Kremiranje radi zaštite okoliša?

P

ismo čitatelja objavljeno u novinama: Laber-Zeitung i Straubinger Tagblatt, 20. siječnja 2020. (str. 30):

Neprestano žrtvovanje ljudi preko pobačaja! - Propast Zapada

Oni žrtvovahu Molohu

Sveto pismo pripovijeda da je kralj Moabaca, koje je opsjedao Izraelski kralj, na zidinama zaklao svoga sina prvenca da tako izmoli pomoć (2 Kralj 3,27). Neotkupljeno, pretkršćansko poganstvo poznaje dječju žrtvu. Djecu se žrtvovalo idolima. Osobito je to surovo bilo kod Feničana i Kanaanaca.

Oni su poznavali kumira imenom Moloh. U čast ovome kumiru načinjen je željezni kip. Imao je obličje čovjeka s bikovskom glavom i raširenim rukama. Unutrašnjost je se kipa zagrijavala vatrom tako da bi se željezo usijalo. Na ruke kipa potom bi se stavljalo novorođenčad koja su uz strašnu vrisku umirala u velikim mukama.

Što bi se dogodilo kad bi i danas netko opet zahtijevao žrtvovanje Molohu? Moralo bi mu se reći: svake se godine diljem svijeta na isto tako okrutan način smakne 50 milijuna djece još prije nego nešto se rode! Spaliti ih da umru u mukama ili ih raskomadati kliještama, koja je razlika?

Naravno, čini se to iz drugih pobuda. To je odluka roditelja da ne žele dijete. Jer bi se zbog njega trebali nečega odreći, jer bi se onda izgubio neki oblik zemaljskog blagostanja. Pobačena se djeca žrtvuju na oltaru sebeljublja. Oltar vlastitog EGA onoga koji svoj život u toj mjeri želi ostvariti da se žrtvuje život drugoga.

Ali to je bio slučaj i kod poganskih žrtava kumirima: uglavnom je bila posrijedi kiša ili plodnost. Željelo se postići nešto za SEBE, a poradi toga se žrtvovalo život DJETETA. Stoga pobačaj u najvećoj mjeri ima protukršćanske, sotonske razmjere. To je sveudiljna ljudska žrtva 'prosvijećenog' 21. stoljeća. Najveća je razlika prema poganskim dječjim žrtvama kumirima da su djeca onda bila rođena, a danas nerođena. No masakrirati dijete u majčinoj utrobi još je okrutnije jer time mjesto života postaje mjestom smrti.