Stavljajući ponovno radijski program „Catholic
Answers“ u središte pozornosti, apologeti
Tim Staples i Patrick Coffin su ponovno 12. kolovoza, održali emisiju na temu
„Radikalni tradicionalizam“. U svakom slučaju, ova repriza bila je pokušaj
popravljanja štete uzrokovane tijekom prošle emisije kada je voditeljima pošlo
za rukom uvrijediti sve vrste katolika koji idu na tradicionalnu Misu, bilo
zbog osobnih preferencija ili zbog doktrinarnih uvjerenja.
Tom drugom zgodom slušatelji emisije nisu predstavili
tradiciju u najboljem svjetlu, i – da budemo blagi – voditelji su ih ''pojeli
za doručak''. Posebno je jedan slušatelj
pogrešno tvrdio da bula Quo Primum kaže da Misa ne može biti
promijenjena i da je Nova Misa nevaljana jer formula posvećenja izostavlja
riječi “Mysterium Fidei”.
Da budemo pošteni, voditelj radijske emisije je
sposobno i ispravno odgovorio na pogrešne izjave ovog slušatelja. Ali situacija
se dramatično promijenila kada je slušatelj odgovorio na njihove ispravke
savršenim dokazom: šest protestanata pomoglo je u stvaranju Novus Ordo
Missae. Voditelj je odgovorio da je to 'mit' i citirao je knjigu koja navodno (i “autoritativno“) podržava
njihovo mišljenje.[1] Zatim su nastavili s izjavom da su na Drugom vatikanskom saboru kao i na prethodnim
ekumenskim saborima bili prisutni protestantski promatrači, i to samo da promatraju način rada, a ne da mu pridonose.
Izgleda da oni (kao ni njihovi omiljeni autori) nisu pročitali
djela Michaela Daviesa o Novoj Misi (poput Nova Misa pape Pavla, Uništenje rimskog obreda, Cranmerov božanski poredak , Liturgijske tempirane bombe II. vatikanskog), ili o Drugom vatikanskom saboru (Koncil pape Ivana), a ni klasik o. Wiltgena Rajna utječe u Tiber, snažni Iota Unum Romana
Ameria ili knjigu nedavno prevedenu na engleski Roberta de Matteija, Drugi vatikanski sabor: još neispričana priča .
Protestanti su itekako imali utjecaj na stvaranje Nove
Mise, ali prije nego se pozabavimo 'mitom' o stvaranju Nove Mise, jednu stvar
treba reći o ekumenskom saboru [II. vatikanskom] – kao činjenicu, da je on
pripremio teren za liturgijsku revoluciju koju će provesti Consilium [vijeće
ustanovljeno za provedbu liturgijske reforme, koje je stvorilo Novu Misu – op.
ur.].
Protestanti su npr. bili pozvani na Prvi vatikanski sabor
(1868. - 1870.), ali to je bilo u pravom
duhu ekumenizma - u pokušaju da se utječe
na njihovo obraćenje na jednu, pravu, svetu i apostolsku vjeru. Ne da bi
zagovarali njihova krivovjerja i zablude kao prihvatljive teze. No za vrijeme Drugog
vatikanskog sabora liberalni koncilski oci omogućili su da ideje protestantskih
promatrača budu uvrštene u koncilske tekstove. To je neosporna činjenica koja
se može naći u prethodno spomenutim naslovima – i kojom su se hvalili
katolici[2] kao i protestanti.[3]
Vratimo se 'mitu' kako protestantski promatrači nisu pridonijeli
stvaranju Nove Mise. Držati tu poziciju značilo bi niekati očigledne – ne samo
činjenice, već i materiju. Kao prvo, ekumenska liturgija koja više neće
vrijeđati protestante bila je namjera o. Annibalea Bugninija od samoga početka,
kako je izjavio 1965. godine:
„Mi moramo maknuti iz
naših katoličkih molitava i iz katoličke liturgije sve što može biti
sjena kamena spoticanja našoj odijeljenoj braći odnosno
protestantima...“
Od Jeana Guittona, osobe od bliskog povjerenja pape
Pavla VI., saznajemo pak sljedeće:
„Namjera pape Pavla VI., što se tiče onoga što se
obično naziva Misom, je da se reformira katolička liturgija na takav
način da se gotovo podudara s protestantskom liturgijom. Papa Pavao VI.
imao je ekumensku namjeru ukloniti, ili barem korigirati, ili barem ublažiti, ono
što je bilo previše katoličko u tradicionalnom smislu u Misi i,
ponavljam, da se katolička Misa približi kalvinističkoj misi.“[4]
Da bi postigli taj ekumenski cilj, Consilium je
dobrovoljno stavio u službu ove protestantske promatrače:
1. A.
Raymond George (metodist)
2. Ronald
Jaspar (anglikanac)
3. Massey
Shepherd (episkopalac)
4. Friedrich
Künneth (luteran)
5. Eugene
Brand (luteran) [5]
6. Max
Thurian (kalvinist - zajednica Taize).
Njihov doprinos stvaranju Nove Mise ovjekovječen je
slikom koja je uzeta za vrijeme njihove audijencije s papom Pavlom VI. nakon
što im je zahvalio na njihovoj pomoći. Slika je poslije objavljena u L’Osservatore
Romano 23. travnja 1970. pod naslovom: “Komisija održava posljednji
sastanak, papa hvali rad Consiliuma“.
Uz tu fotografiju kao dokazni materijal, imamo i
svjedočanstvo koje to potvrđuje od nekoliko osoba, od kojih je najpoznatije ono
već spomenutog anglikanca Jaspara, koji je opisao Michaelu Daviesu kakav je bio
doprinos protestanata, koje je često spominjano od riječi do riječi.
Ali hajdemo se pretvarati da ova slika ne postoji,
niti ikakvo vjerodostojno svjedočanstvo od protestanata koji su zaista bili
tamo. Čak i bez toga mi imamo više nego dovoljno dokaza o protestantskom
utjecaju na katoličku liturgiju: i to u
samim tekstovima Novus Ordo Missae. Na primjer, Ottavianijeva
intervencija jasno pokazuje da Nova Misa ne odgovara nauku kao što je
nezabludivo definirano na Tridentskom saboru – odnosno, upravo katoličkim
vjerovanjima o Misi, Presvetom Sakramentu i svećenstvu koje protestanti
odbacuju.
Ali dokaz koji najviše otkriva dolazi od samih protestanata,
koji su priznali (u vezi službenog izdanja Misala, a ne samo njegove loše provedbe)
da bi i oni mogli rabiti novi misal pape Pavla budući da je problematičan sadržaj poput „krive
perspektive o žrtvi koja se prinosi Bogu“ bio „napušten“ u “novim euharistijskim
molitvama“. [6] Ili da “...ništa u obnovljenoj katoličkoj Misi
zapravo ne predstavlja problem za evangeličke protestante”.[7] Postoje
mnoga takva svjedočanstva, ali ovdje nam nedostaje prostora – pa ćemo se opet
pozvati na Michaela Daviesa.
Čak još značajnija bila su njihova djela. Nakon što su
izjavili da je Novus Ordo Missae doktrinarno prikladan, episkopalci
i luterani prihvatili su tekstove Nove Mise skoro od riječi do riječi. To
očigledno upućuje na “temeljnu promjenu nauka”[8], jer to nisu bili
spremni učiniti s neporecivo pravovjernim tekstovima Missale Romanuma
iz 1962. godine.
I ponovno nalazimo „konzervativce“ koji niječu te
neporecive činjenice koje se tiču teoloških nedostataka Novus Ordo Mise. Iako bi mogao završiti citatom
nadbiskupa Lefebvrea kojim on potvrđuje da je Nova Misa, čak i kada se pobožno
služi ipak prožeta protestantskim duhom, neću to učiniti. Radije, podijelit ću
s vama riječi postkoncilskog francuskog liturgičara, o. Henri Denisa, koji je
barem intelektualno bio iskren i rekao:
„Tvrditi da se sve promijenilo znači vrlo jednostavno
biti iskren oko onoga što se dogodilo. U
nekim debatama s tradicionalistima, postala je prihvaćena praksa reći da se
ništa nije promijenilo. Bilo bi puno bolje skupiti hrabrosti i priznati da je Crkva
napravila važne izmjene i da je ona imala dobre razloge. Zašto ne
priznati da se religija promijenila...?“ [9]
Naravno, Katolička crkva je Krist i tako ne može
promijeniti svoj nauk koji joj je dala Božanska Riječ – ali neuračunljivi crkvenjaci
zasigurno mogu pokušati, tvrdeći da je to crkveni nauk, i kada se to dogodi
moramo se sjetiti španjolske poslovice: „Poslušnost je sluga vjeri, a ne vjera
poslušnosti“; ili kao što je to sv. Petar rekao: “Mi moramo slušati Boga
prije ljudi.” To je bit borbe u kojoj se danas katolici nalaze: slušati ono
što je Crkva predala (tradiciju) ili prionuti uz ljudske zablude (modernizam).
Louis Tofari
Izvor: Remnant Newspaper
Fusnote
1. Knjiga koja je
citirana je „Papa, Koncil i Misa: odgovori na pitanja koja su
tradicionalisti postavili“ od Jamesa Likoudisa i Kennetha Whiteheada. Ovdje
nemamo dovoljno vremena da pobijamo sve obmane povezane s tom temom, još manje
cijelu knjigu, neokonzervativno remek-djelo.
2. I to ni manje ni
više nego u L’Osservatore Romano!
3. Poglavlje IX. Daviesove knjige „Koncil
pape Ivana“, i zatim predavanje
o. Franza Schmidbergera iz 2001. koja je otkrila da je izvor ekumenske
fraze iz dokumenta Lumen Gentium -
„subsist in” - bio upravo
protestantski promatrač.
4. Apropos, 9. prosinca 1993. i ponovno u Christian
Order, listopad 1994.
5. Primijetite kako je on pogrešno naveden kao “Dr.
Smith” u nekim izdanjima; ispravna lista imena može se naći u djelima Michaela
Daviesa.
6. Jean Guitton citira protestantsko izdanje od 10.
prosinca 1969. La Croix.
7. Kao što je citirao M. G. Siegvalt (protestantski
profesor dogmatske teologije) u La Croix 22. studenog 1969.
8. Kao što je to izjavio kardinal Alfons Stickler u
studenom 2004., kao podršku Ottavianijevoj intervenciji.
9. Des Sacrements et des Hommes (Paris,
1977.), str. 34. – engleski prijevod Michaela Daviesa.
