Pitanje papinskoga krivovjerja (VI.b)

U ovome drugome dijelu zaključka serije članaka, p. Gleize raspravlja o dva različita pristupa ovom pitanju te o razboritosti nadbiskupa Lefebvrea.

1. dio serije: Uvod u problem

2. dio serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

3. dio serije: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

4. dio serije: O papi i krivovjerju

5. dio serije: Je li papa Franjo krivovjeran?

6. dio a): Gubi li pravo na primat papa koji upadne u krivovjerje?

Napomena urednika (teksta izvornika)

Ovaj drugi odjeljak šestoga dijela p. Gleizeove precizne studije, o tome gubi li krivovjerni papa svoju službu ili ne, treba čitati u svjetlu prvoga odjeljka, osobito dijelova koji ovdje raspravljaju o teološkim spekulacijama Cajetana i Suareza.

Čitatelji trebaju posebno voditi računa o tome kako je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. pristupilo ovome problemu ne kao spekulativnom pitanju, nego kao pitanju razborite prosudbe.

Treći dio 6. dijela završava p. Gleizeovom kritičkom analizom raznih spekulativnih pristupa pitanju papinstva i krivovjerja.

VI. dio b) – Gubi li papa koji upadne u krivovjerje svoj primat?

Dva pristupa pitanju krivovjerja

Slijedeći ono što je rečeno u dijelu 6a, pitanje o papinskome krivovjerju možemo postaviti na dva različita načina. Prvo, kao čisto spekulativni problem, apstrahirajući od svih okolnosti. Potom se držimo čisto teoloških razloga, koji bi trebali biti valjani u svim slučajevima, ali su samo vjerojatni i nedostatni da daju spekulativnu sigurnost jer samo još nepostojeći argument učiteljske vlasti može dati apodiktični odgovor.

Drugo, kao problem razboritosti, uzimajući u obzir okolnosti, čije rješenje se može primijeniti samo na pojedinačni slučaj. Ne držimo se, dakle onoga što je sigurno teološki govoreći, nego onoga što je sigurno s obzirom na okolnosti. Prosudba nadbiskupa Marcela Lefebvrea i Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. o krizi u Crkvi nije teoretska, isključivo spekulativna prosudba (kakva je matematička prosudba); to je praktična i razborita prosudba. To objašnjava zašto bi se mogla razvijati i mijenjati zbog novih okolnosti. (Nasuprot tome, prosudba sedisvakantista i ED-ovaca je matematička prosudba koja se pokušava pridržavati jedinstvenoga, sveopćega zaključka koji je istinit i siguran u svim okolnostima.)

O spekulativnim stavovima se može raspravljati

Što se tiče čisto spekulativnih stavova starijih teologa, o njima se može raspravljati na istoj razini nagađanja (spekulacije).

Mišljenje Juana de Torquemade (vidi dio 6a) nije vjerojatno; dapače, ono je predstavljeno kao prigovor i opovrgnuo ga je Cajetan u svojoj De comparatione, u poglavljima 17, 19 i 22. Krivovjerje počinjeno u unutarnjemu području savjesti ne može se verificirati; ako implicira gubitak pontifikata, nikada ju neće biti moguće verificirati i Crkva nikada neće imati sigurnost o mogućem prestanku službe. Takva situacija proturječi bitno vidljivome značaju Crkve.

Mišljenje srednjovjekovnih teologa (usp. br. 3), koje priznaje da Crkva ima moć svrgnuti papu ukoliko je potrebno, proturječi božanskom ustroju Crkve: Cajetan priznaje da je ova teza spomenuta u prigovoru bila (barem u njegovo doba) opće mišljenje. Ali to ne stoji, jer budući da je papa božanskim pravom iznad Crkve, ako postoji izniman slučaj u kojem Crkva ima vlast nad njime, taj slučaj mora biti izričito predviđen i naveden kao takav u izvorima objave. Međutim, ,,kad uzmemo u obzir izniman slučaj krivovjerja, božanski zakon ne predviđa da papa treba biti podređen Crkvi“ (vidi De comparatione, pogl. 20, § 280). Zbog toga bi trebalo odbaciti objašnjenje koje su postavili ti teolozi: ono proturječi izričitome nauku objave.

Cajetanovo objašnjenje pati od slabosti koja je bez sumnje za nj kobna. Jer ono postavlja pitanje pretpostavljajući da je izvorni smisao Tita 3,10 (i drugih sličnih odlomaka u Svetom pismu) značenje potrebno da bi se moglo dokazati navodno tumačenje. Ta je pretpostavka potpuno bezrazložna. Sveti Pavao kaže da je potrebno izbjegavati zloglasnoga krivovjernika, ni više ni manje od toga.

Na temelju toga ništa ne dokazuje da se notorno krivovjerni papa otpušta iz svoje službe jer ništa ne govori da je situacija onoga koga vjernici moraju izbjegavati nespojiva sa službom papinstva. Unatoč paradoksalnoj privlačnosti ove tvrdnje na prvi pogled, još uvijek se može izbjeći povezanost sa zloglasno krivovjernim papom, a da ga se ne smatra svrgnutim papom.

Lefebvreov razboriti pristup

Nadnaravna razboritost nadb. Lefebvrea u sadašnjoj situaciji Crkve od II. vatikanskog sabora to dovoljno dokazuje. Dobar sažetak ovoga stava daje Izjava o vjernosti pozicijama Bratstva sv. Pija X:

,,Ja, dolje potpisani, priznajem Franju kao papu svete Katoličke Crkve. Zato sam spreman javno moliti za njega kao Rimskoga prvosvećenika. Odbijam ga slijediti kad odstupa od katoličke tradicije, osobito u pitanjima vjerske slobode i ekumenizma, kao i u reformama koje su štetne za Crkvu“.

Taj izraz ,,odbijam ga slijediti“ uredno odgovara deviti sv. Pavla i ne isključuje ,,priznajem“.

Spekulativno mišljenje Billota protiv Cajetana

Vraćajući se spekulativnim stavovima možemo dodati (da bismo potvrdili ovaj prvi argument, koji je glavni argument opovrgnuća) da Cajetanovo objašnjenje u stvarnosti ne izbjegava reći da je Crkva iznad pape. Kardinal Billot je to jasno vidio u svom Traité de l'Église du Christ, pitanje 14., teza 29., dio 2., str. 605-606, br. 940-941:

,,Neka nitko ne kaže da bi se svrgnuće moglo shvatiti ne kao izravno povlačenje papinske službe (budući da je ta vlast dana izravno od Boga i svu drugu moć u Crkvi podređuje sebi), nego kao jednostavna promjena osobe, kao što bi se od pape povukla legitimnost koju je stekao svojim izborom (za papu). Zapravo... daleko od toga da bi ono bilo protivno izboru, ova promjena osobe ovisi o drugom redu, jer ona odgovara činu vlasti upravljanja i vršenju vlasti. Zbog toga ne slijedi zaključak prigovora: samo zato što papinska osoba može biti određena od strane ljudi, to ne znači da ti potonji imaju legitimnu vlast otpustiti osobu pape iz papinstva.... Crkva ili crkveni skup ne mogu poduzimati nikakve radnje u vezi s osobom pape, osim izbora. Stoga nakon kanonskog izbora Crkva ne može više ništa učiniti dok se ne odvije novi izbor, koji se može dogoditi tek nakon što se vidi da je stolica prazna.“

Nadalje, Billot primjećuje sljedeće:

,,Cajetan se veoma trudi, ali ne uspijeva pokazati kako bi bilo moguće držati ta tri načela zajedno: papa koji je pao u krivovjerje nije time svrgnut ni po božanskome zakonu ni po ljudskome zakonu; papa koji ostaje papa nema nadređenoga na zemlji; ako papa izgubi vjeru, Crkva ima vlast da ga svejedno svrgne. Ali netko može odgovoriti da ako papa koji je upao u krivovjerje ostaje papa, a da ga Crkva može svrgnuti, nužno je priznati jednu ili drugu od ove dvije posljedice: ili činjenica svrgnuća pape ne zahtijeva da onaj koji ga svrgava ima nad njim vlast ili da je papa iako ostaje papa doista na zemlji podvrgnut višoj vlasti, barem u posebnoj situaciji.

Štoviše, čim otvorimo vrata svrgnuću, više nemamo razloga ograničiti ga (po samoj naravi stvari ili po pozitivnom zakonu) na svrgnuće isključivo u slučaju krivovjerja. Jer tada smo već srušili načela koja svrgnuće čine općenito nemogućim i ostaje samo voluntarističko pravilo, praćeno samovoljno odredivim pojmom iznimnih slučajeva.“

Nedostaci u Suarezovim i Bellarminovim objašnjenjima

Suarezovo objašnjenje (vidi dio 6a) je izvorno. Zapravo, ono se ne može usporediti ni s Cajetanovim ni s onim Roberta Bellarminea. Za Cajetana sama Crkva uzrokuje papino svrgnuće; za sv. Roberta Bellarminea to čini samo Krist. Za Suareza su to istodobno i Krist i Crkva. Moramo imati na umu da je ovaj način viđenja problema karakterističan za njegov eklekticizam. Suarez ima puno obrazovanja, ali malo genija. On ne sintetizira. Uvijek ima problema s odlučivanjem između suprotstavljenih autoriteta, a njegova sklonost je pomiriti ih s nekom vrstom srednjega rješenja.

Djelujući na ovaj način, on oslabljuje načela: to je, usput rečeno, glavni razlog zbog kojeg p. Reginald Garrigou-Lagrange ne odobrava Suareza. Primjerice u De Christo salvatore, str. 108-109, p. Garrigou-Lagrange piše:

,,U ovome pitanju Suarez, kao što je često slučaj s njegovim eklekticizmom, pobija Scota oslanjajući se na sv. Tomu, a sv. Tomu oslanjajući se na Scota. No, ovaj srednji položaj je vrlo teško održati i nije nimalo lako očuvati njegovu ravnotežu ili stabilnost te zato nije neuobičajeno da se Suarez kada postavlja svoje teze koleba ili oscilira između sv. Tome i Scota ne nalazeći čvrstu poziciju.“

(Više o ovoj temi potražite u knjizi Michela Villeya, La Formation de la pensée juridique moderne (Presses Universitaires de France, 2003.), str. 351.-353.).

Važno je zapamtiti da je Suarez čovjek svoga vremena, a duboki trendovi koje izražava već naviještaju moderni pozitivizam. Za Cajetana Crkva svrgava papu, a da pritom ne vrši vlast koja je nadređena papinstvu. Krist ne intervenira; dovoljno je za Crkvu poništiti konačni uvjet koji je nedostatan, ali ipak potreban za postavljanje u službu kako bi ona mogla dati plodove. Sve se događa na razini prethodne odredbe.

Za sv. Roberta Bellarminea Krist sprječava da formalni krivovjernik bude uveden u službu jer je formalni krivovjernik: Crkva nema nikakvu ulogu. Za Suareza Crkva priprema, da tako kažemo, put Kristu, kako bi On mogao svrgnuti svog namjesnika. Na ovo se objašnjenje može uputiti ista kritika kao i na Cajetanovo. Suarez pretpostavlja da odlomak sv. Pavla Titu opravdava njegovu tezu. Upravo smo vidjeli da to uopće nije slučaj.

Što se tiče odlomka iz Prve poslanice Rimljanima sv. Klementa na kojega se oslanjaju i Cajetan i Suarez, tekst se ne može naći u izdanjima autentičnih djela sv. Klementa: vjerojatno je apokrif.

Mišljenje sv. Roberta Bellarmina bilo je nesumnjivo uobičajeno sve do vremena II. vatikanskog sabora, ali situacija koja je od tada nastala mijenja pojedinosti problema. Ovo je mišljenje, dakle, vjerojatan pristup rješenju u određenom kontekstu, ali se ne može primijeniti na svaki kontekst. Kao što smo ranije objasnili, ovaj način rješavanja teorijskoga problema nije sveopće načelo postupanja u praksi.