Povijesna propovijed nadbiskupa Lefebvrea od 29. kolovoza 1976. u Lilleu

Prije točno 45 godina nadbiskup Lefebvre održao je sv. Misu i propovijed u Lilleu, tijekom „vrućeg ljeta” kada je konflikt između postkoncilske agende i težnji za očuvanjem Tradicije došao do usijanja. Predstavljamo zato ponovo i podsjećamo na ovu povijesnu propovijed u kojoj je Nadbiskup dao temeljni prikaz problema s kojima se suočavamo usred postkoncilske krize koja još uvijek pogađa Crkvu.

D

ragi moji prijatelji, draga moja braćo, prije nego što vam kažem nekoliko poticajnih riječi, želio bih riješiti nesporazume, a prvi se tiče teme ovoga susreta.

„Imaginarni“ episkopat

N

akon odgovora Kongregacije za nauk vjere koji podsjeća da Crkva ne može blagoslivljati istospolne zajednice (15. ožujka 2021.), biskup Bonny izjavio je 17. ožujka nizozemskom dnevniku De Standaard: „Osjećam se posramljeno zato što sam zastupnik svoje Crkve“.

Nadbiskup Viganò upućuje na koncilske uzroke krize

N

adbiskup Carlo Maria Viganò, bivši apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama, dao je povodom pandemije korona virusa nekoliko intervjua u kojima nije oklijevao da dovede u pitanje koncilske zablude, kao što je to hrabro činio već nekoliko mjeseci.

Apel crkvenih prvaka Crkvi i svijetu

Prenosimo cjeloviti tekst:

APEL CRKVI I SVIJETU
katolicima i svim ljudima dobre volje

Veritas liberabit vos – Iv 8,32

Wuhan: Od jedne virusne ugroze do druge

K

ao i vlakovi, i virusi mogu sakriti jedan drugoga: zaboravljamo da su 1958. upravo u gradu Wuhanu (Kina) prvi kineski biskupi bili nezakonito posvećeni protiv volje Svete Stolice i tako usadili u zemlju virus raskola koja ima duhovne posljedice do dana današnjega.

Pobudnica Querida Amazonia – šutnja o celibatu

D

ana 12. veljače 2020. objavljena je pobudnica pape Franje koja se nadovezuje na Sinodu o Amazoniji koja je održana u Rimu od 6. do 27. listopada 2019. godine.

Uskoro treba biti objavljena panamazonska postsinodalna pobudnica

I

nternetom već kruži pismo kardinala Claudija Hummesa od 13. siječnja 2020. upućeno svim kardinalima i biskupima.

Naša katolička vjera danas: kriza u Crkvi i nova Misa

Donosimo šesti i sedmi nastavak serijala ,,Naša katolička vjera danas“ koji donosi sažeti odgovor na pitanje postoji li danas stvarna kriza u Crkvi te obrađuje problem novoga obreda Mise.

Kardinal Brandmüller odbacuje Pripravni dokument Sinode o Amazoniji

Kardinal Walter Brandmüller, predsjednik Papinskoga vijeća za povijesne znanosti od 1998. do 2009. i jedan od sastavljača glasovite dubije o Amoris Laetitiji iz 2016. godine – na koju papa Franjo nikada nije odgovorio – optužio je Instrumentum laboris (radni dokument) nadolazeće Sinode o Amazoniji za krivovjerje i otpadništvo.

Njegovu izjavu objavio je vatikanist Sandro Magister 27. lipnja 2019., deset dana nakon objave rimskoga dokumenta. On se pita o potrebi za ovom sinodom o Amazoniji pišući: ,,Treba se u načelu postaviti pitanje zašto bi se biskupska sinoda trebala baviti temama koje – kao što je sada slučaj s tri četvrtine Instrumentum laborisa – imaju u najboljem slučaju tek marginalno ikakve veze s evanđeljima i Crkvom. Očigledno se ovdje događa da se biskupska sinoda agresivno upliće u čisto svjetovne poslove države i društva u Brazilu. Trebamo se zapitati: kakve veze imaju ekologija, gospodarstvo i politika s nalogom i poslanjem Crkve?”

,,I najviše od svega: koja stručna ekspertiza ovlašćuje crkvenu Biskupsku sinodu da daje izjave u tim područjima?”

,,Ako biskupska sinoda doista to učini, to bi bilo prekoračenje granica i klerikalna drzovitost, koju bi tada državne vlasti morale odbaciti.”

Visoki prelat naglašava: ,,Treba dodati još jedan vidik koji se može pronaći kroz cijeli Instrumentum Laboris, a to je vrlo pozitivna prosudba naravnih religija, koja uključuje urođeničke prakse iscjeljivanja i slično, pa čak i mitsko-religijske prakse i oblike kultova. U kontekstu poziva na sklad s prirodom, čak se govori i o dijalogu s duhovima (br. 75)... teritorij – tj. šume amazonske regije – čak se proglašava locusom theologicusom, posebnim izvorom božanske objave. To bi bila mjesta bogojavljenja gdje se pokazuju spremišta života i mudrosti koja govore o Bogu (br. 19). Za Instrumentum laboris karakteristično je proturacionalno odbacivanje ,,zapadne” kulture koja naglašava važnost razuma. A u isto se vrijeme posljedična regresija od Logosa do mita podiže na kriterij onoga što Instrumentum laboris naziva inkulturacijom Crkve. Rezultat je prirodna religija sa kršćanskom krinkom.”

Dva kardinala i tri biskupa podsjećaju na katolički nauk

Vatikanist Edward Pentin objavio je 10. lipnja 2019. u National Catholic Register dokument od osam stranica u kome dva kardinala i tri biskupa Rimu potvrđuju osporavani katolički nauk, u ovim vremenima ,,doktrinarne pomutnje i dezorijentacije u životu Crkve”, kao što su sami izrazili. Petorica potpisnika su: kardinal Raymond Burke, pokrovitelj Malteškog vojnog reda, pomoćni biskup Astane u Kazahstanu, Schneider, kardinal Janis Pujats, umirovljeni nadbiskup Rige u Latviji i kazahstanski nadbiskupi Tomaš Peta iz Astane i Jan Pawel Lenga, umirovljeni biskup Karagande.

Deklaracija se najprije bavi osnovama vjere. Prvi članak govori da se izrazi ,,živa tradicija”, ,,živo učiteljstvo”, ,,hermeneutika kontinuiteta” i ,,razvoj nauka” moraju shvatiti u smislu Prvoga vatikanskoga, tj. kao homogenoga razvoja dogme. Drugim riječima, Koncil se mora tumačiti u svjetlu tradicije.

Drugi članak odbacuje dogmatski relativizam koji je osudio Prvi vatikanski sabor.

Tekst nastavlja s Vjerovanjem. Treći članak osuđuje utilitaristički i sekularizirani pojam vjere, nastao nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Pogrešno je reći ,,da se Bog proslavljuje načelno samom činjenicom napretka u vremenitom i zemaljskom stanju ljudskoga roda”.

Četvrti članak osvrće se na Nostra aetate, posebno kako ga je razvilo Povjerenstvo za vjerske odnose sa židovstvom koje je povodom 50. obljetnice koncilskoga teksta izjavilo: „To u praksi znači da Katolička crkva ne vodi i ne promiče bilo kakvo posebno institucionalno misijsko djelovanje prema židovima”. Dokument petorice prelata precizno odgovara: ,,Nakon uspostave novoga i vječnoga saveza u Isusu Kristu, nitko ne može biti spašen samo poslušnošću Mojsijevom zakonu bez vjere u Krista kao pravoga Boga i jedinoga Spasitelja čovječanstva” (Rim 3,28; Gal 2,16).

Osvrt na Otvoreno pismo biskupima Katoličke Crkve

U utorak, 30. travnja 2019., dvadesetak katoličkih teologa i sveučilišnih profesora objavilo je Otvoreno pismo biskupima Katoličke crkve pozivajući ih da interveniraju glede pape Franje, tražeći ga da se odrekne krivovjerja za koje je optužen. U slučaju da u tome ustraje, utvrdio bi se kanonski prijestup krivovjerja (hereze), a papa bi bio ,,podložan kanonskim posljedicama”. Sažetak koji su objavili autori objašnjava ovu posljednju točku: ako se Franjo tvrdoglavo odbije odreći svojih krivovjerja, od biskupa će se tada tražiti da proglase ,,da je postao svojevoljno lišen papinstva”.

Ovaj sažetak također objašnjava da je ovo Pismo treći korak postupka koji je započeo u ljeto 2016. Prvi se sastojao od privatnoga pisma 45 potpisnika, upućenoga svim kardinalima i istočnim patrijarsima te prokazujući krivovjerja ili teške zablude koje zastupa ili podržava apostolska pobudnica Amoris Laetitia. U drugom koraku predstavljen je tekst Correctio filialis (Sinovski ispravak), koji je potpisalo 250 sudionika, a objavljen je u rujnu 2017. godine, poduprt peticijom koju je potpisalo 14.000 osoba. Tu se od pape tražilo da zauzme stav o teškim zastranjenjima koja su proizveli njegovi spisi i izjave. Konačno, ovo Otvoreno pismo tvrdi da je papa Franjo kriv za kažnjivo djelo krivovjerja te ga nastoji dokazati, jer riječi i djela pape Franje predstavljaju duboko odbacivanje katoličkog nauka o braku, moralnom zakonu, milosti i oproštenju grijeha. Već je više od 5.000 ljudi potpisalo peticiju koju su autori objavili na internetu.

Ova inicijativa otkriva rastuću uznemirenost i ogorčenost mnogih katolika neočigled spisa i djela sadašnjega rimskoga prvosvećenika. Postoji zasigurno dobar razlog za zabrinutost kad se suočimo s naukom pape Franje u moralnim pitanjima. Štoviše, danas postoji veća uznemirenost u katoličkim krugovima glede zabluda u ovom području, nego pogrešnih stvari protiv vjere. Ali Papin nauk je također devijantan – ako ne još više – u pitanjima vjere.

Pedeset godina nove Mise – obnova ili opustošenje?

Papa Pavao VI. objavio je 3. travnja 1969. godine Novus Ordo Missae, novi red mise (skraćeno nazvan: nova Misa). Ovaj sudbonosni dan obilježio je epohalnu prekretnicu u Katoličkoj Crkvi. Tako je Papa radikalno promijenio lice Crkve, prvenstveno u svetoj liturgiji. Nezabilježena novost nove Mise nije mogla izmaći štovateljima svete liturgije. Zajednička usmjerenost na Boga u prinošenju svete Misne Žrtve zamijenjena je okrenutošću svećenika i puka prema ,,stolu“ da bi se obilježila ,,Gospodnja večera“. Svečane ceremonije koje su odisale detaljima strahopoštovanja, svetosti i misticizma i doživljavane kao prodor nebeskoga u ovu prolaznost, ustupile su mjesto hladnoj i trezvenoj jednostavnosti koja podsjeća na svjetovno događanje u višenamjenskoj dvorani. Umjesto Boga, stajao je odjednom u središtu pozornosti čovjek.

Štovanje Boga ili kult čovjeka? To je bilo uznemirujuće pitanje što su se mnogi ljudi sa zaprepaštenjem pitali. Govorilo se o ,,katastrofi“ koja je neminovno dovela do razaranja. Ostvaruju li se dramatični strahovi tada zabrinutih suvremenika? Naravno, pitanje je izuzetno složeno i nabijeno emocijama. No, vremenski odmak od sada 50 godina olakšava da se mirno sagledaju stvari. A to je nužno jer u konačnici radi se o biti ili ne biti Crkve. Ovdje se ograničavamo na glavne točke kritike koje su neprestano iznošene unatrag 50 godina. Dublju i potpuniju analizu ostavit ćemo za drugu priliku. Postoje liturgijski, dogmatski i pastoralni razlozi koje treba iznijeti u prosudbi Nove mise:

1) Liturgijski razlozi

Podrijetlo nove liturgije – radi se o ,,novom stvorenju na zelenom stolu“ – dijametralno protivnom zakonima razvoja liturgije. Nikada tijekom crkvene povijesti nije bilo „liturgijske fabrikacije na pokretnoj traci“ [1]. Svaki je obred nastao: ,,pod nadahnućem Duha Svetoga, koji uvijek pomaže Crkvu do kraja vremena“ [2] i razvija se kroz stoljeća: ,,Crkva je, o tome nema sumnje, živi sklop udova. I u onim stvarima koje se tiču svete liturgije Crkva raste, razvija se i napreduje, pa se upriličuje i prilagođuje potrebama i prilikama vremena, ali uvijek tako da njezin nauk ostane netaknut i čitav.“ [3]. Drugi vatikanski sabor upozorio je protiv revolucionarnih zahtjeva posve nove liturgije: ,,Neka se, napokon, ne uvode novosti ako to ne traži istinska i sigurna korist Crkve i uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika“ [4].

Ali ovo je upozorenje bačeno u vjetar, kako je kardinal Ratzinger neprestano ukazivao 1989. godine: ,,Ono što se nakon sabora u velikoj mjeri dogodilo znači nešto sasvim drugo: liturgija je zamijenjena napravljenom liturgijom. Prešlo se iz živoga procesa rasta i postajanja u napravljeni obred. Nije se više htjelo nastaviti s organskim rastom i sazrijevanjem koji je živio stoljećima, već na njegovo mjesto – prema uzorku tehničke proizvodnje – staviti napravljen plitki proizvod trenutka. Gamber se tom falsificiranju usprotivio budnošću istinskog proroka i neustrašivošću pravoga svjedoka... Liturgijska reforma u svom konkretnom ostvarenju sve više je odstupala od tog izvornoga (najdublje biti liturgije). Rezultat nije preporod već opustošenje.“ [5].

Kardinal Müller baca metaforički kamen u dvorište pape Franje

Pričest za rastavljene i ,,ponovno oženjene”, vječnost pakla, svećeništvo za žene, svećenički celibat, vjerski pluralizam: kardinal Ludwig Müller prokazao je ,,rastuću pomutnju oko vjerskoga nauka” u dokumentu koji Vatikan promatra kao napad na papu.

,,U svjetlu rastuće pomutnje glede vjerskoga nauka, (...) nastaviti šutjeti o tim i drugim vjerskim istinama i u skladu s time poučavati ljude jest najveća obmana”.

Od prve rečenice svoga Očitovanja za vjeru koje je objavljeno 8. veljače 2019., bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere daje do znanja da je njegova nakana prokazati nejasnoće trenutnoga pontifikata, bez da ih imenuje.

Vatican Insider, jedan od vatikanskih neslužbenih komunikacijskih kanala, jasno uočava: ,,Ispravci su točni i specifični (...), kardinal Müller kritizira nauk pape Franje, naglašavajući njegovu tzv. pomutnju”, piše vatikanist Domenico Agasso 9. veljače. Očitovanje kardinala Müllera objavljeno je nakon Dokumenta o ljudskome bratstvu koji su potpisali 4. veljače u Ujedinjenim Arapskim Emiratima papa Franjo i veliki imam Al-Azhara, Ahmed Muhammed Al-Tayyeb.

U tome tekstu papa se poziva na teoriju – stranu i Tradiciji Crkve i božanskoj objavi – prema kojoj ,,pluralizam i različitost religija Bog želi u svojoj mudrosti po kojoj je stvorio ljudska bića”. Jesu li te izjave bile kap koja je prelila čašu za visoko rangiranoga prelata?

Tako bi se moglo učiniti prema kardinalovoj deklaraciji:

,,Trebamo se jasno i odlučno oduprijeti padu u drevna krivovjerja koja su u Isusu Kristu promatrala samo dobru osobu, brata i prijatelja, proroka i moralista.”

Blago uzvraćeni odgovor

Dan nakon što je objavljeno kardinalovo Očitovanje došli su prvi znakovi protunapada iz Vatican Insidera, koji su željeli opaske kardinala Müllera staviti u drugu perspektivu, podsjećajući da mu 2017. nije produljena služba prestojnika Kongregacije za nauk vjere i naznačujući da to nezadovoljstvo zasigurno objašnjava njegov napad od 8. veljače. Novine su također ukazale da je Očitovanje objavio Lifesitenews, konzervativna američka stranica koja otvoreno poziva na odreknuće pape Franje.

Time se htjelo izbjeći doktrinarnu dimenziju aktualnoga pitanja i pozvati se na teoriju kardinala Waltera Kaspera koji je u kolumni u Il Fatto Quotidiano 27. siječnja 2019. prokazao konzervativnu urotu protiv pape Franje. Dapače, kardinal Kasper je na Očitovanje svoga njemačkoga kolege kardinala reagirao i 10. veljače na katholisch.de, optužujući ga za ,,širenje pomutnje i razdora”. No trebat će vjerojatno više od toga da bi se riješilo ovoga novoga kamena koji je u dvorište argentinskoga pape usred zime bacio kardinal koji stavlja naglasak da još ima pristup... papi emeritusu Benediktu XVI.

Izvor: Vatican Insider / Il Fatto Quotidiano / katholisch.de / FSSPX.News

,,Privremeni sporazum“ s Kinom – Vatikan se predaje?

Privremeni sporazum između Vatikana i Pekinga, potpisan 22. rujna 2018. god. i dalje je službeno tajna. U međuvremenu je onima koji su zaduženi za vjerske poslove u kineskim pokrajinama povjereno da otkriju veze Crkve u Kini s inozemnim vlastima i da suzbiju ,,uplitanje“ Vatikana.

,,Sinicizacija“ Katoličke Crkve u Kini

Tako je katolička agencija Ucanews izjavila da je od 8. do 11. listopada 2018. god. u gradu Wuhanu (u pokrajini Hubei) održan ,,seminar“ za 80 svećenika, redovnica i laika, tijekom kojega je pomoćnik ravnatelja Pokrajinskog odbora za etničke i vjerske poslove objasnio Pravila o vjerskim poslovima koja su revidirana 1. veljače 2018. Podcjenjujući vatikansku politiku uplitanja u Kinu, zamolio ih je da usklade svoje vjerske aktivnosti s interesom vlade po volji posljednjeg Nacionalnog kongresa Kineske komunističke partije o sinicizaciji Crkve. Crkva u Kini dužna je upravljati autonomno i neovisno o stranim pritiscima.

Kardinal Joseph Zen Ze-kiun, biskup emeritus Hong Konga, izrazio je zabrinutost na svojem blogu već 2. listopada kada je vidio da je Papa Franjo ,,oduševljen idejom razgovora o novoj eri 'jedinstva', kao da je 'tajni sporazum' čudesno uspio uspostaviti savršenu i vidljivu zajednicu“. On je objasnio:

,,Jedinstvo je pitanje organizacije koja ovisi o strogom nadzoru od strane vlade. Hoće li vlada pustiti vjernike da slobodno žive u svom 'tajnom' životu? Apsolutno ne... To znači tražiti da tajna Crkva uđe u 'kavez za ptice'.“

Ovaj ,,privremeni sporazum“ tvrdi da je tajnu Crkvu ujedinio s Patriotskom crkvom uspostavljanjem načela da će Franjo odobriti biskupe koje Peking imenuje. Sjetite se da je Crkva u Kini podijeljena od kada je Komunistička partija preuzela vlast i 1950. god. stvorila Kinesko patriotsko katoličko udruženje pod nadležnošću države, koja imenuje biskupe novostvorene takozvane Patriotske crkve te je time protjerala u podzemlje Crkvu koja je ostala u zajedništvu s Rimom. ,,Kina je svakako postala otvorenija od osamdesetih godina, ali čak i danas je sve pod kontrolom Kineske komunističke partije. Službenu Crkvu u Kini kontrolira tzv. Patriotsko udruženje i biskupska konferencija, a Partija upravlja oboma“, objašnjava kardinal Zen.

,,Papa ne razumije Kinu“

Daje li ovaj sporazum kineskim vlastima potpunu slobodu da još strože nadziru katolike? Zašto je Peking potpisao sporazum s Rimom? New York Times od 24. listopada 2018. godine objavio je članak kardinala Zena s naslovom ,,Papa ne razumije Kinu“. On objašnjava da papa Franjo ne može razumjeti komuniste, budući da dolazi iz Južne Amerike gdje su ,,neke vlade koje su povijesno kontrolirali vojska i bogate elite, udružile snage da bi ugnjetavale siromašne“. Potonje su branili, nastavlja kardinal Zen, komunisti i... neki isusovci. Stoga Papa može samo suosjećati s tim komunistima koji su bili progonjeni.

Ipak, naglašava, Sveta Stolica i Peking prekinuli su sve odnose u pedesetima; tada je desetine tisuća katolika bilo uhićeno i poslano u radne logore. ,,Tijekom Kulturne revolucije situacija je bila nezamislivo strašna. Cijela nacija u ropstvu. Te stvari prelako zaboravljamo“.

Razmišljanja o sablaznima u Crkvi

Vae mundo a scandalis

(Jao svijetu zbog sablazni[1] – Mt 18,7)

Svi smo zasigurno čuli kako se govorilo o nedavnim otkrićima moralnih sablazni, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama, i o obznani koju je učinio bivši nuncij mons. Viganò, na koju je Papa izjavio da je ne želi razmotriti, dopuštajući novinarima da shvate da je smatra nezanimljivom i neozbiljnom. Također smo vidjeli kako naprotiv, dio američkog episkopata, iz inozemnog tiska i kršćanskog puka, zahtijevaju jasnoću i pravdu o tim informacijama i o optužbama koje se odnose čak i na samoga Franju za sudioništvo i šutnju pred činjenicama za koje je znao. Papa je potom odbio primljeni udarac a da ga nije uspio sakriti, sazivajući, kako smo čuli, sve predsjednike biskupskih konferencija na sastanak o toj temi.

Promišljanja koja ćemo učiniti, možda pomalo raštrkanim redoslijedom, žele dati osnove kako bi se zadržalo pogled iznad tih događaja toliko frustrirajućih za svakoga katolika i pokušati uvesti činjenice u jednu širu viziju, sa svom osjetljivošću koju slučaj zahtijeva (jer da, zahtijeva srdžbu i gnjev, ali također i tankoćutnost: considerans teipsum, ne et tu tenteris, kaže sv. Pavao[2] (Gal 6,1) svakome tko opominje bližnjega u moralnom predmetu).

1. Crkva oduvijek u svojoj unutrašnjosti poznaje nemoralnost svojih članova, također i svojih duhovnih poglavara. Od rodoskvrnuća u Korintu u vremenima svetog Pavla, do iskvarenosti klera u skoro svim epohama, Crkva nikad nije imala samo svete članove. Čak i u najnovije vrijeme zabilježeni su slučajevi i situacije slične posljednjima, čak i na vrlo velikoj razini; bez spominjanja ekonomskih i financijskih skandala. Ako bismo projurili preko proteklih stoljeća Crkve, čak i kada je modernizam bio daleko i na teoretskoj razini, mogli bismo naći velike i prostrane mreže grijeha među članovima klera i hijerarhije, čak i pokraj velikih svetaca i svetih institucija. Čak štoviše, ne treba zaboraviti da je u mnogim epohama kler pod pritiskom reforme svetaca i papa, bio općenito vrlo izgrađen.

2. To ne znači da situacija nema specifičnu težinu koja još uvijek ostaje u osobito moralnom polju: otkrivamo da su mnogi članovi hijerarhije bili aktivno uključeni u tu mrežu, branili počinitelje umjesto žrtava i bili osobno, sustavno i desetljećima, uključeni u te zloupotrebe te su se prekrivali snagom novca i moći, promicanjem onih koji su bili poput njih kako bi podržavali njihove zločine. Kao što smo rekli, najnovija optužba odnosi se na navodnu upletenost samog pape Franje. Koliko god da njegove stvarne odgovornosti još dijelom treba rasvijetliti, prilično je jasno da se Papa pokazao revnim u proganjanju onih koji ne misle poput njega (ili onoga tko je spokojno podložan žrtvovanju), ali kako se čini, bio je mnogo manje aktivan kada je riječ o onima kojima duguje naklonost ili koji su mu bliski po mišljenju.

3. Drugi posebni element težine kojeg treba istaknuti (ma koliko se mogao činiti očiglednim) jest to što nemamo posla s padovima Božjih svećenika zbog ljudske krhkosti, u nekim trenucima slabosti, ali dobre volje; nego zbog izopačene volje, koja je često prethodila samom primanju u svećenstvo, da se živi grešno, čak i protiv naravi. Volja koju su podupirali, štoviše pobuđivali neki od duhovnih poglavara, koja se povezuje ne samo sa šestom zapovijedi, nego i s onim grijehom protiv Duha Svetoga koji je tvrdoglavost u zlu i sablažnjavanju malenih kojeg je Evanđelje proklelo.

4. Nije to samo ljudska krhkost također i jer su grijesi o kojima je riječ uvijek istinski i pravi zločini (čak i za suvremene kaznene zakone), počinjeni zloupotrebom moći prema malenima i prema podređenima, što nužno uključuje zlobu volje koja ide preko jednostavnih pobuda strasti, barem u onima koji su te grijehe štitili i promicali. Nasilje i nepravda se stoga nadodaju na ,,jednostavnu“ nečistoću.

5. Ta nečistoća je, kao što smo vidjeli, gotovo uvijek protiv naravi, što je očito još jedan element koji čini grijeh još težim, čak i ako Sveta Stolica i svijet žele naglasiti samo nasilje kao jedini otežavajući faktor (bilo bi politički veoma netočno naglasiti homoseksualnost kao poseban ,,problem“). U sljedećim ćemo točkama govoriti o pitanju ,,homoseksualne“ ideologije koja je iz svijeta prešla u unutrašnjost Crkve.

Naša teško bolesna majka Crkva

Gdje se nalaze uzroci drame?

Posljednjih tjedana su grozni skandali zlostavljanja povezani s homoseksualnim lobijem koji ide do samih vrhova crkvene hijerarhije, šokirali Crkvu u cijelom svijetu. Pukao je gnojni čir, postao je očit ponor užasa. Više se ne može poreći ono na što budni promatrači već dugo upozoravaju. Zapanjen, čovjek se pita kako je moguće da se unutar Crkve formiraju tiranske strukture organiziranog zločina zaštićene maskirnim sustavom prikrivanja, šutnje i laži.

Nažalost, izgleda da do sada mjerodavnim vlastima, prije svega Papi, potpuno nedostaje volja za rješavanje ove katastrofalne situacije. Šutnja pastira postaje sve više zastrašujuća. U suzbijanju smrtonosne bolesti svaki bi liječnik potrčao k pacijentu, postavio dijagnozu, poduzeo hitne mjere i potom tražio duboki uzrok bolesti da bi, ako je moguće, izliječio korijen bolesti.

Ali kod naše teško bolesne majke Crkve nema žurbe, ništa se ne kreće mjesecima, gdje svako čekanje samo pogoršava zlo. Pojedinačni glasovi odgovornih biskupa gube se u pustinji. Čini se da je u skandale uključeno previše visokih predstavnika Crkve.

Šutnja je samo jedna stvar. Kako je zlo tinjalo već desetljećima, veću težinu ima odbijanje temeljite istrage uzroka. Stroža pravila – koja se potom potkopavaju – postaju nedostatno suzbijanje simptoma, tako dugo dok se ne prodrije u bit stvari.

,,Male“ zablude na početku...

Jedna tako duboko ukorijenjena iskvarenost klera nije mogla nastati slučajno, nego ukazuje na ozbiljne uzroke, a oni nisu u moralnom području. Već više od 50 godina promatramo progresivno slabljenje moralnih načela koje ima svoje korijene u slabljenju vjere. Vjera i moral, istina i djelovanje nerazdvojno su povezani, potonji slijedi izravno od prvoga. Manipulacija istinom vjere neizbježno dovodi do relativizacije i iskrivljivanja božanskoga zakona i širom otvara vrata grijehu. Pojasnit ćemo to na tri primjera.

1) Suvremena teologija poriče ili zanemaruje činjenicu istočnoga grijeha i njegovih posljedica. Kajanje i mrtvljenje kao lijek za rane istočnoga grijeha postali su suvišni. Zahtjev za zdravim asketizmom bio je u bogoslovijama ozloglašen i potisnut kao povratak u mračni srednji vijek jer se sada kao novi ideali propovijedaju slobodno samoopredjeljenje i samoostvarenje. U početku je stajala zabluda u vjeri koja je na kraju cvjetnjak svećeničkih kreposti iskvarila u kanalizaciju nečistoće.

Potresno svjedočanstvo nadbiskupa Viganòa o kardinalu McCarricku i njegovim suradnicima

Dana 26. kolovoza 2018. je u talijanskim novinama ,,La Verità“ objavljeno ,,svjedočanstvo“ od 11 stranica. National Catholic Register, Life Site News i EWTN objavili su ga na engleskome govornome području. Infovaticana ga je objavila na španjolskome govornome području a na francuskome L'Homme nouveau pod naslovom ,,Osloboditi Crkvu iz smrdljive močvare u kojoj je zaglibila“. Ovaj dokument, koji je nadbiskup Carlo Maria Viganò prethodno predao talijanskim novinarima Marcu Tosattiju i Aldu Mariji Valliju, osuđuje Rim zbog zaštite američkoga kardinala Theodora McCarricka, homoseksualnoga nasilnika koji je bio prisiljen podnijeti ostavku u Kardinalskome zboru prošloga lipnja.

Potresno svjedočanstvo

Ovo su ključni dijelovi svjedočanstva nadbiskupa Viganòa, bivšega apostolskoga nuncija u Sjedinjenim Američkim Državama od 2011. do 2016. godine:

,,Ali sada kada je iskvarenost dosegla sam vrh crkvene hijerarhije, moja savjest mi nalaže da objavim ove istine glede pretužnoga slučaja umirovljenoga washingtonskoga nadbiskupa Theodora McCarricka, koji sam imao priliku upoznati kroz dužnosti koje su mi bile povjerene“.

Nadbiskup Viganò objašnjava kako dva prethodna nuncija u SAD-u, oboje prerano preminuli, nadbiskup Gabriel Montalvo (od 1998. do 2005.) i nadbiskup Pietro Sambi (od 2005. do 2011.) ,,nisu propustili odmah obavijestiti Svetu Stolicu čim su saznali o teško nemoralnome ponašanju nadbiskupa McCarricka prema bogoslovima i svećenicima“. Ali nitko u Rimu nije reagirao.

Nadbiskup Viganò je preko kardinala Giovannija Battiste Rea, tadašnjega predstojnika Kongregacije za biskupe, doznao kako mu je papa Benedikt XVI., nakon što je saznao za skandalozno ponašanje kardinala McCarricka, naredio napuštanje bogoslovije gdje je živio te mu zabranio slavljenje Mise, sudjelovanje na sastancima, održavanje konferencija i putovanja, naređujući mu da se posveti životu molitve i pokore.

Pitanje je kako je McCarrick postao ono što je postao: nadbiskup Washingtona i kardinal, nakon što je služio kao biskup Metuchena (NJ) i nadbiskup Newarka (NJ), iako je njegovo ponašanje bilo tako teško grešno?

Visoka razina podrške

Nadbiskup Viganò kaže kako su kardinal Angelo Sodano, državni tajnik od 1991. do 2006., i kardinal Tarcisio Bertone, njegov nasljednik, odgovorni za McCarrickovu karijeru. Ali on također optužuje aktualnoga državnoga tajnika kardinala Pietra Parolina. Kad je bilo očito kako McCarrick nije poslušao naredbe Benedikta XVI. te je nastavio putovati diljem svijeta, nadbiskup Viganò piše kardinalu Parolinu kako bi provjerio primjenjuju li se još sankcije, no ne dobiva nikakav odgovor. Ostali koji su sigurno znali još se nisu oglasili, piše nadbiskup Viganò, spominjući kardinala Williama Levadu, kardinala Leonarda Sandrija, nadbiskupa Giovannija Angela Becciju (sada kardinala) i kardinala Giovannija Lajoloa i Dominiquea Mambertia.

Nadbiskup Viganò dodaje: ,,Što se tiče Rimske kurije, za sada ću ovdje stati, iako su imena drugih vatikanskih prelata dobro poznata, neki su čak vrlo bliski papi Franji, kao što su kardinal Francesco Coccopalmerio i nadbiskup Vincenzo Paglia, koji pripadaju homoseksualnoj struji, u prilog potkopavanja katoličkoga nauka o homoseksualnosti, koju je već prokazao kardinal Joseph Ratzinger 1986., tadašnji predstojnik Kongregacije za nauk vjere, u Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba. Istom strujanju, premda s drukčijom ideologijom, pripadaju i kardinali Edwin Frederick O'Brien i Renato Raffaele Martino.“

U Sjedinjenim Državama su također svi znali, počevši od kardinala Donalda Wuerla, McCarrickovog nasljednika u Washingtonu, ali nitko to nije glasno izrekao. Danas su kardinalove izjave kako on ne zna ništa ,,apsolutno smiješne“, kaže nadbiskup Viganò. Što se tiče kardinala Kevina Farrella, aktualnoga prefekta Dikasterija za laike, obitelj i život, koji je zauzvrat tvrdio da nikada nije čuo za zlostavljanje kardinala McCarricka, nadbiskup Viganò piše: ,,Imajući u vidu njegovo službovanje u Washingtonu, Dallasu i sada u Rimu, mislim da to nitko ne može iskreno vjerovati.” Na kraju, u vezi s kardinalom Seanom O'Malleyem, nadbiskupom Bostona i šefom Vatikanskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika, nadbiskup Viganò izjavljuje: ,,Jednostavno bih rekao da su njegove posljednje izjave o slučaju McCarricka zbunjujuće“.

Papa je bio obaviješten

Iskaz nadbiskupa Viganòa postaje još strašniji kada izravno upućuje na Papu Franju. U Rimu je u lipnju 2013. godine održan sastanak za sve nuncije iz cijeloga svijeta, a nadbiskup Viganò bio je prisutan. Za svoj prvi susret s novim Rimskim prvosvećenikom talijanski nadbiskup otišao je u Dom svete Marte, gdje se susreo s kardinalom McCarrickom, nasmiješenim i spokojnim, koji mu je bez ne malo zadovoljstva priopćio: ,,Papa me je jučer primio, sutra idem u Kinu!“ - Onaj komu je Papa Benedikt XVI bio zabranio putovati i koji se trebao posvetiti molitvi i pokori.

Svjedočanstvo mons. Carla Marije Viganòa - cjeloviti tekst

SVJEDOČANSTVO
Mons. Carla Marije Viganòa
Nadbiskupa Ulpaine
Apostolskoga nuncija

U ovom tragičnom trenutku koji prolazi Crkva u nekim dijelovima svijeta – SAD-u, Čileu, Hondurasu, Australiji itd. – biskupi imaju vrlo ozbiljnu odgovornost.

Nema smrti doktrinarnoj krizi

Ranije ovog mjeseca, 2. kolovoza 2018., objavljena je izmjena i dopuna Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. godine. Papa Franjo odobrio je 18. svibnja 2018. godine tekst koji se zalaže za ,,razvoj“ crkvenoga nauka o smrtnoj kazni.

Iako su liberalni i neki konzervativni katolički komentatori, teolozi i svećenici odmah uhvatili priliku da brane ovo ,,pojašnjenje“ ili ,,razvoj“, gola istina je da taj novi katehetski tekst predstavlja još jednog u nizu raskida s Tradicijom koji je bio glavno obilježje Franjinog pontifikata.

Novi tekst

Neslužbeni prijevod broja 2267 Katekizma glasi kako slijedi:

,,Smrtna kazna

Dugo vremena smatralo se prikladnim odgovorom na težinu pojedinih zločina i prihvatljivim, iako krajnjim, sredstvom za zaštitu općega dobra, da zakonite vlasti nakon poštenog suđenja pribjegnu primjeni smrtne kazne.

Danas je, međutim, porasla svijest o tome kako dostojanstvo osobe nije izgubljeno čak ni nakon što je ona počinila veoma ozbiljne zločine. Pored toga, pojavilo se novo razumijevanje važnosti kaznenih mjera koje propisuje država. Konačno, danas su razvijeni učinkovitiji zatvorski sustavi koji omogućuju nužnu zaštitu građana, ali istodobno ne lišavaju krivca definitivno mogućnosti iskupljenja.

U skladu s time, Crkva u svjetlu Evanđelja naučava kako je ,,smrtna kazna nedopustiva jer je napad na neotuđivo dostojanstvo osobe“[1] i radi odlučno na njezinu ukidanju po cijelome svijetu.“

Bliži pogled

Prva stvar koja će zapanjiti svakog čitatelja članka br. 2267 Katekizma je apodiktična izjava da je ,,smrtna kazna nedopustiva“ i da je jedina potpora ovoj tvrdnji iz govora koji je dao sam papa Franjo. To ne iznenađuje jer ni Franjo ni teolozi iz Kongregacije za nauk vjere ne bi mogli pronaći igdje drugdje čvrstu učiteljsku potporu ovom smionom stavu. Čak ni Franjin skoro neposredni prethodnik, Ivan Pavao II., koji je bio otvoreni kritičar smrtne kazne, nikada nije promijenio članak Katekizma tako da naučava da je ovaj oblik kazne ,,nedopustiv“.

Drugo, uključenje spornoga pojma ,,dostojanstva osobe“ (ljudskoga dostojanstva) ponovno se rabi kao izgovor za promjenu doktrinarnoga smjera. Prije manje od jednog stoljeća Pio XII. je izjavio: ,,Čak ni u slučaju smrtne kazne, država ne raspolaže pravom pojedinca na život. Umjesto toga, javna vlast ograničava se na to da liši krivca dobra života kao okajanje za njegovu krivnju, nakon što se on svojim zločinom sam lišio vlastitoga prava na život“ (Poruka Prvom međunarodnom kongresu histopatologije živčanoga sustava, 12. rujna 1952.). Pojedinac koji je počinio zločin je taj koji si je uskratio ,,pravo na život“, a nije to učinila država. A sada pod krinkom ,,ljudskoga dostojanstva“ to očito nitko ne može učiniti, čak ni svojom vlastitom voljom.

Korijeni crkvene krize i njihov lijek

Dana 23. lipnja održana je u Rimu konferencija o temi ,,Korijeni crkvene krize“. Organizirala ju je zaklada Lepanto, čiji je predsjednik poznati katolički intelektualac i povjesničar Roberto de Mattei. Generalni poglavar Svećeničkog bratstva svetoga Pija X. (FSSPX), mons. Bernard Fellay, poslao je opširni tekst koji se bavi temom konferencije jer nadbiskup Marcel Lefebvre stoji kao ključni svjedok krize u Crkvi i njezinim korijenima.

Kriza u Crkvi: Koji su korijeni, koji su lijekovi?

Ova konferencija je vrlo korisna jer danas je više nego potrebno prodrijeti u korijene krize u Crkvi. U rujnu prošle godine objavljena je Correctio filialis koju sam supotpisao. Želio sam, da "se sučeljavanje oko ovih važnih pitanja raširi tako da istina ponovno može zauzeti svoje mjesto, a zabluda biti osuđena" (FSSPX.News 26. 09. 2017.) pa sam potpuno suglasan s programom kojeg ste sebi postavili: „Odbacivanje zabluda i uz Božju pomoć, povratak potpunoj i živućoj katoličkoj istini što je nužan uvjet za preporod Crkve.“ (Predstavljanje kongresa, 23. lipnja 2018)

Prepiska između kardinala Ottavianija i nadbiskupa Lefebvrea

Vaša nakana je na liniji razmjene pisama između kardinala Ottaviania i nadbiskupa Lefebvrea koja je malo poznata, ali koja nam na vrijedan način može rasvijetliti stvar. Ova razmjena pisama odvijala se godinu dana nakon završetka sabora, 1966.

Tu je zapravo kardinal Alfredo Ottaviani, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, 24. srpnja 1966. poslao biskupima pismo u kome je sastavio popis deset zabluda koje su se pojavile nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Moguće je tu iščitati tvrdnje čija je aktualnost 50 godina kasnije i dalje ista:

„Neki ne razumiju apsolutnu, čvrstu i nepromjenjivu objektivnu istinu i umjesto toga podvrgavaju sve određenom relativizmu, pod izlikom da svaka istina neminovno slijedi ritam razvoja svijesti i povijesti” (br. 4).

,,Također se u području moralne teologije šire mnoge zablude. Nije malo onih koji se naime usuđuju odbaciti objektivni kriterij moralnosti, drugi ne prepoznaju naravni zakon i umjesto toga tvrde da je legitimna takozvana situacijska etika. Također što se tiče moralnosti i odgovornosti na području seksualnosti i braka, šire se sve više pogibeljna mišljenja” (br. 9).

Pitanje ,,objektivne i apsolutne istine” i ,,objektivne norme moralnosti”, promicanje ,,relativizma”, javnog priznavanja ,,situacijske etike” – to su korijeni krize u Crkvi.

Dana 20. prosinca 1966. godine nadbiskup Marcel Lefebvre, tada poglavar Otaca Duha Svetoga, odgovara kardinalu Ottavianiju popisom svih spornih pitanja. Ove dubije nisu bile njegove, nego one za koje je ustanovio da su uvedene u službeni nauk nakon sabora:

„Jesu li posrijedi:

• opseg jurisdikcije biskupa,
• oba izvora objave,
• nadahnuće Svetog pisma,
• nužnost milosti za opravdanje,
• nužnost katoličkoga krštenja,
• milosni život kod heretika, šizmatika ili pogana,
• svrhe ženidbe,
• vjerska sloboda,
• posljednje stvari itd.

...tradicionalni je nauk u ovim temeljnim točkama bio jasan i na svim se katoličkim sveučilištima na isti način poučavao. Ali odsada mnogobrojni koncilski tekstovi koji obrađuju ove istine, dopuštaju da ih se dovodi u sumnju.“