Proteklo
svjetsko nogometno prvenstvo bio je događaj koji je privukao
prvorazrednu pozornost javnosti. Unatoč svim opasnostima
komercijalizacije ili stvaranja idola od igrača i klubova kojima je
nogomet obilježen i koje izaziva, ovaj je događaj nadišao okvire
sporta i s obzirom na igre naše reprezentacije prešao u događaj od
nacionalne važnosti. Čak štoviše, on je kao mikrokozmos – kako
u zbivanjima na terenu, tako onome što se događalo izvan njega –
pokazao stanje prilika u hrvatskome društvu, stvarnosti koja je
sastavni dio života svakoga katolika.
Sport
je kao oblik rekreacije koristan tijelu koje je uz dušu sastavni dio
čovjekova bića. Zato njegovo promicanje – ako apstrahiramo od već
spomenutoga problema okretanja vrtoglavih suma novaca na najvišim
profesionalnim razinama – služi čovjekovu dobru. Svjetsko
nogometno prvenstvo uspjelo je pored toga privući pozornost cijelih
naroda i tako ih ujediniti oko zajedničkih naravnih vrijednosti. To
se pogotovo ostvarilo u našemu narodu zbog velikoga uspjeha koji je
postigla naša reprezentacija.
Ljubav
prema domovini sastavni je dio kreposti ljubavi prema rodu i domu
(pietas) koju dugujemo prema zemaljskim autoritetima – roditeljima
i obnašateljima državnih vlasti (sv. Toma Akvinski, Summa
theologiae, II II, q. 101). O točnom značenju i važnosti ove
kreposti prenosimo u nastavku izlaganje iz priručnika moralne
teologije mons. Andrije Živkovića (Katoličko moralno
bogoslovlje – Kršćanske kreposti [II. svezak], Zagreb, 1942.
god., str. 380-384).
Pored
zakona ljubavi Boga i bližnjega radi Boga, postoji još posebni
zakon poštovanja onih, kojima iza Boga najviše dugujemo za svoj
postanak i opstanak: roditelja i domovine. Na izljeve štovanja Boga
nuka nas krepost bogoštovlja (religio), a na iskazivanje poštovanja
najvećim dobročiniteljima iza Boga: krepost ljubavi prema rodu i
domu (pietas).
1.
- Pod izrazom 'ljubav' prema rodu i domu stvarno želimo označiti
štovanje prema roditeljima, rođacima i domovini jer se radi o
iskazivanju časti i poštovanja prema njima. Pa kako krepost
bogoštovlja ima svoj socijalni značaj, tako ga ima i krepost
rodbinske i domovinske ljubavi (...)
Pravedno
je iskazivati čast i štovanje onomu tko to zaslužuje. Jasno je
pak, da ih zaslužuju roditelji, kojima svatko duguje svoj dolazak na
svijet i svoj prvi odgoj; zaslužuje domovina, kojoj svatko duguje
svoj stručni odgoj, uspon, red i položaj u životu. (...) Kako nam
je otac začetnik života (pater), tako je domovina u neku ruku
roditeljka (patria). Kažemo zato: rodno mjesto, rodni grad, rođena
moja zemlja i sl. dovodeći sve u vezi s pojmom oca roditelja od koga
po Božjoj dobroti imamo ovaj život.
Predmet
ljubavi k rodu i domu. Stvarni (materijalni)
predmet (daljnji) predstavljaju čini, kojima im s jedne strane
iskazujemo dužno štovanje, a s druge strane ističemo njihov
odličan položaj u odnosu prema nama. Bliži stvarni predmet (formale
quod) stoji u ostvarenju jednakosti između naše dužnosti i onoga
prava, što ga imaju roditelji i domovina da očekuju od nas.
Oblikovni (formalni) predmet (formale quo) jest ljepota i
vrijednost što privlači svakoga, kad vidi ostvarenu tu jednakost,
koju razum uvjerljivo opravdava.
(...)
Ljubav se prema domovini isto tako razlikuje od ljubavi što je
dugujemo zajednici (iustitia legalis), jer u domovini gledamo jednako
roditeljku i odgojiteljku, rodnu kolijevku, koju ne prestajemo
ljubiti ni onda, kad se od nje moramo trajno odijeliti, dok je na
držanje zakonske dužnosti pravednosti vezan samo onaj, koji je
doista član zajednice.
(...)
Ljubav prema kraju i okolišu gdje smo rođeni i odgojeni, slična je
ljubavi prema ocu i majci. Ne ljubimo samo taj kraj, nego ga isto
tako štujemo i pratimo dobrim željama kao svoga dobročinitelja.
Taj se rodni kraj obično i pokriva s pojmom domovina i ljubav se
prema njemu proširuje na čitavu zemlju i državu, u kojoj se nalazi
rodni mili kraj. S njega prelazi ta ista ljubav i na ljude što u
njemu žive, govore jednim te istim jezikom i pokazuju jednake
osobine u životu, radu i mišljenju. Od domovinske se ljubavi
razvija nacionalna ljubav prema vlastitom narodu. Tako ljubav prema
domovini redovno (ali ne kod svakoga) uključuje i ljubav prema
narodu. Stvarno je ipak ljubav prema rodnom kraju ili domovini koja
nas je 'rodila', prirodno pred ljubavlju prema narodnosnoj skupini pa
su i dužnosti što ističu iz pripadnosti u toj ili onoj narodnosti,
iza domovinski dužnosti. Isto tako treba znati, da je svatko
domovini dužan ljubav, a državi savjesno vršenje zakonske
pravednosti. (...)
Kad
je sv. Augustin rekao riječi: 'Primi sunt tibi pater et mater, maior
sit patria et ipsis parentibus' (Sermo 62,5), imao je na umu misao,
da ni roditelje ne treba poslušati, kad bi savjetovali štogod
protiv domovinskih interesa, kao što ni za ljubav prema domovini ne
smije nitko izdati Božjih prava ni zahtjeva. Ljubav prema domovini
može tražiti od pojedinca i najvišu žrtvu: položiti život za
nju, jer je opće i zajedničko dobro nad dobrom pojedinca. Ta je
žrtva oduvijek stajala u najvišoj cijeni kod svih naroda, pa joj ni
kršćanstvo nije umanjilo vrijednost, već ju je samo podiglo i
oplemenilo. Zato se grijeh protiv domovinske ljubavi smatra ružnim
grijehom, kao što čovjeka napose ruži svaki grijeh protiv
vlastitih roditelja. Taj je grijeh ujedno oduran i zato što je
protudruštven, išao za osobnom koristi pojedinca ili za povredom
zajedničkoga dobra.
2.
- Krepost ljubavi prema roditeljima i domovini nalaže svakomu:
a)
ljubiti ih na prvom mjestu kao svoje iza Boga najveće
dobročinitelje. Ne samo ljubiti u srcu i na riječi, nego i na
djelu. Za roditelje i za domovinu treba moliti, raditi, žrtvovati, a
u izvanrednim se prilikama izvrći i smrtnoj pogibli;
b)
pomagati ih duhovno i tjelesno. Ta se dužnost ne ukazuje doduše
uvijek, ali se često dešava. Redovno im dugujemo ljubav i
štovanje, ali iznimno i spomenutu pomoć. (...) Domovini u potrebi:
prekodužni rad, otkidanje od vlastite imovine, dobrovoljne usluge
(žrtve u novcu za bolnice, za prehranu djece i sl.), službu u
vojsci za njezinu obranu i dr.
Zgriješit
će teško napose protiv ove kreposti: (...) c) tko domovini nanese
tešku štetu, povrijedi njezinu čast, počini izdaju ili je dovede
u teško stanje pretjeranim i neopravdanim zahtjevima i nepravednim
postupcima.
Bilješka.
Djelotvorna ljubav prema domovini (rad za nju, oduševljenje,
požrtvovnost, obrana) uspijevat će samo tamo, gdje je u dušama
pojedinaca pripravljeno tlo za rast ove plemenite biljke. Svima je
jasno, da se ljubav prema domovini ne može dugo održati u srcu,
gdje je iščupana vjera i pouzdanje u Boga. Zato je svuda uvijek
bila rado čuvena i primljena riječ: 'Za vjeru i dom!' Vjerski su
ideali vrlo blizu domovinskima, niču iz jednoga korijena. Zato ih
treba zajedno njegovati, štititi i braniti. Napadaji internacionale
šire se pod zamamnim geslima i zavađaju mnoge. Tome nasuprot moraju
danas i dušobrižnici pokazivati na moralno značenje domovinske
ljubavi, isticati njezinu ljepotu, sukladnost s vjersko-moralnim
stavom suvremenog idealnog čovjeka, te tako jačati borbu protiv
pogibeljnih nastojanja, koja idu za rušenjem zdrava društvenog
poretka.
Preko
ispravno shvaćene i ispravno proživljavane domovinske ljubavi,
uzgojit će se značajevi, uz koje joj jedino može sijati sunce
sreće i ostati na snazi stečeno vremenito dobro. U pojedincima
treba zato rasplamtjeti ponos, razgrijati zanos, ojačati uvjerenje,
da je za domovinu vrijedno prinositi žrtve, kad se one izvijaju iz
čista srca i bez sebičnih primjesa. Ali pripravnosti na žrtve može
biti samo ondje, gdje se prinesena žrtva stapa s najvećim i
najljepšim što čovjek može imati: sviješću, da je izvedeno
djelo – izvedeno prema volji Stvoritelja i Gospodara života!
Ove
nam riječi mogu pomoći da bolje vrednujemo značenje izvrsnog
uspjeha hrvatske reprezentacije – osvajanja drugoga mjesta na
svjetskome prvenstvu, što je pobudilo u cijelome narodu veliku
radost. Opravdano je i potrebno radovati se uspjehu svoje zemlje i
naroda koji je veoma pridonio njezinu ugledu u svijetu. Naš je narod
to prepoznao i pokazao – ovaj veliki uspjeh proslavile su stotine
tisuća naših sugrađana. Vjerujemo da taj osjećaj proizlazi iz
korijena katoličke vjere koji unatoč velikoj vjerskoj krizi nisu u
potpunosti nestali te su zadržani barem u onim naravnim moralnim
vrijednostima.
S
druge strane moramo ustanoviti da su u hrvatskome društvu prisutne
snage koje se ogrješuju o ovu krepost te su htjele svim silama
opstruirati proslavu uspjeha hrvatske reprezentacije. Mons. Živković
spominje u svom tekstu nastojanja komunističke internacionale, koja
su usmjerena uništenju svakog moralnog poretka. Te su snage i dan
danas prisutne u hrvatskome društvu. Nekadašnji je jugoslavenski
komunizam nakon demokratskih promjena evoluirao u svoju kriptoformu –
tzv. socijaldemokraciju i ljevičarski liberalizam, dok je u sebi
zadržao iste zasade koje predstavlja u novome ruhu. Jedna od tih
zasada je i borba protiv hrvatskoga nacionalnoga identiteta koji je
smetnja revolucionalnom, bezbožnom duhu upravo zbog svoga vjerskoga,
katoličkoga obilježja koji se nalazi u srži hrvatskoga bića. Zato
smo se mogli suočiti s besramnim napadima na naše igrače i
izbornika iz tih istih lijevo-liberalnih medija te pokušajima
opstruiranja proslave dočeka u glavnome gradu Zagrebu. To nam samo
pokazuje da se iste snage nalaze na vodećim pozicijama hrvatskoga
društva te da na suptilne načine rade na uništenju našeg
nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta.
Ovo
nam je svjetsko prvenstvo u susljednim zbivanjima također pokazalo
u kojoj je mjeri taj identitet kod drugih naroda uništen zbog
revolucionalne politike koja se već desetljećima provoditi u
zapadnim zemljama, a obilježena je nedostatkom zaštite zajedničkih
nacionalnih vrijednosti i konačno prezirom kreposti ljubavi prema
rodu i domu. Valovi useljavanja pretežito islamskih imigranata u
zapadne zemlje koji su se posebno intenzivirali
posljednjih godina, pokazali su svoje posljedice u teškim neredima i
prijetnjama za opću sigurnost – kako je to već desetljećima
prije uočio
i navijestio
nadbiskup Lefebvre.
Dok je u našoj domovini proslava prošla bez ijednoga izgreda, u
Francuskoj
koja je osvojila naslov svjetskoga prvaka dogodili
su se u
vrijeme
proslave nebrojeni
paleži,
pljačke,
silovanja pa čak i ubojstva. Koliko god teško bilo društveno
stanje u našoj domovini, moramo zahvaliti Gospodinu što smo
sačuvani od većega zla i nadamo se da će ovaj radosni događaj
biti poticaj za jednu dublju obnovu naše domovine – na moralnim i
vjerskim temeljima, da bi se ponovno uspostavila Kristova društvena
vladavina.
Našim
vatrenima iskrene čestitke, svaka čast i hvala na izvrsnome
uspjehu!
