije sve tako jasno kako na prvi pogled može izgledati, i da je itekako potrebno razlučivanje duhova da bismo mogli doći do pravih rješenja i odgovora na naš problem. O tome želimo danas govoriti – ispitati stanje prilika u današnjoj Crkvi, analizirati koji su sve faktori tu na djelu, postaviti njihovu dijagnozu, da bismo konačno došli do pravog lijeka, rješenja za današnje zahtjeve po kojima Crkva može djelotvorno izgrađivati Božje kraljevstvo, katoličku vjeru u hrvatskom narodu.

Naš današnji predmet fokusira se na prilike u našem hrvatskom narodu. To je pitanje koje treba razmotriti na adekvatan način – ne iz izolirane perspektive, tako da bismo hrvatske prilike promatrali kao jedinstveni slučaj, nego to treba biti nužno u okviru cjelokupne situacije u današnjoj općoj Crkvi. Crkva je jedna i katolička – što znači sveopća, u kojoj opća strujanja utječu na njezine pojedinačne dijelove - mjesne Crkve, i bilo bi pretenciozno i pogrešno Hrvatsku izuzeti od tog pravila. Naprotiv, uvidjet ćemo da se zbivanja na općoj razini u Crkvi, a naročito u zapadnim zemljama koje se kod nas promatraju kao uzor, itekako tiču našeg stanja, i da ona oblikuju život naše mjesne Crkve. Imajući to na umu, razmotrimo najprije u glavnim crtama stanje stvari u općoj Crkvi.

Kriza u općoj Crkvi

Pogledamo li razvoj zbivanja u Crkvi početkom ovog i u proteklom stoljeću, možemo jasno uvidjeti jednu točku koja predstavlja prekretnicu, koja će radikalno promijeniti daljnji tijek crkvenog života. Bio je to Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) nakon kojeg će uslijediti drastične promjene kako u životu Crkve, tako u nauku. Drugi vatikanski sazvao je papa Ivan XXIII. u jednom vremenu koje je bilo obilježeno općim optimizmom i vjerom u čovjekove neograničene mogućnosti. Nakon Drugog svjetskog rata prionulo se materijalnoj obnovi razrušenog društva – obnovi koja je bila uspješna i sve više napredovala te se činilo da čovječanstvo priprema put za svjetlu zemaljsku budućnost. Stvorio se dojam kao da čovjek svojim radom, svojim silama može sve postići te se pritom zaboravilo na ograničenost njegove naravi i onu temeljnu istinu da sve Bog vodi svojom providnošću na jedan način stavilo u stranu. Kao što nam psalam govori: ,,Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se trude graditelji" (Ps 126,1). Osim toga, društvo koje je prošlo kroz ratne strahote sada je nastojalo ići više putem pomirenja. Tome su posebno željele doprinijeti vjerske zajednice. Cijela ta atmosfera projicirala se na crkvenu situaciju. Papa Ivan XXIII. bio je prvi koji će promicati to usmjerenje. Prema njegovom uvjerenju, Crkva treba staviti u stranu sve ograde koje je dijele od onih različitih, koji su izvan Crkve. Treba im se što više približiti, i još dalje, treba staviti više čovjeka u središte – brinuti se za njegove želje i potrebe. Pritom će, sasvim razumljivo, ona eminentno nadnaravna preokupacija izgubiti svoj prvi plan. U tim prilikama bit će sazvan Drugi vatikanski sabor. Odmah u njegovom početku papa je izrazio načela koja trebaju voditi sabor: da ne treba više koristiti lijek kazne, nego samo lijek milosrđa. Također, osudio je tzv. proroke propasti i naznačio da cilj Koncila treba biti promicanje jedinstva kršćana i čitave ljudske obitelji. Tu možemo vidjeti u kojoj mjeri su one općedruštvene prilike oblikovale razmišljanje pape Ivana XXIII., i da im se on štoviše sasvim prilagodio. Ta će atmosfera uroditi drastičnim posljedicama. Uklonit će se sve dotadašnje barijere, ponajprije u samoj Crkvi. Papa će dati slobodan prostor onim teolozima koji su prije bili osuđeni zbog krivih, modernističkih nauka i ti teolozi izvršit će – u sjeni progresivno orijentiranih biskupa, golemi utjecaj na tijek koncila.

(Ne)zabludivost pape

Sveto Pismo i crkveno Učiteljstvo o papinskom autoritetu i nezabludivosti

Nauk o službi i autoritetu pape, sv. Petra, Kristova namjesnika, zemaljskog poglavara Crkve, nalazimo izraženim u svim bitnim crtama u sv. Pismu. Ponajprije, ako promatramo sam lik sv. Petra, kako je on prikazan u svim evanđeljima, zatim Djelima apostolskim, pa i drugim novozavjetnim spisima u kojima se on spominje, uočavamo da njemu pripada sasvim naročito odabranje i služba. Njegovo ime spominje se najviše puta u NZ – čak 195, pri nabrajanju apostola spominje su uvijek prvi, ili se pak jasno ističe kao vođa čitave skupine – izrazom 'Petar i učenici, apostoli, njegovi drugovi', on više puta govori u ime apostola, jasno se predstavlja kao vođa apostolskog zbora nakon Pedesetnice, sam Gospodin Isus se moralno ujedinjuje s Petrom – primjerice kod plaćanja poreza, itd. Osim tih implicitnih pokazatelja, nalazimo i izričite riječima iz kojih iščitavamo da Isus postavlja Petra poglavarom Crkve – kada mu predaje ključeve kraljevstva nebeskog (Mt 16, 18-19). U tadašnjem općem kao i biblijskom govoru, izraz ključeva označuje vlast, a Kraljevstvo Božje je Kristovo otajstveno tijelo koje će proizaći iz njegova otkupiteljskog djela, novi Božji narod – Crkva. Nakon uskrsnuća, Isus Petru ispred sviju apostola daje trostruki nalog: pasi ovce moje (Iv 21, 15-17). Također, čitamo u Lukinu evanđelju kako je Gospodin obećao da će posebno moliti za Petra da ne malakše njegova vjera, da bi mogao utvrđivati braću u vjeri (Lk 22,32).

Sve ove istine koje su sadržane u sv. Pismu, na izvrstan je način precizno, sustavno, dogmatski formulirao I. Vatikanski sabor (1870.). Konstitucija Pastor Aeternus I. Vatikanskog definira 4 vjerske istine o službi pape. Prvo, da je Krist Gospodin postavio blaženog apostola Petra za prvaka svih apostola i za vidljivu glavu čitave vojujuće Crkve, i da je on primio istinsko i pravo prvenstvo u nadležnosti ili autoritetu. Drugo, da je rimski biskup nasljednik sv. Petra u istom prvenstvu, u neprekidnom slijedu. Treće, da rimski prvosvećenik ima ne samo službu nadgledanja, nego punu i vrhovnu vlast upravljanja nad čitavom Crkvom, nad svim i pojedinim crkvama, pastirima i vjernicima, ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i moral, nego i u onima koje spadaju na disciplinu i upravu Crkve. I četvrto, da su definicije nauka o vjeri i moralu koje rimski prvosvećenik kao pastir i učitelj svih kršćana donosi svojim vrhovnim apostolskim autoritetom tako da ih treba držati čitava Crkva, nezabludive i nepromjenjive. Tri su dakle uvjeta koje Koncil navodi kao nužne da jedna papinska izjava ima karakter nezabludivosti. Papa mora, prvo, nastupati kao vrhovni pastir svih kršćana, drugo, s nakanom da njegova izjava o određenoj vjerskoj ili moralnoj istini bude konačna i nezabludiva, i treće, s nakanom da na tu istinu obveže sve vjernike. Nedostaje li bilo koji od tri uvjeta – radi li se samo o izjavi za koju papa nema namjere uložiti svoj vrhovni autoritet, radi li se o redovno formuliranom nauku u kojem nema nikakve naznake da se predlaže na nezabludivi način, ili ako ne postoji nakana da se vjernike obveže da prihvate tu izjavu činom vjere – ta formulacija nema odliku nezabludivosti, nego njezina kvalifikacija može biti samo nižeg ranga.

Granice papinskog autoriteta

To je odgovor gledano iz izvora objave na pitanje papinske nezabludivosti. Tu je Crkva pitanje koje je prethodno bilo sporno riješila konačnim činom te ne postoji više ništa diskutabilno. No s drugim, pitanjem koje su granice papinskog autoriteta s obzirom na ljudskost i pogrešivost osobe rimskog prvosvećenika, kao i dužnu poslušnost sa strane vjernika, nije tako izričito jasno. Crkva ovdje nije donijela konačnu izreku, međutim, razumski možemo doći do sigurnog teološkog zaključka koji je neosporan. Postupak za to je jednostavan. Prva je pretpostavka da je svaki čovjek s obzirom na svoju razumsku nesavršenost, u svojim postupcima i sudovima, pogrešiv. I nadalje, kada govorimo o autoritetu, razlikujemo božanski i ljudski autoritet. Božanski je savršen i nepogrešiv, te mu dugujemo bezuvjetnu poslušnost, dok ljudski to nije – on je nesavršen i pogrešiv, te mu zato ne možemo dugovati apsolutnu poslušnost. Druga je pretpostavka da je sam rimski prvosvećenik, papa, također čovjek, pa iako Krist daje posebne milosti svojem zemaljskom namjesniku da bi mogao dostojno vršiti svoju službu, ipak on kao čovjek posjeduje prostor slobode u kojemu treba donijeti moralnu odluku. U tom prostoru javljaju se i utjecaji napasti i zavodljivosti zloga, zemaljske požude, kao i ograničenost ljudske naravi, koje otvaraju mogućnost odabira koji nije u skladu s Božjom voljom. Odatle dolazimo do jasnog zaključka, da iako vjernike obvezuje poslušnost prema zakonitim pastirima, mogu postojati slučajevi kada je ne samo dopušteno nego i nužno otkazati svoj pristanak na nepravedne i nezakonite odluke, pa čak i otvoreno se suprotstaviti.

Iako kako je rečeno, nema dogme, tj. nezabludive vjerske izjave koja bi taj nauk izričito formulirala, ipak postoje ozbiljni teološki izvori koji su o tome razlagali. Jedan od njih bio je veliki teolog iz 15. st., kardinal Juan de Torquemada, koji govori, kako se sam papa može odvojiti od Krista tako da postane neposlušan Kristovu zakonu, ili da izda zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Potom citira velikog papu Inocenta III. koji govori kako je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv univerzalnih običaja Crkve, ali ako postupa protiv univerzalnih običaja Crkve, 'neka ga se u tome ne slijedi'. Također, veliki isusovački teolog F. Suarez govori: ,,ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se’’. A isto tako sv. Robert Bellarmin, crkveni naučitelj, naučava da je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji bi želio uništiti Crkvu. Također, više teologa iz novijeg vremena govori da, ako postoje teški i objektivno utemeljeni razlozi koji ukazuju da je određeni iskaz koji nalazimo u službenim dokumentima u suprotnosti s trajno važećim naukom Crkve, dopušteno je uskratiti mu dužni pristanak volje i razuma.

Povijesni presjek – najjasniji pokazatelji ograničenosti papinskog autoriteta

Sada prelazimo na onaj središnji dio današnje teme, a to je potvrda, i potkrjepljenje ovog nauka u povijesnoj stvarnosti. Promotrit ćemo nekoliko najznačajnijih primjera, koji nam ukazuju na koji način trebamo shvatiti ovaj nauk o pogrešivosti pape, tj., o granicama njegova autoriteta, kao i ispravnom pojmu poslušnosti koji dugujemo Petrovu nasljedniku.

Biskupska sinoda - kamo ide današnja Crkva?

Biskupska sinoda - pojam

Definiciju Biskupske sinode nalazimo u Zakoniku kanonskog prava, koja glasi: ,,Biskupska sinoda skupština je biskupa izabranih s različitih krajeva svijeta, koji se sastaju u određena vremena da bi promicali usku povezanost između rimskog prvosvećenika i biskupa i da bi rimskom prvosvećeniku savjetima pružili pomoć u čuvanju i rastu vjere i ćudoređa, u obdržavanju i učvršćivanju duhovne stege, i da bi proučavali pitanja koja se odnose na djelovanje Crkve u svijetu" (kan. 342). Dakle jedan savjetodavni organ koji treba papi biti u pomoći u što efikasnijem i boljem upravljanju općom Crkvom. To je još jasnije istaknuto u sljedećim kanonima, gdje stoji da Biskupska sinoda ima zadaću samo iznositi pitanja za raspravu a ne i ta pitanja rješavati, i da papi pripada apsolutna vlast da sam saziva, potvrđuje zaključke i raspušta sinodu. Stoga možemo reći, da se radi o jednom organu koji može biti koristan i za dobrobit Crkve – radi što bolje organizacije njezina života.

Kolegijalnost – definicija i praksa

To je onaj formalni, ili službeni vidik. No valja također razmotriti onaj praktični, životni kontekst, u kojem se ovaj organ razvija. Biskupsku sinodu osnovao je papa Pavao VI. kao jedan od rezultata zaključaka Drugog vatikanskog sabora, i da bismo mogli ispravno razumjeti njezinu ulogu, moramo je promotriti u tom kontekstu. Poticaj stvaranju ovog, kao i drugih različitih savjetodavnih organa, bio je nauk II. vatikanskog sabora o kolegijalnosti. O čemu se ovdje radi? Katolički nauk uvijek je bio taj, da papa, kao Petrov nasljednik, Kristov namjesnik, ima vrhovnu vlast u Crkvi. Biskupi kao nasljednici apostola, imaju tu vlast u svojim biskupijama, ali su na razini opće Crkve podložni papi, koji ima puni, vrhovni autoritet u naučavanju i vođenju Crkve. Taj vrhovni papin autoritet je redovni, a osim toga, vrhovni autoritet ima i opći crkveni sabor, koji je izvanredni – njega papa mora sazvati, i potvrditi njegove zaključke. Osim toga, ne postoji drugi vrhovni autoritet u Crkvi. No Drugi vatikanski sabor, u svojoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi – Lumen gentium, br. 22, donosi jednu izjavu koja je posve nečuvena u povijesti Crkve. U tom dokumentu stoji: ,,Red biskupa... subjekt je također vrhovne vlasti u cijeloj Crkvi, zajedno sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave: ta se vlast može obnašati samo uz pristanak rimskoga prvosvećenika". Tu izjavu utvrđuje i ZKP, kan. 336: ,,Biskupski zbor, kojemu je glava rimski prvosvećenik... zajedno sa svojom glavom i nikada bez te glave, također je subjekt vrhovne i potpune vlasti nad općom Crkvom". Dakle, uvodi se, uz vrhovni autoritet pape, još jedan redovni vrhovni autoritet, a to je zbor ili kolegij biskupa. Što ova novotarija sa sobom povlači? Iako je istaknuto da biskupski zbor ne može funkcionirati odijeljeno i neovisno od pape, i da je njegovo djelovanje moguće samo uz pristanak pape, sama činjenica postojanja ove ustanove, vodi do dalekosežnih posljedica. Iako papa formalno gledano nije dužan sazivati biskupski kolegij na kolegijalni čin, ipak njegovo postojanje postavlja jednu moralnu potrebu, stanovitu nepisanu obavezu, da to čini, da se ophodi u vršenju svoje vlasti, s obzirom na zahtjeve biskupa diljem svijeta. Taj mentalitet ne odnosi se samo na razinu papinskog autoriteta. Naprotiv, on se proteže i na niže razine; te isto vrijedi i za autoritet biskupa – koji dolazi pod utjecaj struktura s dvije strane. S jedne strane, odozgo, to su biskupske konferencije. Opet, službeno, ovaj organ nema izričite ovlasti koje bi ograničavale biskupov autoritet. Biskup je u svakom slučaju, formalno, vrhovni pastir u svojoj biskupiji. Ali, biskupske konferencije postavljaju se kao jedna trajna ustanova (kan. 447) – koja dakle postoji na jedan redovni način, i iako u Zakoniku jasno stoji da ona ne može donositi opće odredbe bez odobrenja Svete Stolice, ipak se takva mogućnost otvara, i u praksi će se ostvariti na jedan drukčiji način. S druge strane, odozdo, to su prezbitersko i pastoralno vijeće biskupije, koja također, iako nemaju službeno ništa više od savjetodavne uloge, ipak, postoje kao trajne ustanove, koje valja sazivati, koje treba konzultirati, i kada se to čini – može li se dati moralno opravdanje da se njihove odluke konstantno ignoriraju? Naprotiv, njihova mišljenja valja onda i prihvatiti i ostvariti. I još dalje, ovaj mentalitet dolazi i do one najniže razine koja je sastavni dio crkvenog života sviju nas – autoriteta svećenika, župnika. Iako danas jedan svećenik službeno ima puni autoritet nad povjerenom mu župnom zajednicom, ipak, s jedne strane, tu stoje odredbe koje se na pastoralnom planu donose na razini biskupije – od strane prethodno spomenutih vijeća, koje svećenik postaje obvezan provesti u djelo, i s druge strane, tu je župno pastoralno vijeće, koje se također u praksi ustanovljuje kao jedno trajno tijelo koje funkcionira po demokratskim načelima, te se psihološki, u praktičnom smislu, župnik počinje smatrati obveznim njegovim odlukama.

Značaj svetog Pija X. za današnje vrijeme crkvene krize (p. Frey, Zagreb, 19. 9. 2014.)

U današnje vrijeme proživljavamo najstrašniju krizu koju je Crkva ikada prolazila. Ova kriza nije slučajno nastala, nego ima duboke uzroke koji sežu daleko u prošlost. Već prije više od stotinu godina ovi su uzroci djelovali i otpočeli su razvijati svoju razornu snagu.

Sveti je papa Pio X. kao jedan od malobrojnih svojega vremena spoznao ove pogibelji s prodornom jasnoćom i onda je neslomivom energijom poduzeo odgovarajuće protumjere za njihovo prevladavanje. Smije se reći da ga je božanska Providnost odabrala kako bi uklonio ove smrtne pogibelji.

Gdje su postojale i u čemu su se sastojale pogibelji u to vrijeme?

Pio X. kazao je da se mogu svagdje susresti, i u društveno-političkom kao i u crkvenom području, a to su u biti svagdje iste pogibelji, samo u drukčijoj odjeći.

- U društvu je to bila sekularizacija, odnosno laicizacija.

- U Crkvi je to bio modernizam.

Objasnimo ukratko ove pojmove:

Sekularizacija društva znači odvajanje ili emancipaciju javnog života od Boga i Crkve. Bog i njegova Crkva nemaju što tražiti u državnom i javnom životu. Prema Piju X., neprijatelji su bili na djelu da „urede svijet kao da Bog ne postoji“. Kao da Bog nema nikakvog prava, kao da njegove zapovijedi ne vrijede.

Najveća krilatica onoga vremena bila je: sloboda! Čovjek treba biti bezgranično slobodan i neovisan. Mora se prema tome osloboditi od svega što sam nije odredio. Ovo oslobođenje treba vrijediti za sva životna područja: za mišljenje, znanost, moral, politiku, religiju itd., što u konačnici znači slobodu od Boga i njegova zakona! To su bile i jesu teze liberalizma, filozofije masona. Iluzija bezgranične slobode bila je dakle istodobno i mamac za pridobivanje masa za svoje bezbožne ideje.