Tijekom
povijesti teolozi su se razilazili u svojim tezama o mogućnosti da
krivovjerni papa ostane Kristov namjesnik.
VI.
dio a)
- Gubi li pravo na primat papa koji upadne u krivovjerje?
Mišljenje
prije II. vatikanskog sabora
Teolozi
koji su živjeli do Drugoga vatikanskoga sabora su svi odgovorali
potvrdno na ovo pitanje. Oni su jednoglasno izjavljivali slijedeću
činjenicu: u osobi pape je vrhovni pontifikat nespojiv s herezom.
No oni nisu više jednoglasni kada je riječ o objašnjenjima za tu
činjenicu i iznošenju razloga za to.
Kardinal Juan de Torquemada (1388.-1468.) u svojoj Summa de Ecclesia, 4. knjiga, 2. dio, poglavlja 18-20, piše da je papina osoba nespojiva ne samo s vanjskim, već i s unutrašnjim krivovjerjem. Puka činjenica da se papa u unutarnjem području svoje savjesti priklanja uz krivovjerje suprotno nauku rezultirat će prestankom njegove papinske službe.
Zajedničko mišljenje srednjovjekovnih teologa je da krivovjernoga papu u vanjskom (a ne samo unutarnjem) području mora i može ukloniti ljudska vlast, budući da ovdje na zemlji (tvrdili su) postoji moć iznad njegove. Ova vlast je iznimno pretpostavljena papi u slučaju krivovjerja. To može biti vlast kolegija kardinala ili eventualno ekumenski sabor.
Cajetanova
teza
Cajetan
(1469.-1534.) u poglavljima 20.-21. svoje rasprave iz 1511. godine De
Comparatione auctoritatis papae et concilii,
smatra da postoji autoritet koji može poništiti postavljanje u
službu, prouzročiti prestanak postojanja papinskog autoriteta i
papinog posjedovanja autoriteta. Ali Cajetan nastoji razlikovati svoj
stav od onoga teologa iz prethodnog razdoblja, smatrajući načelno
da na zemlji ne može postojati autoritet nadređen papi, čak ni u
slučaju krivovjerja. Doista, vlast (autoritet) potrebna da bi se
izvršilo prestanak postavljanja u službu ne bi se izvršavala na
papu, nego na povezanost koja postoji između osobe pape i papinstva.
Cajetanovu
tezu usvaja Domenico Báñez (1528.-1604.) (Komentar na Summa
theologiae
II-II, p. 1, čl. 10, zaklj. 2, str. 194-196 iz venecijanskog izdanja
iz 1587.) i Ivan od sv. Tome (1589.-1644.) (Cursus
theologicus,
5, 258-264, De fide, komentirajući II-II, p. 1, čl. 10, rasp. 2,
čl. 3, st. 17.-29.). U skorije vrijeme kardinal Charles Journet
(1891.-1975.) je nazvao taj argument ,,prodornim“
(Crkva
Utjelovljene Riječi,
sv. 1, čl.
4). Sastoji se od dva aspekta.
Prvo,
u De comparatione,
pogl. 20, §280 i 281, Cajetan navodi autentično načelo: rješenje
postavljenog problema mora biti ukorijenjeno u izvorima objave. A
božanski zakon se ograničava na izreku da ako papa postane
krivovjernik, Crkva ga mora izbjegavati. Možemo zapravo navesti
najmanje šest odlomaka Pisma u kojima Bog zapovijeda svome narodu da
nema doticaja s formalnim, javnim krivovjernikom.
Odlomci
koje citira Cajetan u § 280 navodi Knjigu brojeva 16,26:
,,Odstupite ... od tih opakih ljudi“;
Gal 1, 8: ,,Neka je proklet“,
drugim riječima, odvojite se od njega; 2 Sol 3, 6: ,,da se klonite
svakoga brata“;
i 2 Iv 10: ,,Ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga“.
Najrječitiji odlomak (kojega Cajetan stalno navodi, umjesto pet
drugih) je onaj iz Poslanice Sv. Pavla Titu 3, 10: ,,Hominem
haereticum post unam et secundam correptionem devita“.
[,,S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini“]
Stoga nas božanska objava ne uči ništa više ni ništa manje od
toga: Crkva mora izbjegavati bilo kakve odnose s krivovjernim papom.
Izbjegavanje
krivovjernoga pape
Cajetan
zatim nastavlja s opravdanjem vlastite teorije. On kaže da postoji
samo jedno sredstvo za izbjegavanje bilo kakve veze s krivovjernim
papom u skladu sa zahtjevom božanski objavljenoga zakona. To
sredstvo je izvršavanje ministerijalne vlasti koja nije strogo
rečeno vlast upravljanja (jurisdikcije), čija upotreba ne znači
nadmoć nad papom. Doista, ova vlast nije ništa drugo nego vlast
koju Crkva koristi za postavljanje pape u njegovu službu: njezin
točan predmet nije osoba čovjeka koji prima papinstvo, pa čak ni
papinstvo (drugim riječima papa kao takav), nego povezanost obaju,
odnosno odnosa koji postoji između osobe koja prima papinstvo i
samoga papinstva (vidi De comparatione, pogl. 20, § 282-297).
Ta vlast se može provoditi dvosmjerno: za poništavanje veze kao i za njeno stvaranje. Da bi ilustrirao tu ideju, Cajetan želi dati primjer. Stvaranje ili raspadanje čovjeka uzrokuje čimbenik koji ima vlast nad jedinstvom između materije i forme ukoliko raspolaže materijom, a da pritom nema vlast nad formom. Slično tome, Crkva ima ovlasti dati papinstvo osobi koja ga prima ili oduzeti ga od one koja ga gubi, budući da ona određuje tu osobu, a nema ovlasti nad papinstvom.
Kao što primjećuje Ivan od sv. Tome, ovo objašnjenje izbjegava reći da je Crkva iznad pape kao takva. Uistinu, Crkva ovdje djeluje samo kao instrumentalni uzrok ili tako da bi dovela do njegova postavljanja u službu ili razrješenja od službe. U prvom slučaju Crkva u osobi pape uzrokuje raspoloživost potrebnu za postavljanje u službu, a to je imenovanje na rimsku (biskupsku) stolicu.
U
drugom slučaju Crkva u osobi pape uzrokuje raspoloživost nespojivu
s papinskom službom, što rezultira gubitkom te službe. Ova
nespojiva raspoloživost koju Crkva prouzrokuje, navodi se u
argumentu, je notorno krivovjerje. A navodi se da tu nespojivost
između notornoga krivovjerja i vrhovnog pontifikata naučava
božanska objava u Titu 3,10.
Suarezovo mišljenje
Francisco
Suarez (1548.-1617.) u svom De Fide, 10. rasprava De Summo
Pontifice, 6. odjeljak, §§3-13. Opera omnia, 12,
316-318, navodi, poput Cajetana, da Papa ne gubi pontifikat zbog
svojega krivovjerja, bilo da je ono tajno ili čak notorno. On tada
izlaže ono što je po njegovu mišljenju zajedničko objašnjenje
teologa. Javno i okorjelo (tj. ustrajno) krivovjerni papa gubi
pontifikat kad Crkva proglasi njegov prijestup. Ova izjava
predstavlja zakoniti čin vlasti upravljanja (jurisdikcije), ali nije
vlast upravljanja koja nad papom izvršava višu vlast. U ovom
slučaju Crkvu ne zastupaju kardinali nego ekumenski sabor: potonji
može sazvati osim pape i netko drugi jer se ne saziva kako bi
definirao vjeru i moral.
Suarez
zatim objašnjava ključnu točku svoje teze: on odbija reći da u
ovom iznimnom slučaju Crkva posjeduje istinsku vlast upravljanja nad
papom. Crkva ne čini ništa drugo nego da u ime Krista proglasi
papinsko krivovjerje koje znači da je papa postao nedostojan
papinstva. I tim proglasom Crkve Krist odmah papi oduzima papinstvo.
U
trećem logičkom koraku papa koji je otpao od svoje službe postaje
inferioran Crkvi i ona ga može kazniti. Teza se stoga temelji
isključivo na jednoj istini. Ta istina je da je prethodna izjava
Crkve koja ustanovljuje papinsko krivovjerje nužan i dovoljan uvjet
za Krista da papi oduzme papinstvo. Suarez dokazuje ovu istinu
govoreći da je to izrečeno u božanskom zakonu objave. U prilog
tome Suarez također navodi Tita 3,10, zajedno s odlomkom iz Prve
poslanice sv. Klementa Rimskog koji navodno govori: ,,Petrum docuisse
haereticum papam esse deponendum“.
[,,Petra koji je podučavao nešto krivovjerno treba odbaciti kao
papu“.]
Mišljenje
sv. Roberta Bellarmina
Mišljenje sv. Roberta Bellarmina (1542.-1621.), koje se nalazi u De Romano pontifice, knjiga 2, pogl. 30, a kasnije i kod kardinala Billota (1846.-1931.) (Traité de l'Église du Christ, 14. pitanje, 29. teza, 2. dio, br. 942.-946.), čisto je teorijsko jer je njegova stvarna teza da papa nikada neće upasti u krivovjerje. Pretpostavljajući ipak da u tom nemogućem slučaju papa slučajno upadne u javno krivovjerje, ipso facto gubi pontifikat.
Kao
što Bellarmin jasno objašnjava, osnova za ovu tezu je da notorni
krivovjernik kao takav više nije član Crkve. Međutim, papa nužno
mora biti dio društva čija je glava. Zato krivovjerni papa koji
više nije član Crkve prestaje biti njezina vidljiva glava.
Ako
prihvatimo ovo objašnjenje sv. Roberta Bellarmina i kardinala
Billota, tada je sporno pitanje: od kojega trenutka možemo reći da
je u papinom slučaju krivovjerje notorno? Povijesno kanonsko pravo
Crkve (CIC 1917, kan. 2264. i 2314.) dopušta osobama koje nisu papa
jednu privremenu situaciju u kojoj bi, ako se takvo krivovjerje nije
dovoljno očitovalo, svi čini vlasti upravljanja u vanjskome
području ostali valjani, iako nedopušteni. Analogijom, papa koji je
formalno, ali još uvijek ne notorno krivovjeran, može neko vrijeme
ostati na čelu Crkve.
Ali Billot dodaje da Providnost ne može dopustiti da cijela Crkva prizna kao svoju glavu formalnoga krivovjernika. Ako izabrani čovjek jest ili postane formalno krivovjeran, to priznanje se ne bi moglo dugo održati i zbog toga bi se ta 'notornost' morala pojaviti prilično brzo, na ovaj ili onaj način.
Najviše što bi se moglo dogoditi je da samo nekoliko stručnjaka u Crkvi ima teološku inteligenciju potrebnu za procjenu cijele situacije. Ostali (odnosno gotovo cjelina Crkve) ne bi bili sposobni razumjeti cijelo značenje krize, iako im je krepost vjere dovoljna za njihovo osobno djelovanje. Sveti Toma Akvinski čini sličnu razliku kad govori o ,,majores“ i ,,minores" (veći i manji) s obzirom na poznatost Mesije među Židovima (STh III, p. 47, čl. 5).
Ovlaštenost
od Boga
Konačno, nedavna studija p. Guillaumea Devillersa u 6. dijelu njegove studije o Društvenom i političkom nauku u školi sv. Tome, u članku 9. u časopisu Le Sel de la terre br. 54 (jesen 2005.), str. 165-168, dolazi do različitih zaključaka. Čak možemo ići tako daleko da kažemo da su ti zaključci uistinu novi (i stoga zaslužuju veliku pažnju), iako se može tvrditi da se temelje na gore navedenim teolozima, posebice na Cajetanu.
Hipoteza govori: Crkva, kao i svako drugo društvo, ima vlast svrgnuti krivovjernoga papu poslanjem koje je primila od Boga u slučaju krivovjerja. Dokaz se oslanja na dva argumenta: 1. autoritet sv. Klementa Rimskog u odlomku njegove poslanice Korinćanima, i 2. analogiju s onim što se događa u građanskome društvu u slučaju tiranije. To se svodi na izreku (i autor to izričito navodi na početku svoje studije) da se sve ne temelji na božanskom pozitivnom zakonu objave, nego na jednostavnom naravnom zakonu. Doista, naš autor napominje da su svi teolozi nastojali opravdati svoje teze navodeći činjenice objave i Kristove pozitivne ustanove: po njima bi svrgavanje krivovjernoga pape bilo neophodno u skladu s naukom Svetoga pisma i Tradicije.
A
jasno je da objava to ne naučava. Zato preostaje mogućnost okrenuti
se naravnom zakonu. Dovoljno je primijeniti načelo da nadnaravni
poredak pretpostavlja naravni poredak. Crkva je društvo. Međutim, u
svakom društvu naravni božanski zakon zahtijeva da u slučaju
tiranije građani proglase svrgnuće vlasti koja može biti zakonita,
ali je postala nezakonitom. S druge strane, ovaj naravni božanski
zakon koji se primjenjuje na slučaj grada [= društva] naravnoga
poretka ostaje valjan i u slučaju Crkve, jer je ona grad u
nadnaravnom redu. Zato je ne samo dopušteno, nego nužno svrgnuti
krivovjernoga papu jer je taj papa Crkvi ono što je tiranin naravnom
društvu. A da bi se to učinilo, društvo u tom slučaju prima
ovlaštenje od Boga.
p.
Jean-Michel Gleize
Autor
ove serije, p. Jean-Michel Gleize, profesor je u Bogosloviji sv. Pija
X. u Econeu u Švicarskoj već 20 godina, gdje trenutno predaje
ekleziologiju. Autor je brojnih članaka u Courrier de Rome i
savjetnik je FSSPX-ove komisije zadužen za doktrinarne rasprave sa
Svetom Stolicom.
Napomena
urednika (teksta izvornika)
Šesti
dio precizne studije p. Gleizea o tome hoće li krivovjerni papa
izgubiti svoju službu ili ne, nastavit će se razmatranjem načina
na koji su nadbiskup Marcel Lefebvre i Bratstvo sv. Pija X. reagirali
na problem papa koji izgledaju kao da favoriziraju krivovjerje i
činjenicu da danas kod gotovo cijele hijerarhije i vjernika
prevladavaju lažne ideje liberalizma i modernizma. Zatim slijedi
treći i završni dio šestoga dijela.