Nakon svoga prelaska u redove Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. mogao je p. Marko
Tilošanec prije točno pet godina održati prvu javnu sv. Misu u
Bogosloviji Bratstva u Zaitzkofenu, podijeliti svoj mladomisnički
blagoslov, te se obratiti bogoslovskoj zajednici sljedećom
propovijedi čiji tekst ponovno objavljujemo.
Dragi bogoslovi, draga braćo,
ovo je na jedan određeni
način moja treća mlada Misa. Prva je bila po novom obredu i tu je
bilo velikih trzavica sa župnikom koji nije bio baš prijateljski
naklonjen prema Tradiciji. Druga je bila u uvjetima motuproprija,
gdje je bilo do zadnjeg trenutka neizvjesno hoće li se održati zbog
prijetnji dotičnog biskupa koji također nije bio naklonjen prema
tradiciji. I konačno, doživio sam i to da nema više takvih
strahova oko organizacije mlade Mise.
Pružila
se prilika da u istinski slobodnom, ali ponajviše, istinski
tradicionalnom katoličkom okružju proslavim ovaj trenutak zahvale
za veliku Božju milost, dar svetoga reda i mogu zajedno s riječima
Evanđelja kazati: Desideravi
manducare hoc pascha vobiscum.
Ova sveta Misa je znak ostvarenja moje želje da se u potpunosti
posvetim u službi Gospodinu na najizvrsniji način, kako je to
Gospodin odredio i kako Crkva želi, slijedeći Tradiciju Crkve. Put
do ovog trenutka nije bio lagan i time više moja zahvalnost biva
veća, što mi je Gospodin na taj način, uz trud i muku, pokazao put
i otkrio mi to blago koje danas uistinu nije lako pronaći.
O značenju i veličini tog
dara smatram da ne trebam ovom prilikom previše govoriti. Svi ste vi
zasigurno imali prilike dobro upoznati smisao i svrhu svetog
svećeništva u trajnoj prisutnosti svete liturgije, prave katoličke
teologije, duboke svećeničke duhovnosti. Želio bih, ipak, dati
nekoliko poticaja da si još više posvijestimo veličinu Božje
milosti što smo svi mi ovdje i da se nalazimo na putu vjekovnog
poslanja Crkve, s obzirom na trenutne prilike u kojima se ona nalazi.
Ne smijemo nikad smetnuti s
uma koliko je težak i zahtjevan put do Tradicije Crkve. Koliki su
brojni svi oni vijugavi, krivi putovi, pa i slijepe ulice i koliko je
teško pronaći onaj put kojim Gospodin želi da najradije ili uopće
idemo. Koliki su brojni izazovi i ponude u današnjem svijetu, kakve
su sve okolnosti koje ljude usmjeravaju u njihovim životima. Možemo
reći da su ljudi poput putnika, zalutalih u neku nepoznatu zemlju i
nasumično traže neki cilj za kojeg ne znaju gdje se točno nalazi i
ne znaju put. Vjerujem da smo svi mi, svatko na svoj način, iskusili
tu stvarnost u svojim životima. Možda smo mi sami, možda naši
roditelji, doživjeli jedan susret ili providonosan splet okolnosti
koji će usmjeriti naše živote u sasvim drugom smjeru od onoga
uobičajenoga. Došli smo do spoznaja o vjeri, do svete Mise koja
nudi nešto više, u kojoj smo mogli jasno prepoznati odraz božanske
istine.
Te zrake istine u današnjem
su svijetu prigušene. Postavljamo si pitanje zašto je to tako,
zašto tako velika dezorijentacija u kojoj je teško pronaći pravi
put kojim Gospodin želi da idemo. Razlog je velika kriza koja je
danas zahvatila Crkvu. Što Crkva više ne vrši svoju ulogu na način
kako bi to trebala, da bude svjetlo svijetu i grad na gori. Umjesto
toga to svjetlo, koje je sveta Tradicija Crkve – najjasniji i
najčišći izraz njezine vjere, stavljeno je pod posudu ili u kut.
To je kriza koja zahvaća sve
segmente života Crkve. Obuhvaća vjeru, teologiju, liturgiju,
disciplinu, duhovnost, moralni život, kako vjernika tako i
svećenika. Nijedna institucija, nijedan oblik ili segment
djelatnosti Crkve, nije ostao pošteđen, pa tako ni naročito
bogoslovije. U modernim bogoslovijama, stvari izgledaju puno drukčije
nego bi to trebalo biti i kao što je uvijek bilo, u istinski
katoličkim bogoslovijama. Uvedena su i provode se, ovisno o stupnju
zahvaćenosti krizom i fazi revolucionarnog procesa, načela koja
teže njihovom posvjetovnjačenju i desakralizaciji. U modernim
bogoslovijama služi se najprije defektna liturgija, u kojoj se
čovjeka stavlja na isto mjesto s Bogom, sa svim zlouporabama koje
odatle proizlaze. Poučava se teologija koja u brojnim segmentima
stoji u suprotnosti s vjekovnim naukom i Tradicijom Crkve, kojom se
stavljaju u sumnju određene istine vjere. Odgoj u bogosloviji bazira
se na principu autoformacije. Bogoslovima se ostavlja toliko širok
prostor u odgoju, kao da se čovjeka promatra iz perspektive
pelagijanizma i imanentizma, kao da je njegova narav po sebi direktno
usmjerena prema konačnom vrhovnom cilju i da sve što mu je potrebno
da taj cilj postigne, već ima u samome sebi i nije mu potrebno da to
primi iz nekog izvanjskog izvora. Nema jasnog duhovnog vodstva, nema
jasne discipline, osoba je prepuštena sama sebi i toleriraju se
brojne moralne neurednosti. Ne obdržava se šutnja, nema ni priprave
ni zahvale za svetu Misu, tu je posvjetovnjačenost u izvanjskom
držanju, u govoru i ponašanju. Na tome se u konačnici temelji
pastoralno djelovanje, u kojem prvotnu ulogu imaju menadžerske i
socijalne sposobnosti. I sve se to, čak i uz dobru volju, mora
tolerirati i nema nikakve šanse za potpunim oporavkom jer se radi o
začaranom krugu koncilske revolucije u Crkvi.
Ali na ovome mjestu već od
prvog trenutka osjetio sam nešto drugo. Od početka mog svećeničkog
poziva, čak i kad nisam ništa znao o tradicionalnom pokretu, odmah
sam mogao primijetiti da u modernoj bogosloviji nešto nije u redu.
Imao sam neki osjećaj da bi to moralo biti nešto više, bolje; da
to nije ono najviše što možemo dati za Boga u svećeničkoj
formaciji. I kako sam se počeo upoznavati sa spoznajama o
tradicionalnoj Misi i trenutnoj krizi u Crkvi, često sam si
zamišljao, kako bi trebalo tu bogosloviju promijeniti, koje bi
reforme trebalo uvesti. Imao sam jako puno ideja, što bi sve točno
trebalo promijeniti – što ukinuti, kakve novosti uvesti. Sve dok
nisam prvi put došao ovamo. Tada sam, istoga trenutka, shvatio da je
upravo to bogoslovija kakvu sam zamišljao, kakvu sam od prvog
trenutka imao kao ideal. Da ništa ne treba izmišljati, ništa
uvoditi – potrebno je samo slijediti ono što nam sama Crkva u
svojoj vjekovnoj tradiciji daje.
Tu sam pronašao nauk Crkve,
koji sam prije morao prekopavati po Denzingeru i zabačenim
priručnicima, liturgiju u kojoj je Bog potpuno i isključivo u
središtu, a čovjek je samo instrument božanskoga djelovanja,
disciplinu i red koji omogućava čovjeku da ispravi svoje neuredne
navike, mjesto gdje se netko može konačno normalno osjećati u
reverendi, pastoralno djelovanje koje proizlazi iz duhovnog života i
daje prvenstvo Božjoj milosti. Ne samo nadnaravne, nego i naravne
vrijednosti – bratska ljubav i zajedništvo, istinski društveni
život. A povrh svega – šutnja, sabranost, razmatranje, uronjenost
u Božju prisutnost, svetost života. To su u konačnici sredstva, i
ciljevi našeg svećeničkog, i uopće kršćanskog poslanja.
Zato dragi bogoslovi, cijenimo
uvijek ovo veliko blago kojemu imamo pristup i neka ovo bude trenutak
zahvalnosti za Božju milost, što nas je bez ikakvih naših zasluga
pozvao da budemo dio ove male trupe za obnovu današnje Crkve, kutka
u kojem svjetlo tradicije – istinske naravi Crkve, još uvijek sja
i neka nas Gospodin, po zagovoru Blažene Djevice Marije i sv. Pija
X., sačuva u vjernosti njegovom pozivu, kako bismo u svetosti života
mogli biti sredstvo u njegovim rukama, da svjetlo Tradicije ponovno
obasja Crkvu i podari svoj božanski mir čitavom svijetu.
U
ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
