Gospa od Presvetoga Sakramenta

D

a li Marija doista surađuje s katolicima kod svete Pričesti?

Četrdesetosatno klanjanje

P

ojam četrdesetosatnoga klanjanja označava žarku prošnju upućenu Bogu kroz klanjanje Presvetom Sakramentu koji je svečano izložen tijekom četrdeset sati. 

Može li se sv. Pričest primiti izvan Mise?

V

elikoj većini katolika koji su odrasli u okružju novoga obreda – a to su, s obzirom na okolnosti, kod nas u Hrvatskoj gotovo svi uz poneku iznimku – strana je i nerazumljiva predodžba da bi se sv. Pričest mogla primiti izvan Mise.

Duhovna Pričest

D

uhovna pričest podjeljuje čovjeku posebnu milost koja najviše sliči primanju sv. Pričesti.

Gospa i Glupi vol

 

S

v. Toma, najveći učitelj kojega je Katolička Crkva ikada poznavala, često bi govorio da je naučio manje iz knjiga nego u podnožju Križa ili oltara.

Marija i Presveti Oltarski Sakrament

Jedan od najljepših euharistijskih himana je: ,,Ave verum Corpus natum de Maria Virgine” - ,,Zdravo, Tijelo, porođeno, k'o plod tijela Djevinoga”. Tijelo Kristovo koje primimo oblikovano je u utrobi Bezgrješne, Tijelo od njezina tijela, Krv od njezine krvi. Bez Njezina pristanka ne bi bilo Euharistije. Zahvalnost za svetu Pričest stoga je uvijek zahvala Njoj kao izvoru Presvetog Sakramenta.

Marija je savršeno stvorenje. Bog je sve učinio za Nju: za Nju je stvorio svijet, prije svega za Nju postao je čovjekom i žrtvovao se. Ponajprije za nju ustanovio je svetu Euharistiju. Zašto je On ustanovio taj sakrament?

Iz ljubavi: da bi hranio duše u njihovoj gladi, da bi nas utješio svojom prisutnošću tijekom našeg izgnanstva, da bi se posve i potpuno sjedinio s nama.

Iz ljubavi prema Njoj, da bi je hranio u Njezinoj gladi za Bogom, da bi tako i ona mogla hraniti svoju djecu po Njemu. Ona je više nego bilo koje drugo ljudsko biće ikada patila od tog izgnanstva i bila je obuzeta žudnjom prema Vječnome. Stoga je On htio uspostaviti svoju prisutnost na taj način posebno za Nju tako da bi s Njome bio najintimnije povezan. Sve milosti koje je Bog želio staviti u ovaj sakrament, Marija je najprije primila u svojim pričestima, a odatle su one trebale teći u druge duše. Stoga je jedini način na koji doista i u potpunosti primamo svetu Pričest te njezine milosti i plodove, u Mariji. Crkva to potvrđuje kada na Mariju primjenjuje riječi personificirane Mudrosti: ,,Venite, comedite panem meum et bibite vinum quod miscui vobis” – ,,Dođite i jedite moj kruh te pijte vino koje sam pomiješala za vas”. Ona nas poziva da jedemo ,,Njezin kruh” jer joj je Krist dao svoju euharistijsku prisutnost kao Njezinu vlastitu.

To znači da je Marija posrednica između nas i svete hostije. Mi joj u potpunosti pripadamo i ona je duhovno uvijek s nama. Stoga kada Krist ulazi u našu dušu, najprije pronalazi ,,Gospu kućedomaćicu”, a onda pronalazi i nas, skrivene pod Njezinim zaštitnim plaštom, u Njezinome Srcu. Njezino posredovanje je u tom trenutku od velike važnosti: ovdje Svemogući nastavlja svoj čin ljubavi do krajnjih mogućnosti, snizuje se da uzme oblik hostije, primjenjuje svoju svemoć i ostvaruje cijeli niz čuda, pri čemu je svako veće i značajnije čak i od stvaranja cijeloga svijeta. A mi ga primamo s takvim nemarom, uspavanošću, ravnodušnošću i rastresenošću! Ne bismo li se trebali bojati da naše izjave o ljubavi zvuče smiješno i u svakom slučaju nevjerojatno, jer ih često izgovaramo s alarmantnim nedostatkom ozbiljnosti?

No Bezgrješna dolazi u naše srce, Ona ljubi Krista više od svih stvorenja. Kroz Njezino jedinstvo s Duhom Svetim ona je povlaštena da ljubi Krista samom Božjom ljubavlju. Stoga mu, kad ga primimo, možemo ponajprije prikazati Mariju i na taj način biti sigurni da mu je naše bijedno srce po njezinoj prisutnosti najugodnije.

Izvor: fsspx.news

Prva pričest (Split, 8. 4. 2018.)

Prošle nedjelje mogli smo u Kapeli sv. Jeronima u Splitu održati svečanost prve Pričest za troje naših kandidata. Kao izvještaj s ovoga lijepoga događaja donosimo propovijed i nekoliko fotografija.

Dragi vjernici, draga djeco,

sv. Gerard Majella, časni brat redemptorist koji je živio u 19. st., po kome se Bog divno proslavio tako da je proizveo brojna čuda, imao je jako veliku želju da primi Pričest, ali bio je još premalen, nije imao dovoljno godina te ga je svećenik odbio. No onda se dogodilo čudo koje je Bog učinio da je poslao sv. Mihaela arkanđela da mu donese sv. Pričest. Draga djeco, vjerujem da i svatko od vas ima takvu ili barem sličnu veliku želju da primi Isusa u Presvetoj Euharistiji. Vi ste već izrazili tu želju osobno, a sada ćete je uskoro izreći javno u obnovi krsnih zavjeta koje ćemo učiniti nakon propovijedi. Tu ćete vi sami potvrditi ono što su u vaše ime na krštenju izgovorili kumovi. Obnova krsnih zavjeta sastoji se od dva dijela: odricanja od grijeha i ispovijesti vjere. Ta dva dijela odgovaraju smislu dvaju sakramenata koje vi primate: sakramentu svete ispovijedi i sakramentu euharistije i pokušat ćemo se zato osvrnuti na ono što je u njima najvažnije i na što posebno treba obratiti pažnju.

Vi ste, draga djeco, jučer primili prvi od ta dva sakramenta, a to je sveta ispovijed ili pokora. Vi ste učili, a vjerujem da je dobro ovdje ponoviti radi sviju nas koji su dijelovi ovoga sakramenta. Gledamo li sa strane pokornika, sakrament ispovijedi ili pokore sastoji se od tri dijela, a to su kajanje, ispovijed grijeha i zadovoljština. To nije samo ispovijed grijeha, nego ako bismo jedan od ova tri elementa morali izdvojiti i posebno naglasiti onda je to kajanje – ono je najvažniji čin u sakramentu ispovijedi, u njemu se sastoji bit ovoga sakramenta. A kajanje se upravo sastoji u odluci da nećemo više griješiti. Ta odluka mora biti čvrsta, a to znači da mora proizlaziti iz naše nutrine, mora nam biti uistinu žao što smo Boga uvrijedili našim grijesima. To ne smije biti samo nešto površno jer sakramenti su sveti, a to znači da su oni nešto vrlo ozbiljno. To nije igra i nije samo neka ceremonija koju bismo trebali obaviti. Tu dolazimo u izravni odnos s Bogom koji je neizmjeran, koji je savršen, kome se klanjamo te moramo pred njim imati strahopoštovanje. To strahopoštovanje, dragi vjernici, je danas u sve većem opadanju. Uoči velikih blagdana imamo svugdje po našim župama velike ispovijedi. Lijepo je kada vjernici idu u velikom broju na svetu ispovijed jer u nekim drugim (zapadnim) zemljama, taj sakrament nestaje. Imamo svećenike prijatelje – koji su s našim Bratstvom u dobrim odnosima i podržavaju ga, koji svjedoče da u tim zemljama (npr. Njemačkoj, Francuskoj) više nitko ne ide na ispovijed. Znaju nam reći da uoči Uskrsa na ispovijed dođe recimo svega 5 ljudi. To je pokazatelj strašne krize u kojoj se nalazimo ne samo u svijetu koji sve više otpada od Boga, nego i u Crkvi gdje se ta kriza podržava jednom modernističkom politikom s najviših razina u zadnjih pola stoljeća.

Veliki četvrtak - Misa Večere Gospodnje

Velikim četvrtkom ulazimo u sveto trodnevlje u kojemu slavimo liturgijski spomen središnjih otajstava Kristova otkupiteljskoga djela – Njegove muke, smrti i uskrsnuća. Na Veliki četvrtak služe se dvije Mise. Ujutro je Misa posvete ulja u kojoj biskupi posvećuju sveta ulja (krizmu, katekumensko, bolesničko ulje) koja će se upotrebljavati u predstojećoj godini u podjeljivanju svetih sakramenata. Navečer se služi Misa Večere Gospodnje u kojoj se spominjemo ustanove Presvetoga Oltarskoga Sakramenta, svećeničkoga reda i Kristove zapovijedi ljubavi, o čemu nam govore misni tekstovi. Križ se pokriva bijelim platnom, što označuje radosni značaj ovih velikih otajstava. Kod pjevanja Glorije zvone zvona i potom utihnu sve do trenutka kada će je svećenik ponovno zapjevati na Misi vazmenoga bdijenja.

Nakon sv. Mise Presveto se prenosi na pokrajnji oltar, a potom se glavni oltar potpuno ogoljuje što označuje Kristovo predanje u muku. Pri raspremanju oltara svećenik moli psalam 22. (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio). Običaj je da se potom održi duže klanjanje u kome smo pozvani u molitvi bdjeti zajedno s Isusom u Getsemanskome vrtu.

Nema razlike između povijesnoga i euharistijskoga Krista

I ne smije se reći da se ovim euharistijskim štovanjem takozvani »povijesni Krist«, koji je nekoć živio na zemlji, pogrješno zamjenjuje s Kristom prisutnim u uzvišenome oltarskom Sakramentu, kao i s onim koji slavno vlada u nebu i dijeli vrhunaravne darove; nego naprotiv, treba ustvrditi da tim načinom vjernici svjedoče i svečano ispovijedaju vjeru Crkve kojom se vjeruje da je jedan te isti Božja Riječ i Sin Marije Djevice koji je podnio muku na križu i koji se prisutan skriva u Euharistiji te koji na nebu kraljuje. Tako veli sveti Ivan Zlatousti: »Kada ga (tijelo Kristovo) vidiš pred sobom, reci samome sebi: Po ovome tijelu nisam više prah i pepeo, nisam više rob nego slobodan; zato se nadam da ću dobiti nebo i dobra ondje pohranjena, besmrtni život, baštinu anđela, zajedništvo s Kristom; ovo tijelo čavlima probijeno, bičevima izmrcvareno, smrt nije uništila… ovo je ono tijelo koje je bilo iskrvarilo, kopljem probodeno, iz kojega su provrela dva izvora svijetu spasonosna: jedan krvi, drugi vode… Ovo nam je tijelo dao da ga i čuvamo i blagujemo, a to sve iz neizmjerne ljubavi« (uz 1 Kor 24, 4).

[Odlomak iz enciklike Mediator Dei pape Pija XII., br. 134]

Fatima i čudo u Santaremu

Euharistijsko čudo u Santaremu pruža nagovještaj poruke u Fatimi iako su jedan od drugog udaljeni 650 godina. Oko 40 kilometara od Fatime, u Santaremu – u istoj županiji kao Fatima – dogodilo se euharistijsko čudo 16. veljače 1266. Iako neki spominju godinu 1247., točna godina nije tako važna, jer činjenica je da je sačuvana posvećena hostija 750 godina, netaknuta i krvava, u crkvi svetog Stjepana i svetog Čuda.

Priča o ovom čudu počinje s nesretnom ženom koju je muž ostavio radi druge žene. Umorna od trpljenja, nije se obratila Bogu, već vještici koja je htjela uz pomoć svojih čarolija učiniti nešto u vezi ženine tužne sudbine. Vještica je obećala da će joj pomoći ako joj ona donese posvećenu hostiju.

Nesretna žena, osljepljena svojim očajem, pristala je počiniti svetogrđe. Otišla je u crkvu svetog Stjepana i primila Pričest. Nakon što je primila Presveti Sakrament od svećenika na jezik, krišom je izbacila hostiju na veo, izašla iz crkve i požurila u vještičin brlog. Ali na tom putu počela je teći krv iz vela, a da ona to nije primjetila i ljudi koje je susretala upitali su je li se ozbiljno ozlijedila kada toliko krvari.

Nesretna žena, potpuno smetena, požurila je kući i zaključala čudesnu hostiju u škrinju. Slučajno se baš te večeri muž vratio kući. Usred noći oboje su se probudili i vidjeli da kuća sjaji od svjetla i da zagonetne zrake dolaze iz škrinje. Kada mu je žena rekla za grijeh koji je počinila, muž je zajedno s njom proveo čitavu noć na koljenima u molitvi. U zoru su obavijestili župnika o tom događaju koji je došao do njihove kuće da uzme hostiju i odnese je nazad do crkve sv. Stjepana u svečanoj procesiji, koju je slijedilo mnoštvo svećenika i vjernika. Hostija je nastavila krvariti sljedeća tri dana. Zatim je stavljena u voštanu monstrancu u crkveno svetohranište.

Stoljeće kasnije, potresni događaj

Svećenik je 1340. otvorio svetohranište i vidio da je voštani omotač bio slomljen na nekoliko mjesta i da je umjesto njega tu nastala kristalna bočica; čudesna hostija i krv bile su u bočici. Kako su stavljene u zapečaćenu bočicu? Nitko ne zna.

Euharistija i odgoj

Nadbiskup Lefebvre objašnjava koliko je važno da roditelji imaju pobožnost prema svetoj Euharistiji radi odgoja djece.

Ljudi koji su na bračnom putu trebaju imati veliku ljubav prema Svetoj Misnoj Žrtvi i prema Svetoj Euharistiji. Od tamo će crpiti milosti da ispune svoje poslanje onako kako Bog želi, osobito u vezi onoga što se tiče odgoja njihove djece.

Vrlo je bolno danas za katoličke roditelje kada oni osjećaju da im odgoj njihove djece isklizava iz ruku zbog sablazni ovoga svijeta. Oni koji bi trebali štititi obitelji i pomoći roditeljima da ih odgoje na kršćanski način su oni koji ih, naprotiv, sablažnjuju, vode u grijeh, udaljuju ih od našeg Gospodina Isusa Krista. Koja žalost, koja tragična situacija za današnje obitelji! Kolika sam pisma primio od žalosnih roditelja, moleći bogosloviju da moli za njihovu djecu, za sina, za kćer, koji su se posve okrenuli od Boga, koji su posve napustili svu vjersku praksu, koji žive nemoralne živote! A to su djeca potpuno kršćanskih obitelji, potpuno katoličkih obitelji.

Tako da se danas više nego ikad moramo prisjetiti da milosti kršćanskog odgoja djece dolaze prije svega od ljubavi i pobožnosti samih roditelja prema Svetoj Euharistiji. I od tamo će zauzvrat i njihova djeca trebati crpsti sve milosti koje će im trebati da se odupru sablaznima ovoga svijeta.

(Propovijed održana u Econêu, 7. siječnja 1977.)

Bl. Alojzije Stepinac: Davati naknadu Spasitelju u Euharistiji

Prvo, davati zadovoljštinu i naknadu Spasitelju u Euharistiji, jer su bezbožnici u porušenim i zapaljenim crkvama, osramoćenim redovnicima i poubijanim svećenicima obeščastili samoga Krista. On je onaj čije je ime uvijek prvo na listi osuđenih kod svakog progonstva. Njega progone u svakom redovniku i svećeniku, u svakom biskupu i katoličkom svjetovnjaku. To nije samo nezahvalnost i bezumlje, nego prava ludost, paklena zaslijepljenost i najniži pad ljudskog dostojanstva.

Protiv takve strahovite mržnje i sotonske grozote nije moguće, da oni, koji Krista ljube ne stave pred noge euharistijskog Kralja, duboko potreseni, svoju zadovoljštinu i naknadu. Dok Krista ponovno tisuću puta sude na smrt, rugaju mu se, pljuju ga, bičuju, trnjem krune, gaze po njemu, i na križ ga razapinju, naša vjerna srca treba ispuniti velika bol i beskrajni stid, a sav svijet treba jasno i glasno očitovati svoju vjernost i ljubav prema njemu. I što je veća mržnja njegovih neprijatelja, to snažnija mora biti naša ljubav. I što više rana zadaju najamnici pakla njegovom mističnom Tijelu, to jest Crkvi, i njegovu sakramentalnom tijelu na oltarima, to gorljivija i žarča treba biti naša zadovoljština i naknada.

(odlomak iz knjige: A. Benigar, „Stepinac“; str. 274)