Intervju s p. Tilošancem na kanalu SSPX News

N

a službenom Youtube kanalu Američkog distrikta FSSPX-a, u sklopu razgovora sa svećenicima, objavljen je intervju s p. Markom Tilošancem o njegovom putu prema Tradiciji i apostolatu Bratstva u Hrvatskoj. 

Podcast Velebit: Drugi vatikanski koncil je uništio borbeni duh katolika

N

a youtube kanalu Podcast Velebit objavljen je novi, treći intervju sa svećenikom Bratstva sv. Pija X., p. Markom Tilošancem.

Je li današnja Hrvatska katolička?

G

ospa Fatimska zatražila je da papa zajedno sa svim biskupima svijeta posveti Rusiju Njezinom Bezgrješnom Srcu, čiji se blagdan slavi na današnji dan, 22. kolovoza.

Podcast Velebit: Zabrana latinske mise je zloupotreba papinskog autoriteta

U

jeku papinog motuproprija kojim se radikalno ograničavaju mogućnosti za služenje tradicionalne Mise, na mrežnom kanalu Podcast Velebit snimljen je intervju s p. Markom Tilošancem, svećenikom FSSPX-a, u kojemu se pruža osvrt na ovaj aktualni događaj.

Emisija s p. Tilošancem na Podcastu Velebit

Link je dostupan i klikom na gornju sliku:

O

vih dana objavljena je snimka emisije s p. Markom Tilošancem, svećenikom FSSPX-a, na poznatom internetskom kanalu Podcast Velebit.

Predodžba kulminacije posljednjih vremena?

U

pravo za blagdan sv. Josipa, zaštitnika naše domovine, izdane su zakonske odredbe kakve hrvatska prošlost ne pamti: da će u cijeloj zemlji biti zabranjeno služenje sv. Misa i podjeljivanje sakramenata.

Osluškivati glas Duha Svetoga u tišini

Propovijed p. Marka Tilošanca održana na blagdan Duhova (4. 6. 2017.) u Zagrebu o djelovanju Duha Svetoga u tišini koja je preduvjet svakoga pravoga duhovnoga i molitvenoga ozračja.

Kristovo poniženje vodi prema slavnome uzvišenju

Propovijed p. Marka Tilošanca održana na blagdan Uzašašća (Spasova, 30. 5. 2019.) u Kapeli sv. Josipa (FSSPX) u Zagrebu o povezanosti Kristovoga poniženja u smrti i muci s Njegovim slavnim uzvišenjem koje slavimo u ovome blagdanu.

Kako je Krist trpio za naše grijehe?

Propovijed održana za I. nedjelju Muke (Glušnica, 7. 4. 2019.), u Kapeli sv. Josipa u Zagrebu (p. Marko Tilošanec).

Članak iz Večernjeg lista o celibatu (16. 2. 2019.)

Prenosimo kao zanimljivost članak novinara Darka Pavičića o temi celibata u kome se navode opsežniji citati p. Marka Tilošanca iz teksta ,,Klerički celibat – biblijsko i tradicijsko utemeljenje“, objavljenoga 2013. godine na stranici katolik.hr. Članak Darka Pavičića objavljen je u Večernjem listu prošle subote (16. veljače). Podsjećamo da je isti novinar napravio intervju s p. Tilošancem povodom posjeta Hrvatskoj mons. Bernarda Fellaya u listopadu 2015.

Mlada Misa po tradicionalnom rimskom obredu (Zaitzkofen, 6. 2. 2014.)

Nakon svoga prelaska u redove Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. mogao je p. Marko Tilošanec prije točno pet godina održati prvu javnu sv. Misu u Bogosloviji Bratstva u Zaitzkofenu, podijeliti svoj mladomisnički blagoslov, te se obratiti bogoslovskoj zajednici sljedećom propovijedi čiji tekst ponovno objavljujemo.

Dragi bogoslovi, draga braćo,

ovo je na jedan određeni način moja treća mlada Misa. Prva je bila po novom obredu i tu je bilo velikih trzavica sa župnikom koji nije bio baš prijateljski naklonjen prema Tradiciji. Druga je bila u uvjetima motuproprija, gdje je bilo do zadnjeg trenutka neizvjesno hoće li se održati zbog prijetnji dotičnog biskupa koji također nije bio naklonjen prema tradiciji. I konačno, doživio sam i to da nema više takvih strahova oko organizacije mlade Mise.

Pružila se prilika da u istinski slobodnom, ali ponajviše, istinski tradicionalnom katoličkom okružju proslavim ovaj trenutak zahvale za veliku Božju milost, dar svetoga reda i mogu zajedno s riječima Evanđelja kazati: Desideravi manducare hoc pascha vobiscum. Ova sveta Misa je znak ostvarenja moje želje da se u potpunosti posvetim u službi Gospodinu na najizvrsniji način, kako je to Gospodin odredio i kako Crkva želi, slijedeći Tradiciju Crkve. Put do ovog trenutka nije bio lagan i time više moja zahvalnost biva veća, što mi je Gospodin na taj način, uz trud i muku, pokazao put i otkrio mi to blago koje danas uistinu nije lako pronaći.

O značenju i veličini tog dara smatram da ne trebam ovom prilikom previše govoriti. Svi ste vi zasigurno imali prilike dobro upoznati smisao i svrhu svetog svećeništva u trajnoj prisutnosti svete liturgije, prave katoličke teologije, duboke svećeničke duhovnosti. Želio bih, ipak, dati nekoliko poticaja da si još više posvijestimo veličinu Božje milosti što smo svi mi ovdje i da se nalazimo na putu vjekovnog poslanja Crkve, s obzirom na trenutne prilike u kojima se ona nalazi.

Ne smijemo nikad smetnuti s uma koliko je težak i zahtjevan put do Tradicije Crkve. Koliki su brojni svi oni vijugavi, krivi putovi, pa i slijepe ulice i koliko je teško pronaći onaj put kojim Gospodin želi da najradije ili uopće idemo. Koliki su brojni izazovi i ponude u današnjem svijetu, kakve su sve okolnosti koje ljude usmjeravaju u njihovim životima. Možemo reći da su ljudi poput putnika, zalutalih u neku nepoznatu zemlju i nasumično traže neki cilj za kojeg ne znaju gdje se točno nalazi i ne znaju put. Vjerujem da smo svi mi, svatko na svoj način, iskusili tu stvarnost u svojim životima. Možda smo mi sami, možda naši roditelji, doživjeli jedan susret ili providonosan splet okolnosti koji će usmjeriti naše živote u sasvim drugom smjeru od onoga uobičajenoga. Došli smo do spoznaja o vjeri, do svete Mise koja nudi nešto više, u kojoj smo mogli jasno prepoznati odraz božanske istine.

Treba li Crkva zbog nestašice svećenika ukinuti obvezu celibata?

Svaka revolucija napreduje postupno, od početnih oblika koji obuhvaćaju stvari koje je naoko lakše promijeniti i u čiju je promjenu puk lakše uvjeriti, pa kada se usvojila navika promjene prelazi se na ozbiljnije stvari, da bi se tako potpuno usvojio duh promjena i moglo prijeći na one stvari koje nose sa sobom najveću težinu.

Odgovor nadbiskupu Josipu Bozaniću na priopćenje o zabrani podjele sakramenta sv. potvrde

U petak, 11. svibnja 2018., objavljeno je pismo zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, u kome se izjavljuje da pomoćni biskup Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., mons. Bernard Tissier de Mallerais, nema dopuštenje za podjelu sakramenta sv. potvrde koja je održana prošle nedjelje, 13. svibnja, u Zagrebu. Na ovu tvrdnju želimo dati sljedeći odgovor i pojašnjenje.

Svećeničkome bratstvu sv. Pija X. je 1975. godine, nekoliko godina nakon njegova osnutka i priznanja od strane mjesnoga biskupa u Fribourgu (Švicarska), izrečena zabrana djelovanja i dokinuće njegova postojanja. Međutim, kako je to već mnogo puta obrazloženo i dokazano, za tu odredbu nije postojalo ni pravno ni razložno utemeljenje. Pravno stoga što nije dokazano koja je bila kompetencija povjerenstva koje je izreklo navedenu sankciju, a razložno stoga što nije dokazano na kojem je temelju izrečena sankcija te je žalba upućena Apostolskoj signaturi opstruirana zloporabom vlasti tadašnjega državnoga tajnika Svete Stolice. Na ova pitanja do danas nije dan odgovor te se nameće dobro utemeljena činjenična sumnja o valjanosti te sankcije, a u tom slučaju Crkva nadopunjava sve potrebne ovlasti koje se stavljaju u pitanje (ZKP 1983., kan. 144). Zbog toga sa sigurnošću držimo da Svećeničko bratstvo posjeduje sve osporavane ovlasti koje je imalo od samoga početka te da djeluje u potpunosti valjano i dopušteno u cijeloj Crkvi.

Ovo ozbiljno pitanje do danas službeno nije riješeno, a razlog tome možemo prepoznati u velikoj krizi u kojoj crkveni pastiri sve do najviših razina zlopotrebljavaju svoju službu, namećući vjernim laicima i klericima obvezu prihvaćanja reformi koje su neuskladive s njihovom katoličkom savješću. Ipak, crkvene su ustanove na najvišoj razini Svećeničkome bratstvu izričito priznale pojedinačne ovlasti koje su se stavljale u pitanje. Tu mislimo prvenstveno na odgovor papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei mjerodavnoga za zajednice privržene tradicionalnome rimskome obredu od 3. siječnja 2003., da je na svetima Misama koje služe svećenici našega Bratstva moguće ispuniti nedjeljnu obvezu. Valja napomenuti da tu obvezu inače nije moguće ispuniti na Misama koje bi služio valjano suspendirani svećenik jer se na takvim Misama ne bi uopće smjelo sudjelovati, nego samo na Misama koje dopušteno služi katolički svećenik. Daljnju važnu odredbu nalazimo u odluci pape Franje od 1. rujna 2015. kojom je svim svećenicima Bratstva priznata ovlast ispovijedanja najprije u Godini milosrđa, a zatim ta ista ovlast 20. studenoga 2016. produžena na trajno. Papa je također 27. ožujka 2017. donio odredbu u kojoj proviđa mogućnost i poziva mjesne ordinarije da svećenicima Bratstva daju ovlasti za vjenčavanje vjernika koji su povjereni pastoralnoj brizi naših svećenika. Rimske ustanove su također nekoliko puta izričito udijelile našim biskupima dopuštenje za vršenje svećeničkih ređenja što uklanja svaku kanonsku zapreku sa svećenika zaređenih u tim uvjetima. Sve to govori nam o praktičnom ispravljanju nepravde koje treba promatrati u svjetlu kanonske pravičnosti kao jednome od bitnih elemenata crkvenoga poretka. Crkvenopravno načelo da kazne treba tumačiti usko, a povlastice široko (odiosa sunt restringenda, favorabilia sunt amplianda), upućuje bez ikakve dvojbe da treba pozitivno prosuđivati i druge oblike djelovanja našega Bratstva, uključujući i podjelu sakramenta svete potvrde koju vrše naši biskupi po brojnim našim zajednicama po cijelome svijetu.

Intervju s p. Tilošancem u časopisu Hrvatska riječ: Tradicionalna misa privlači baš mlađe naraštaje

Prenosimo tekst intervjua s p. Markom Tilošancem objavljenoga u podlistku za mlade časopisa Hrvatska riječ (br. 124 od 23. veljače 2018.) - glasilu Hrvata koje izlazi u Subotici.

Za početak, recite nam nešto o Vašem svećeničkom pozivu.

Svećenički poziv naslućivao sam na jedan način i prije, no definitivno sam ga prepoznao nekako u vrijeme mature, kada je trebalo stvoriti odluku o daljnjem životnom putu. Ipak definitivnu odluku da želim krenuti putem svećeništva nisam donio odmah jer mi je nedostajalo onoga konačnog uvjerenja i hrabrosti, nego nakon dvije godine. Tada sam stupio u bogoslovno sjemenište u Zagrebu kao kandidat svoje Varaždinske biskupije.

Recite nam nešto o Vašoj formaciji u Bogosloviji.

Formacija u zagrebačkoj bogosloviji bila je uobičajena kao što je u današnjim bogoslovijama. Nisam znao puno kako je nekada izgledao bogoslovski život, nego samo fragmentarno, no ubrzo sam primijetio jedan nedostatak istinske revnosti za napredak prema savršenstvu u duhovnome životu te duh mlakosti i ravnodušnosti, s čime se nisam želio pomiriti. O tradicionalnoj latinskoj Misi – obredu koji se služio nekada, prije nego je uvedena Misa na narodnome jeziku – nisam znao ništa jer takva Misa tada u Hrvatskoj nije bila uopće dostupna. Moj prvi susret s tradicionalnom teologijom i problematikom sadašnjeg stanja u Crkvi bio je tijekom bogoslovskoga studija, na trećoj godini. Tada sam došao do knjige "Iota unum" velikoga katoličkoga filozofa R. Amerija koja na sustavan način obrađuje problem zbivanja koja su se dogodila na Drugome vatikanskome saboru i reformi koje su uslijedile nakon njega. Tu sam uvidio da doista postoji jedan ozbiljan problem u današnjoj Crkvi, gdje nemalo stvari koje se promiču i čine u Crkvi nakon sabora nije u skladu s katoličkim naukom.

Kako mislite nije u skladu s katoličkom naukom? Možete li nam o tome nešto podrobnije reći?

Katolička Tradicija o liturgiji, postu i pokori

Što je pokora? Latinski paenitentia dolazi od pridjeva paenitens što znači skrušenost ili kajanje. Time se izražava nutarnji stav grešnika koji se kaje za svoje grijehe – ponizuje se pred Bogom da bi od njega isprosio oproštenje i milosrđe. Taj nutarnji stav mora biti izražen i prema vani. Kako nam sv. Jakov govori u svojoj poslanici: vjera bez djela je mrtva, pa bi tako i čovjekova odluka ili nutarnji pokornički stav bio bez vrijednosti ako iz njega ne bi slijedila pokornička djela, bilo ona vidljiva, tjelesna ili ona nevidljiva, duhovna. Pokora dakle znači stav skrušenosti ili kajanja, a kajemo se zbog grijeha. Svaki čovjek je odgovoran i može se kajati samo za svoje grijehe. Ne može se kajati za grijehe drugoga jer je drugi odgovoran za svoje grijehe, osim ako je čovjek svojim činima zaveo drugoga na grijeh, ali to je onda opet njegov grijeh zavođenja koji je počinio, a drugi je sam odgovoran za ono što je osobno počinio.

Možemo činiti pokornička djela ne samo kao čin kajanja za počinjene grijehe, nego i kao sredstvo za kroćenje svojih neurednih požuda. Nakon što su naši praroditelji Adam i Eva sagriješili, Bog ih je kaznio. Oni su izgubili posvetnu milost – stanje pravednosti i božanski život koji su posjedovali, ali su izgubili i određene mimonaravne darove koji su im bili dani u raju zemaljskom. Jedan od njih bio je i sloboda od požude. Taj dar su oni izgubili. Istočnim grijehom ljudska je narav postala ranjenom i oslabljenom o čemu nam najjasnije svjedoči sv. Pavao: ,,vidim drugi zakon u udovima svojim koji me zarobljava zakonom grijeha“ (Rim 7, 23). I zato kaže drugdje sv. Pavao: ,,krotim svoje tijelo da ne bih, pošto sam drugima propovijedao, sam bio odbačen“ (1 Kor 9, 27). Pokora je dakle zajedno s molitvom najdjelotvornije ljudsko sredstvo u borbi protiv požude. Ona je poput vode koja gasi vatru naših strasti i poput spona kojima će čovjek ukrotiti tijelo staroga Adama koji u njemu još djeluje. Jer krštenjem se briše istočni grijeh i sakramentom ispovijedi se opraštaju osobni grijesi, ali se ne briše požuda koja ostaje u čovjeku dok god je u svome smrtnome tijelu. Zato je čovjek među ostalim osuđen i da umre tjelesnom smrću kao posljedica istočnoga grijeha te ni ta posljedica nije nestala Kristovom smrću na križu – smrt i požuda će po Božjoj odredbi biti uništeni tek na kraju svijeta, za općega uskrsnuća i suda. Tako je pokora sredstvo osobnoga duhovnoga usavršenja i posvećenja. Ona nam pomaže – i nužna je – da bi se čovjek što više suobličio Kristu, da bi u njemu zaživjeli plodovi Božje milosti. Bog nam daje svoju milost putem sakramenata, ali da bi ta milost u nama što više zaživjela, donijela što veće plodove, moramo biti ispravno raspoloženi, otvoreni, mora postojati u našoj duši plodno tlo da bi taj plod zaživio. A ta raspoloživost, otvorenost, najbolje će se ostvariti upravo pokorom kojom ćemo ukloniti iz naših srdaca sve ono zemaljsko što priječi djelovanje Božje milosti.

Nadalje, čovjek se može i treba kajati ne samo za grijeh kao takav, grijeh u sebi koji predstavlja uvredu Božje časti, nego njegova pokornička djela mogu i trebaju imati svrhu da se Bogu pruži zadovoljština za povredu Njegove časti, Njegova božanskoga zakona. Svatko od nas traži da mu se ispravi počinjena nepravda. Ako nam netko naruši dobar glas, tražimo od njega da se ispriča, ali ne samo to, nego i da popravi štetu, da javno opozove svoje lažne optužbe. Ako to ne želi učiniti, čovjek se spreman izboriti za pravdu i tako što će pokrenuti sudsku tužbu da bi klevetnika sud prisilio da ispravi nepravdu. Ako smo se mi kao bijedni ljudski stvorovi spremni toliko boriti za svoju pravdu, koliko će više Bog tražiti da mu se pruži zadovoljština za povredu Njegove časti? Jer Njegova je čast neizmjerna, neusporedivo i nezamislivo veća od bilo kakvoga ljudskoga ugleda. I zato traži od nas da ispravimo tu uvredu koju smo mu nanijeli svojim grijesima. A tu zadovoljštinu možemo činiti ne samo za svoje, nego i za tuđe grijehe. Kao što svatko može platiti dug za svakoga bližnjega u materijalnim sredstvima – možemo podmiriti bilo koji račun u ime drugoga - tako i Bog prima naknadu za dugove u duhovnom pogledu te možemo našim pokorničkim djelima i molitvama Bogu dati zadovoljštinu za uvrede koje mu se nanose, bilo za naše osobne grijehe, bilo za grijehe drugoga. Pokoru možemo kao zadovoljštinu zadati sami sebi da bismo je prikazali Bogu, a može nam je nametnuti i sam Bog da bi učinio naplatu svojoj božanskoj pravednosti.

Konačno, pokora ima vrijednost ne samo kao čin kajanja za vlastite grijehe, čin zadovoljštine, nego i kao čin prošnje za postizanje svih vrsta posebnih milosti i blagoslova. Činima pokore stječemo zasluge za povećanje Božje milosti, ali ih možemo prikazati i kao čine prošnje da bismo od Boga postigli određenu milost – bilo za sebe ili za druge. Naša pokornička djela možemo prikazati kao žrtvu prošnje skupa s usmenom molitvom – koju izgovaramo riječima, misaonom ili nutarnjom molitvom, dobrim djelima i milostinjom. Zaslužna djela u širem smislu su sva djela kojima izvršavamo Božju volju te ih možemo Bogu prikazati kao prošnju na bilo koju nakanu.

Očišćenje Blažene Djevice Marije

Blagdan koji danas slavimo nosi naziv u Rimskome misalu blagdan Očišćenja Blažene Djevice Marije. Prvi redak evanđelja koje smo čuli govori nam o toj stvarnosti. Mojsijev zakon propisivao je da svaka žena nakon što rodi dječaka mora provesti 40 dana u kultnome čišćenju. To razdoblje moralo je proći da bi mogla pristupiti hramu. Kultna čistoća u Starome zavjetu nije nužno proizlazila ili bila uvjetovana moralnom nečistoćom, odnosno grijehom, nego se često radilo o higijenskim ili praktičnim razlozima. Primjerice, čovjek bi prema Mojsijevu zakonu postao nečistim ako bi se dotaknuo mrtvaca. Poznato nam je zatim da su postojala nečista jela koja su Izraelcima bila zabranjena. Svi ti ceremonijalni propisi Kristovim su dolaskom dokinuti, izgubili su svoju snagu, a imali su svoje značenje u tome da nas upute na važnost moralne čistoće – da pred Gospodina moramo stupiti čista srca da bismo mogli primiti Njegove božanske darove. U najuzvišenijem božanskom kultu, u sv. Misi, moramo Gospodinu pristupiti, možemo ga primiti u sakramentu Euharistiji samo ako je naša duša čista od svakoga teškoga grijeha i ako je u stanju milosti. To je bitni preduvjet, a isto vrijedi i za svaku molitvu koju prinosimo Gospodinu. Kako nam govori Katekizam sv. Pija X: ,,Prva i najbolja priprema koja će naše molitve učiniti uspješnima jest biti u stanju milosti, a ako nismo, onda treba nastojati to postići“. Molitva pravednika je Bogu ugodnija od molitve grešnika. To je upravo razlog zašto se utječemo zagovoru svetih i ako želimo da naše molitve budu uslišane, moramo svim srcem nastojati oko svetosti života. To je sigurno jamstvo da će naše molitve biti Bogu ugodne.

Marija se podvrgla jednom obredu koji je upućivao na ljudsku grešnost. Ona to, strogo gledano, nije trebala, jer je bila bezgrješna, čista od svakoga, pa i najmanjega grijeha i nesavršenosti. Pa ipak, ona je htjela biti u potpunosti podložna starozavjetnome zakonu poput Njezina božanskoga Sina koji je bio kršten u Jordanu od Ivana Krstitelja, iako On nije trebao to krštenje, koje je bilo znak pokajanja za grijehe. Blažena Djevica Marija će sudjelovati najuže u ljudskome djelu otkupljenja i zato je na sebe preuzela sve što je bilo dio božanske priprave za djelo otkupljenja ljudskoga roda od grijeha, a tu na poseban način spadaju starozavjetni propisi.

Značenje blagdana Svijećnice nalazimo u nastavku evanđelja koje nam govori o Kristovu prikazanju u hramu. Stari zavjet donosi propis da svi prvorođenci od ljudi, sve prvorođeno od stoke pripada Gospodinu. On stavlja svoje posebno pravo na sve prvorođeno. Svaki prvorođeni sin trebao bi pripadati Gospodinu tako da bude određen za vršenje svećeničke službe i sve prvorođeno od životinja treba žrtvovati Gospodinu. No Gospodin istovremeno određuje način kako će prvorođenci biti izuzeti, oslobođeni od te obveze. Za njih treba prinijeti žrtvu u hramu i otkupiti ih. Gospodin je od dvanaest Izraelovih plemena odredio jedno posebno pleme koje će vršiti svećeničku službu u hramu – to je Levijevo pleme. Na njega će prijeći te obveze koje su trebale pripadati prvorođencima. Levijevo pleme će ih izvršavati u ime cijeloga naroda.

Procesija i sv. Misa prigodom proslave blagdana Svijećnice u Splitu, 5. veljače 2017.

Predavanje u HKD-u sv. Jeronima: Katolička Tradicija o liturgiji, postu i pokori

Naknadno dodano: Obavijest objavljena u Glasu Koncila, br. 4, 28. siječnja 2018.:

Živjeti za Nebo po uzoru svete Obitelji

Na prvu nedjelju nakon Bogojavljenja, slavimo blagdan svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Sveta obitelj obuhvaća ove tri osobe – u središtu je božansko dijete Isus, a uz njega njegova majka i njegov poočim, sv. Josip kojega je Bog postavio da ima ulogu njegova zemaljskog oca, da se brine za svetu obitelj. Svaka obitelj kao pojam sastoji se od ta tri člana – roditelja (oca, majke) i njihova potomstva. A obitelj kao zajednica života proizlazi iz ženidbe, odnosno braka i pokušat ćemo zato promotriti nekoliko najvažnijih obilježja ovog sakramenta, životne stvarnosti.

Već u raju zemaljskom Bog je ustanovio ženidbu kao naravnu ustanovu, kada je stvorio Adama i Evu. Od prvoga ljudskoga para poteći će cijelo ljudsko potomstvo i tu nalazimo prvi i najvažniji cilj ili svrhu ženidbe, a to je rađanje i odgajanje potomstva. To je ono specifično što obilježava ženidbu. Bog je čovjeku dao spolnu moć čija je svrha da donosi potomstvo i ta sposobnost morala je imati okvir, ustanovu u kojoj će se ostvarivati, a to je upravo ženidba, životna zajednica između muškarca i žene po kojoj oni postaju jedno. Time dolazimo i do druge svrhe ženidbe, a to je zajedništvo života, uzajamna pomoć između bračnih drugova u ostvarivanju svojih bračnih i staleških obveza. To je pojam ženidbe prema katoličkom nauku koji moramo razlikovati od iskrivljenih pojmova koji se danas nastoje promicati na teološkom području unutar Crkve. Trebamo dobro razlikovati ciljeve ženidbe i njihovu hijerarhiju jer moderna teologija pravi konfuziju u pojmu ženidbe i izokreće poredak ciljeva. U konstituciji Drugoga vatikanskoga sabora Gaudium et spes, br. 48, nalazimo nejasan izričaj gdje se ne razlikuje hijerarhija ciljeva, nego se stvara dojam da je poredak obrnut: ženidba i bračna ljubav su usmjereni i nalaze svoju krunu u rađanju i odgajanju potomstva. Dok stari Zakonik kanonskoga prava jasno razlikuje te svrhe ženidbe po njihovoj hijerarhiji, novi zakonik to ne čini (kan. 1055) i navodi ciljeve ženidbe po obrnutom poretku[1]. No, svaku stvar definiramo prema onome što je za nju specifično, po čemu se ona razlikuje od drugih stvari. Čovjek nije čovjek po tome što je živo biće jer i životinje su živa bića, nego je on čovjek po tome što ima dušu, razum i druge duševne moći. Po tome se on razlikuje od svega stvorenoga i to ga eminentno određuje kao čovjeka. Isto tako ženidbu određuje ne zajednički način života jer je to općeniti pojam, nego upravo usmjerenost na rađanje i odgajanje potomstva.

Tko i kako treba vršiti blagoslov kuća?

U božićno se vrijeme tradicionalno obavlja blagoslov kuća i stanova – svećenici posjećuju domove vjerničkih obitelji da bi blagoslovili prostor i mjesto u kojemu oni žive. Od velike je važnosti da bi se svake godine blagoslovili domovi vjernika da bi u njima vladao mir, red i kreposti i kao zaštita od utjecaja zloga. Crkva u svome tradicionalnome obredniku donosi nekoliko obrazaca blagoslova kojima se svećenik za tu svrhu može poslužiti. A budući da u ovome, kao i u svim drugim područjima posvetiteljskoga djelovanja Crkve u njezinim modernim strukturama susrećemo nepravilnosti i zastranjenja, prilika je to da se osvrnemo na nekoliko elemenata na koje treba staviti naglasak i koje treba razlikovati usred praksi koje se šire po našim župama.

Prvo se valja osvrnuti na sam pojam. Svrha ovoga blagoslova je ponajprije blagosloviti prostore (kuće i stanove) u kojima žive vjernici. Ta svrha nije ponajprije blagoslov obitelji (premda je i ona sadržana, ali u drugotnome smislu) zato što za taj blagoslov nije nužno pohoditi domove vjernika. Vjerničke obitelji taj blagoslov mogu primiti kod svake sv. Mise kada se podjeljuje opći blagoslov ili pak posebno u crkvi izvan Mise i nije nužno da to bude u njihovim domovima. Zato je krivo blagoslov domova nazivati blagoslovom obitelji jer to nije njegova prva svrha te se samim time iskrivljuje njegov pojam. Još bi veća zabluda bila taj blagoslov u kojemu se pohode vjernički domovi izostavljati i zamjenjivati ga podjeljivanjem zajedničkoga blagoslova obitelji na zajedničkom okupljanju kod sv. Mise – praksa koju se nažalost može susresti na pojedinim većim gradskim župama.

Kao drugo se valja osvrnuti na pitanje tko može vršiti blagoslov domova. Odgovor je jednostavan: svaki svećenik na temelju moći blagoslivljanja koja je sadržana u sakramentu svetoga Reda. U tradicionalnome obredu ređenja ta se moć označuje sljedećim riječima koje biskup izgovara prilikom pomazivanja ređenikovih ruku: ,,Udostoj se, Gospodine, posvetiti i svetim učiniti ove ruke ovim pomazanjem i našim blagoslovom da štogod blagoslove, bude blagoslovljeno i štogod posvete bude posvećeno i svetim učinjeno u ime Gospodina našega Isusa Krista“. Ta je moć, dakle, eminentno sadržana u sakramentu svetoga Reda, što znači da nju nema kršćanin laik koji nije primio sakrament Reda jer to odgovara samoj Božjoj ustanovi. To znači da ovaj blagoslov ne može vršiti laik, pa ni klerik koji nije primio sveti Red svećeništva. U stvarnosti vidimo kako se to načelo krši te dolazi do praksi da se po našim župama na blagoslov šalju đakoni, bogoslovi ili čak laici koji nisu svećenički kandidati. Na to treba jasno reći da se radi o zloporabama koje treba prokazati. Nitko osim svećenika ne može u pravome smislu podjeljivati blagoslove koji su sadržani u službenim bogoslužnim knjigama Crkve.

Sv. Ivan apostol - svećenik i mistik

,,A jedan od učenika njegovih, kojega je Isus ljubio, počivao je na grudima Isusovim“ (Iv 13, 23). Ovim nam riječima četvrto evanđelje na zagonetni način predstavlja svog pisca, koji ne otkriva svoje ime, nego se označuje kao učenik kojega je Isus među dvanaestoricom na poseban način ljubio. Cijela nam kršćanska predaja govori da je taj učenik sv. Ivan apostol, a posebna Gospodinova naklonost prema njemu očituje se u dva simbolična, značenjem bogata događaja. Na posljednjoj večeri sv. je Ivan imao tu milost da se mogao privinuti uz grudi svoga božanskog učitelja. Mogao je osjetiti ljubav Njegova Presvetoga Srca i možemo naslutiti da je to razlog zbog kojega nam baš sv. Ivan kao jedini među evanđelistima donosi novu Kristovu zapovijed: ,,Novu zapovijed dajem vam: ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga!“ (Iv 13, 34). Drugi je milosni trenutak bio na vrhuncu Isusova otkupiteljskog poslanja, ispod križa. Tu Gospodin predaje ljubljenom učeniku svoju presvetu Majku i obratno, povjerava ga svojoj Majci: ,,Ženo! Evo ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke!“. Svo značenje i dubinu ovoga snažnoga simboličnoga čina teško je iscrpiti i pokušajmo vidjeti samo ono najvažnije. Nakon što je Isus uhvaćen i predan Židovima, svi su se učenici razbježali. Svi su se pokolebali i nisu se usudili pristupiti da bi bili uz svoga Učitelja, iz straha da i njih same ne bi snašla ista sudbina. Jedini je bio sveti Ivan koji je pratio Gospodina na putu križa. Snaga koju je dobio kada se privio uz Srce Isusovo bila je ta koja mu je dala tu odvažnost da prati Isusa. Pod križem vidimo ljubljenog učenika i Gospodinovu Majku. Isus ostavlja ovaj svijet i prijeći će u vječnost k svome Ocu. No on neće ostaviti svoje vjerne i pratit će ih dalje svojom božanskom pomoću, a kao znak svoje trajne prisutnosti, kao način ostvarenja te povezanosti, ostavlja im svoju Majku. Ona je ta koja se treba brinuti za njegovu djecu i koja će ih voditi do svoga Sina. Ona je majka svih vjernih, svih onih koji su preporođeni u Kristovoj Krvi i kao što je donijela svijetu božanskog Spasitelja, u otajstvu rođenja koje slavimo u ovom božićnom vremenu, tako treba svome Sinu privesti svakog od svoje djece koje ona rađa pod križem, združena na najintimniji način sa svojim Sinom. Isus nas upućuje na svoju Majku. Po Njezinu pristanku došlo je spasenje na ovaj svijet. Ona je u ime cijeloga ljudskoga roda prihvatila anđeoski navještaj, primila u svoju utrobu vječnu Božju Riječ i darovala je svijetu, a sada dobiva obratnu ulogu: treba taj pali svijet voditi prema Otkupitelju. Kao što to pjevamo u himnu Slavna Majko Spasitelja: o pomozi palom svijetu, koji želi ozdravljenje, ti što rodi tvorca svoga prirodi na udivljenje.

Sv. Ivan dakle predstavlja svakog od nas, svakog vjernika koji je upućen na Blaženu Djevicu Mariju. Ali još više, u drugom smislu on predstavlja i svećeništvo. On je Kristov službenik koji se penje na Kalvariju da bi – u osobi istoga Krista, Velikog i vječnog svećenika, prinio nebeskom Ocu žrtvu Križa, a ta žrtva je ona ista koja se prikazuje na sv. Misi. Ta se žrtva svakodnevno obnavlja na našim oltarima na nekrvni, sakramentalni način, tako da nam se u njoj otvaraju sva blaga milosti koje je Gospodin zaslužio svojom žrtvom na Križu. Ta su nam blaga milosti dostupna i pozvani smo da u njih zahvatimo, da primimo te obilne plodove božanske milosti. A to trebamo činiti tako da se na nutarnji način združimo s Kristovom žrtvom, kao što to čine ljubljeni učenik i njegova majka, stojeći podno križa i razmatrajući njegovu muku. Tako postajemo otvoreni primiti Božja dobročinstva i rasti u svetosti.