U sv. Josipu nalazimo uzvišenu krepost kršćanske
hrabrosti i jakosti. Što je hrabrost? To je moralna krjepost, koja
čovjeka jača da na putu za dobrim ne malakše, nadošle kako mu
drago velike životne poteškoće. Tu je jakost sv. Josip pokazao u
najvišem stupnju.
Zamislite samo koliko je duševne jakosti trebalo da
ostane miran i ne počini ništa zbog čega bi se kasnije morao
kajati kada je opazio svoju svetu Zaručnicu u blagoslovljenom
stanju, a nije si mogao razjasniti stvar. Kako teške zločine ljudi
počine često puta zbog kakve neznatne sumnje! Herod je na primjer
posumnjao da bi mu novorođeni Krist mogao oteti i onako kukavno
prijestolje. I odmah odluči ubiti ga. I kad nije mogao njega se
dočepati, dade, veli sv. Pismo, poubijati svu mušku djecu u
Betlehemu i okolici od dvije godine naniže. Da je u Herodu bio
trunak one jakosti kao u sv. Josipu, ne bi sigurno nikada počinio
tako krvavi zločin, nego bi se svladao, barem dok ne bi točno
saznao o čemu je riječ.
Zamislite, koliko je jakosti trebalo sv. Josipu kad je
od anđela saznao da Herod kani pogubiti dijete Isusa, i da mora zbog
toga smjesta bježati u Egipat: bježati usred gluhe tamne noći s
nejakim djetetom i Marijom, a možda će mu progonitelji biti
neprestano za petama?
Koliko je duševne jakosti trebalo sv. Josipu da ne
klone duhom u Egiptu, nego da opremi kakvo takvo kućanstvo da može
preživjeti s Presvetom Djevicom i malim Isusom! Pa onda ona
neizvjesnost dokle će biti u Egiptu? Mjesec, godinu, deset godina?
Ne zna ništa osim da mu je rečeno: ,,Ostani tamo dok ti ne kažem!".
Koliko je jakosti trebalo sv. Josipu kad je došao nalog
da se vrati opet u zemlju izraelsku. Gdje da se nastani? U Judeji, u
Galileji? Hoće li tamo imati mira? Hoće li uspjeti osnovati kakvo
takvo kućanstvo i pružiti iako siromašno, ali ipak pristojno
uzdržavanje Isusu i Mariji? Koliko je jakosti trebalo sv. Josipu da
tijekom dugog niza godina, sve dok nije Isus odrastao, snosi bez
riječi prigovora sve poteškoće svog radničkog života! To može
najbolje shvatiti onaj koji je možda živio ili živi u sličnim
prilikama. A nikada ne čitamo o sv. Josipu da je ičemu prigovarao,
da se na išta tužio, da je igdje pokazao nestrpljivost,
razdražljivost. Znak je to da je sv. Josip bio jaka, izvanredno jaka
i hrabra duša, koja je bila Bogu baš zbog toga na poseban način
draga i mila.
(bl. Alojzije Stepinac, Propovijedi prema litanijama sv.
Josipa,
Zagreb, 2009., 91.-93. str.)
