Nekoliko
uglednih klerika i laika je 16. srpnja poslalo correctio filialis –
sinovski ispravak – papi Franji. Otkrivaju sedam krivovjerja
sadržanih u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia.
Za
tu prigodu je stvorena web-stranica: www.correctiofilialis.org.
Ona nudi obavijesti o širenju correctio filialis.
Ova
iscrpno dokumentirana kritika je jedna vrsta nastavka na Dubiju o
Amoris laetitia (19. rujna 2016.) kardinalā
Waltera Brandmüllera,
Raymonda L. Burkea, Joachima Meisnera i Carla Caffarre (posljednja
dvojica su preminuli ove godine, 5. srpnja i 6. rujna). Oni su s
poštovanjem zatražili papu Franju da ,,razjasni” pet
nepravovjernih točaka iz Amoris laetitia.
Dubija
je ostala neodgovorenom, a nakon nje su četvorica autora zatražili
audijenciju (25. travnja 2017.). Tome zahtjevu nije udovoljeno. 29.
lipnja 2016. je 45 teologa podnijelo
kardinalu Angelu Sodanu, dekanu kardinalskoga
zbora, još jednu kritičku studiju 19 točaka iz Amoris laetitia. I
ta kritika je ostala neodgovorenom.
Na
popisu 62 potpisnika correctio filialis su imena
nekoliko osoba koje su već potpisale kritiku 45 teologa iz 2016., a
među novim imenima je biskup Bernard Fellay, generalni poglavar
Svećeničkog bratstva sv. Pija X. On je jedini biskup koji je zasada
potpisao dokument, iako – kako objašnjava predstavljanje correctio
filialis – popis ostaje otvorenim.
Sažetak
,,Correctio filialis”
Pismo
od 25 stranica koje su potpisali 40 katoličkih uglednih klerika i
laika dostavljeno je papi Franji 11. kolovoza. Budući da od Svetoga
Oca nije došao odgovor, pismo je objavljeno 24. rujna, na spomen
Gospe od Otkupljenja. Pismo koje je otvoreno za nove potpisnike sada
sadrži imena 62 uglednih klerika i laika iz 20 zemalja, koji
predstavljaju i druge kojima nedostaje sloboda govora. Ono ima
latinski naslov: ‘Correctio filialis de haeresibus propagatis’
(doslovno: ‘Sinovski ispravak zbog
promicanja krivovjerjā’). Tvrdi se da
je Papa svojom apostolskom pobudnicom Amoris laetitia – kao i
drugim relevantnim riječima, djelima i propustima – djelatno
podržao 7 krivovjernih stajališta o ženidbi, ćudorednom životu i
primanju sakramenata te je uzrokovao da se ta krivovjerna mišljenja
prošire po Katoličkoj Crkvi. Tih 7 krivovjerja potpisnici su
izrazili na latinskome, službenome jeziku Crkve.
Pismo
ispravka ima 3 glavna dijela. U prvome dijelu potpisnici objašnjavaju
zašto kao vjernici i praktični katolici imaju pravo i obvezu izdati
takav ispravak rimskome prvosvećeniku. Samo crkveno pravo traži od
mjerodavnih osoba da ne ostanu šutjeti kada crkveni pastiri vode
stado u krivo. Tu nema sukoba s katoličkom dogmom o papinskoj
nezabludivosti, budući da Crkva naučava da papa mora ispuniti
stroga mjerila da bi se njegove izjave mogle smatrati nezabludivima.
Papa Franjo nije ispunio ta mjerila. On nije proglasio ta krivovjerna
stajališta kao konačni nauk Crkve, ili ustvrdio da katolici u njih
moraju vjerovati vjerskim pristankom. Crkva naučava da nijedan papa
ne može tvrditi da mu je Bog otkrio neki novi nauk u koji bi
katolici bili obvezni vjerovati.
Drugi
dio pisma je bitan, budući da sadržava ‘ispravak’ u pravome
smislu riječi. Tu se iznose odlomci iz
Amoris laetitia u kojima se navodi ili potiče na krivovjerna
stajališta, a potom se iznose riječi, djela i propusti pape Franje
koji jasno i bez ikakve razumne dvojbe pokazuju da on želi da
katolici tumače te odlomke na način koji je u stvari krivovjeran.
Papa je napose izravno ili neizravno
podržavao vjerovanja da vjernost Božjemu Zakonu može biti nemoguća ili nepoželjna i da Crkva ponekad treba prihvatiti preljub kao
spojiv sa životom praktičnog katolika.
U
završnome dijelu koji se naziva ‘Pojašnjenje’ raspravlja se o
dva uzroka ove jedinstvene krize. Jedan uzrok je modernizam.
Modernizam je, teološki gledano, vjerovanje da Bog Crkvi nije dao
konačne istine koje ona mora nastaviti naučavati u točno istome
smislu do kraja vremena. Modernisti drže da Bog čovječanstvu
priopćuje samo iskustva o kojima ljudska bića mogu razmišljati
tako da dođu do različitih tvrdnji o Bogu, životu i religiji. Ali
takve tvrdnje su samo privremene,
a nikada utvrđene dogme. Modernizam je osudio papa sv. Pio X.
početkom 20. stoljeća, ali je on oživio sredinom stoljeća. Velika
i trajna zbunjenost koju je modernizam uzrokovao u Katoličkoj Crkvi
obvezuje potpisnike da opišu pravo značenje ‘vjere’,
‘krivovjerja’, ‘objave’, i ‘učiteljstva’. Drugi uzrok
krize je očiti utjecaj ideja Martina Luthera na papu Franju. Pismo
pokazuje kako je Luther, utemeljitelj protestantizma, imao pojmove o
ženidbi, rastavi, opraštanju i božanskome zakonu koji odgovaraju
onima koje je promicao Papa riječju, djelom i propustom. Također se
spominje izričita i besprimjerena hvala koju Papa iskazuje
njemačkome herezijarhu.
Potpisnici
se ne žele upuštati u sud o stupnju svijesti s kojom je papa Franjo
promicao sedam krivovjerja koja oni nabrajaju. Ali zahtijevaju s
poštovanjem da osudi ta krivovjerja koja je izravno ili neizravno
podržavao.
Potpisnici
ispovijedaju svoju odanost svetoj Rimskoj Crkvi, obećavaju Papi
svoje molitve i mole za njegov apostolski blagoslov.
Izvor:
fsspx.news
