Vatikanist
Edward Pentin objavio je 10. lipnja 2019. u National Catholic
Register dokument od osam stranica u kome dva kardinala i tri biskupa
Rimu potvrđuju osporavani katolički nauk, u ovim vremenima
,,doktrinarne pomutnje i dezorijentacije u životu Crkve”,
kao što su sami izrazili. Petorica potpisnika su: kardinal Raymond
Burke, pokrovitelj Malteškog vojnog reda, pomoćni biskup Astane u
Kazahstanu, Schneider, kardinal Janis Pujats, umirovljeni nadbiskup
Rige u Latviji i kazahstanski nadbiskupi Tomaš Peta iz Astane i Jan
Pawel Lenga, umirovljeni biskup Karagande.
Deklaracija
se najprije bavi osnovama vjere. Prvi članak govori da se izrazi
,,živa tradicija”, ,,živo učiteljstvo”,
,,hermeneutika kontinuiteta” i ,,razvoj
nauka” moraju shvatiti u smislu Prvoga
vatikanskoga, tj. kao homogenoga razvoja dogme. Drugim riječima, Koncil se mora tumačiti u svjetlu tradicije.
Drugi
članak odbacuje dogmatski relativizam koji je osudio Prvi vatikanski
sabor.
Tekst
nastavlja s Vjerovanjem. Treći članak osuđuje utilitaristički i
sekularizirani pojam vjere, nastao nakon Drugoga vatikanskoga sabora.
Pogrešno je reći ,,da se Bog proslavljuje načelno samom činjenicom
napretka u vremenitom i zemaljskom stanju ljudskoga roda”.
Četvrti
članak osvrće se na Nostra aetate, posebno kako ga je razvilo
Povjerenstvo za vjerske odnose sa židovstvom koje je povodom 50.
obljetnice koncilskoga teksta izjavilo: „To u praksi znači da
Katolička crkva ne vodi i ne promiče bilo kakvo posebno
institucionalno misijsko djelovanje prema židovima”. Dokument
petorice prelata precizno odgovara: ,,Nakon uspostave novoga i
vječnoga saveza u Isusu Kristu, nitko ne može biti spašen samo
poslušnošću Mojsijevom zakonu bez vjere u Krista kao pravoga Boga
i jedinoga Spasitelja čovječanstva” (Rim 3,28; Gal 2,16).
U
petom članku čak se, namjerno ili ne, cilja i na ,,svetog” Ivana
Pavla II. i njegov znameniti govor u Casablanci 1985., gdje je rekao:
,,Vjerujemo u istoga Boga, jednoga Boga, živoga Boga, Boga koji je
stvorio svijet i dovodi Njegova stvorenja do savršenstva”. U
članku stoji: ,,Muslimani i drugi koji nemaju vjere u Isusa Krista,
Boga i čovjeka, čak i monoteisti, ne mogu dati Bogu isto klanjanje
kao što kršćani čine”.
Šesti
članak govori: ,,Duhovnosti i religije koje promiču bilo koju vrstu
idolopoklonstva ili panteizma ne mogu se smatrati 'sjemenom' ili
'plodovima' božanske riječi, budući da su to obmane koje
sprečavaju evangelizaciju i vječno spasenje njihovih pristaša”.
Ta 'sjemena' spominju se u dva koncilska teksta (Ad gentes 11, Lumen
Gentium 17), sadržana su u enciklici Ivana Pavla II. Redemptor
hominis, a osobito u njegovoj Općoj audijenciji od 9. rujna 1998.:
,,'Sjemena istine' prisutna i aktivna u raznim vjerskim tradicijama
su odraz jedinstvene Božje riječi, koja 'prosvjetljuje svakoga
čovjeka koji dolazi na svijet'”.
Sedmi
članak o ekumenizmu glasi: ,,Istinski ekumenizam teži tome da
nekatolici uđu u to jedinstvo koje Katolička Crkva već neuništivo
posjeduje na temelju Kristove molitve, koju je zauvijek uslišao
njegov Otac: 'da budu jedno'” (Iv 17,11).
Članak
8.: ,,Pakao postoji i oni koji su osuđeni na pakao za bilo koji
neokajani smrtni grijeh, ondje su zauvijek kažnjeni božanskom
pravdom (vidi Mt 25,46). Ne samo pali anđeli, već su i ljudske duše
vječno proklete”, čini se da je jasno usmjeren na kardinala Hans
Ursa von Balthasara – i sve one koji su ga slijedili – koji su
tvrdili da pakao postoji, ali da je prazan.
Deveti
članak ove izjave je izravno i doslovno usmjeren na izjavu iz
dokumenta iz Abu Dhabija, koju su 4. veljače 2019. zajednički
potpisali papa Franjo i imam Al-Azhar, prema kojoj bi se Bogu sviđala
raznolikost religija: ,,Vjera u Isusa Krista, utjelovljenoga Sina
Božjega i jedinoga Spasitelja čovječanstva, jedina je religija
koju Bog želi. Pogrešno je, dakle, mišljenje koje govori da kao
što Bog pozitivno želi raznolikost muških i ženskih spolova i
raznolikost naroda, da on na isti način želi raznolikost religija”.
Što
se tiče članka 11., on se protivi poglavlju iz Dignitatis humanae:
„Dar slobodne volje kojom je Bog Stvoritelj obdario ljudsku osobu
daje čovjeku naravno pravo da bira samo dobro i istinito. Nijedno
ljudsko biće, dakle, nema naravno pravo uvrijediti Boga u odabiru
moralnoga zla grijeha, vjerske zablude idolopoklonstva, bogohulstva
ili lažne religije”.
Sljedeći
dio odnosi se na Božji zakon i ima za cilj heterodoksno učenje
Amoris laetitije kao i napade na život. Posebno je značajan članak
28. koji pobija promjenu koju je izvršio papa Franjo na br. 2267
Katekizma Katoličke Crkve, odbijajući smrtnu kaznu.
Konačno,
dio o sakramentima podsjeća na nauk o Misi, sakrament Pokore i
naglašava vjekovnu disciplinu svećeničkoga celibata.
Prokazati
zablude i njihove uzroke
Ova
važna izjava omogućuje uočiti da proučavanje sadašnjih zala
napreduje u smislu dovođenja u pitanje koncilskih prevrata. No to ne
zamjenjuje prodornu analizu nadbiskupa Marcela Lefebvrea, koji još
uvijek zaslužuje da bude poznat i da ga se ponovo proučava.
Jer
za razliku od utemeljitelja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.,
autori Izjave nikada se formalno ne vraćaju na uzrok: Drugi
vatikanski sabor i reforme koje su iz njega proizašle, kao i
postkoncilsko Učiteljstvo koje je njegov autentičan tumač. Doduše,
na tekstove i nauke Koncila implicitno se cilja, ali ih je tek naš
komentar izričito iznio na svjetlo.
Štoviše,
ovaj dokument sa svojim zaslugama, koje nisu male, izbjegava pitanje
autoriteta toga novoga Učiteljstva. Nadbiskup Lefebvre nije samo
analizirao, prokazivao ili davao izjave; on je utjelovio katolička
načela u svojim stavovima kao i u svojim postupcima. Konačno,
upravo zahvaljujući svojoj razboritosti i slobodnom govoru usred
koncilske oluje učinio je da danas takve izjave postanu moguće.
Radujmo se tome, nadajući se da će takve inicijative konačno
dovesti do zdrave reakcije na svim razinama Crkve.
Izvor:
fsspx.news
