Prije pola stoljeća papa Pavao VI. nametnuo je cijeloj Crkvi liturgijsku reformu u ime Koncila koji je tek bio završio.
Tako je bila rođena Misa II. vatikanskog. Nju su odmah odbacili dvojica kardinala i otada opozicija protiv nje nije oslabila. Ova tužna obljetnica prilika je da se pogleda na njezinu povijest.
Prije razmatranja liturgijske reforme Pavla VI. i nove Mise potrebno je pogledati povijest Rimskoga misala, budući da ova reforma tvrdi da je nastavak prošlosti. Povijesna perspektiva pomoći će u razumijevanju pogrešnosti ove tvrdnje.
Razvoj Rimskoga misala proteže se kroz nekoliko stoljeća. Iako su bitni elementi potrebni za ostvarenje svete Misne Žrtve uvijek bili prisutni, oni su bili postupno utkani u obrede koji omogućavaju njihovo razumijevanje i shvaćanje njihovog dubokog značenja.
Prva tri stoljeća
Tekstovi Novoga zavjeta govore o ustanovi svete Euharistije na večer Velikoga četvrtka. Ta pashalna gozba, nova Pasha, uspostavlja novi zavjet u predragocjenoj Krvi Kristovoj. Dan odabran za njezinu obnovu je nedjelja, dan Uskrsnuća. Didache s kraja prvoga stoljeća govori o ,,Gospodinovoj nedjelji”, a sveti Justin svjedoči o tome u drugom stoljeću.
Evanđeoski tekstovi spominju i ,,lomljenje kruha” što je bitan element ovog novog bogoštovlja, ispunjenje Gospodinove zapovijedi: ,,Ovo činite meni na spomen”. Knjiga Djela apostolskih pokazuje da se ova ceremonija obavlja u privatnim kućama: ,,U prvi dan sedmice, kad se skupismo da lomimo kruh” (Dj 20, 7).
Prve građevine rezervirane za bogoslužje pojavile su se prilično brzo, već u drugom stoljeću. Najstarija crkva pronađena je u Doura-Europosu na Eufratu; datirana je oko 232. U Rimu moramo pričekati do početka trećeg stoljeća kako bismo pronašli dokumentirane tragove kršćanskih vjerskih građevina. No, osim Prve apologije svetog Justina Mučenika (umro 165.), ovo razdoblje ne sadrži nikakve detalje o otkrivanju kršćanskog bogoslužja ili o molitvama. Evo dobro poznatog odlomka svetog apologa:
,,A na dan nazvan nedjeljom, svi koji žive u gradovima ili u državi okupljaju se na jedno mjesto te se čitaju zapisi apostola ili poslanice proroka, koliko to vrijeme dopušta; onda, kad čitatelj prestane, predstojnik daje verbalne upute i potiče na oponašanje tih dobrih stvari. Tada se svi zajedno dižemo i molimo, i kao što smo prije rekli, kad se naša molitva završi, donose se kruh, vino i voda, a predstojnik na sličan način prikazuje molitve i zahvalnice, u skladu sa svojim mogućnostima, a zajednica potvrđuje to govoreći: Amen. Svakome se podijeli tako da svi primaju dioništvo u onome nad čime je izrečena zahvala, a onima koji su odsutni jedan dio odnose đakoni.”
Od 4. do 6. stoljeća
U četvrtom stoljeću vidi se kraj progona. Sada odobreno, kršćanstvo konačno može razviti svoje javno bogoštovlje u građevinama koje su za njega predviđene: to su prve bazilike. Iz toga razdoblja imamo dosta dokumenata o euharistijskom slavlju. Prema ovoj literaturi, čini se da je najstarija i jedina anafora kojom se služilo u Rimu bio Rimski kanon. Dakle otada je postojalo jedinstvo u rimskoj euharistijskoj liturgiji.
Misa je započela pripremom za žrtvu s čitanjima, psalmima, pjevanjem himana i homilijom na kojoj su bili prisutni katekumeni. Uslijedilo je slavlje rezervirano za vjernike s prikazanjem, pjevanjem Sanctusa, Kanonom, lomljenjem hostije i Pričesti. Introit je dodan u 6. stoljeću. Kyrie eleison bio je preuzet iz grčke liturgije već u četvrtom stoljeću. U isto vrijeme, Gloria je prešla iz božanskog oficija – recitacije psalama – u Misu. Od šestog stoljeća nadalje potvrđuje se da su u Rimu postojala samo dva čitanja: poslanica i evanđelje.
Predslovlje prije Kanona vrlo je staro, prije četvrtog stoljeća; po njemu slijedi Sanctus. Obred lomljenja hostije događao se na kraju Kanona, za vrijeme pjevanja Agnus Dei. Pater noster koji je slijedio prema grčkom običaju, uveo je sveti Grgur Veliki kao zaključak Kanona. Libera nos nakon Pater noster poznat je iz svih liturgija. Poljubac mira uslijedio je nakon lomljenja. Pričest je bila s posvećenim kruhom i kaležom, a da se ne zna koji je bio točan način podjele. Nakon blagoslova đakon je otpjevao Ite missa est da otpusti vjernike.
Od 6. do 11. stoljeća
Od sv. Grgura Velikog, pape od 590. do 604., do sv. Grgura VII. (1073.-1085.), dogodila se evolucija koja se u osnovi sastojala od uvođenja elemenata uzetih iz franačke liturgije. Galija je primila od Rima vjeru, kao i njegovu liturgiju. No, određeni stupanj frankofikacije rimske liturgije doveo je do toga da je Rimski misal usvojio posebne tradicije vlastite francuskom području.
Karlo Veliki i njegovi učenjaci bili su u velikoj mjeri zaslužni za ovu hibridizaciju. Dok su u franačkom kraljevstvu nametali rimske običaje, mjesni su doprinosi bili brojni. U to vrijeme procvjetao je gregorijanski koral.
Gregorijanska reforma koju je poduzeo sv. Lav IX. (1002.-1054.), a dovršio Urban II. (1088.-1099.), pod utjecajem papa germanskoga podrijetla, uvela je rimsko-franačke knjige u sam Rim, dodajući rimske elemente. Centralizacija koja je proizašla iz gregorijanske reforme definitivno je utvrdila tako obogaćenu rimsku liturgiju.
Liturgijske knjige iz 13. stoljeća, preci tridentskih knjiga, izvedene su iz ovog dvostrukog pokreta hibridizacije: uvođenja franačkih elemenata u rimskom karolinškom razdoblju i dodavanjem rimskih elemenata u rimsko-franačkom, tijekom gregorijanske reforme.
Ono što proizlazi iz ispitivanja dostupnih liturgijskih rukopisa je velika opća sličnost ovih obreda s tridentskim obredom. Ipak postoje mnogi sekundarni obredi koji se razlikuju ovisno o mjestu. Ali uvijek postoji redovita briga za liturgijsko jedinstvo. To proizlazi iz dužnosti čuvanja pravovjerja, ali i želje da se izbjegne preveliko širenje posebnosti koje bi se brzo moglo pretvoriti u anarhiju.
Izvor: fsspx.news
