4.
veljače 2019. su u Abu Dhabiju papa Franjo i veliki imam Al Azhara,
Ahmad Al-Tayyeb, potpisali dokument o „Ljudskom bratstvu za
svjetski mir i zajednički život“. Deklaracija započinje u ime
Boga koji, ako mora biti Bog zajednički svima, ne može biti ništa
drugo osim muslimanskog Alaha. Bog kršćana je doista jedan u
naravi, ali trojstven u različitim osobama: Otac, Sin i Duh Sveti.
Još od vremena Arija i nakon toga, Crkva se bori protiv
antitrojstvenika i deista koji poriču ili zapostavljaju ovo
otajstvo, koje je za kršćanstvo najveće. Islam ga, naprotiv,
odbacuje s užasavanjem, kao što izjavljuje sura o ,,autentičnom
bogoštovlju“: ,,On, Bog, je jedan! Bog, vječni! On ne rađa, niti
je bio rođen, i nitko mu nije jednak!” (Kur'an, 112, 2, 4).
No
u Deklaraciji iz Abu Dhabija, čast se ne iskazuje ni Bogu kršćana
ni Bogu islama, već svjetovnom božanstvu, ,,ljudskome bratstvu”,
,,koje obuhvaća sve ljude, ujedinjuje ih i čini ih jednakima”.
Ovdje se ne radi o ,,duhu Asiza” – koji u svom sinkretizmu ipak
priznaje primat religijske dimenzije u odnosu na sekularističku –
nego o afirmaciji ravnodušnosti. Ni u jednoj točci ne spominje se
zapravo temeljna metafizika vrijednosti mira i bratstva, ali se
stalno na njih aludira. Kada dokument utvrđuje da ,,pluralizam i
raznolikost religija, boja kože, spola, rase i jezika Bog želi u
svojoj mudrosti, kroz koju je stvorio ljudska bića”, ne ispovijeda
ekumenizam koji je osudio Pio XI. (1928.), nego religijski
indiferentizam koji je osudio Lav XIII. u enciklici Libertas (20.
lipnja 1888.), koju definira kao ,,doktrinarni sustav koji naučava
da je svatko slobodan ispovijedati religiju koja mu se sviđa, pa čak
i ne ispovijedati nijednu”.
U
deklaraciji iz Abu Dhabija kršćani i muslimani podvrgavaju se
temeljnom načelu slobodnoga zidarstva, pri čemu vrijednosti slobode
i jednakosti francuske revolucije trebaju pronaći svoju sintezu i
postignuće u sveopćem bratstvu. Ahmad Al-Tayyeb, koji je zajedno s
papom Franjom sastavio tekst, nasljedni je šeik Bratovštine sufija
Gornjega Egipta, a u islamskom svijetu je Al Azhar, sveučilište na
kojemu je on rektor, obilježeno je promicanjem sufijskog ezoterizma kao
,,inicijacijskoga mosta” između istočnog i zapadnog slobodnog
zidarstva (usp. Gabriel Mandel, Federico II, il sufismo e la
massoneria, Tipheret, Acireale, 2013.).
Dokument
ustrajno i opetovano poziva ,,svjetske vođe kao i na arhitekte
međunarodne politike i svjetske ekonomije, intelektualce, filozofe,
vjerske ličnosti, umjetnike, medijske profesionalce te muškarce i
žene kulture iz svakoga dijela svijet“, da energično
rade na širenju ,,kulture tolerancije i zajedničkoga života u
miru”, izražavajući ,,čvrsto uvjerenje da nas autentični nauci
religija pozivaju da ostanemo ukorijenjeni u vrijednostima mira, da
branimo vrijednosti uzajamnoga razumijevanja, ljudskoga
bratstva i skladnoga suživota“. Te su vrijednosti, ističe se,
,,sidro spasenja za sve“. Tako ,,Katolička crkva i Al Azhar”
iziskuju da ,,ovaj dokument postane predmet istraživanja i
promišljanja u svim školama, sveučilištima i formacijskim
ustanovama, pomažući time obrazovati nove naraštaje da donose
dobrotu i mir drugima i da posvuda budu branitelji prava potlačenih
te najmanjih među našom braćom i sestrama”.
Dana
11. travnja je dokument iz Abu Dhabija u Santa Marti u Vatikanu
zaključen simboličkom gestom. Franjo se prostirao po tlu pred
trojicom muslimanskih vođa iz Sudana i poljubio im noge, moleći
mir. Ovu gestu treba prosuditi ne toliko po onome što utvrđuje:
podvrgavanje Crkve islamu, nego po onome što ona niječe:
Kraljevstvo našega Gospodina Isusa Krista. Onome koji predstavlja
Krista, u čije ime će se prignuti svako koljeno na nebu i na zemlji
(Filipljanima 2, 10), moraju ljudi i narodi iskazati čast, a ne da
je on ikome iskazuje.
Riječi
Pija XI. iz enciklike Quas primas (1925.) rezoniraju: „Oh, kakva bi
sreća bila za nas, ako bi svi ljudi, pojedinci, obitelji i narodi,
htjeli da njima upravlja Krist! 'Onda će se uvelike', da
upotrijebimo riječi koje je prije 25 godina biskupima sveopće Crkve
uputio naš prethodnik, papa Lav XIII., 'izliječiti mnoga zla, onda
će zakon ponovno steći svoju prijašnju snagu, obnovit će se mir
sa svim svojim blagoslovima. Ljudi će staviti u korice svoje mačeve
i položiti svoje oružje kad svi slobodno priznaju i podlože se
Kristovoj vlasti i svaki jezik prizna da je Gospodin Isus Krist u
slavi Boga Oca”.
Gesta
koju je izradio papa Franjo u Santa Marti također niječe uzvišeno
otajstvo: utjelovljenje, muku i smrt našega Gospodina Isusa Krista,
jedinoga Spasitelja i Otkupitelja čovječanstva. Poričući ovo
otajstvo, poriče se spasenjsko poslanje Crkve, koja je pozvana
evangelizirati i civilizirati svijet. Hoće li Amazonska sinoda koja
će se održati sljedećega listopada biti nova faza u ovom
odbacivanju poslanja Crkve, koja je također odbacivanje poslanja
Kristova namjesnika? Hoće li papa Franjo kleknuti pred
predstavnicima urođeničkoga naroda? Hoće li ih zamoliti da prenesu
Crkvi svoju plemensku mudrost koju nose?
Ono
što je sigurno je da je tri dana kasnije, 15. travnja, katedrala
Notre Dame (rječita slika Crkve) buknula u plamen koji je proždirao
toranj, ostavljajući temelj netaknutim. Ne znači li to da, unatoč
kolapsu na samom vrhu Crkve, njezina božanska struktura traje, i da
je ništa neće moći uništiti?
Tjedan
dana kasnije su drugi događaji uzdrmali katoličko javno mnijenje.
Niz terorističkih napada, potaknutih sljedbenicima te iste religije
kojoj se papa Bergoglio podložio, pretvorili su Vazam uskrsnuća u
dan muke za sveopću Crkvu, s 310 mrtvih i više od 500 ranjenih. Čak
i prije nego što je progutala tijela, vatra je progutala iluzije
onih katolika, koji pljeskom i gitarama pjevaju aleluju, dok Crkva
doživljava svoj Veliki petak i Veliku subotu.
Neki
bi mogli prigovoriti da bombaši u Šri Lanci, čak i ako su bili
muslimani, ne predstavljaju islam. Ipak, čak ni imam Al Ahzara, koji
je potpisao dokument o miru i bratstvu, ne predstavlja sav islam.
Papa Franjo, s druge strane, sigurno predstavlja Katoličku Crkvu.
Ali koliko dugo?
Nema
istinskoga bratstva izvan nadnaravnog, koje ne dolazi od odnosa među
ljudima, nego od Boga (1 Solunjanima 1,4). Na isti način nema mira
izvan kršćanskoga mira, budući da je izvor istinskoga mira Krist,
utjelovljena Mudrost, koji je ,,propovijedao
mir vama, koji ste bili daleko, i mir onima, koji su bili blizu”
(Efežanima, 2, 17). Mir je dar od Boga, koji je čovječanstvu donio
Isus Krist, Sin Božji i vladar Neba i Zemlje. Katolička Crkva koju
je On osnovao je vrhovni posjednik mira, budući da je ona čuvar
istine i mira utemeljena na istini i pravdi.
Neomodernizam,
ukorijenjen u samom vrhu Crkve, propovijeda lažni mir i lažno
bratstvo. Ali lažni mir u svijet donosi rat, kao što lažno
bratstvo donosi raskol, što je rat unutar Crkve. Sv. Luigi Orione
dramatično je sve to predvidio 26. lipnja 1913. godine: ,,Modernizam
i polumodernizam ne mogu se nastaviti – prije ili kasnije to će
biti protestantizam ili raskol u Crkvi koji će biti najstrašniji
što ga je svijet ikada vidio” (Spisi, sv. 43, str. 53).
Roberto
de Mattei, Corrispondenza Romana, 1. svibnja 2019.