Christus Rex

Propovijed mons. de Galarrete, 2. veljače 2015.


Draga braćo u svećeništvu, dragi ređenici, dragi vjernici! Oba današnja svečana slavlja, oblačenje talara i tonzura, jako dobro pokazuju bitne vidike u nasljedovanju Krista kao učenika našega Gospodina.

Oblačenje talara jasno označava odvajanje od svijeta, odricanje od stvari ovoga svijeta i time odvajanje od zemaljskoga.

Tonzura jasno pokazuje posvemašnju pripadnost našemu Gospodinu Isusu Kristu. Odatle konsekracija, posveta Bogu, našemu Gospodinu Isusu Kristu, svetoj Crkvi i pravom bogoštovlju pravoga Boga. Svećeništvo prema kojemu ćete se uspeti na prvu stepenicu, u prvom je redu predanje bogoštovlju i Božjoj časti.

O ovome dvostrukom kretanju kršćanske duše govori i naš Spasitelj kada kaže apostolima: „Tko želi biti moj učenik neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“. Dakle, odricanje od svijeta, sebe samoga – što je još i više – a onda nasljedovanje Krista. Ovo je dvostruko kretanje duše prema Bogu. A to naš Gospodin zahtijeva od svakoga kršćanina. Onaj koji se posveti službi Božjoj, odriče se sebe samoga bez zadrške. Upravo se u tome sastoji razlika između svećenika, redovnika i laika: u ovoj apsolutnosti kao i odricanju te predanju Bogu, našemu Gospodinu i Crkvi.

Upravo na današnji blagdan vidimo duševno raspoloženje koje vi, dragi ređenici, morate imati. Prepoznajemo ga u očišćenju Presvete Djevice Marije i u prikazanju našega Gospodina Isusa Krista u Hramu. To su posve nutarnji i duboki stavovi koje moramo imati svi mi koji smo posvećeni Bogu. Oni se mogu sažeti na sljedeći način: poniznost, poslušnost, predanje.

To je ponajprije voljnost Djevice Marije i Djeteta Isusa, da sakriju svoje dostojanstvo i uzvišenost podvrgavajući se obredu koji pretpostavlja okaljanost grijehom. Našoj Gospi nije trebalo čišćenje jer je bila bezgrješna, posve čista i sveudilj Djevica. Ona se podvrgla obredu koji izriče istočni grijeh i njegove posljedice, a time i nužnost očišćenja. Kod našega Gospodina nije postojala nužnost da ga se otkupi i prikaže Bogu jer je on utjelovljeni Bog, Pomazanik, Kralj i Veliki Svećenik od trenutka svojega začeća! Njemu nije bilo potrebno otkupljenje, njemu koji je došao otkupiti sve ljude. A unatoč tome, podvrgao se obredu koji izriče ovu nužnost.

Isus i Marija nisu dakle samo tako prihvatili da njihove kreposti, njihova uzvišenost i dostojanstvo ne budu prepoznati, učinili su čak pozitivne čine kako bi prikrili ovo dostojanstvo. Upravo je to duboka i herojska poniznost Bogorodice i Bogočovjeka! A zašto su se ponizili? Posve jednostavno - zbog poslušnosti! Dosada je anđeo svetom Josipu i Djevici Mariji pokazivao što valja činiti i na taj je način objavio volju Božju. S obzirom na tajne obrezanja i prikazanja u Hramu pak nema nikakve nebeske upute. To znači da su se podvrgli volji Božjoj koja se izricala u božanskom zakonu.

Osim toga, zanimljivo je promatrati strahopoštovanje Svete obitelji prema Božjem zakonu, kao i prema pozitivnom zakonu. Jer danas se pod izlikom da ne smijemo biti legalisti, dio po dio odbacuje pozitivni zakon, božanski zakon i naravni zakon. A u ime neizmjernog milosrđa odbacuje se pravednost. To nipošto nije primjer koji su dali naš Gospodin Isus Krist i Djevica Marija. Oni su se podvrgli volji Božjoj podvrgavajući se Božjem zakonu, čak i u manje važnim propisima od kojih su se bez daljnjega mogli izuzeti. Bilo je dakle jasno da su to posve slobodno učinili. Ovi obredi očišćenja i prikazanja mogli su se izvršiti i po zastupnicima. Nije im bilo obvezatno ići u Hram i pretrpjeti ovo poniženje.

U okviru ove poniznosti i ove herojske poslušnosti može se razumjeti što znači prikazanje našega Spasitelja po rukama njegove Presvete Majke.

Sveti će Pavao kasnije kazati da se riječ Božja sama oplijenila uzevši lik sluge, obličjem čovjeku nalik. To je Božja poniznost: „Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ (Fil 2, 7-9). Ovo držanje prepoznajemo već kod prvog prikazanja u Hramu. On se ponizio, postavši poslušan, sve do prikazanja samoga sebe. A to točno sažima kakva žrtva i dar trebaju biti koje Vi, dragi ređenici, danas prikazujete i koje mi danas trebamo obnoviti.

Sigurno je da je ovo djelo Djevice Marije, prikazanje Isusa u Hramu, bilo djelo žrtvovanja. Sigurno je da je Isus ponovio riječi koje je izgovorio kod svoga Utjelovljenja i da se njegova Majka u ovom prikazanju s njim sjedinila. Sveti Pavao donosi ove riječi: „Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio. Paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Rekoh: 'Evo dolazim vršiti, Bože, volju tvoju!'“ (Heb 10,5sl).

Stoga je to upravo ovaj duh poniznosti i poslušnosti koji dovodi do žrtve predanja sebe samoga, iz ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu.

Današnji se blagdan prikazanja naziva i blagdanom svjedoka. Jer i sijedi Šimun kao i proročica Ana javno svjedoče. Svjedočanstvo svetog Šimuna koji je bio ispunjen Duhom Svetim jest dvostruko: ponajprije posvjedočuje božanstvo i čast Djeteta Isusa. Potom posvjedočuje da je naš Gospodin Otkupitelj, samo spasenje, za sve narode svjetlo prosvjetljenja!

Potom se obraća Presvetoj Djevici Mariji i kaže joj: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan“ (LK 2,29sl) – S obzirom na našega Gospodina Isusa Krista ne postoji srednji put, ravnodušje, neutralnost nije moguća. „Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa“. I time on neizbježno postaje znakom osporavanim, znakom spasenja za jedne, prokletstva za druge.

Nadalje kaže Šimun Mariji: „A i tebi će samoj mač probosti dušu“. Istodobno se ovdje s jedne strane ističe bogomajčinstvo – ovo je dijete Bog, a Marija time Bogorodica – s druge strane sudjelovanje Djevice Marije u Kristovoj žrtvi, sukladno tome i Marijino suotkupiteljstvo. I moglo bi se reći da je od ovoga trenutka Majka Božja, Gospa Žalosna. Jer sada ona bolje razumije kako će imati dioništvo u djelu spasenja svoga Sina.

Ovo je za sve nas veoma poučno, na osobit način pak za svećenike i redovnike. Jer mi moramo biti istinski priznavaoci! Moramo također s Isusom i Marijom po žrtvi i odricanju sudjelovati u djelu spasenja, u mjeri u kojoj nam je dano od Boga!
 
Draga moja subraćo, molimo Djevicu Mariju, da nas ovim držanjem prikaže u Hramu i posveti Bogu. Drukčije rečeno: s njom, onako kako je ona to učinila, s istim duševnim raspoloženjem koje je imala u srcu. I osobito nju, vi koji se prvi put na putu k svećeništvu prikazujete u Hramu: izmolite od naše Gospe ove stavove duše! Izmolite od nje također da nas same Bogu prikaže kao žrtveni dar i da nas tako učini sličnima njezinu božanskom Sinu!
 
A ovo je razlog, dragi ređenici, zašto Vaše prikazanje treba utjecati u Spasiteljevo kojemu ćete sada odmah nazočiti kod slavljenja svete Mise. Ondje je mjesto gdje Krista trebamo žrtvovati i nas s njime po rukama Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti. Amen.

(propovijed održane u Bogosloviji u Zaitzkofenu

prigodom obreda oblačenja i podjele tonzure)


Arhiva bloga

Glasnik: