srijeda, 27. srpnja 2016.

Sv. Atanazije - branitelj vjere

Sv. Atanazija (292.-373.) je 'izopćio' papa Liberije

Atanazije je rođen od pobožnih roditelja oko 296. godine u Aleksandriji u Egiptu. Primivši sve blagodati školovanja, privukao je pažnju sv. Aleksandra, biskupa ove važne biskupije. Pod njegovim okriljem naš svetac napredovao je u svim vještinama primjerenim crkvenoj upravi i postao je majstor pisane riječi i govora. S devetnaest godina okrunio je svoje školovanje dugim posjetom sv. Antoniju (čiji je životopis poslije sastavio) u njegovom pustinjskom samostanu, tako je svo njegovo prilično veliko znanje služilo njegovoj vjeri.

Najranije talasanje arijanske krize dogodilo se u Aleksandriji i uzrokovalo takvu pobunu da je njegova osuda nakon dugog vremena odgođena do velikog sabora u Niceji 325. god. Prateći svetog Aleksandra kao đakon, Atanazije se istaknuo svojim uvidima i elokvencijom i pripomogao je osudi tog prvog velikog krivovjerja koje je smatralo našeg Gospodina pukim stvorenjem, premda najsavršenijim.

Ipak, utjecajni arijanci nisu su se odrekli svoje zablude niti su se tiho povukli, već su samo čekali svoj trenutak. Jedan od njih, Euzebije, tadašnji biskup Nikomedije, gdje je Konstantin Veliki imao prebivalište, koristio je svoj utjecaj na dvoru da nagovori cara da pozove Atanazija na sud zbog ubojstva redovnika Arsenija. Na tom saboru, u Palestini, većina njegovih članova bili su arijanci, ali Atanazije je uspio prokazati laži svojih klevetnika pokazujući im samog Arsenija osobno. Unatoč tome, i unatoč sličnom izlaganju klevete o bludu, taj sramotni sabor javno je optužio Atanazija i zabranio mu povratak u njegovu biskupiju. Euzebije je ponovno nagovorio Konstantina da ga protjera u Trier, ovoga puta zbog ometanja transporta kukuruza. Konstantin je umro sljedeće godine, 337., nakon što ga je netom krstio Euzebije.

Jedan od njegovih sinova, Konstantin, susreo se s Atanazijem i bio mu je naklonjen, ali kada je i on umro 350., njegovog brata Konstancija su, poput njihovog oca, arijanci nagovorili da ga progoni. Liberija, prvog papu koji nije smatran svecem, prisilili su da potpiše uredbu kojom osuđuje našeg sveca i poslali su vojsku da ga uz pomoć arijanaca uhiti. Tek pod zaštitom svojih vjernika i uz prolijevanje krvi, Atanazije je potajno izveden iz svoje patrijaršijske crkve i sklonjen u tajnost. Zbog toga su mu prišili optužbu za kukavičluk.

Prošlo je šest godina prije nego se mogao vratiti, nakon Konstancijeve smrti, 361., kojega je naslijedio Julijan Otpadnik. On je pak mislio da će pomoći u stvaranju pomutnje ako dopusti svim pravovjernim biskupima da se vrate u svoje biskupije. Ali ubrzo je Atanazije toliko obnovio jedinstvo u Crkvi da je taj nesretnik opet poslao vojsku da ga uhiti. Kada su bili u potjeri za njim po Nilu, zavarao ih je tako što se okrenuo i plovio prema njima, a kada su ga pitali je li vidio Atanazija, on im je rekao da samo tako nastave jer su mu sasvim blizu.

Julijan je vladao samo do 363. i naslijedio ga je dobar car Jovijan, koji je vladao samo osam mjeseci, ali je imao priliku susresti Atanazija te je odlučio poduprti vjeru Nicejskog sabora kao vjeru koja je apostolska i zanemariti arijanske laži. Car Valens je potom obnovio arijansku prevlast i poslao Atanazija u izgnanstvo po peti put 267. godine. Ali njegovo stado diglo je takav prosvjed da je on dopustio njegov povratak, ovaj puta da bi proživio svoje dane u relativnom miru do svoje smrti 2. svibnja 373., nakon što je 46 godina bio patrijarh.

Nadbiskupa Marcela Lefebvrea (1904.-1991.)
je 'izopćio' papa Ivan Pavao II.

Atanazije nam je ostavio nekoliko divnih djela uključujući O utjelovljenju, Protiv arijanaca i Protiv krivovjernika u kojima je divno opisao svoju vlastitu povijest. Ostao je poznat kao otac pravovjerja. Nadbiskup Lefebvre nije bio bez razloga uspoređivan sa sv. Atanazijem jer je bio branitelj tradicionalne vjere tijekom trenutačne modernističke krize. U svojoj propovijedi u Ecôneu prilikom ređenja, na blagdan sv. Petra i Pavla, 1982., u propovijedi je kazao sljedeće:

,,Kao što je Arije rekao da nije bio Bog... da naš Gospodin ne može biti Bog, tako smo mi u iskušenju reći: 'nije moguće, on ne može biti papa ako radi to što radi'. Drugi žele Crkvu proglasiti božanstvom do one mjere da je sve savršeno u Rimu, da mu se ne smijemo suprotstaviti, na bilo koji način, bilo čemu što dolazi iz Rima... [oni] čine kao oni koji su rekli da je naš Gospodin bio utoliko Bog da nije mogao patiti, da je to samo bio privid patnje... da to nije bilo stvarno. Oni se također zavaravaju. Oni ne slijede pravu stvarnost. Mi živimo u ovom vremenu. Oh, zasigurno, to je veliko otajstvo. Crkva je božanska. Crkva je ljudska. Koliko daleko krivnje čovječanstva mogu doseći – do božanstva Crkve? Samo Bog zna – to je veliko otajstvo.“

Br. Columba Maria


Izvor: Ite Missa est (službeni glasnik Britanskog distrikta FSSPX-a), svibanj / lipanj 2016.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.