Tijekom homilije za proslavu blagdana Gospe od Guadalupe u bazilici sv. Petra, 12. prosinca 2019., papa Franjo izgovorio je [...]
prijezirne riječi prema naslovu kojeg Tradicija Crkve daje Mariji.
Čak i ako se ne radi o svečanom ili čak redovnom naučavanju, stvar je poprilično sablažnjiva: Kristov namjesnik je zapanjujućom ležernošću, pokretom ruke obrisao naslov Marije Suotkupiteljice. To je odbacivanje bezbožno jer se radi o ustaljenoj predaji koju je preuzelo i razvilo nekoliko papa, njegovih prethodnika, barem prije Drugog vatikanskog.
Papinska homilija
Franjo je, govoreći bez bilješki ali prema dobro utvrđenom planu, objasnio nekoliko naslova koji se dodjeljuju Mariji. Navodi ih tri: Žena – ili Gospa – Majka i Učenica. Na kraju će dodati „mestizu“ (žena miješane rase, nap. prev.), osvrćući se na činjenicu da se slika Gospe od Guadalupe prema uobičajenom tumačenju pojavljuje s crtama mlade mestize.
Za Papu samo ovi naslovi dopiru do bitnih obilježja, dok su mnogi drugi, poput onih koji su navedeni u lauretanskim litanijama, više odraz pučke pobožnosti. S druge strane, on odlučno odbacuje naslov suotkupiteljice: ,,Budući da je bila vjerna svome Učitelju, koji je Njezin Sin, jedini Otkupitelj, Ona za sebe nije nikada htjela uzeti išta od svog Sina. Nikada se nije predstavila kao Suotkupiteljica”.
Na kraju ove homilije, održane uoči pedesete obljetnice svoga svećeničkoga ređenja, Franjo dodaje: „Kad nam netko dolazi s pričom da bismo trebali proglasiti ovu ili onu dogmu, nemojmo se pogubiti u besmislicama”. Takav je prijevod Zenita, tiskovne agencije bliske Svetoj Stolici. Još jedno web mjesto na engleskom jeziku istoga usmjerenja prevodi: ,,nemojmo se pogubiti u budalaštinama”. Izvornik na španjolskom – ne nos perdamos en tonteras – točno prevodi: nemojmo se pogubiti u budalaštinama.
Stoga je jasno da bi Papa koji bi želio proglasiti Presvetu Djevicu Suotkupiteljicom upao u „budalaštine“, izraz koji na odgovarajući način prevodi njegovu misao.
Suotkupiteljska uloga Djevice Marije
Dovoljno je konzultirati bilo koji pretkoncilski traktat o mariologiji da bismo shvatili važnost pojma suotkupiteljske uloge koja se punih pet stoljeća u teološkoj misli primjenjivala na Blaženu Djevicu Mariju. Sami pape poticali su teologe kao i vjernike na bolje razumijevanje ovoga naslova naše Nebeske Majke. Dovoljno se u to uvjeriti prisjećajući se papinskih riječi, od Pija IX., Pape Bezgrešnoga Začeća, do Pija XII., Pape slavnog Gospinoga Uznesenja.
Pio IX.
U buli Ineffabilis Deus, kojom je 1854. proglasio dogmu o Bezgrešnom Začeću, papa Pio IX. piše: „Dakle, baš kao što je Krist, Posrednik između Boga i čovjeka, uzeo ljudsku narav, izbrisao je pismo uredbe koja je stajala protiv nas i trijumfalno ga privezao na križ, tako da je najsvetija Djevica, sjedinjena s njim najintimnijom i neraskidivom vezom, bila s njim i kroz njega vječno u neprijateljstvu sa zlom zmijom te ju je najpotpunije pobijedila i tako joj satrla glavu svojim bezgrješnim stopalom”. Ako se riječ Suotkupiteljice i ne pojavljuje, pojam i njezina stvarnost su jasno izraženi.
Lav XIII.
Nekoliko tekstova pape Lava XIII. također izražavaju ovaj nauk. Tako u enciklici Supremi apostolatus officio (1883.): „I uistinu Bezgrješna Djevica, izabrana za Majku Božju i time povezana s Njime u čovjekovom spasenju, ima sa svojim Sinom veću povlasticu i moć nego je to ikoji čovjek ili anđeosko stvorenje ikada steklo ili ga ikada može steći”.
U enciklici o krunici, Jucunda semper (1894.), isti papa naučava: „Stajala je kraj križa Isusovog njegova Majka, koja je u čudu ljubavi, da bi nas tako mogla primiti kao svoje sinove, velikodušno prikazala božanskoj pravednosti svoga vlastitoga Sina te je u srcu s Njime umrla, probodena mačem tuge”.
U apostolskoj uredbi Ubi primum (1898.) upućenoj Bratovštini Krunice: „Kad smo najprije, tajnim planovima božanske Providnosti, promaknuti na Petrovu stolicu... Naš se um odjednom okrenuo velikoj Majci Božjoj, koja je bila suradnik u djelu čovjekova otkupljenja”.
Napokon, u enciklici Adjutricem populi (1895.), Lav XIII. daje najcjelovitiji izraz ovoga suotkupljenja, povezujući ga s Marijinim sveopćim posredovanjem: „Iz nebeskog je prebivališta, Božjom odredbom, započela bdijeti nad Crkvom, da bi nam pomogla i bila nam bliska kao naša Majka; tako da bi Ona koja je bila tako blisko povezana s otajstvom ljudskoga spasenja, bila jednako povezana s raspodjelom milosti koje će za sva vremena poteći iz otkupljenja”.
Sveti Pio X.
Ovaj sveti papa također je posvijestio nauk o suotkupljenju u svojoj poznatoj enciklici Ad diem illum (1904.), prigodom 50. obljetnice proglašenja dogme o Bezgrešnom Začeću: „A iz tog zajedništva volje i patnje između Krista i Marije, Ona je zaslužila da postane najvrijednijom Obnoviteljicom izgubljenoga svijeta (Eadmeri Mon. De Excellentia Virg. Mariae, c. 9) i Raspodjeliteljicom svih darova koje nam je naš Spasitelj stekao svojom smrću i krvlju.” Sveti Papa je dakle istaknuo vezu između suotkupljenja i sveopćega posredovanja.
Tijekom pontifikata ovog slavnoga pape, dekret Svetog oficija od 26. lipnja 1913. pohvalio je ,,običaj dodavanja Isusovom imenu, ime njegove Majke, naše Suotkupiteljice, Blažene Djevice Marije”. Ista je kongregacija 22. siječnja 1914. odobrila oprost za molitvu u kojoj se Marija naziva „Suotkupiteljicom ljudskoga roda“.
Benedikt XV.
On opet jasno govorio o ovom nauku u svom apostolskom pismu Inter sodalicia od 22. ožujka 1918.: „Združujući se s mukom i smrću svoga Sina, trpjela je kao da od nje umire… kako bi se zadovoljila božanska pravda; koliko god je mogla, žrtvovala je svoga Sina na način da se može s pravom reći da je s Njime otkupila ljudski rod. Upravo iz tog razloga sve vrste milosti koje crpimo iz riznice otkupljenja dolaze do nas, da tako kažemo, iz ruku žalosne Djevice."
Pio XI.
Moramo najprije citirati njegovo pismo Explorata res (2. veljače 1923.) u kojem upućuje ovu lijepu pohvalu nebeskoj Majci: „Neće doživjeti vječnu smrt, onaj tko će na poseban način u svom posljednjem trenutku uživati pomoć Blažene Djevice. To mišljenje crkvenih naučitelja, potvrđeno osjećajem kršćanskoga naroda i dugogodišnjim iskustvom, temelji se prije svega na činjenici da je žalosna Djevica sudjelovala s Kristom u djelu Otkupljenja”.
No prije svega, on je prvi papa koji je upotrijebio izraz Suotkupiteljica (Coredemptrix). U svojoj poruci hodočasnicima u Lourdes za obljetnicu Otkupljenja izrekao je ovu molitvu: „O Majko pobožnosti i milosrđa, koja si kao Suotkupiteljica stajala uz svoga najslađega Sina te trpjela s Njim kad je izvršio ljudsko otkupljenje na žrtveniku Križa... sačuvaj u nama, molimo te, iz dana u dan dragocjene plodove Otkupljenja i tvoje samilosti” (29. travnja 1935.).
A u obraćanju hodočasnicima u Vicenzi (30. 11. 1933.) jasno je poručio: „Iz naravi svoga djela Otkupitelj je trebao sa svojim djelom povezati Majku. Iz tog razloga je nazivamo naslovom Suotkupiteljica”.
Pio XII.
Anđeoski pastir više je puta opisao činjenicu Marijina suotkupljenja, čak i ako se tom riječi ne služi. Primjerice, u enciklici Mystici corporis (1943): „Konačno je Marija, trpeći svoje neizmjerne boli s dušom punom snage i pouzdanja, više od svih kršćana istinska Kraljica mučenika, te je dovršila ono što je nedostajalo Kristovim patnjama... 'za Tijelo koje je Crkva' (Kol 1,24)”.
Ako se pojam Suotkupiteljice ne nalazi u peru ovog Pape, nauk je tu uz svu moguću jasnoću i razvoj. Prosudimo po tome citat iz enciklike Ad caeli Reginam (1954.), o Marijinom kraljevanju:
,,U ostvarenju ovog djela otkupljenja, Blažena Djevica Marija bila je najuže povezana s Kristom... baš kao što je i Krist, jer nas je otkupio, posebnim naslovom naš Gospodin i Kralj, tako je i Blažena Djevica (naša Kraljica), zbog jedinstvenog načina na koji je sudjelovala u našem otkupljenju, dajući mu vlastitu narav, slobodno ga prikazujući za nas, jedinstvenom željom i prošnjom i aktivnim interesom za našim spasenjem”.
Neviđena bezbožnost
Odbacivanje naslova Blažene Djevice, posebno onih Suotkupiteljice i Posrednice, ima svoje porijeklo u modernom ekumenizmu. Već kad je 1950. proglašena dogma o Uznesenju Blažene Djevice Marije, modernisti su bili pogođeni, vidjevši u njoj novu prepreku na putu približavanja protestantima.
Na Drugom vatikanskom saboru koncilski oci jednostavno su izbrisali shemu pripremljenu o Presvetoj Djevici da joj ne bi dali previše važnosti i učinili je jednostavnim poglavljem Lumen gentiuma, konstitucije o Crkvi. Koncil je priznao Marijine naslove poput Odvjetnice, Pomoćnice, pa čak i Posrednice, proglasio ju je Majkom Crkve, ali bila je prisutna sklonost minimalizmu.
Taj se trend nastavio kod svih postkoncilskih papa. No, Franjina homilija nesumnjivo je najjasnije očitovanje tog odbacivanja Tradicije i tog prezira koji su modernistički teolozi, poput o. Yvesa Congara, izražavali blago, a on se odsada pod kupolom sv. Petra može izražavati glasno.
Izvor: fsspx.news
