P
ismo čitatelja objavljeno u novinama: Laber-Zeitung i Straubinger Tagblatt, 20. siječnja 2020. (str. 30):
Kremiranje radi podzemnih voda
O zaštiti podzemnih voda: gotovo svakodnevno upozorava se u svim medijima o zaštiti podzemnih voda. Kao glavni uzrok onečišćenja podzemnih voda je poljoprivreda.
Pitam se zašto se kritički ne ispituje zaostala i zastarjela kultura sahrane u zemlju? Zahvaljujući medicinskom napretku, upravo u posljednjim godinama naših života upumpava nas se lijekovima. O tome ima li to smisla u posljednjih nekoliko tjedana našega života, ovdje nećemo raspravljati. Kod ukopavanja u zemlju ovi toksini tijekom višegodišnjeg procesa raspadanja odlaze u podzemne vode te se moraju filtrirati u zahtjevnim postupcima za pročišćavanje.
Hvala Bogu, sve više rodbine bira kremiranje svojih pokojnika. U gradu gotovo 70 %, a na selu je već premašen broj od 50 % u korist ovoga higijenskoga načina ukopa.
Prema našem kršćanskom vjerovanju, nakon svoga posljednjeg daha duša kreće prema Bogu. Kako je tijelo pokopano, nebitno je za njezin dolazak u nebo (ili u pakao). Stoga bi bilo potrebno zbog podzemnih voda dati prednost kremiranju. Svatko tko se odluči za ukop u zemlju treba snositi znatno veće troškove.
Peter Kießl, 94315 Straubing
Odgovor (za naše vjernike): Pravo djelo uništenja
Izlaganjima gospodina Kießla o kremiranju trebamo se odlučno suprotstaviti. Kako ostaci većine lijekova kod mladih i starih odlazi u podzemne vode, u skladu s tim razmišljanjima trebalo bi uopće zaustaviti opskrbu lijekovima. Prema njegovim razmišljanjima, trebalo bi uvesti i porez na povećanu emisiju Co2 tijekom kremiranja.
Ali pogledajmo dublje: ljudsko tijelo pripada osobi s duhom-dušom. I tako se na posljednjem času oni ponovno ujedinjuju na vječnu slavu ili se isključuju iz nje, odnosno idu u vječnu kaznu. Ali već u kršćanskom životu tijelo također sudjeluje u posvećenju duše: krsna voda teče djetetovom glavom i tako dopire do duše, ulje na čelu je znak potvrde, sveta pričest se prvo stavlja na jezik itd. Nije uzalud sv. Pavao rekao: ,,Ili ne znate, da je tijelo vaše hram Duha Svetoga, koji je u vama?“ (1 Kor 6,19). Iz poštovanja svećenik pokojnika kadi i škropi blagoslovljenom vodom. Kao što se zrno pšenice polaže u zemlju, tako i tijelo nakon smrti. S druge strane, kremiranje je stvarno djelo uništenja. Kršćanin se u konačnici teži suobličiti sa svojim božanskim Učiteljem, prije svega iznutra, ali i izvana, a tijelo Kristovo tri dana je počivalo u krilu zemlje.
Kremiranje su promicali i još uvijek ga promiču neprijatelji Crkve, koji žele izraziti da ne vjeruju u nastavak života nakon smrti. Iako danas u pojedinačnim slučajevima kremiranja to nije slučaj, njihov porast na šokantan način pokazuje slabost, čak i gubitak vjere i kršćanskoga poštovanja.
Odgovor za novine (objavljeno 29. siječnja 2020.): Pravo djelo uništenja
Izlaganjima gospodina Kießla o kremiranju trebamo se odlučno suprotstaviti. Kako ostaci većine lijekova kod mladih i starih odlazi u podzemne vode, u skladu s tim razmišljanjima trebalo bi uopće zaustaviti opskrbu lijekovima. Prema njegovim razmišljanjima, trebalo bi uvesti i porez na povećanu emisiju Co2 tijekom kremiranja.
S druge strane, prema judeo-kršćanskoj tradiciji tijelo je nositelj nematerijalne duše te se nakon smrti polaže u zemlju poput zrna pšenice, dok kremiranje predstavlja istinsko djelo uništenja.
Kremiranje se promicalo i još uvijek se promiče u krugovima koji time žele izraziti da ne vjeruju u život nakon smrti. Iako danas u pojedinačnim slučajevima kremiranja to nije slučaj, njihov porast na šokantan način pokazuje slabost, čak i gubitak vjere, kršćanskoga poštovanja i prodor materijalističkoga svjetonazora.
p. Franz Schmidberger, Zaitzkofen
