Utječe li pohađanje tradicionalne ili nove mise na vjeru?

O

d početka liturgijske reforme, nakon proglašenja Novus ordo missae (NOM), branitelji Tradicije Crkve upozoravali su na opasnost koju predstavlja nova liturgija.

Novo priznanje mons. Rochea

P

redstojnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata barem ima zaslugu da govori jasno i glasno.

Kada papa Franjo služi novu misu

U

svom Pismu biskupima o motupropriju Traditionis custodes od 16. srpnja 2021. koje snažno ograničava Tradicionalnu Misu „radi povratka jedinstvenom obliku slavlja“, onom nove mise, papa Franjo izjavljuje:

Papa Franjo službeno otvara svetište ženama

P

apa Franjo objavio je 10. siječnja 2021. motuproprij – apostolsko pismo napisano po vlastitoj pobudi – pod naslovom Spiritus Domini. 

Naša katolička vjera danas: kriza u Crkvi i nova Misa

Donosimo šesti i sedmi nastavak serijala ,,Naša katolička vjera danas“ koji donosi sažeti odgovor na pitanje postoji li danas stvarna kriza u Crkvi te obrađuje problem novoga obreda Mise.

Pedeset godina nove Mise – obnova ili opustošenje?

Papa Pavao VI. objavio je 3. travnja 1969. godine Novus Ordo Missae, novi red mise (skraćeno nazvan: nova Misa). Ovaj sudbonosni dan obilježio je epohalnu prekretnicu u Katoličkoj Crkvi. Tako je Papa radikalno promijenio lice Crkve, prvenstveno u svetoj liturgiji. Nezabilježena novost nove Mise nije mogla izmaći štovateljima svete liturgije. Zajednička usmjerenost na Boga u prinošenju svete Misne Žrtve zamijenjena je okrenutošću svećenika i puka prema ,,stolu“ da bi se obilježila ,,Gospodnja večera“. Svečane ceremonije koje su odisale detaljima strahopoštovanja, svetosti i misticizma i doživljavane kao prodor nebeskoga u ovu prolaznost, ustupile su mjesto hladnoj i trezvenoj jednostavnosti koja podsjeća na svjetovno događanje u višenamjenskoj dvorani. Umjesto Boga, stajao je odjednom u središtu pozornosti čovjek.

Štovanje Boga ili kult čovjeka? To je bilo uznemirujuće pitanje što su se mnogi ljudi sa zaprepaštenjem pitali. Govorilo se o ,,katastrofi“ koja je neminovno dovela do razaranja. Ostvaruju li se dramatični strahovi tada zabrinutih suvremenika? Naravno, pitanje je izuzetno složeno i nabijeno emocijama. No, vremenski odmak od sada 50 godina olakšava da se mirno sagledaju stvari. A to je nužno jer u konačnici radi se o biti ili ne biti Crkve. Ovdje se ograničavamo na glavne točke kritike koje su neprestano iznošene unatrag 50 godina. Dublju i potpuniju analizu ostavit ćemo za drugu priliku. Postoje liturgijski, dogmatski i pastoralni razlozi koje treba iznijeti u prosudbi Nove mise:

1) Liturgijski razlozi

Podrijetlo nove liturgije – radi se o ,,novom stvorenju na zelenom stolu“ – dijametralno protivnom zakonima razvoja liturgije. Nikada tijekom crkvene povijesti nije bilo „liturgijske fabrikacije na pokretnoj traci“ [1]. Svaki je obred nastao: ,,pod nadahnućem Duha Svetoga, koji uvijek pomaže Crkvu do kraja vremena“ [2] i razvija se kroz stoljeća: ,,Crkva je, o tome nema sumnje, živi sklop udova. I u onim stvarima koje se tiču svete liturgije Crkva raste, razvija se i napreduje, pa se upriličuje i prilagođuje potrebama i prilikama vremena, ali uvijek tako da njezin nauk ostane netaknut i čitav.“ [3]. Drugi vatikanski sabor upozorio je protiv revolucionarnih zahtjeva posve nove liturgije: ,,Neka se, napokon, ne uvode novosti ako to ne traži istinska i sigurna korist Crkve i uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika“ [4].

Ali ovo je upozorenje bačeno u vjetar, kako je kardinal Ratzinger neprestano ukazivao 1989. godine: ,,Ono što se nakon sabora u velikoj mjeri dogodilo znači nešto sasvim drugo: liturgija je zamijenjena napravljenom liturgijom. Prešlo se iz živoga procesa rasta i postajanja u napravljeni obred. Nije se više htjelo nastaviti s organskim rastom i sazrijevanjem koji je živio stoljećima, već na njegovo mjesto – prema uzorku tehničke proizvodnje – staviti napravljen plitki proizvod trenutka. Gamber se tom falsificiranju usprotivio budnošću istinskog proroka i neustrašivošću pravoga svjedoka... Liturgijska reforma u svom konkretnom ostvarenju sve više je odstupala od tog izvornoga (najdublje biti liturgije). Rezultat nije preporod već opustošenje.“ [5].

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 56 (travanj 1999.)

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Prije nekoliko tjedana mladi svećenik koji je do nedavno samo poznavao novu Misu služio je prvi puta u jednom od naših priorata tridentsku Misu. Nakon njegove zahvale, kolega ga je upitao kakvi su njegovi prvi dojmovi: ,,Ova Misa je sveta, otajstvena, puna milosti. Druga Misa je prazna.“

Jedan drugi mladi svećenik, prisustvujući tridentskoj Misi po prvi puta, uzviknuo je: ,,Varali su me punih 30 godina.“

Trideset godina Novus Ordo Missae, trideset godina praznine! Praznine koja je opustošila katoličanstvo, opustošila Crkvu, a često i vjeru ljudi. Bez sumnje, glavni uzrok ove strašne krize kroz koju Crkva prolazi je gubitak duha vjere i duha žrtve do kojih je dovela Novus ordo Misa.

Novotari su željeli da nova Misa bude usklađena s duhom Koncila, prilagođena duhu svijeta, da bude poluga za promicanje ekumenizma. Nesumnjivo najdjelotvornije sredstvo za nametanje koncilskog duha u život Crkve bila je nova Misa. Moglo bi se reći da je uvođenje nove Mise postiglo svoju svrhu, na veliku nesreću naše svete Majke Crkve. Ne možemo se složiti s onima koji bi za katastrofu okrivili samo zloupotrebe.

Nadbiskup Lefebvre napisao je 1980.:

,,Vlastima u Rimu uvijek smo govorili da smatramo Novus Ordo Misu opasnom za vjeru svećenika i ljudi i da bi za nas bilo nezamislivo okupiti bogoslove i postaviti ih oko oltara te nove Mise. Iskustvo nam dokazuje da smo u pravu. Osjećaj vjere među ljudima, gdje god on nije iskvaren, svim srcem odobrava ono što radimo, čak i među katolicima koji više ne prakticiraju svoju vjeru. Išao bih tako daleko da bih rekao da nas svatko tko ima barem malo zdravog razuma ohrabruje i da nam čestita. Što je društvo ili obitelj bez ikakve prošlosti, bez predaje? U tom slučaju, što može biti Crkva, koja nema ništa drugo do Tradicije?“

Dvadeset godina nakon što je nadbiskup Lefebvre napisao ove riječi, stanje Crkve potvrđuje njegovu analizu. Bilo bi podcjenjivanje reducirati krizu Crkve na puko pitanje Mise. Međutim, Misa je središnja osovina te krize jer je nositelj novog duha koji prekida s duhom Crkve. Duh Crkve je duh klanjanja jedinome pravome Bogu kojemu dugujemo svu čast i slavu; to je duh žrtve, sudjelovanja u žrtvi Velikog svećenika i Otkupitelja, našeg Gospodina Isusa Krista; to je nadnaravni duh vjere i ljubavi koji nam pomaže da vidimo, kao što Bog vidi, stvarnosti svijeta i Boga, grijeha i spasenja, kakvi oni stvarno jesu.

Moraju li katolici ići na novu Misu?

Ovaj odlomak iz časopisa SiSiNoNo iz svibnja 2007. sadrži pismo kritike jednog svećenika upućeno uredniku oko stajališta Bratstva u vezi nove Mise. U tom pismu svećenik krivo citira pogrešno predstavljeno stajalište Bratstva dok u isto vrijeme tvrdi da su katolici obavezni ići na Novus ordo iako je ona ,,protestantizirana“. Urednikov odgovor iz svibnja 2007. razjašnjava stajalište Bratstva citirajući crkveni nauk oko nedjeljne obveze i kako nova Misa predstavlja opasnost za vjeru te je stoga treba izbjegavati.

Moramo li ići na ,,protestantiziranu“ Misu?

Postavljeni upit

Poštovani uredniče,

Čitam vaš časopis... godinama. U njoj se često kritizira Novus ordo Missae... koliko mi se čini, ipak ne posve jasno: vaše kritike su često mutne, ili barem to tako izgleda. Prije nekoliko godina... u vašoj je kolumni dan savjet da se sudjelovanje na nedjeljnoj Misi koja se služi prema N.O.M. nadomjesti polusatnim (ili jednosatnim) razmatranjem, čitanjem Biblije, ili drugim pobožnostima jer ona nije normalna Misa. Pišem vam da mi to dokažete, da otvoreno i iskreno kažete da su sve nove Mise nevaljane i tada će vaše stajalište biti dosljedno... jer ništa se ne može usporediti s valjanom Misom (koja je, štoviše, obvezatna).

Također kažem da je protestantizirana ili protestantizirajuća Misa (ako baš hoćete najviše u načinu, propustima, nakanama) jedno, a protestantska Misa nešto drugo. Među ta dva pojma je ogromna razlika...

U časopisu Courrier de Rome od prošlog rujna pronašao sam članak s naslovom ,,Dobar pastir, vukovi i najamnik“, [The Angelus, siječanj 2007., str.19.-26.] (koji sadrži) optužbu protiv nove Mise u vezi krivovjerja. Pročitao sam taj članak sedam ili osam puta ili više, nadajući se da ću pronaći između redaka neku doktrinarnu pogrešku (u riječima ili djelima), jer takvo je krivovjerje.

Ako ono postoji trebalo bi ga točno definirati jer se radi o vrlo važnoj stvari... Urednik, pak, u svom komentaru govori o nečemu drugome (i govori dobro), ali ne uspijeva objektivno dokazati zabludu krivovjerja. Sve se sažima u anegdoti nadbiskupa Marinija. Teza je: ,,novi obred je krivovjerje”; dokaz je: ,,u starom obredu misnik bi pokleknuo, poklonio se hostiji, ustao, pokazao je ljudima, onda bi opet pokleknuo da bi se poklonio“. Moj komentar: Je li cijeli obred krivovjerje zbog propuštenog poklecanja? Pitam: gdje je krivovjerje, doktrinarna zabluda u riječi ili djelima?

...Moje očekivanje jasne izjave o [krivovjernom stanju] N.O.M.... pretvorilo se u razočaranje. Dodat ću da mi se svidio ostatak članka... pišem vam potaknut živim osjećajem kršćanske i svećeničke ljubavi.

Vrlo iskreno vaš u Presvetom Trojstvu.

Svećenik

Odgovor

Dragi brate u svećeništvu,

Kao prvo, moramo istaknuti da u spomenutom članku riječ „krivovjerje“ povezano uz novu Misu ne dolazi iz našeg pera, nego iz usta nadbiskupa Marinija; ili bolje rečeno, nadbiskup Marini stavio ju je u usta svog sugovornika lefebrovca u mahnitoj maniri te ste ju s pravom istaknuli, ali pogrešno pripisali nama.

Ono što dolazi pak iz našeg pera je komentar u kojem poričemo „lefebrovsku“ tezu, a sumnjamo je li ona ikad uistinu izrečena, barem na način kako je upotrebljava Marini:

,,On [Marini] očigledno želi prikazati sve te “lefebrovce” - kako ih on naziva, kao gomilu imbecila koji zasigurno imaju mentalnih problema kada svode liturgijsku reformu na jednostavno pitanje poklecanja... "

A moramo reći da je barem što se vas tiče on postigao svoj cilj, ako uzmemo u obzir vaše pismo.

U stvarnosti, ako je ikoji ,,lefebrovac” rekao štogod na tu temu, on to nije rekao na ,,sulud” način kojim se služi nadbiskup Marini. ,,Lefebrovci”, koji su do posljednjeg koncila spokojno počivali u krilu svete Majke Crkve, stavljeni su u poziciju da moraju štititi svoju vjeru te su prisiljeni steći solidno znanje o razlikama između katoličkog nauka o svetoj Misi i luteranskog nauka.

Jedan od glavnih problema je sljedeći: Katolička crkva naučava da se u Misi Gospodin uistinu uprisutnjuje na oltaru riječima koje svećenik izgovara u trenutku posvećenja, a kod luterana se ne radi o riječima posvećenja, nego o vjeri prisutnih vjernika koja proizvodi određenu duhovnu Kristovu prisutnost za vrijeme večere. Odatle promjena koju su ekumenisti uveli u novi „katolički“ obred.

U tradicionalnom rimskom obredu (kojeg se nepravilno naziva Misa sv. Pija V.) svećenik nakon prvog posvećenja, svjestan da u svojim rukama ne drži više kruh, nego pravo Tijelo Kristovo, odmah pokleca i klanja se svome Bogu; zatim se uspravlja i podiže posvećenu Hostiju i predstavlja ju vjernicima da joj se oni poklone; napokon, nakon što ju je stavio na tjelesnik, koji podsjeća na platno i stvarnost božanskog Tijela, on joj se opet klanja (i to ponavlja, mutatis mutandis, za kalež Kristove Krvi).

U Misi prema novom obredu se sve promijenilo: kao da se ništa ne događa snagom riječi posvećenja, svećenik bez ikakvog znaka klanjanja odmah podiže Hostiju i pokazuje je prisutnim vjernicima; zatim ju ne stavlja na tjelesnik već na patenu i tek onda poklekne (on radi to isto, mutatis mutandis, za kalež Kristove Krvi).

Što su protestanti zaključili iz takve promjene? Da se Katolička crkva složila s Lutherom protivno Tridentskom saboru: po vjeri okupljenih, a ne riječima posvećenja, Krist je postao duhovno prisutan za vrijeme večere; zato svećenik u novom obredu prvo pokazuje hostiju vjernicima, a tek onda poklekne i pokloni se. Takav zaključak mogu izvesti protestanti koji zbog ove promjene i drugih, nemaju problema koristiti obred pape Pavla VI. za svoju „večeru“, dok su prije držali “papističku Misu”, odnosno, tradicionalni rimski obred, odvratnom. Prevareni katolici dobre vjere, pak, nisu shvatili ozbiljnost te „ekumenske“ promjene (niti ostalih), ili su prešli preko svog čuđenja rekavši sami sebi da na koncu transupstancijacija ovisi o riječima posvećenja, a ne o znakovima klanjanja, bilo da je broj poklecanja povećan ili smanjen. Ali to ne mijenja činjenicu da u novom obredu postoji objektivan pomak prema luteranskom nauku i jednako objektivno uzmicanje od katoličkog nauka svete Mise, kako su to napomenuli kardinali Ottaviani i Bacci papi Pavlu VI., i da to može biti opasnost za „protestantaciju“ novih naraštaja katolika.

Teocentrično i racionalističko bogoslužje

Pitanje odnosa i razlike između tradicionalne latinske i nove Mise je zasigurno jedno od prvih pitanja koje će si postaviti uopće jedan katolik kada se susretne s tradicionalnom Misom te u tom smislu zaslužuje da se osvrnemo na njega i, što je još važnije, da dademo na njega ispravan odgovor. Predavanju sam dao naslov: teocentrično i racionalističko bogoslužje pa bih najprije pojasnio ove pojmove.

Teocentrično je ustrojstvo ono koje u središtu ima Boga – to je sama etimološka definicija. Racionalizam je filozofski pokret koji se razvio u 18. st. čije je glavno obilježje bilo traženje odgovora na temeljna pitanja i stvaranje slike o svijetu polazeći prvenstveno od ljudskog razuma, neovisno o Božjoj objavi. Čovjek svojim razumom može spoznati puno istina o svijetu oko sebe, dapače on može spoznati samog Boga – barem one temeljne istine o Božjoj opstojnosti, o njegovim glavnim atributima, no ako on pristupa tim pitanjima samo na temelju svojih prizemnih poriva, osobnih ograničenih dojmova i iskustava, zanemarujući stvarnost Boga i objave, doći će do krivih zaključaka. Taj je svjetonazor postajao sve dominantnijim u svijetu te je prodirao i u samu Crkvu i očitovao se u pokretima i idejama liberalizma i modernizma. Već od početka 19. st. bilo je teologa koji su katolički nauk željeli pomiriti s duhom ovoga svijeta, odnosno dominantnim filozofskim svjetonazorima. Tako se unutar Crkve razvio liberalizam koji se zalagao za ideju vjerske slobode – odvajanja vjere od države, odnosno da država ne bi trebala ispovijedati nijednu religiju, već da bi svim religijama trebala dati ista prava. Te su ideje pape najoštrije osudili, posebno papa Grgur XVI. u enciklici Mirari vos i Pio IX. u Quanta cura, odnosno Syllabusu. Taj liberalizam dobio je novu formu početkom 20. st. - proširio se na druga teološka područja pa je nijekao ili osporavao božansko nadahnuće sv. Pisma, spasenjsku jedinstvenost katoličke vjere te uopće nadnaravno porijeklo vjere koju je svodio na podsvjesni osjećaj iz kojeg su nastali svi oblici očitovanja vjere – dogme, sakramenti, obredi. Papa sv. Pio X. tu zabludu nazvao je modernizam te ju je svečano osudio u svojoj okružnici Pascendi. Poduzeo je oštre mjere da bi te zablude suzbio i kada su mu odali priznanje da je u tome doista uspio, papa je odgovorio da opasnost modernizma nije uništena, nego samo potisnuta i da njegovi nasljednici i biskupi trebaju biti budni jer bi u protivnom zbog njihove nepažnje zablude vrlo lako mogle isplivati na površinu. To se doista dogodilo 60-ih godina prošlog stoljeća kada je papa Ivan XXIII. sazvao Drugi vatikanski sabor koji je vođen pod parolom da ne treba više primjenjivati osudu zabluda, već samo pozitivni govor te su na njemu bili rehabilitirani teolozi koji su prethodno bili osuđeni zbog modernizma. I sami biskupi koji su pritajeno podržavali liberalne ideje dobili su slobodne ruke za svoje manevre te su uspjeli usmjeriti Koncil u svojem pravcu. Papa Pavao VI. koji je izabran za vrijeme Koncila također je podržavao to usmjerenje te su modernisti uspjeli provesti svoje planove u djelo. Premda nisu uspjeli provući izričito sve svoje ideje u saborske dokumente, uspjeli su to većim dijelom, a u ostalo su ubacili dvoznačne izraze koji će im kasnije poslužiti da ih tumače u skladu sa svojim zamislima. Tako je pokrenuta revolucija u vjeri, bogoslužju i životu Crkve.

Ovaj uvodni dio poslužit će nam da možemo bolje razumjeti proces promjene bogoslužja i dobiti odgovor na naše početno pitanje. U tom smislu moramo dati još neka uvodna razjašnjenja. Moramo razjasniti što je to zapravo liturgija i koja su temeljna načela po kojima se ona oblikuje i vodi. 

1. Liturgija je javno bogoslužje Crkve. Ona se razlikuje od privatne pobožnosti utoliko što je liturgija službeno bogoslužje koje Crkva odobrava za javni kult – štovanje Boga radi spasenja ljudi pri podjeljivanju sakramenata, svetoj Misi, molitvi časoslova, podjeljivanju blagoslova. Svećenik zato kao vršitelj bogoslužja ne djeluje u svoje osobno ime, nego u ime Crkve, u Kristovo ime i u njegovoj osobi. On je stoga dužan vjerno izvršavati sve obrede onako kako Crkva propisuje i Krist se svećenikom služi kao svojim oruđem da bi prikazao sebe kao žrtvu hvale nebeskom Ocu i da bi Božjem narodu podjeljivao blagoslove.

2. Bogoslužje izrasta iz običaja, predaje. Ono ne može u jednom trenu nastati proizvoljno, iz ničega, nego kao i svaki oblik ljudske kulture, ta božanska stvarnost mora još više biti utemeljena na predaji ili Tradiciji koja je zajedno sa sv. Pismom jedan od izvora objave. Obred bogoslužja mora dakle biti tradicionalan – to je njegovo drugo obilježje.

3. Treće što valja istaknuti jest veza između obreda bogoslužja i sadržaja vjere. Drevni teološki aksiom glasi: lex orandi – lex credendi, način kako molimo odogovara načinu kako vjerujemo i izražava ga. Molitve, simboli, različiti obredni elementi znak su onoga što vjerujemo, u dubini svoje simbolike progovaraju o otajstvu koje ispovijedamo. To isto otajstvo u bogoslužju se slavi i zato bi svaka radikalna promjena bogoslužja bila u suprotnosti ne samo s prijašnjim načelom da bogoslužje mora biti tradicionalno, nego i s ovim načelom, budući da strani elementi više ne bi izražavali istine katoličke vjere ili bi ih dovodili u pitanje. I kao što smo dužni čuvati polog vjere koji smo primili od apostola, tako smo dužni čuvati i bogoslužje jer upravo ono izražava i čuva vjeru.

Primjena načela na tradicionalni i novi obred

Sada kad smo upoznati s ovim načelima, trebamo ih primijeniti na stvarnost i vidjeti kako se ona ostvaruju na slučaju starog obreda prema Misalu sv. Pija V. i obreda prema Misalu Pavla VI. koji se služi po svim našim crkvama. Stari obred prema Misalu sv. Pija V. odlikuje se prije svega čvrstim ustrojem. On sadrži točno, vrlo precizno i detaljno formulirane rubrike kojih se svećenik dužan držati. Točno je propisan položaj ruku, držanje tijela, kretnje za svaki djelić sv. Mise. Nema nikakvog prostora improvizaciji u kojemu bi dolazila do izražaja osobnost svećenika. Koji god svećenik služio Misu, činit će to na isti način i u njemu će se moći prepoznati objektivnog služitelja otajstva, sredstvo u Kristovim rukama, koje predstavlja Krista i kojim se on služi da bi izvršio svoje spasenjsko djelo. Drugo, stari obred Mise je uistinu tradicionalan. Za središnji dio sv. Mise – Kanon, znamo sa sigurnošću da takav kakvim ga imamo danas potječe od pape Grgura Velikog iz 6. st. Misne molitve potječu iz najstarijih sakramentara – liturgijskih knjiga iz vremena papa Lava Velikog, Gelazija, Grgura Velikog iz 5. ili 6. st. Drugim riječima, znamo sa sigurnošću da su te molitve tada bile u upotrebi jer su zapisane, no sigurno su puno starije te potječu iz još nekoliko stoljeća unatrag. U istočnim crkvama se Rimski kanon naziva 'Anaforom sv. Petra' te se drži da je riječ o najstarijoj euharistijskoj molitvi uopće koja potječe čak iz apostolskih vremena. Također nam misni tekstovi tradicionalnog obreda na jasan i uzvišen način progovaraju o brojnim vjerskim istinama – naročito o onima koje su najuže povezane sa samom sv. Misom – o otajstvu svete misne žrtve, stvarnoj Kristovoj prisutnosti u sakramentalnim prilikama, o svećeniku kao pomazanom Kristovu službeniku po kojemu Krist prikazuje samog sebe nebeskom Ocu.

Kako pak stoje stvari s novim obredom? Kod njega moramo ustanoviti najprije da nema uopće čvrstih i preciznih rubrika. Na početku tradicionalnog misala postoji posebni naslov gdje se na nekoliko stranica daju točne upute i opisi kako treba služiti sv. Misu, također je tu naslov 'De defectibus' – kako postupiti u nepredviđenim situacijama kada dođe do određene smetnje pri služenju Mise. U novome misala su oba ova poglavlja uklonjena, izbrisana i upute se nalaze još u općoj uredbi te u samom tekstu misala, a i one su vrlo mutne, nejasne i općenite. U starome misalu stoji primjerice točno na koji način svećenik drži ruke ispred prsiju kada su mu sklopljene – dlanovi koso prema gore i desni palac preko lijevoga, točno stoji u kojem ih položaju širi, kako se okreće prema narodu, kako okreće stranice misala, kako otkriva i zaklapa kalež, kamo mu je usmjeren pogled itd. U novome misalu toga ničega nema. No veći je problem u samom ustroju misala – brojnim opcijama koje automatski upućuju i stvaraju mentalitet da je sve na izbor. Može se tako izabrati nekoliko načina 'uvodnog pozdrava', nekoliko pokajničkih činova, nekoliko vrsta 'Gospodine, smiluj se', nekoliko euharistijskih molitava, nekoliko poziva prije Očenaša... osim toga na više mjesta stoji uputa 'ovim ili sličnim riječima'. Ozbiljni teolozi zato dolaze do zaključka da tako formulirane rubrike ni ne nose sa sobom strogu obvezu. Moralisti su jednodušno držali da rubrike tradicionalnog misala nameću tešku obvezu – da njihovo svjesno i namjerno kršenje vodi do teškoga grijeha. Ako u novom misalu nema nikakve moralne odgovornosti, jasno je da će se svećenici odnositi prema obredu slobodarski te će ignorirati upute i uvoditi svoje improvizacije, što vidimo da se svugdje događa. Tako novi obred postaje prožet svećenikovim osobnim napomenama, tumačenjima i mini-propovijedima koje samo zamaraju vjernike. Na početku, prije pokajničkog čina dolazi mini-propovijed ili tumačenje – koje je čak predviđeno i omogućeno uputama misala. Zatim dolazi propovijed kada treba biti, nakon evanđelja. Prije vjerovanja je predviđena jedna 'poticajna riječ', pa opet prije Očenaša svećenici ubacuju svoja tumačenja, i obavezno, prije blagoslova dolaze obavijesti i još nekoliko završnih poticaja. Sve to obred Mise čini prilično zamornim te ga razvodnjuje i prebacuje težište upravo na svećenikova osobna tumačenja i propovijed, kao što je to kod protestanata. Za njih Misa nije kalvarijska žrtva koja se obnavlja na oltaru, nego gozba, zajedničko okupljanje da bi se samo prisjetili posljednje večere, i kada izostaje čin javnog kulta upućen svemogućem Bogu, mora na njegovo mjesto stupiti nešto drugo, a to su upravo čitanja sv. Pisma i propovijed.

Što se zapravo dogodilo sa šestoricom protestantskih pastora i Novom Misom?

Stavljajući ponovno radijski program „Catholic Answers“  u središte pozornosti, apologeti Tim Staples i Patrick Coffin su ponovno 12. kolovoza, održali emisiju na temu „Radikalni tradicionalizam“. U svakom slučaju, ova repriza bila je pokušaj popravljanja štete uzrokovane tijekom prošle emisije kada je voditeljima pošlo za rukom uvrijediti sve vrste katolika koji idu na tradicionalnu Misu, bilo zbog osobnih preferencija ili zbog doktrinarnih uvjerenja.

Tom drugom zgodom slušatelji emisije nisu predstavili tradiciju u najboljem svjetlu, i – da budemo blagi – voditelji su ih ''pojeli za doručak''.  Posebno je jedan slušatelj pogrešno tvrdio da bula Quo Primum kaže da Misa ne može biti promijenjena i da je Nova Misa nevaljana jer formula posvećenja izostavlja riječi “Mysterium Fidei”.

Da budemo pošteni, voditelj radijske emisije je sposobno i ispravno odgovorio na pogrešne izjave ovog slušatelja. Ali situacija se dramatično promijenila kada je slušatelj odgovorio na njihove ispravke savršenim dokazom: šest protestanata pomoglo je u stvaranju Novus Ordo Missae. Voditelj je odgovorio da je to 'mit' i citirao je knjigu koja navodno (i “autoritativno“) podržava njihovo mišljenje.[1] Zatim su nastavili s izjavom da su na Drugom vatikanskom saboru kao i na prethodnim ekumenskim saborima bili prisutni protestantski promatrači, i to samo da promatraju način rada, a ne da mu pridonose.

Izgleda da oni (kao ni njihovi omiljeni autori) nisu pročitali djela Michaela Daviesa o Novoj Misi (poput Nova Misa pape Pavla, Uništenje rimskog obreda, Cranmerov božanski poredak , Liturgijske tempirane bombe II. vatikanskog), ili o Drugom vatikanskom saboru (Koncil pape Ivana), a ni klasik o. Wiltgena Rajna utječe u Tiber, snažni Iota Unum Romana Ameria ili knjigu nedavno prevedenu na engleski Roberta de Matteija, Drugi vatikanski sabor: još neispričana priča .

Protestanti su itekako imali utjecaj na stvaranje Nove Mise, ali prije nego se pozabavimo 'mitom' o stvaranju Nove Mise, jednu stvar treba reći o ekumenskom saboru [II. vatikanskom] – kao činjenicu, da je on pripremio teren za liturgijsku revoluciju koju će provesti Consilium [vijeće ustanovljeno za provedbu liturgijske reforme, koje je stvorilo Novu Misu – op. ur.].

Protestanti su npr. bili pozvani na Prvi vatikanski sabor (1868. - 1870.), ali to je bilo u pravom duhu ekumenizma -  u pokušaju da se utječe na njihovo obraćenje na jednu, pravu, svetu i apostolsku vjeru. Ne da bi zagovarali njihova krivovjerja i zablude kao prihvatljive teze. No za vrijeme Drugog vatikanskog sabora liberalni koncilski oci omogućili su da ideje protestantskih promatrača budu uvrštene u koncilske tekstove. To je neosporna činjenica koja se može naći u prethodno spomenutim naslovima – i kojom su se hvalili katolici[2] kao i protestanti.[3]

Vratimo se 'mitu' kako protestantski promatrači nisu pridonijeli stvaranju Nove Mise. Držati tu poziciju značilo bi niekati očigledne – ne samo činjenice, već i materiju. Kao prvo, ekumenska liturgija koja više neće vrijeđati protestante bila je namjera o. Annibalea Bugninija od samoga početka, kako je izjavio 1965. godine:

„Mi moramo maknuti iz naših katoličkih molitava i iz katoličke liturgije sve što može biti sjena kamena spoticanja našoj odijeljenoj braći odnosno protestantima...“

Lutherova Misa

Večeras ću vam govoriti o Lutherovoj Misi i o Misi po novome obredu. Zašto ova usporedba između nove Mise i Lutherove Mise? Stoga što to pokazuje povijest: stvarnu povijest nisam ja stvorio. Jedna knjiga Léona Cristijanija, napisana 1911., koja se zove „Od luteranstva do protestantizma“, govori o Lutherovoj liturgijskoj reformi.[1] Napisana je u vrijeme kada autor nije poznavao ni našu trenutačnu krizu ni novi obred, stoga ju je napisao bez ikakvih primisli.

Ponajprije bih želio napraviti sintezu temeljnih načela Mise kako bih prizvao u svijest ljepotu, duboku duhovnu vrijednost naše Mise, mjesto naše Mise u našoj svetoj Crkvi. Što je ljepše naš Gospodin Isus Krist mogao dati čovječanstvu, što vrjednije, svetije, svojoj svetoj Crkvi, svojoj Zaručnici Crkvi na Kalvariji, kada je umirao na križu? Svoju Žrtvu.

Svoju Žrtvu: Njegova osoba koja nastavlja Njegovu Žrtvu, On ju je dao Crkvi u trenutku kada je umirao na križu. Otada je ova Žrtva bila predodređena da se obnavlja i da ostane tijekom stoljećā, na onaj način kako ju je on ustanovio istodobno sa svećeništvom.

Kada je u svetoj Crkvi Isus ustanovio svećeništvo, ustanovio ga je za Žrtvu, Žrtvu na križu jer je ova Žrtva izvor svih zasluga, svih milosti, svih sakramenata: ona je izvor svega bogatstva Crkve. Moramo se prisjetiti toga, nikada ne smijemo zaboraviti ovu stvarnost: božansku stvarnost.

Dakle, Žrtva na križu obnavlja se na našim oltarima, a svećeništvo je u odnosu, bitno je povezano sa Žrtvom. Ne razumije se svećeništvo bez Žrtve jer je svećeništvo stvoreno za Žrtvu. Mogli bismo reći da je to Utjelovljenje Isusa Krista kroz stoljeća: Misna Žrtva prinosi se usque ad finem temporum.

Ako je Isus Krist želio ovu Žrtvu, on je želio biti i njezin žrtveni prinos. Ako se dakle nastavlja Žrtva na križu, želio je da žrtveni prinos uvijek bude isti, da on sam bude žrtveni prinos. Da bi bio žrtveni prinos, On mora biti prisutan, stvarno prisutan na našim oltarima. Ako On nije prisutan, ako nema stvarne prisutnosti na našim oltarima, nema žrtvenog prinosa, nema svećeništva. Sve je ujedinjeno: svećeništvo, žrtva, žrtveni prinos, stvarna Prisutnost; dakle, transupstancijacija.

Ovo je „srce“ blaga – najvećega, najbogatijega – koje je naš Gospodin dao svojoj Zaručnici Crkvi i cijelome čovječanstvu. I tako možemo razumjeti kako je Luther, kada je želio preobraziti, izmijeniti ova načela, počeo s napadom na svećeništvo kako to danas čine modernisti. Jer je Luther dobro znao da ako nestane Žrtva, ne bi više bilo svećeništva, ne bi više bilo žrtvenog prinosa, ne bi više bilo ničega u Crkvi, ne bi više bilo izvora milosti.

Luther je tvrdio da ne bi trebalo više biti svećeništva. On je rekao: „Ne postoji razlika između svećenika i laika. Svećeništvo je sveopće“. To su ideje koje je on zastupao. Govorio je osim toga da postoje tri zida koji okružuju Crkvu kako bi je obranili: prvi zid je ova razlika između svećenika i laika. Govorio je: „Tvrdnja da papa, biskupi, svećenici, redovnici čine klerički stalež, dok kneževi, gospoda, obrtnici, seljaci čine svjetovni stalež, čista je izmišljotina i laž“. Ova razlika između svećenika i laika bila bi, dakle, po Lutheru izmišljotina i laž. Čitam njegove riječi: „Uistinu svi kršćani pripadaju kleričkom staležu. Nema razlike, postoji samo razlika funkcije, službe. Svi vjernici imaju svećeništvo skupa s krsnim biljegom; svi kršćani su svećenici, a svećenici nemaju poseban biljeg, ne postoji poseban sakrament za svećenike, nego njihov svećenički biljeg dolazi od krsnoga biljega“. Tako se objašnjava ova laicizacija svećenika: ne žele više imati posebnu odjeću, ne žele se više razlikovati od vjernika jer su svi svećenici i jer vjernici moraju odabrati svoje svećenike, birati svoje svećenike.

Ovo su načela Luthera koji nastavlja: „Ako jedan Papa ili biskup pomazuje, podjeljuje tonzure, zaređuje, posvećuje ili daje različito odijelo laicima i svećenicima, stvara varalice“. Po krštenju su svi posvećeni svećenici (drži Luther), dakle progresivisti naših dana nisu novotari!

Postoji nova knjiga o sakramentima koja je objavljena u Parizu u siječnju ove godine, pod upravom nadbiskupa, kardinala Martyja. Autori su „otkrili“ da ima osam, a ne više sedam sakramenata, a osmi sakrament je redovničko svečano zavjetovanje. Jasno se kaže u ovoj knjizi da su svi vjernici svećenici i da njihov biljeg dolazi od krsnoga biljega. Autori su čitali Luthera koji je za njih postao crkvenim ocem.

Luther je učinio još jedan korak naprijed nakon ukinuća svećeništva. Nije više vjerovao ni u transupstancijaciju, ni u žrtvu. Jasno je tvrdio da Misa nije žrtva, nego zajedništvo, večera, euharistija, sve samo ne žrtva. Sukladno tome, za njega nema više žrtve, stvarne Prisutnosti, nego samo duhovna prisutnost, prisjećanje i zborovanje. Zbog toga se Luther uvijek borio protiv privatnih Misa; to je jedna od prvih poduzetih mjera jer po njemu privatna Misa nije zborovanje, a nužno je da vjernici međusobno komuniciraju. Privatna Misa za Luthera nije u skladu s istinom i treba dakle ukinuti sve privatne Mise.

           

Luther je Euharistiju nazivao „sakramentom kruha“. „Euharistija – govorio je – postala je žaljenja vrijedno iskrivljenje. Ovo iskrivljenje Mise uvjetovano je time da je Misa pretvorena u Žrtvu“. Moramo ustvrditi da se danas ne govori više o Žrtvi svete Mise u biskupijskim i župnim listićima, nego o Euharistiji, o zborovanju, o večeri. Koje čudno približavanje Lutherovim tezama!

Sam je Luther pravio osim toga razliku među svrhama Misne Žrtve. Rekao je da je jedan od ciljeva Mise zahvala Bogu. Euharistija je „Sacrificium laudis“, a ne „Sacrificium expiationis“, dakle nije pomirbena Žrtva nego hvalbena Žrtva, Euharistijska. Poradi toga određeni protestanti govore još o Žrtvi, ali je ne razumijevaju u smislu pomirbene Žrtve koja otpušta grijehe, a to je jedna od glavnih svrha Misne Žrtve.

Zbog toga moderni protestanti prihvaćaju novi obred Mise jer kažu da je sada s novim obredom moguće moliti se s katolicima. Ovo je objavljeno u jednom časopisu biskupije Strasbourg koji je prenosio izvješće o susretu s protestantima Augsburške konfesije. „Uistinu, sa sadašnjim oblicima euharistijskog slavlja Katoličke Crkve i s prisutnim međusobnim teološkim približavanjem, mnoge smetnje koje su mogle spriječiti jednog protestanta da sudjeluje na euharistijskom slavlju, postupno nestaju i sada je moguće jednom protestantu priznati da u katoličkom euharistijskom slavlju imamo Večeru koju je Gospodin ustanovio. Držimo vrijednim poslužiti se novim euharistijskim molitvama koje imaju prednost što oslabljuju teologiju Žrtve“.[2] Posve je jasno! Prije dva tjedna išao sam u Englesku i saznao sam da je jedan anglikanski biskup prihvatio novi katolički obred za svoju cijelu biskupiju. On je izjavio: „Ovaj novi obred posve je u skladu s našim protestantskim uvjerenjima“. Dakle, jasno je da za protestante ne postoje više poteškoće glede prihvaćanja novog obreda. Zašto ne prihvate stari obred? To je upitao gospodin Salleron oce iz Taizéa: „Zašto kažete da danas možete prihvatiti novi obred, a ne možete stari?“ Postoji dakle razlika između novog i starog obreda i ova je razlika bitna; nije to akcidentalna razlika i zbog toga ne prihvaćaju služiti stari obred, sa svim molitvama koje su dragocjene i koje zbilja rasvijetljuju svrhe Žrtve: prošnja, kajanje, zahvala i klanjanje. To je svrha Žrtve katoličke Mise koja je jasna u starom obredu, a nije više u novom obredu jer više nema Ofertorija (Prikazanja). I zbog toga Luther više nije želio Ofertorij u svom obredu.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (VII.)

Na današnji dan (25. travnja) je prije točno 25 godina preminuo mons. Antônio de Castro Mayer, biskup brazilske biskupije Campos, čije će ime biti jednom velikim slovima istaknuto u povijesti Crkve. On je bio jedini aktivni biskup koji, uz mons. Lefebvrea, nije prihvatio novi obred Mise i nastavio je kroz cijelo svoje djelovanje služiti tradicionalni obred svete Mise. Campos je bila jedina biskupija u svijetu u kojoj se nakon Drugog vatikanskog sabora i uvođenja novog obreda Mise (1969. god.) nastavila služiti isključivo tradicionalna latinska Misa sve do njegovog povlačenja sa službe 1981. godine. Svoju vjernost Tradicijii mons. de Castro Mayer posvjedočio je i sudjelovanjem u povijesnim obredima posvećenja biskupa 1988. godine u Ecôneu, u kojima je sudjelovao kao suposvetitelj. Kao spomena na njegovu osobu donosimo u prilogu njegovo pismo upućenu papi Pavlu VI. odmah nakon objavljivanja Novog reda Misa u kojima ističe svoje teološke prigovore i razloge zašto kao katolički biskup u savjesti ne može prihvatiti taj obred zbog opasnosti za vjere, te se smatra obveznim držati se tradicionalnog obreda.

Pismo biskupa de Castro Mayera papi Pavlu VI. s obzirom na objavu Novus Ordo Missae

Sveti Oče,

Nakon pomnog proučavanja Novus Ordo Missae, koja će se uvesti u praksu 30. studenoga, a nakon mnogo molitve i razmišljanja, smatram svojom dužnošću kao katoličkog svećenika i biskupa staviti pred Vašu Svetost svoju tjeskobu savjesti i formulirati, s pobožnošću i povjerenjem kojega sin duguje Kristovu namjesniku, sljedeći zahtjev.

Novus Ordo Missae pokazuje svojim propustima i promjenama koje su uvedene u ordinarij Mise, kao i priličnim brojem općih pravila koja opisuju razumijevanje i narav novog misala u njegovim bitnim točkama, da ne izražava kako bi trebao teologiju svete Žrtve kako je to utvrdio Sveti Tridentski sabor na svojoj XXII. sjednici. Učenje jednostavnog katekizma ne može prevladati tu činjenicu. Prilažem ispod razloge koji, po mom mišljenju, opravdavaju taj zaključak.

Pastoralni razlozi na koje bi se u početku, možda, moglo pozvati, u korist nove strukture Mise, ne mogu nas natjerati da zaboravimo na doktrinarne argumente koji upućuju na suprotno. Osim toga, oni se ne čine razumnima. Promjene koje su pripravile put Novus Ordu nisu pridonijele povećanju vjere i pobožnosti vjernika. Naprotiv, oni su i dalje vrlo uznemireni zbrkom koju je Novus Ordo povećao jer je potaknuo ideju da u svetoj Crkvi ništa nije nepromjenljivo, čak ni sveta Misna Žrtva.

Osim toga, kao što navodim u priloženim razlozima, Novus Ordo ne samo da ne potiče revnost, nego naprotiv, umanjuje vjeru u središnje istine katoličkog života, kao što su stvarna Isusova prisutnost u Presvetom Sakramentu, stvarnost pomirbene žrtve, hijerarhijsko svećenstvo.

Nedostatci Nove Mise

„U Novoj Misi ne postoji ništa što bi moglo smetati evangeličkim protestantima.“ Tako je govorio protestantski pastor Max Thurian, savjetnik Vijeća koje je izradilo Novu Misu, koja se sada služi u skoro svakoj župi i redovničkoj kući diljem svijeta. 

Nova Misa - Novus Ordo Missae - je ekumenska u svojem ustroju i protestantska u svojem usmjerenju. Ona je najopipljiviji izraz revolucije Drugog vatikanskog sabora i utječe izravno i pogubno na sve katolike.

Tako je Angelus Press izabrao naslov „Misa: srce Crkve“ kao temu svoje 5. godišnje konferencije, održane u Kansas Citiju od 10.-12. listopada 2014.

Dvanaest predavača bavilo se Misom iz različitih gledišta. Ovdje predstavljamo iscrpni sažetak predavanja koje je održao p. Daniel Themann iz FSSPX-a pod nazivom „Koji su naši prigovori Novoj Misi?“

„Zapanjujuće udaljavanje...“

P. Themann dao je objektivnu, ustrojenu, dobro obrazloženu kritiku Novus Orda, koja se prvenstveno temeljila na Općoj uredbi Rimskog misala. To je bio dokument koji je korišten da bi se Nova Misa raširila po katoličkom svijetu.

Upućujući na protestantsku narav Nove Mise, p. Themann objašnjava da istinski prigovori na Novu Misu ne smiju biti utemeljeni na nekakvom osobnom prioritetu, već radije na nedostatcima i nepravilnostima svojstvenima Novoj Misi, kako doktrinarnim, tako liturgijskim.

Doktrinarni nedostatci jasno su izloženi u pismu kardinala Ottavianija i Baccija Pavlu VI. 1969. godine kao popratni materijal „Kratkom kritičkom pregledu novog reda Mise“ (LINK) koju je napisala skupina rimskih teologa, koji su radili pod vodstvom nadbiskupa Lefebvrea (poznata pod nazivom „Ottavianijeva intervencija“).

Tamo su kardinali Ottaviani i Bacci upozorili: „Novus Ordo Missae predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora“

Svećeničko bratstvo  Sv. Pija X., kaže p. Themann, „svim srcem potpisuje“ tu realističnu ocjenu Nove Mise.

Četiri točke

P. Themann razmotrio je Novu Misu prema četiri točke:

1) kako je Nova Misa stvorena

2) sam novi obred (njegove riječi, liturgijske geste, ili nedostatci, itd.)

3) Opća uredba iz 1969. koja tvori predgovor novom Misalu te daje „teološki temelj“ novoj Misi

4) motivi i objašnjenja onih koji su zaslužni za novi obred

Nećemo opširno izvješćivati o svakoj točki, već ćemo se usredotočiti na izlaganje p. Themanna o Općoj uredbi i povezanim temama. No, prije toga je važno prenijeti ključnu točku koja objašnjava kako sama Nova Misa predstavlja opasnost za vjeru.

„Kada promatramo sam novi obred“, kaže p. Themann, „moramo imati na umu da liturgija može izražavati vjeru samo na liturgijski način, tj. kroz molitve, geste i druge simbole. Ona ne izražava vjeru izravnim priopćavanjima poput npr. pitanja u katekizmu ili na općem crkvenom saboru. Izravna doktrinalna izjava može biti dovoljna da izrazi dotični nauk. No budući da liturgijski obred ne izražava vjeru kroz precizne dogmatske tvrdnje, već radije skupom znakova, jedna molitva ili jedna gesta nisu dovoljne da bi se izrazio dotični nauk. Radi se o cjelini molitava i gesti koje se stapaju, spajaju u izraz nauka. Liturgija zahtijeva određeno umnažanje gesti i riječi - kao i postojanost i nepromijenjivost izričaja - da bi bilo jasno da se izriče jedno, a ne drugo.

„To je ključno imati na umu“, nastavlja on, ,,jer mi ne kritiziramo Novu Misu zato što izričito niječe neku točku nauka. Mi je kritiziramo zato što je Nova Misa tako izmijenila cjelinu znakova koji tvore liturgijski obred da bi isto tako lako mogla izražavati nauk koji nije katolički – i to ne zbog slučajne nemarnosti njenih stvaratelja, već zbog svjesne namjere i vješto smišljene provedbe koja odgovara dosljednom sustavu mišljenja koji nije katolički.“

U svojoj kritici, p. Themann se ne usredotočuje na valjanost Nove Mise. On objašnjava: „Da bi se obred Mise smatrao dobrim, nije dovoljno imati minimum elemenata potrebnih za valjanost. Da bi se obred Mise smatrao dobrim, on mora izražavati katoličku vjeru.“ A upravo tu, u odgovarajućem izražavanju katoličke vjere, Nova Misa podbacuje.

P. Themann ističe glavne istine naše vjere u vezi Mise koje moramo imati na umu da bismo usporedili pravu Misu s Novus Ordo. Misa je:

1) prava žrtva

2) u kojoj je Krist uistinu prisutan kao Žrtva

3) koja se prinosi na slavu Božju i kao pomirna žrtva za naše grijehe

4) preko zaređenog svećenika koji jedini, kao instrument Krista Velikog Svećenika, ima moć posvetiti kruh i vino

Kao što ćemo vidjeti, Nova Misa pomućuje i zamračuje te glavne katoličke elemente Mise.

Sveta Misa i liturgijska revolucija

Ako postoji ijedna karakteristika koja može par excellence definirati život našeg utemeljitelja, onda je to jamačno želja da obnovi Kraljevstvo Kristovo u dušama i u društvu. Po ovome mons. Marcel Lefebvre posve nasljeduje svetog Pija X. koji je od „Instaurare omnia in Christo“ učinio cijeli program svog pontifikata.

Ostvarenje ovoga kraljevstva uključuje borbu protiv onih koji ga odbacuju i to objašnjava najoštrije suprotstavljanje svetog Pija X. prije, a mons. Lefebvrea kasnije modernizmu koji je prodro u Crkvu.

Isus je zacijelo kralj jer je Bog i njemu dakle sva stvorenja trebaju iskazivati počast, ali je kralj i kao čovjek jer nas je izbavio iz vlasti Sotonine, prolivši svoju krv na križu. Zbog toga pripadamo njemu i njemu moramo podložiti ponajprije svoj duh s potpunim pristajanjem uz istine koje nam je objavio i koje nam pokazuju put kako dospjeti do spasenja. Njemu moramo podvrći i volju usklađujući sve više svoj život s njegovim zakonom.

Kraljevstvo Kristovo ne širi se jedino na duše i na obitelji, nego i na društvo koje je u konačnici Božje stvorenje jer je on čovjeku dao društvenu narav. I ona mu dakle mora iskazivani javni kult u religiji koju je On objavio i temeljiti svoje uredbe na naravnom i božanskom zakonu.

Smjerokaz u životu Crkve?

Prema Katoličkoj novinskoj agenciji, papa Franjo je prošle nedjelje u povodu pedesete obljetnice prve papinske Mise na narodnom jeziku slavio liturgiju u naslovnoj crkvi kardinala Kaspera Ognissanti u jugozapadnom dijelu Rima. I zbilja, papa Pavao VI. je 7. ožujka 1965. točno u toj crkvi prvi put celebrirao Misu na talijanskom jeziku.

Tom prigodom hvalio je papa Franjo narodni jezik kao jednu ,,veliku duhovnu pomoć" rekavši da on iznova oživljuje vezu čovjeka s Bogom. Dodao je da je liturgijska reforma nakon II. vatikanskog sabora smjerokaz za Crkvu. Autentična liturgija je poglavito izvor života i svjetla za naš put vjere.

S obzirom na propadanje bogoslužja i vjerskog života uopće, svjesni katolik zbog takvih tvrdnji trlja oči i pita se da li možda sanja. No onda mora priznati da je pri svijesti i da s obzirom na poražavajuće činjenice riječi Vrhovnog pastira svjedoče prije o priželjkivanjima i uljepšavanjima, u svakom slučaju, o gubitku doticaja sa stvarnošću. Potkrijepimo naše tvrdnje najprije kvalitativno, a onda kvantitativno:

Dragi Socci - analiza je dragocjena, ali dijagnoza je krajnje loša

Nadam se da Socci ne će ova moja promišljanja shvatiti kao „prijateljsku vatru u leđa“. Članak iz novina Libero, objavljen u nedjelju 24. svibnja ove godine, zanimljiv je, a već od naslova i intrigantan: „Pola stoljeća bez latinskoga i Crkva je za bacanje u staro željezo“.

Zanimljivo. Uz bridove gdjegdje: „…Zamjećuje se mukao zvuk lavine, odrona, kao da se planina – efekt Bergoglio? – upravo urušava. […] Katoličkoj Crkvi kakvu smo dosada poznavali ugroženo je čak i preživljavanje. Ima mjesta samo za jednu njezinu smiješnu laiciziranu parodiju[…] [Crkva] koja se odriče prozelitizma i katoličkog Boga[…], koja se utapa u masoniziranom ekumenizmu mnogih vjera, koja se brine o klimi i razvrstavanom otpadu[…] Crkva koja je prosvijetlila i pobijedila mračni svijet bogova i koja je obrnula pogansku i neljudsku povijest […] Crkva velikih svetaca, mučenika, misionara […]“.

Dovde se slažemo.

No ljudski se duh ne zadovoljava konstatiranjem činjenica: već je nešto i samo konstatiranje, a to Socci čini za razliku od mnogih drugih koji oči zatvaraju debelim fetama pršuta i to rado priznajemo. Ali valja dospjeti do neke dijagnoze ili barem do pokušaja da se dade razuman odgovor na konstatiranu katastrofu.

Socci se pak grdno vara: „Ali Crkvu ne uništavaju samo progoni, ni laicistička mržnja – kako reče Pavao VI. – to je 'samouništenje' iznutra. Put prema ponoru nije otpočeo s Koncilom – kako misle neki lefebvrovci – nego na njegovom zaključenju, točno prije 50 godina s po-koncilom“.

A ovdje nastupa veliko razočaranje jer Socci bi želio reći da se počevši od 8. prosinca 1965. zbilo nešto što nema nikakve veze sa 16 dokumenata koje su izradili oni crkveni ljudi koji su organizirali Koncil. Zbilja ništa. Kao da kažemo post hoc, hoc; sed non propter hoc. Što prevedeno u biti znači: stavljam lončić za kavu na vatru i nakon pet minuta imam kavu; ali je jasno da ne postoji nikakva veza s činjenicom da sam upalio vatru: samo tupoglavi lefebrovci ukorijenjeni u arhaičnim filozofijama mogli bi misliti nešto slično. Dogodilo se tako i basta: zaključuje se Koncil i potom dolazi kraj svijeta. Sve je rečeno.