Sažet
ćemo pripovijest ovog događaja prema izvješću glavne patnice koje
je potvrđeno zakletvom. Izvješće je napravljeno pred komisijom
koju je za tu svrhu ustanovio papa Grgur XVI.[1]
Kada
je Nikola I. zasjeo na autokratsko prijestolje ,,svih Rusa“, skoro
svi katolički samostani su pripadali redu svetog Bazilija[2], a
jedan od najuspješnijih je bio u Minsku.
Tijekom
ljeta 1838. je Siemaszko, biskup otpadnik, uzalud pokušavao navesti
ove redovnice da se pridruže ,,pravoslavnoj crkvi“. Kada mu je
propao treći pokušaj, pojavio se u samostanu te tražio od opatice
Makrine razlog zašto nije potpisala čin odricanja koji joj je
poslao. Razgovor koji je uslijedio je od strane opatice bio slijed
junačkih i apostolskih opomena otpadniku; a sa strane Siemaszka
alternacija laskanja i dijaboličkih uvreda. Na treći dan nakon ove
scene je bijedni prelat u pratnji civilnog guvernera Minska, na čelu
s pratnjom vojnika odvalio vrata samostana u 5 sati ujutro. Časne su
bile u činu odlaska u kapelu i prirodno je svaka pošla u svoju
ćeliju, ali vojnici su zapriječili put i uplašene časne sestre su
se okupile oko svoje majke. Tada je Siemaszko prišao i upitao:
,,Kamo ste pošle?“ - ,,U kapelu na
razmatranje“, odgovorila je opatica.
,,Razmatranje“ odvratio je biskup s
podsmijehom i onda pridodao: ,,Po zapovijedi njegova veličanstva dao
sam vam 3 mjeseca za razmatranje, ali sam promislio tu stvar i došao
do zaključka da će vas odgoda djelovanja učiniti samo više
tvrdoglavima. Ovaj trenutak je dakle posljednji koji ćete imati za
slobodni izbor. Što hoćete
imati: prihode koje sada uživate i to još veće od našeg
velikodušnog vladara ako prihvatite pravoslavnu vjeru, ili težak
rad u Sibiru ako odbijete?“.
Na
ovo pitanje opatica je odgovorila: ,,Težak rad i stotinu Sibira
radije nego otpad od Isusa Krista i njegova Namjesnika!“
- ,,Ali pričekajte malo“,
inzistirao je Siemaszko; ,,kada vam moji štapovi budu skinuli kožu
s kojom ste se rodile, biti ćete popustljivije“.
Prosvjedni poklik odjeknuo je od svih redovnica, a časna sestra
Wawrzecka je rekla: ,,Oderite nam kožu, odsjecite meso s naših
kostiju i onda smrvite te kosti; naći ćete nas i dalje vjerne
Kristu i Rimskom Prvosvećeniku“. Na to
je otpadnik izgovorio bujicu hula i onda naredio vojnicima da izbace
časne sestre iz samostana. ,,Oj krvi poljskog psa“,
vikao je, ,,Ja ću ti iščupati jezik“.
Vojnici su odmah poslušali; ali kako su nesretne žene prolazile
kroz kapelu, jecajuća opatica se bacila pred noge, ne biskupu, nego
građanskom upravitelju i tražila dopuštenje da obavi posjet
Presvetom Sakramentu za rastanak. Unatoč Siemaszkovim protestima,
upravitelj je pristao i redovnice su sve kleknule, zadnji puta, u
onome što je svim redovnicima i redovnicama najdraže mjesto na
zemlji: njihova vlastita kapela. 35 njih se dakle tako poklonilo
pred njihovim Gospodinom u Presvetom Sakramentu; 34 ih je ustalo.
Jedna sestra, Rosalia Lanszecka, 57 godina stara, koja je bila
redovnica 30 godina, ležala je mrtva na podu.
Kada
su svi izašli iz kapele, opatica je opet kleknula pred upravitelja i
zamolila da joj bude dopušteno nositi jedno od raspela iz samostana.
,,Naučit će nas“, rekla je, ,,nositi
naš vlastiti križ strpljivo“. Opet se
Siemaszko protivio, ali je guverner popustio. Već je bio uzeo iz
ruku jedne od redovnica bogato ukrašeno raspelo koje je sadržavalo
relikvije svetoga Bazilija; ali dao je sestri Makrini teški križ za
procesiju koji je nosila na lijevom ramenu 7 dana kroz marš koji je
uslijedio. Kako je mala družba krenula cestom prognanstva, njihova
siročad i učenici ispunili su zrak jadikovanjem i mnogi od
hrabrijih ljudi iz grada gurali su se kroz kordon vojnika u pokušaju
da dotaknu skuti Kristovih ispovjednica. Služili su se prijetnjama
bajonetima i kundacima pušaka da zadrže mnoštvo; nakon jednog
sata marša sestre su bile vezane lancima u parove za obje ruke i za
oba stopala. Tjerane su brzinom forsiranog marša, a one koje su pale
na tlo, krvareći na nos i usta, bile su dalje tjerane bičem.
Određeni novčani iznos bio im je obećan svaki mjesec za hranu;
guverner je obećao da će primati taj iznos svaki mjesec. Ali samo
što su bile malo na putu, zapovijedajući časnik se proglasio
blagajnikom i uzeo sav novac. Kroz sedam dana dok su sestre boravile
pod njegovom brigom samo jednom im je kupio ikakvu hranu, a to je
bilo malo kruha i mlijeka. Prvi dan su ove slabe žene hodale 70 km.
Taj tempo putovanja se skoro uvijek obdržavao. Noći su provodile u
kolibama najsiromašnijih seljaka, a vojnici, od kojih je dvoje
čuvalo svaku redovnicu, nisu dopustili milostivim rukama da daju
časnim sestrama pred nesvijesti bilo kakvu kuhanu hranu. Možemo
lako zamisliti stanje iscrpljenosti kada su stigle u Witebsk gdje su
bile zatočene dvije godine. Nažalost, njihove nevolje tek su
počele.
U
Witebsku je bio samostan bazilijanki koji je kao i ostale kuće tog
reda u Litvi bio posvećen Presvetome Trojstvu. Šest mjeseci prije
Siemaskzove raskolničke kampanje u Minsku, opatica ove zajednice,
već ostarjela žena, Euzebija Tyminska, bila je prošla iskustvo
slično kao opatica Makrina. Nijedna od 18 podređenih joj redovnica
nije se pokazala otpadnicom od svojih zavjeta i vjere, a sve su
istjerane iz svog doma. Za njih je bilo osmišljeno gore mučeništvo
od teritorijalnog progonstva. Bile su osuđene da budu sluškinje
zajednici raskolničkih sestara koje su se preselile iz regije Dona
da okupiraju ovo katoličko svetište. Većina ovih takozvanih
redovnica su bile udovice ruskih vojnika te krajnje manjkave u
edukaciji ili u bilo čemu nalik na uljuđenost. 18 bazilijanki je
zatvoreno u malu šupu uz samostanske štale. Prije dolaska
redovnica iz Minska, opatica Euzebija i četiri njene redovnice su
podlegle pod bijedom, umorom, hladnoćom, udarcima i izgladnjivanjem
te su otišle svom Zaručniku u Nebo. U svojem izvješću opatica
Makrina govori o raskolničkim redovnicama ("czernice",
tako nazvane zbog crne boje njihova habita): ,,Nikad ih nismo
vidjele pri molitvi ili poslu. Njihovi dani bili su posvećeni
pjevanju opscenih stihova, međusobnih svađa, itd. Nakon krvavih
scena pojavila bi se igumena ili
njihova opatica s nekom vrstom križa u ruci te nakon kažnjavanja
obje strane s prostracijama
pred njom, izrekla bi novčanu kaznu, koja je bila namijenjena za
kupnju rakije,
koju
su sve uobičavale uzimati, čak do opijenosti. Njihova noćna
divljanja završavala su u pjesmama i poklicima u čast cara Nikole
te su tako ispunjavale svoju obvezu da mole za vladara od kojega su
dobivale podršku i naknadu, svaka po 7 rubalja mjesečno“.
S takvim ženama kao
gospodaricama
nije čudno da su se 13 vjernih bazilijanki iz Witebska bacile pred
noge opatice Makrine
kada je sa svojim kćerima dovedena u njihovu sadašnju sirotinjsku
sobu. Sa suzama i jaucima
hrabre patnice su govorile: ,,Izgubili smo našu majku. Posvojite
nas, dakle Majko, kao svoju djecu i zajedno ćemo dati slavu Bogu“.
Raskolnički
svećenici, czernice
i stražari odmah su udarcima i kletvama zasuli svoje žrtve, ali je
opatica unatoč tome rekla:
,,Molili smo i jecali zajedno, a Bog nas je tješio“.
Jedan od prvih postupaka tamničara naših herojskih redovnica bio je
razdvojiti ih u parove, vjerojatno zato što su smatrali
da bi tako mogle
izvršiti više
ropskog rada. Ove nesretnice
stalno su bile vezane lancima na
izranjenim
stopalima i to kroz
7 godina ovoga
progonstva. Najbolniji dio posla je bila činjenica da ih je
generalno nadgledavao Ignatius Michalewicz, bazilijanski redovnik i
nekoć djelitelj milostinje u
njihovu samostanu u Minsku. Ovaj bijedni čovjek je sada bio
raskolnik i opetovano je nagovarao vjerne redovnice da prihvate
carsku uredbu.
On je bio lud, rekao je, kada je inzistirao na vjernosti Svetoj
Stolici; sada su mu se oči
otvorile.
Često ih je tukao i prijetio da će im živima
kožu oderati. Redovnice su
samo odgovorile: ,,Spremne smo slijediti svetog Bartolomeja, ali
nećemo slijediti otpadnika“.
Opatica Makrina
ovako opisuje dnevni program: ,,Prije 6 sati
ujutro bile smo obvezne očistiti i ugrijati cijelu kuću, pripremiti
drva za dan, izvući i donijeti vodu, pospremiti nered od divljanja
prijašnje noći. U početku smo lomile kamenje i prenosile
komade u kolicima
za koje smo bile okovane lancima. U podne smo se odmarale jedan sat.
Od 13h do noći, teški rad. Onda smo bile zaposlene oko kuće, u
kuhinji ili u stajama. Kada je ovaj posao bio završen, bile smo
zaključane u našu šupu gdje nam je jedini namještaj bilo nešto
slame, ali imali smo križ koji smo donijele iz Minska i to je bila
naša crkva, naš oltar, naš Gospodar, naš Otac, naše sve. Pod
njime
smo provodile noći u bdijenju i molitvi,
često spavajući samo dva sata. Uvijek smo po noći vršile pravila
našega
reda kako ih nismo mogle vršiti po danu.
Uvijek smo započele naše molitve u prostraciji na zemlji s jednom
za obraćenje cara Nikole“.
Hrana koja je bila određena ovim slabim ženama je bila tako
nezadovoljavajuća u kvaliteti i količini da ih je glad u ljeto
tjerala da pretražuju polja za jestivo korijenje i biljke i u zimi
da kradu hranu od stoke. Zbog ovog posljednjega
su ih czernice
često bičevale
i
govorile da je hrana za stoku predobra za takva tvrdoglava stvorenja.
Bez obzira na hladnu litvansku zimu, našim redovnicama nije nikada
bila dopuštena dodatna odjeća te su im ruke i noge općenito
bile napola smrznute i gotovo beskorisne.
Nastavlja
se...
Izvor:
vlč. Reuben Parsons, Studies Church History, V. sv., I. dio
[1]
The Narrative of Makrina Mieczylawska, Abess of the Basilianesses of
Minsk: or A History of a Persecution of Seven Years, Suffered for the
Faith. Bruxelles. 1846. Komisija postavljena od pape Grgura XVI. da
zaprimi svjedočanstvo opatice je bila sastavljena od sljedećih
članova: preč. Maximilan Ryllo, preč. Alexander Jelowicki, p.
Louis Leitner. Njihovi radovi su započeli 8. 11., a završili 6. 12.
1845.
[2]
Red svetog Bazilija je vjerojatno najstariji u Crkvi, osnovan od
strane svetog Bazilija, biskupa Cezareje, u 4. stoljeću; što bi
značilo da je sveti Bazilije sistematizirao za svoje učenike
pravilo kojim su se služili barem dva stoljeća pustinjaci i monasi,
naročito u Egiptu. Gotovo svi redovnici na istoku još i dalje
slijede pravilo svetoga Bazilija. Na zapadu je ovo pravilo postalo
poznato prema prijenosu koji je načinio Rufin (345.-410.); ali
činilo bi se da taj red nije uspostavljen u zapadnim zemljama prije
1057. Papa Grgur XIII. reformirao je red 1579. i podredio samostane
Italije, Sicilije i Španjolske jednom poglavaru.
