Samo istinska ljubav može pobijediti carstvo sebičnosti i nečistoće

Pismo Generalnog poglavara prijateljima i dobročiniteljima br. 91

D

ragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji, dogodilo se dosta često u povijesti da je svijet nenadano imao dojam da se probudio kao drukčiji.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 90

D

ragi moji vjernici, prijatelji i dobročinitelji, proživljavamo vrlo neobičan trenutak, gotovo bez presedana u povijesti, zbog krize s korona virusom i svih njezinih posljedica. 

Pismo Generalnoga poglavara vjernicima za vrijeme epidemije

P

ismo p. Davidea Pagliaranija, generalnoga poglavara Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., upućeno svim vjernicima koji su zatvoreni u svoje domove i koji više nemaju pristup svetoj Euharistiji zbog epidemije korona virusa.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 89

D

ragi moji vjernici, prijatelji i dobročinitelji,

već duže vrijeme želim vam uputiti ovih nekoliko riječi.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 88

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

za vrijeme mjeseca listopada 2017. obilježene su tri godišnjice koje su odredile smjer ljudske i crkvene povijesti: Lutherove pobune, boljševičke revolucije i čuda u Fatimi.

Prije petsto godina, 31. listopada 1517., Martin Luther započeo je svoju pobunu protiv Katoličke Crkve. Prije sto godina, 7. studenoga, izbila je revolucija u Rusiji. U skladu s julijanskim kalendarom dobila je naziv „Oktobarska revolucija“.

Prije sto godina, nekoliko dana prije toga, 13. listopada je Bezgrješno Srce spektakularnim čudom zapečatilo svoju poruku najavljujući buduće događaje u Crkvi i u svijetu, od kojih neki sada već pripadaju prošlosti, poput Drugoga svjetskoga rata, dok se drugi još nisu dogodili, poput pobjede Bezgrješnog Srca i obraćenja Rusije.

Reformacija koju je pokrenuo Luther izgleda na prvi pogled kao vjerski događaj. Zasigurno je njemački herezijarh potresao Katoličku Crkvu do njezinih temelja, napadajući papinstvo, svetu Misu, svećenstvo i svetu Euharistiju... Vjera i sredstva koja je Bog dao čovječanstvu da postignu vječno spasenje za njih, odbacuju se ili smišljeno krivotvore.

Pa opet zbog neporecive povezanosti između nadnaravnog poretka Crkve i milosti s jedne strane, i zemaljskog poretka ljudske vladavine i građanskoga društva s druge strane, pobuna protiv Crkve se vrlo brzo proširila na ljudsko društvo, podjeljujući Europu do dana današnjega, dovodeći do stoljeća progona protiv Crkve u reformacijskim zemljama i ostavljajući svugdje po Europi tragove strašnih ratova, od kojih je najmučniji bio Tridesetogodišnji rat. Doista smo posve zbunjeni kada vidimo da katolički prelati danas obilježavaju pa čak i slave taj događaj koji je bio toliko tužan i toliko strašan za kršćanstvo.

Luterova pobuna temeljila se na načelu koje je takoreći temelj moderne misli i upravlja cijelo suvremeno društvo, bilo da se ono predstavlja kao liberalno ili socijalističko – komunističko. To načelo teži osloboditi ljude od njihove ovisnosti o Bogu i poretku koji je On ustanovio na naravnoj i nadnaravnoj razini.

Međutim, u dubini ljudske naravi postoji ontološka stvarnost potpune ovisnosti o svome Stvoritelju – potpune jer ne postoji područje u kojemu bi ljudsko biće moglo od toga pobjeći. Sam pojam stvaranja to jasno pokazuje. A sa strane stvorenja ta objektivna ovisnost odmah upućuje na dužnost jednako apsolutne podčinjenosti svome Stvoritelju, koji je Bog. Ta podčinjenost proteže se na puno više od onoga što se ljudima čini kao njezin najuobičajeniji izraz: poslušnost Božjim zapovijedima, moralna poslušnost. Ona se proteže i na intelektualni poredak, naše znanje. To je podlaganje našega razuma stvarnosti koja nam se sama nameće na takav način da je točna definicija istine „prianjanje razuma uza stvarnost“, uz objektivnu stvarnost. Isti put treba slijediti u području vjere, iako je razlog za tu podčinjenost u tom slučaju drugačiji. Gdje se naš naravni razum podčinjava svjetlu dokaza, nadnaravna vjera podčinjava se Božjem autoritetu, Istini koja se otkriva bez prijevare i koju se ne može prevariti, kako govorimo u Činu vjere.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 87 (travanj 2017.)

Lutherova osobna prosudba niječe potrebu za nadnaravnim autoritetom i onemogućava jedinstvo u istini.

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Prije pet stotina godina Martin Luther se pobunio protiv Crkve, povlačeći za sobom trećinu Europe – to je vjerojatno najveći gubitak koji je Katolička crkva morala pretrpjeti tijekom svoje povijesti, nakon istočnog raskola 1054. Time je milijune duša lišio sredstava potrebnih za spasenje, udaljujući ih time ne od jedne vjerske organizacije među ostalima, nego od jedine Crkve koju je osnovao naš Gospodin Isus Krist, čiju je on nadnaravnu stvarnost nijekao kao i potrebu za spasenjem. On je potpuno iskrivio vjeru, čije je temeljne postavke odbacio, a to su Sveta Misna Žrtva, stvarna prisutnost u Euharistiji, svećeništvo, papinstvo, milost i opravdanje.

U temeljima njegove misli, koja i danas obilježava cjelokupni protestantizam, je osobna prosudba. Ovo načelo niječe potrebu za nadnaravnim i nepogrešivim autoritetom koji se može nametnuti nad osobnim prosudbama i odlučiti u raspravama među onima koje treba voditi na putu u Nebo. Ovo načelo, koje oni izričito priznaju, jednostavno čini nemogućim čin nadnaravne vjere, budući da se ona temelji na podvrgavanju razuma i volje Istini koju je Bog objavio i koju Crkva autoritativno naučava.

Osobna prosudba kao načelo ne samo da čini nadnaravnu vjeru, koja je put spasenja, nedostižnom (,,Onaj tko ne vjeruje, osudit će se” - Mk 16, 16), nego također onemogućuje jedinstvo u Istini. Tako se za protestante u načelu postavlja nemogućnost postizanja vječnog spasenja i jedinstva u Istini. Jer doista, od šesnaestog stoljeća umnažanje protestantskih sljedbi ne prestaje.

Tko ne bi pred tim tužnim prizorom razumio napore koje majčinski čini prava Kristova Crkva tražeći izgubljene ovce, tko ne bi pozdravio brojna apostolska nastojanja da se oslobode mnoge duše zarobljene u tom lažnom načelu koje zabranjuje njihov pristup vječnom spasenju? Ta briga za povratkom u jedinstvo prave vjere i istinske Crkve proteže se kroz stoljeća. Ona uopće nije nova; pogledajmo samo molitvu Velikog petka:

Molimo i za krivovjerce i raskolnike, da ih Bog i Gospodin naš izbavi od svih zabluda i udostoji se pozvati ih natrag k svetoj majci Crkvi, katoličkoj i apostolskoj.

Svemogući vječni Bože, koji sve spašavaš i nećeš, da itko pogine: pogledaj na duše zavedene đavolskom prijevarom; da se osvijeste zalutala srca, odbacivši svaku krivovjersku opakost, i obrate se k jedinstvu tvoje istine. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 56 (travanj 1999.)

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Prije nekoliko tjedana mladi svećenik koji je do nedavno samo poznavao novu Misu služio je prvi puta u jednom od naših priorata tridentsku Misu. Nakon njegove zahvale, kolega ga je upitao kakvi su njegovi prvi dojmovi: ,,Ova Misa je sveta, otajstvena, puna milosti. Druga Misa je prazna.“

Jedan drugi mladi svećenik, prisustvujući tridentskoj Misi po prvi puta, uzviknuo je: ,,Varali su me punih 30 godina.“

Trideset godina Novus Ordo Missae, trideset godina praznine! Praznine koja je opustošila katoličanstvo, opustošila Crkvu, a često i vjeru ljudi. Bez sumnje, glavni uzrok ove strašne krize kroz koju Crkva prolazi je gubitak duha vjere i duha žrtve do kojih je dovela Novus ordo Misa.

Novotari su željeli da nova Misa bude usklađena s duhom Koncila, prilagođena duhu svijeta, da bude poluga za promicanje ekumenizma. Nesumnjivo najdjelotvornije sredstvo za nametanje koncilskog duha u život Crkve bila je nova Misa. Moglo bi se reći da je uvođenje nove Mise postiglo svoju svrhu, na veliku nesreću naše svete Majke Crkve. Ne možemo se složiti s onima koji bi za katastrofu okrivili samo zloupotrebe.

Nadbiskup Lefebvre napisao je 1980.:

,,Vlastima u Rimu uvijek smo govorili da smatramo Novus Ordo Misu opasnom za vjeru svećenika i ljudi i da bi za nas bilo nezamislivo okupiti bogoslove i postaviti ih oko oltara te nove Mise. Iskustvo nam dokazuje da smo u pravu. Osjećaj vjere među ljudima, gdje god on nije iskvaren, svim srcem odobrava ono što radimo, čak i među katolicima koji više ne prakticiraju svoju vjeru. Išao bih tako daleko da bih rekao da nas svatko tko ima barem malo zdravog razuma ohrabruje i da nam čestita. Što je društvo ili obitelj bez ikakve prošlosti, bez predaje? U tom slučaju, što može biti Crkva, koja nema ništa drugo do Tradicije?“

Dvadeset godina nakon što je nadbiskup Lefebvre napisao ove riječi, stanje Crkve potvrđuje njegovu analizu. Bilo bi podcjenjivanje reducirati krizu Crkve na puko pitanje Mise. Međutim, Misa je središnja osovina te krize jer je nositelj novog duha koji prekida s duhom Crkve. Duh Crkve je duh klanjanja jedinome pravome Bogu kojemu dugujemo svu čast i slavu; to je duh žrtve, sudjelovanja u žrtvi Velikog svećenika i Otkupitelja, našeg Gospodina Isusa Krista; to je nadnaravni duh vjere i ljubavi koji nam pomaže da vidimo, kao što Bog vidi, stvarnosti svijeta i Boga, grijeha i spasenja, kakvi oni stvarno jesu.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 86 (srpanj 2016.)

1917.-2017., važnost fatimske poruke

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Godine 1917. Gospa se udostojala posjetiti zemlju. Povjerila je trima vidjelicama u Fatimi poruku od nekoliko dijelova, od kojih su neki klasificirani pod nazivom "tajna", tako da su fatimska "poruka" i "tajna" postali gotovo sinonimi. Potrebno je, međutim, između njih napraviti razliku. Poruka je odmah priopćena. Dijelovi koji pripadaju tajni su trebali biti kasnije otkriveni, na razne datume, od kojih je zadnji bio 1960. Tajne se tiču glavnih događaja u Crkvi i svijetu, u skladu s načinom na koji se čovječanstvo odnosi prema Bogu. Oni se bave ratovima, nestankom cijelih naroda, ozbiljnim zabludama koje se šire preko svih kontinenata, posvećenja Rusije od strane pape i biskupa, pobjedom Bezgrješnog Srca i razdobljem mira.

Uspostaviti pobožnost prema Bezgrješnom Srcu Marijinu u cijelom svijetu

Godinu dana prije proslave stogodišnjice fatimskih ukazanja, koja su priznata od strane Crkve kao autentična, dopustite mi da ponovim važnost ovog događaja i tu poruku, koja nas podsjeća na brojne temeljne vjerske istine i pokazuje stvarnu Božju intervenciju u ljudskoj povijesti.

1) Suština poruke nalazi se u ovim riječima Blažene Djevice sestri Luciji, 13. lipnja 1917. godine: ,,Isus vas želi upotrijebiti kako bi Mene učinio poznatom i voljenom. On želi uspostaviti Pobožnost mome Bezgrješnom Srcu u svijetu. Obećavam spasenje onima koji ga prihvate i njihove duše će biti ljubljene od Boga kao cvijeće koje sam postavila da krasi njegovo prijestolje“.

Kada razmotrimo fatimsku poruku u cjelini, sa svojom tajnom, dok razmatramo utjecaj koji je imala i koji još ima na povijest Crkve i svijeta, postaje očito da se sve vrti oko božanske intervencije: ,,On (Isus) želi uspostaviti pobožnost mom Bezgrješnom Srcu u svijetu“. Kasnije, kada je sestra Lucija upitala Presveto Srce zašto On želi posvetu Rusije, Gospodin joj je odgovorio: ,,Zato što želim da cijela moja Crkva prepozna ovu posvetu kao trijumf Bezgrješnog Srca Marijina, kako bi se onda pobožnost prema njoj mogla širiti i kako bi pobožnost prema Bezgrješnom Srcu bila postavljena uz bok pobožnosti Mog Presvetog Srca“ (proljeće 1936).

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 9 (mons. Lefebvre, 1975. god.)

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Čini mi se da je pravi trenutak da vas upoznam s nedavnim događajima u svezi s Ecôneom i stava kojega po savjesti, pred Bogom, mislimo da trebamo zauzeti u ovim teškim okolnostima.

Što se tiče žalbe Apostolskoj signaturi: zadnjem stupnju na kojem se moj odvjetnik obratio kardinalima koji tvore sudište, da bi točno doznao kakva je bila Papina intervencija na našem suđenju, nju je zaustavilo pismo s potpisom kardinala Villota kardinalu Staffi, predsjedatelju suda, zahtijevajući od njega da se zabrani svaka žalba.

Što se tiče audijencije kod Svetog Oca, nju je također odbio kardinal Villot. Ja ću dobiti audijenciju kada moj rad nestane i kada moj način razmišljanja prilagodim onome koji danas vlada u reformiranoj crkvi.

Ipak, najvažniji događaj je nesumnjivo pismo koje je potpisao Sveti Otac, koje je nuncij u Bernu predstavio kao rukom pisano, a zapravo natipkano, koje u novom obliku ponavlja argumente odnosno tvrdnje kardinalovog pisma. Primio sam ga 10. srpnja. Ono od mene zahtijeva javni čin podvrgavanja ,,Koncilu, pokoncilskim reformama i smjernicama u kojima sudjeluje i sam Papa“.

Drugo Papino pismo, primljeno 10. rujna, traži hitni odgovor na prvo pismo.

Ovaj put, i ne želeći to, hoteći samo služiti Crkvi u skromnom i vrlo utješnom zadatku davanja pravih svećenika posvećenih svojoj službi, sukobili smo se s crkvenim vlastima sve do njezine najviše razine na zemlji, Pape. Pa sam odgovorio Svetom Ocu, potvrđujući našu podložnost Petrovu nasljedniku u njegovoj bitnoj funkciji, koja je prenijeti nam vjerno polog vjere.

Ako pogledamo činjenice s materijalnog gledišta, to je mala stvar: ukidanje tek nastalog Bratstva sa samo nekoliko desetaka članova, zatvaranje jedne bogoslovije, to nije nešto veliko o čemu bi trebalo brinuti.

Međutim, ako na trenutak pogledamo reakcije izazvane u katoličkim krugovima, pa čak i u protestantskim, pravoslavnim, ateističkim, i to u cijelom svijetu, s bezbrojnim člancima u svjetskom tisku, reakcije entuzijazma i stvarne nade, reakcije protivljenja i oporbe, reakcije jednostavne znatiželje, ne možemo ne pomisliti, makar žalimo zbog toga, da Ecône postavlja problem koji daleko nadmašuje skromne dimenzije Bratstva i bogoslovije, dublji problem, neizbježan, koji se ne može odbaciti potezom ruke, koji se ne može riješiti formalnim nalogom, ma od kojeg autoriteta dolazio. Jer je problem Ecônea problem tisuća i milijuna kršćanskih savjesti rastrganih, podijeljenih, šokiranih posljednjih deset godina dvojbom koja ih muči: ili poslušati uz rizik gubitka vjere, ili ne poslušati i zadržati svoju vjeru netaknutom; ili poslušati i surađivati u uništenju Crkve, ili ne poslušati i raditi na očuvanju i nastavljanju Crkve; ili prihvatiti reformiranu i liberalnu Crkvu, ili zadržati svoju pripadnost Katoličkoj crkvi.

I jer je Ecône u središtu tog ključnog problema koji se rijetko postavljao katoličkim savjestima u tolikoj mjeri i ozbiljnosti, tolike su oči uprte u tu kuću koja je odlučno izabrala opciju pripadnosti Crkvi svih vremena i dalje odbija pripadnost reformiranoj i liberalnoj Crkvi.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 85 (studeni 2015.)

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

S porastom broja ubilačkih napada u Europi i Africi i s krvavim progonom mnogih kršćana na Bliskom istoku, ovi posljednji mjeseci pokazuju nam je koliko duboko nemirna situacija u svijetu. U Crkvi, nedavna Sinoda o obitelji i nadolazeći početak Svete godine izazivaju opravdane brige. S obzirom na ovu pomutnju, činilo nam se korisnim obavijestiti vas o našim razmišljanjima odgovarajući na vaša pitanja. Mislimo da će ovo izlaganje omogućiti da jasnije istaknemo kako mi, koji smo odani tradiciji, trebamo reagirati na probleme s kojima se danas suočavamo.

1. rujna, Papa Franjo je, na vlastitu inicijativu, odlučio dopustiti svim vjernicima da se ispovijedaju kod svećenika Bratstva sv. Pija X. tijekom Svete godine. Kako tumačite ovaj čin? Što to znači za Bratstvo?

Bili smo u stvari iznenađeni ovim činom Svetoga Oca povodom Svete godine, jer smo, kao i svi drugi, saznali o tome putem tiska. Kako razumjeti ovu gestu? Dopustite mi upotrijebiti jednu sliku. Kada požar bjesni, svatko razumije da ga oni koji za to imaju sredstva moraju nastojati ugasiti, pogotovo ako postoji manjak vatrogasaca. Dakle, kroz svih pedeset godina te strašne krize koja je potresla Crkvu, a osobito tragičnog nedostatka ispovjednika, naši svećenici su se posvetili dušama pokajnika, pozivajući se na slučaj nužde predviđen Zakonikom kanonskoga prava.

Kao rezultat Papina čina, tijekom Svete godine, imat ćemo redovitu vlast upravljanja. Na slici koju sam spomenuo, to je rezultiralo time da su nam dane službene oznake vatrogasaca, dok su nam takav status odbijali desetljećima. Po sebi, on ne dodaje ništa novo Bratstvu, njegovim članovima, odnosno njegovim vjernicima. Ipak, ta redovita vlast upravljanja će možda uvjeriti ljude koji nisu bili načisto ili druge koji nam se do sada nisu usudili približiti. Jer kao što smo rekli u priopćenju zahvale Papi, svećenici Bratstva žele samo jednu stvar: "vršenje vlastite službe u ispovjedaonici s obnovljenom velikodušnošću, slijedeći primjer neumorne predanosti koji je sveti Župnik Arški dao svim svećenicima."

Povodom Sinode o obitelji, poslali ste molbu Svetom Ocu, a zatim izjavu. Zašto?

Svrha naše molbe bio je ukazati što je moguće jasnije Vrhovnom svećeniku na ozbiljnost ovoga vremena i odlučujući utjecaj njegove prosudbe u moralnim pitanjima takve važnosti. Papa Franjo je primio na znanje naš stav 18. rujna, prije svog odlaska na Kubu i u SAD i obavijestio nas je da neće promijeniti ništa u katoličkom nauku u vezi s brakom, osobito njegovu nerazrješivost. No, bojali smo se da se, u praksi, neće uzimati u obzir značaj nerazrješivosti bračne veze. A to je u stvari ono što se dogodilo, s jedne strane, s motu proprijem koji je reformirao postupak proglašenja ništavnosti brakova, a s druge strane sa završnim dokumentom ove sinode. Stoga dakle moja izjava koja je trebala podsjetiti na stalno učenje Crkve o mnogim točkama o kojima se raspravljalo, a ponekad su se i dovodile u pitanje tijekom mjeseca listopada. Neću sakriti od vas činjenicu da mi se žalostan prizor koji je pružala ova Sinoda činio osobito sramotnim i sablažnjivim u nekoliko točaka.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 84 (svibanj 2015.)

Sažetak: u predavanju od 20. siječnja 2015. kardinal Maradiaga izjavio je da milosrđe mora dati novi duh reformama koje je uveo Drugi vatikanski sabor, kako bi se Crkva otvorila današnjem svijetu. U tu svrhu se koristi milosrđe bez kajanja za grijehe; izgleda da ono nije ništa drugo nego samodopadni pogled na grešnika i njegove grijehe.

S obzirom na predstojeću Svetu godinu, nužno je razlikovati ovo jednostrano milosrđe od pravog milosrđa koje u potpunosti poziva na obraćenje, na odbacivanje grijeha. Naše molitve i pokore tijekom ove godine moraju biti odgovor na zahtjev Žalosnog i Bezgrešnog Srca Marijina u Fatimi, čiju ćemo stotu obljetnicu proslaviti 2017. godine.

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Nije potrebno opširno govoriti da bi se zapazila kriza u kojoj je naša sveta Majka Crkva. Ipak, u posljednjih nekoliko mjeseci javilo se nekoliko zabrinjavajućih znakova koji upućuju da ulazimo u još intenzivniju fazu problema i zbunjenosti. Gubitak jedinstva u Crkvi postaje sve očitiji, s obzirom na vjeru i moral s jedne strane, te liturgiju i vodstvo s druge, te možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je pred nama vrlo teško vrijeme.

Ako se ne dogodi čudo, treba se bojati da će duše biti još više prepuštene same sebi i više neće naći nikakvu podršku od hijerarhije kao cjeline, iako je to vodstvo neophodno.

Novo milosrđe za spašavanje koncilskih reformi

Evo jedan primjer za ilustraciju onoga što želimo reći: nedavno je kardinal Oscar Andres Rodriguez Maradiaga, koordinator skupine kardinala kojima je Papa Franjo povjerio raspravu o reformi Rimske kurije, održao jedno predavanje. Ovaj tekst, izrečen 20. siječnja 2015. na Sveučilištu Santa Clara u Kaliforniji, koristan je utoliko što pruža uvid u viziju koja vodi najbliže Papine savjetnike. Prva stvar je da se namjeravaju provesti reforme - a pod tim treba razumjeti cijeli niz reformi poduzetih od II. vatikanskog sabora - na takav način da postanu nepovratne. Ova namjera da se nikada ne ide natrag izražena je, usput rečeno, u drugim odlomcima istog predavanja.

Međutim, reforme koje su već provedene su u opasnosti, priznaje hondurski kardinal, jer su izazvale ozbiljnu krizu u Crkvi. Razlog je taj što svaku reformu mora oživljavati duh, koji je njegova duša. Međutim koncilske reforme nisu poštovale taj princip. Naprotiv, one su provedene, kaže on, ostavljajući stari duh netaknutim, duh tradicije, a rezultat je da se neke od tih reformi nije razumjelo i vrlo su ih rijetko slijedili učinci na koje su reformatori računali, do točke u kojoj su izazvale svojevrsnu shizofreniju u Crkvi.

Kardinal Rodriguez Maradiaga tvrdi da se usprkos tomu ne smijemo vraćati. Po njegovom mišljenju, trebalo bi prožeti reforme odgovarajućim duhom, kako bi ih se potaklo i ulilo u njih energiju. Taj duh je milosrđe. A Papa je upravo najavio Svetu godinu milosrđa...

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 40 (valjača 1991.)

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Suočeni s bezbrojnim zabludama našeg vremena pišemo ovo pismo u obliku kratke dogmatske i apologetske rasprave o istinama koje se danas najviše napada.

I.

1. Kao što je Bogu svojstveno da postoji, tako je svojstveno njegovoj naravi da bude jedna u tri osobe: Otac, koji rađa svoga vječnoga Sina; Duh Sveti, koji proizlazi od Oca i Sina (1). Jedini pravi Bog je stoga Presveto Trojstvo (2). Razumom spoznajemo Božje postojanje (3); Objavom Njegovu trojstvenost (4).

Tako je Bog u suštini i od vječnosti Otac, Otac u odnosu na svoga jedinorođenoga Sina. Nema drugog Boga osim njega (5), ni Alaha, ni Bude ni masonskog velikog graditelja svemira.

2. Jer je Bog trojstven, Utjelovljenje je moguće: jer Utjelovljenje je poslanje (6). Da u Bogu ne postoji više osoba, ne bi bilo Oca koji šalje svoga Sina u svijet. Onda se Bog ne bi mogao pojaviti među nama, osnovati Crkvu, prebivati među nama u Presvetom Sakramentu, ili poslati Duha Svetoga dušama.

Nijekanjem Presvetog Trojstva, islam logično niječe Božje utjelovljenje i jednako logično naše sudjelovanje u životu trojstvenog Boga kao Kristove braće i subaštinika Kraljevstva Božjega (7).

3. Božje utjelovljenje je povijesna činjenica; vječna Riječ Očeva uzela je ljudsku dušu i ljudsko tijelo, kao druga božanska osoba. On se želio roditi od Majke Djevice, kao jedinog stvorenja s kojim je Bog podijelio svoju vlastitu plodnost. Propast je za ljudski rod došla po grijehu ljudskog para; zato je novom Adamu trebala biti dodijeljena nova Eva; Isus Krist i njegova sveta Majka su praroditelji čovječanstva obnovljena u Duhu Svetomu.

Utjelovljena Riječ, naš Gospodin Isus Krist, je jedini Otkupitelj svijeta, sveopći posrednik između Boga i ljudi, jedini Veliki svećenik Novoga saveza, konačna i osobna samoobjava Boga, jedini Kralj i Svedržitelj. Bezuvjetno priznanje njegovih sveobuhvatnih vladarskih prava kao Gospodina, i od pojedinaca i od društva i naroda, temeljni je preduvjet za postojani mir u srcima i u svijetu. Ni perestrojka ni moderno vojno oružje ne jamče ovaj mir, nego samo ostvarenje Pavlovih riječi: ,,On treba kraljevati" (1 Kor 15,25 ). Bog će toliko dugo strogo kažnjavati narode koji su od njega otpali dok ne budu na koljenima uzvikivali: "Slava, čast i hvala Ti, Spasitelju, Kralju Kriste!" (8).

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 83 (studeni 2014.)

Kako stanje Crkve biva sve gore i gore, biskup Fellay nas podsjeća na gotovo proročku viziju koju je budući papa Benedikt XVI. imao prije 17 godina o budućnosti Crkve. Usred ove katastrofe, FSSPX se nastavlja razvijati i raditi za posvećenje duša, s osobitom brigom za katoličke obitelji, škole i ignacijanske duhovne vježbe; te iznad svega za formaciju i posvećenje svećenika.

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Prije sedamnaest godina, budući Benedikt XVI. predstavio je svoju viziju budućnosti Crkve; u to vrijeme se činila vrlo pesimističniom. On je predvidio da će Mistično Tijelo biti toliko fragmentirano da će se svesti na nekoliko malih živih skupina, iako okruženih općom dekadencijom:

,,Možda je došlo vrijeme da kažemo zbogom ideji tradicionalno katoličkih kultura. Možda se suočavamo s novim i drugačijim razdobljem u povijesti Crkve, gdje će kršćanstvo ponovno više nalikovati sjemenu gorušice, gdje će postojati u malim, naizgled beznačajnim skupinama koje će ipak živjeti intenzivnu borbu protiv zla i donositi dobro u svijet..."[1]

,,Crkva ... će se manje poistovjećivati s velikim društvima, više s manjinskom Crkvom; ona će živjeti u malim, vitalnim krugovima stvarno uvjerenih vjernika koji žive svoju vjeru. No, upravo na taj način ona će, biblijski gledano, opet postati sol zemlje. "[2]

Katastrofalna vizija budućnosti Crkve

Je li ova vizija rezultat osobne mudrosti kardinala Josepha Ratzingera, ili je nadahnuta nekim drugim izvorom, kao što je fatimska tajna? Samo on bi nam mogao to reći. Bez obzira o čemu se radi, postupno, i osobito nakon Koncila, svjedoci smo polaganog nestajanja Crkve kakva je izgledala barem 1500 godina, drugim riječima, kao društva koje je duboko prožimalo cijeli ljudski život, cijeli društveni organizam, nastojeći oblikovati duboko skladnu cjelinu s vremenitom stvarnošću, čak i ako su svjetovne vlasti često pokušavale zadirati u duhovni autoritet Crkve.

Od Francuske revolucije promatramo ne samo razdvajanje tih dvaju sila, već i neprekidnu odlučnost da se suzbije i smanji blagotvoran utjecaj Crkve na ljudsko društvo. Od postkoncilskog razdoblja, sa zbunjujućim smanjenjem broja svećeničkih zvanja, s gubitkom stotine tisuća redovnika i redovnica koji su dali svoje živote za Boga i bližnjega, prisutnost Crkve u školama, bolnicama, i u društvenom i političkom životu gotovo je nestala. Nisu poduzete ozbiljne mjere kako bi se zaustavilo ovo katastrofalno nestajanje Crkve iz društva. Do sada je ona praktički potisnuta u sakristiju. Što je još gore, u zemljama koje je Crkva obasipala dobrim djelima, u zemljama koje su se nekad zvale kršćanskima, čak su i crkve i sakristije prazne .... Više nismo daleko od gotovo proročke vizije kardinala Ratzingera.