Prorok nadbiskup Peruzzo i antiliturgijska revolucija koja je slijedila

Giovanni Battista Peruzzo, C.P., rođen je u Molareu u Italiji 14. srpnja 1878. godine. Zaređen za svećenika pasionista 13. siječnja 1901. godine. Poslije svoga ređenja propovijedao je u sjevernoj Italiji. Od 1901. do 1924. vodio je više od tristo apostolskih misija. Dana 18. siječnja 1924. imenovan je pomoćnim biskupom u Mantovi, Italiji i zaređen 10. veljače 1924. godine. 19. listopada 1928. imenovan je biskupom Oppido Mametine u Italiji. 15. siječnja 1932. imenovan je biskupom u Agrigentu, Italija. Podignut na naslov nadbiskupa (osobni naslov) 1952. godine. Tijekom njegove nadležnosti navodi da je formirao sto trideset i sedam novih župa i bio pastoralno aktivan u službi svom narodu. Bio je uključen i u reorganizaciju katekizma za djecu i odrasle. Posvećivao je pažnju pitanjima bogoslovije i društvenim pitanjima. Najveće njegovo zalaganje bila je briga za izbjeglice tijekom Drugoga svjetskoga rata. Umro je 20. srpnja 1963. kao nadbiskup u Agrigentu u Italiji i stoga nije uspio sudjelovati na cijelome saboru koji je završio 1965. godine. Bio je, međutim, od početka sabora poznat kao snažan pravovjerni glas u svojstvu člana Teološke komisije. Jedan ga je izvor citirao kao čovjeka koji je ,,ustao u borbi za pravovjernost“.

Siromašni ljudi njegove biskupije duboko su mu se divili kao ,,vescovo dei contadini“, ,,seljačkom biskupu“. Nadb. Peruzzo koji je 1945. godine, neposredno nakon završetka rata u Europi, bio žrtvom ozbiljnog napada na život, umro je prije drugoga zasjedanja Drugoga vatikanskoga sabora, ali kada se suočio s konceptima predloženim u shemi Konstitucije o svetoj liturgiji i divljim liturgijskim idejama o kojima se otvoreno raspravljalo u auli tijekom prve sjednice (1962.), nije mogao šutjeti.

Riječi njegova kratkoga obraćanja saborskim ocima, kako je izvijestio prof. Roberto di Mattei, temeljene na dom Guérangerovim načelima antiliturgijske hereze upečatljive su u njihovoj proročkoj dubini i po tome koji su aspekti stvarno potrebni za posvećenje duša – a antiliturgijska revolucija nije jedan od njih.

29. listopada [1962.] podsjetio je biskup Agrigenta, nadb. Giovanni Battista Peruzzo, na početne faze antiliturgijskog pokreta u povijesnoj postavci poganskog humanizma [260], između kraja 15. stoljeća i početka 16. stoljeća. Govor nadb. Peruzza, kojega su progresivci ismijavali, zaslužuje da se prenese u cijelosti zbog mudrosti i predviđanja koje pokazuje.

U svom je govoru zvučao kao odjek upozorenja dom Guérangera koji je u 14. poglavlju svojih Liturgijskih ustanova snažno osudio načela koja stoje iza antiliturgijske hereze u kojima je prva karakteristika: ,,mržnja prema tradiciji, formulama , bogoslužju“. [261]

Latinski – prvi jezik hrvatske književnosti

Ulomak zabata oltarne pregrade iz Rižinica, natpis s imenom kneza Trpimira, 852.

Uvodni komentar: Sve revolucije radi provođenja svojih subverzivnih ciljeva trebaju mitove i mitomane. Liturgijska je novusordovska revolucija tipičan primjer širenja opsjena i obećanja dok se rušilo ono najsvetije što je sveta Crkva kroz cijelu povijest brižno čuvala: tradicionalni rimski Obred za koji se slobodno može reći da u nekim bitnim dijelovima seže do u apostolsko vrijeme. U Crkvi u Hrvata osobito se širio mit o narodnom jeziku i liturgiji, o navodnom utjecaju hrvatskih biskupa na uvođenje narodnog jezika premda je glagoljaški obred i pjevanje odmah napušten nakon reforme – upravo jer je i to bio tradicionalni obred i to ne na narodnom jeziku, nego na jednom sakralnom svetom jeziku: crkvenoslavenskome. Da su se previše slobodno služili povijesnim podatcima, znanost sve više otkriva. Poslužili su tome i klevete i mitovi iz 19. stoljeća. Nažalost, znanstvenicima naši liturgijski „žandari“ ne mogu oduzeti kanonsku misiju i prijetiti i ne mogu im predbaciti neposluh ili raskolništvo.

Latinski je nedvojbeno prvi jezik hrvatske književnosti, jedan od njezinih materinskih jezika – to vrlo uvjerljivo dokazuje veliki jezikoslovac Radoslav Katičić u svojoj novoj knjizi. Ovo stvaranje netrpeljivosti prema latinskome za Hrvate nikako neće imati dobre posljedice. Ne samo da se prekida veza s Predajom Katoličke Crkve, nego se ujedno odričemo i svojih korijena. Latinski nam je jezik pomogao da se izvučemo iz poganske bespismenosti, a modernisti nas ponovno guraju u novopogansku polupismenost i zatucanost.

Kada je zemlja Hrvata, zemlja hrvatske vlasti pod svojim ranim kneževima, a najpoznatiji su nam Borna, Vladislav, Mislav i Trpimir, pod sam kraj 8. i početkom 9. stoljeća po djelovanju franačke misije postala kršćanska, pa je u Ninu dobila i biskupiju, uključila se u pismenu Europu, pa i sama više nije mogla biti bez pismenosti. U njezinu najbližem susjedstvu dalmatinski gradovi na jadranskoj obali i na otocima pred njom: Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, svaki sa svojim teritorijem, ali bez neposrednog prostornoga dodira jedan s drugim, živeći pod izravnom vlasti cara u Carigradu, bizantskoga, a to će reći rimskoga, čuvali su u vrlo nepovoljnim prilikama kontinuitet antičkog života, pa tako i crkvene organizacije i pismenosti. Svime su time nedvojbeno utjecali na brojem nadmoćan svijet koji ih je okruživao, slavenski, bespismen i poganski, pa je to ostavilo tragova u oskudnim povijesnim vrelima što ih imamo za to razdoblje, ali pismenost i organizirano pokrštenje nije u zemlju rodovske vlasti došla odatle, nego tek s franačkom misijom koja je došla odmah iza vojnih snaga što su pod kraj 8. stoljeća oborile Avarski kaganat i proširile vlast franačkoga vladara u daleka jugoistočna podunavska i jadranska prostranstva. Hrvatska rodovska vlast pod vladarima koji su se u njoj zaknežili predstavila se svijetu natpisima na svojim reprezentativnim zgradama, osobito crkvenima. Najraniji pisani jezik kojim se Hrvati predstavljaju svijetu jest latinski. Zato se i može reći da je latinski materinski jezik hrvatske književnosti.