Ulomak
zabata oltarne pregrade iz Rižinica, natpis s imenom kneza Trpimira,
852.
Uvodni
komentar:
Sve
revolucije radi provođenja svojih subverzivnih ciljeva trebaju
mitove i mitomane. Liturgijska je novusordovska revolucija tipičan
primjer širenja opsjena i obećanja dok se rušilo ono najsvetije
što je sveta Crkva kroz cijelu povijest brižno čuvala:
tradicionalni rimski Obred za koji se slobodno može reći da u nekim
bitnim dijelovima seže do u apostolsko vrijeme. U Crkvi u Hrvata
osobito se širio mit o narodnom jeziku i liturgiji, o navodnom
utjecaju hrvatskih biskupa na uvođenje narodnog jezika premda je
glagoljaški
obred i pjevanje odmah napušten nakon reforme – upravo jer je i to
bio tradicionalni obred i to ne na narodnom jeziku, nego na jednom
sakralnom svetom jeziku: crkvenoslavenskome. Da su se previše
slobodno služili povijesnim podatcima, znanost sve više otkriva.
Poslužili su tome i klevete i mitovi iz 19. stoljeća. Nažalost,
znanstvenicima naši liturgijski „žandari“ ne mogu oduzeti
kanonsku misiju i prijetiti i ne mogu im predbaciti neposluh ili
raskolništvo.
Latinski
je nedvojbeno prvi jezik hrvatske književnosti, jedan od njezinih
materinskih jezika – to vrlo uvjerljivo dokazuje veliki
jezikoslovac Radoslav Katičić u svojoj novoj knjizi. Ovo stvaranje
netrpeljivosti prema latinskome za Hrvate nikako neće imati dobre
posljedice. Ne samo da se prekida veza s Predajom
Katoličke Crkve, nego se ujedno odričemo i svojih korijena.
Latinski nam je jezik pomogao da se izvučemo iz poganske
bespismenosti, a modernisti nas ponovno guraju u novopogansku
polupismenost i zatucanost.
Kada
je zemlja Hrvata, zemlja hrvatske vlasti pod svojim ranim kneževima,
a najpoznatiji su nam Borna, Vladislav, Mislav i Trpimir, pod sam
kraj 8. i početkom 9. stoljeća po djelovanju franačke misije
postala kršćanska, pa je u Ninu dobila i biskupiju, uključila se u
pismenu Europu, pa i sama više nije mogla biti bez pismenosti. U
njezinu najbližem susjedstvu dalmatinski gradovi na jadranskoj obali
i na otocima pred njom: Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split,
Dubrovnik i Kotor, svaki sa svojim teritorijem, ali bez neposrednog
prostornoga dodira jedan s drugim, živeći pod izravnom vlasti cara
u Carigradu, bizantskoga, a to će reći rimskoga, čuvali su u vrlo
nepovoljnim prilikama kontinuitet antičkog života, pa tako i
crkvene organizacije i pismenosti. Svime su time nedvojbeno utjecali
na brojem nadmoćan svijet koji ih je okruživao, slavenski,
bespismen i poganski, pa je to ostavilo tragova u oskudnim povijesnim
vrelima što ih imamo za to razdoblje, ali pismenost i organizirano
pokrštenje nije u zemlju rodovske vlasti došla odatle, nego tek s
franačkom misijom koja je došla odmah iza vojnih snaga što su pod
kraj 8. stoljeća oborile Avarski kaganat i proširile vlast
franačkoga vladara u daleka jugoistočna podunavska i jadranska
prostranstva. Hrvatska rodovska vlast pod vladarima koji su se u njoj
zaknežili predstavila se svijetu natpisima na svojim
reprezentativnim zgradama, osobito crkvenima. Najraniji
pisani jezik kojim se Hrvati predstavljaju svijetu jest latinski.
Zato se i može reći da je latinski materinski jezik hrvatske
književnosti.
To
što se tada dogodilo i utemeljilo pismenost u Hrvata, latinski jezik
na prvim njezinim početcima, osobito uvjerljivo dokumentira i zorno
ilustrira natpis iz Rižinica na sjevernom rubu Solina ispod tvrdoga
Klisa. Tamo su nađeni temelji ranosrednjovjekovne samostanske crkve
što je pripadala benediktincima koje je onamo doveo knez Trpimir.
Zapis o darovanju splitskome nadbiskupu koje je u neposrednoj vezi s
osnivanjem toga samostana datiran je godinom 852. Trpimir se tu
naslovljuje kao knez Hrvata (dux Croatorum). Za taj samostan
pregrađena je kasnoantička samostanska zgrada. Tu su nađeni i
ulomci zabata oltarne pregrade te samostanske crkve u tri ulomka i na
njem latinski natpis koji, kao i samostan s crkvom, potječe iz same
sredine 9. stoljeća. […]
Tu
je sasvim jasno tko je dao izgraditi crkvu i tko se njome predstavlja
svijetu. A
jasno je, sve bez daljnjega tumačenja, i to zašto se može reći da
je latinski materinski jezik hrvatske književnosti. Doista, što
piše 925. papa Ivan X. kralju Hrvata Tomislavu i knezu Humljaninu
Mihovilu, u svojoj novoj pismenosti s majčinim mlijekom počeli su
tepati – latinski.
Greda i zabat s
imenom kneza Branimira, Šopot, IX.stoljeće.
Branimiro comes
dux
Croatorum cogitavit
To
da su Hrvati, kada su doista počeli čitati i pisati, isprva čitali
i pisali samo latinski, ne može nikoga iznenaditi kada se zna da je
pismenost u zemlju Hrvata došla s franačkom crkvenom misijom.
Franačka je crkva samo latinskomu jeziku priznavala punu vrijednost.
Samo na njem se govorila misa i vršilo bogoslužje, samo na njem se
vodila crkvena administracija i donosili pravni propisi, samo na njem
su vladari izdavali svoje povelje i izricali obvezujuće odredbe. […]
To
da se njezini svećenici nisu brinuli da ih puk razumije, kleveta je
kojom je ta crkva u 19. stoljeću oklevetana od strane nositelja
slavenskih nacionalnih pokreta. Nauka
takozvanih „trojezičnika“ koji su krivovjerno tvrdili da se
služba Božja smije vršiti samo na tri sveta jezika: na hebrejskom,
grčkom i latinskom, ticala se samo liturgije, a ne i porabe jezika u
dušobrižništvu, koje se moralo svojski truditi da ga puk, ma kako
nenaobražen bio, uvijek razumije.[…]
Sinoda
u Aachenu donijela je pak još 801. propis dušobrižnicima
(Capitularia Nr.120,3): ,,…da molitvu Gospodnju, to jest Očenaš i
Vjerujem u Boga ucijepe svima koji su im podređeni i da traže da im
to ponavljaju jednako tako muškarci i žene kao i dječaci“. Ako
je to bilo obvezatno baš za sve, odrasle i djecu, moralo se u smislu
propisa biskupa Haitona dopustiti da se te molitve govore ne samo na
latinskom jeziku, nago i na „barbarskom“.
A
što se tiče molitve kojom se vjernici obraćaju Bogu, sinoda u
Frankfurtu još 794. vrlo jasno određuje (Capitularia Nr. 28,52):
„Nitko neka ne vjeruje da se samo na tri jezika smije moliti Bogu,
jer se Bogu mole na svim jezicima i čovjek bude uslišan ako zatraži
što je pravedno“.
Vrijedilo
je zaviriti u kapitulare s kraja 8. i početka 9. stoljeća. Pokazala
se slika vrlo različita od one koja nam je školovanjem usađena u
povijesnu svijest. Nema
govora o tome da je franačka Crkva bila ravnodušna prema tomu
razumije li njezin puk ono što moli Boga i što ga njegova Crkva
uči. Takav su joj stav razvijajući svoj ćirilometodski mit
podmetali žarko zauzeti pregaoci slavenskih nacionalnih pokreta.
Istina, franačka se Crkva protivila, dosljedno i nepopustljivo,
slavenskom bogoslužju učenika svetih Ćirila i Metodija, ali samo u
slavenskoj liturgiji, ali ne i slavenskomu jeziku u dušobrižničkoj
skrbi. Tu je čak propisivala njegovu porabu ako puk nije znao nego
taj jezik. Bitno je bilo da se razumije.
(Podebljanja
teksta su naša.)
(Izvor: Radoslav Katičić,
Hrvatski
jezik,
Školska knjiga, Zagreb, 2013., str. 35-38.)
