Profesor
zagrebačkog KBF-a o filokomunističkoj pozadini TDKS-a
Drugi vatikanski sabor pokrenuo je pravu
maniju za dijalogom kojom se iniciralo zbližavanje sa svim mogućim religijama i
svjetonazorima. Značajno je da ovom terminu nije dana nikakva objektivna
definicija – upravo u skladu s modernističkom agendom koja izbjegava jasne pojmove
i voli plivati u mutnome, da bi mogla širiti svoje zablude prvenstveno kroz
praksu – kada to već izričito nije moguće ili prikladno na teoretskoj razini. Tako
je, pored ekumenskih strujanja kojima se težilo ukloniti razlike između
Katoličke crkve i nekatoličkih zajednica, započelo i zbližavanja s nekršćanskim
religijama te s različitim ideologijama, među kojima posebno mjesto zauzima
tadašnja pošast komunizma. To je bilo posebno aktualno u, naravno, tadašnjim
zemljama 'istočnog bloka', gdje je nastao sasvim jasan odmak od dotadašnjeg
usmjerenja beskompromisnog raskrinkavanja te najveće zločinačke idologije i
porobljivača u povijesti ljudskog roda – prema riječima Pija XI.: 'izopačene u
sebi', prema suradnji i 'dijalogu'. Micali su se s pozicija i ušutkavali
biskupi i svećenici vjerni staroj – katoličkoj liniji, a favorizirali oni otvoreni
kompromisima. Imamo za to očigledne primjere: kardinali Mindszenty, Beran i
Slipyj – pravi mučenici za katoličku vjeru koji su proveli godine po
komunističkim zatvorima, a nisu doživjeli nimalo ugodan tretman od koncilskih
dijalogizatora. Nešto se slično dogodilo i kod nas. Nasuprot beskompromisnom
stavu bl. Nadbiskupa Stepinca koji je najoštrije osudio tzv. 'svećenička
udruženja' stvorena od komunističkih vlasti koje su u njih htjele privući kompromitirane
svećenike, nakon Koncila su – vođeni njegovim duhom, naši vodeći modernisti
osnovali jedno reciklirano 'svećeničko udruženje' (tzv. TDKS – Teološko društvo
Kršćanska sadašnjost) koje je bilo vođeno istim ciljevima, ali sada
predstavljeno u novom ruhu – dijaloga Drugog vatikanskog sabora. Nažalost se
kod nas, i unatoč i neovisno o općoj svijesti koja je bila pogubnost komunizma
za hrvatsko nacionalno biće, u najvišim crkvenim krugovima upravo u ime
vjernosti tom 'duhu Koncila' predstavljenom kao nedodirljivu svetinju,
nametnula apologija tih istih agitatora, pokušavajući na svaki način opravdati
tu njihovu rabotu. Ta tko bi mogao dopustiti da bude imalo mrlje na našim
'velikim koncilskim teolozima'?
No ipak, u novije se vrijeme javljaju
objektivni povijesni istraživači koji bez pristranosti otkrivaju pravu istinu,
a isto to možemo pronaći – doduše ne lako i uz puno truda, i u crkvenim
krugovima. Jedan od zanimljivih i vrijednih svjedoka za povijesnu istinu je i
profesor zagrebačkog KBF-a, mons. Vladimir Zagorac. Iako nije bio na
tradicionalnoj liniji jer piše kritički o tradicionalnoj teologiji i zdušno
promiče liturgijsku reformu i novi red Mise, ipak u svojoj knjizi: ,,Memoari",
tiskanoj u ograničenoj i privatnoj nakladi, daje svjedočanstvo o aktivnostima naših
vodećih 'koncilskih teologa' koje prenosimo u nastavku.
,,Druga
podjela bila je prema odnosu na pokret Kršćanska Sadašnjost: pozitivni su bili
članovi i simpatizeri, a negativni protivnici i neopredjeljeni. Taj pokret je
bio pokušaj redovnika profesora da preuzmu vodstvo u crkvenoj politici. Budući
da se nisu htjeli poistovjetiti sa svećeničkim udruženjem, u kojem su bili
uglavnom svećenici i redovnici koji su se moralno kompromitirali, osnovali su u dosluhu s UDB-om svoje novo udruženje. Da je to bilo u vezi s komunističkim
vlastima, pokazuje i činjenica da su oni održali teološki tečaj za političare,
dakako ne s namjerom njihovog zbližavanja Crkvi i vjeri nego da ih osposobe za
uspješniju borbu protiv Crkve. Komuniste je naime samo to interesiralo, a
Kršćanska Sadašnjost im je u tom pogleda izašla u susret. Na Fakultetu se ta
podvojenost osjetila u blokiranju svih napredovanja profesora. Članovima
Kršćanske sadašnjosti hrvatski su biskupi naime zabranili svako napredovanje. A
oni su izričito rekli: ako ne možemo napredovati mi, neće napredovati ni drugi.
Kako su imali većinu u Vijeću fakulteta, zapriječili su u glasovanju za
napredovanje sve svoje političke protivnike. Tako sam ja od stupnja docenta do
stupnja izvanrednog profesora čekao punih dvanaest godina, dok je Statut fakulteta
predviđao rok od tri godine. Očito nisam bio u milosti KS-a. Kasnije sam ja
surađivao s izdavačkom kućom Kršćanska Sadašnjost jer su oni bili službeni
izdavači liturgijskih knjiga na kojima sam ja radio, ali mi nikada nisu
isplatili ugovorenu svotu zarade. A te zarade npr. na Misalu i Časoslovu nisu
bile male. Zato su prihvatili štampanje mojih knjiga, dakako uz lihvarske
uvjete. Budući da je meni u prvom redu bilo stalo da moje knjige iziđu, nisam u
tome pravio problema. Nisam nikad ovisio o novcu“
(109.-110. str.)
Još korisnih i poučnih tekstova o ovoj
temi možete pročitati na odličnom blogu Murus inexpugnabilis: