N
adbiskup Carlo Maria Viganò, bivši apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama, dao je povodom pandemije korona virusa nekoliko intervjua u kojima nije oklijevao da dovede u pitanje koncilske zablude, kao što je to hrabro činio već nekoliko mjeseci.Daleko od toga da gleda samo dramatične učinke, rimski prelat ide sve do uzroka i osuđuje ekumenizam, novu liturgiju, otvorenost svijetu i biskupsku kolegijalnost.
Ekumenizam se Bogu ne dopada
Biskup Viganò osvrnuo se 7. travnja 2020., odgovarajući na pitanja vatikanista Alda Marije Vallija, na ekumenizam koji promiče II. vatikanski: „Ako to nepoštovanje [pape koji je za Marijin naslov suotkupiteljice u prosincu 2019. izjavio da je „besmislica“] proizlazi iz želje da se ugodi krivovjernicima, to je otežavajuća okolnost, a ne izgovor; doista, rekao bih da ako ekumenizam uključuje obeščašćenje Djevice i prešućivanje katoličkih istina da bismo udovoljili onima koji su u krivu, imamo dodatne dokaze da se ekumenizam Bogu ne dopada”.
„Želim naglasiti još jedan vidik: poricanje dogmi i teoloških istina, čak i onih koje nisu svečano definirane, povlači za sobom krajnje destruktivne posljedice, jer Istina – a to je sam Bog – ne može imati dijelove koji bi se mogli žrtvovati. Ako se netko dotakne naizgled marginalne dogme u odnosu na trojstvene ili kristološke dogme, onda se dotiče cijele doktrinarne građevine. A podsjećam vas da smo, osim strahota marijanskoga križanja (papa je 12. prosinca također za Djevicu Mariju izjavio da je „mješanka“), čuli i zablude o samom Kristovom božanstvu, prikriveno insinuirane u intervjuima u notornim antikatoličkim novinama [s Eugenijom Scalfarijem, utemeljiteljem La Repubblice].”
„Što se tiče odvratne Pachamame, jasno je da je u toku postupna zamjena Majke Božje Majkom Zemljom, iz poštovanja prema globalističkoj i ekološkoj religiji. Neka budu vrlo oprezni kada se rugaju Djevici: uvrede koje Gospodin oprašta kada su nanesene Njemu, On ne oprašta ako imaju za predmet Njegovu Presvetu Majku.”
U istom intervjuu nadbiskup Viganò prokazuje novu liturgiju i pričest na ruku: „A moramo razumjeti i da je lišavanje sakramenata i Mise po svijetu dodatna kazna za našu nevjeru, za svetogrđa koja se svakodnevno događaju u našim crkvama po ravnodušnosti tolikih Božjih službenika, za oskvrnuće koje proizlazi iz pričesti na ruku, za nemar u bogoslužjima. Spokojan i čist glas liturgije zamijenjen je vulgarnom i profanom vikom. Kako se možemo nadati da će naša molitva biti ugodna Nebu?”
Treća fatimska tajna
21. travnja biskup Viganò dao je intervju portugalskoj stranici Dies Iræ gdje je spomenuo treću fatimsku tajnu i povezao je s Drugim vatikanskim saborom: „Oni koji su pročitali treću tajnu jasno su rekli da se njezin sadržaj odnosi na otpadništvo crkvenih ljudi, koje je započelo upravo početkom 1960-ih i dostiglo je tako očitu fazu da je danas mogu prepoznati laički promatrači. Ovo gotovo opsesivno inzistiranje na temama koje je Crkva oduvijek osuđivala, poput vjerskog relativizma i indiferentizma, lažnog ekumenizma, maltuzijanske ekologije, homo-hereze i imigracije, koje se nalaze u Deklaraciji iz Abu Dabija, ispunjava plan koji su osmislile tajne sekte prije više od dva stoljeća.”
Upitan o nedavnom stvaranju povjerenstva za ispitivanje ženskih đakonisa, nadbiskup Viganò je odgovorio: „Sveti redovi se ne mogu nikada mijenjati u svojoj biti. Napadi na svećeništvo oduvijek su bili u središtu djelovanja heretika i njihovih nadahnuća i razumljivo je da je to tako: naštetiti svećeništvu znači uništiti svetu Misu i svetu Euharistiju kao i cijelo sakramentalno zdanje. Među zakletim neprijateljima svetih redova su, naravno, nenadmašni modernisti – oni koji od 19. stoljeća razmišljaju o Crkvi bez svećenika ili sa svećenicima i svećenicama. Te iluzije, koje su predoznačili neki predstavnici modernizma u Francuskoj, pojavile su se suptilno na Koncilu, s pokušajem da se insinuira da postoji izvjesna jednakovrijednost između ministerijalnoga svećeništva, proizašloga iz svetih redova, i općega svećeništva vjernika, koje proizlazi iz krštenja. Značajno je da je, upravo igrajući na kartu ovoga ciljanoga nerazumijevanja, na reformu liturgije utjecala i doktrinarna zabluda iz Lumen Gentiuma, čime je zaređeni svećenik sveden na jednostavnoga predsjedatelja zajednicom. Naprotiv, svećenik je alter Christus, ne [samo] po popularnom nazivu, već po ontološkom suobličenju Velikom Svećeniku, Isusu Kristu, koga mora oponašati svetošću svoga života i potpunom odanošću, koju predstavlja i celibat.”
Pa uperuje prstom na takozvani pastoralni oportunizam: „Ovaj [novi] pristup dogmama Crkve potvrđuje nepobitnu činjenicu: papa Bergoglio usvojio je takozvanu teologiju situacije, prema kojoj su teološka mjesta činjenice ili slučajne stvari: svijet, priroda, ženski lik, mladi... Ta se teologija ne temelji na nepromjenjivoj i vječnoj Božjoj istini, već naprotiv, polazi od spoznaje ograničavajuće nužnosti fenomena [društva] da ponudi odgovore koji zadovoljavaju očekivanja suvremenoga svijeta.”
Nadalje, bivši apostolski nuncij osuđuje usklađivanje Crkve sa suvremenim globalizmom, što je omogućeno otvaranjem modernome svijetu koje je zagovarao Drugi vatikanski sabor. Stoga on vidi da sadašnja Crkva „čini sebe duhovnom rukom novoga svjetskoga poretka i braniteljem sveopće religije. U tom smislu koncilska revolucija najprije je trebala srušiti baštinu Crkve, njenu tisućljetnu Tradiciju – iz koje je crpila vlastitu životnost i autoritet kao Mistično Kristovo Tijelo – potom se riješiti predstavnika stare hijerarhije, i tek se nedavno počela bez pretvaranja predstavljati onakvom kakva želi biti.”
Na vrlo izravno pitanje: „Koje biste točke II. vatikanskoga ispitali?”, nadbiskup Viganò odgovorio je potičući na potpuni zaborav Koncila: „Mislim da ne nedostaje uglednih ličnosti koje su problematične točke Koncila pokazale bolje nego što ja mogu. Neki vjeruju da bi bilo manje komplicirano i svakako pametnije slijediti praksu Crkve i Papa koja je primjenjena na Pistojsku sinodu: čak je i tamo bilo nešto dobro, ali zablude koje je sadržavala smatrali su svi dovoljnima da padne u zaborav.” – Podsjetimo se, međutim, da je biskupijska sinoda iz Pistoje (1786.), na kojoj su se razvile jansenističke i jozefinističke teze, bila predmet precizne i argumentirane osude pape Pija VI. u buli Auctorem Fidei od 28. kolovoza 1794.
Na kraju razgovora rimski prelat daje razloge i sredstva za očuvanje nade: „Crkva će ponovno zasjati sjajem svoga Gospodina nakon ovoga strašnoga i vrlo dugoga Vazmenoga trodnevlja. No iako je molitva svakako ključna, ne smijemo se ustezati da bijemo dobar boj svjedočeći hrabrom borbenošću pod zastavom Kristova križa... Nemojmo se dati zastrašiti! Nemojmo dopustiti da se čep tolerancije stavlja na one koji žele navijestiti Istinu! Molimo Djevicu Mariju da naš jezik hrabro naviješta Kraljevstvo Božje i Njegovu pravdu.”
Talijanska biskupska konferencija
Kolegijalnost rastvara vlast biskupa
29. travnja nadbiskup Viganò dao je intervju vatikanistu Marcu Tosattiju. Osudio je kolegijalnost odgovornu za šutnju mnogih biskupa čija se vlast nad njihovim biskupijama rastvorila unutar Talijanske biskupske konferencije (CEI):
Pitanje: Mnogi vjernici i svećenici osjećaju se napuštenima i nezbrinutima od strane Talijanske biskupske konferencije i biskupa [suočenih s vladinom zabranom javnih Misa].
Odgovor: „Trebalo bi razjasniti, kako bi se izbjegli nesporazumi, da Biskupska konferencija nema nikakvu vlast nad biskupima, koji imaju potpunu vlast upravljanja u svojoj biskupiji, u jedinstvu s Apostolskom Stolicom. A to je još važnije nakon što smo shvatili da je CEI bila previše podložna talijanskoj vladi, ili bolje rečeno, kojom talijanska vlada upravlja.”
„Biskupi ne bi trebali čekati da im entitet bez ikakve vlasti govori što trebaju činiti: na svakom je od njih odlučiti kako postupiti, s razboritošću i mudrošću, kako bi se vjernicima osigurali sakramenti i slavljenje Mise. I svaki od njih to može učiniti, a da ne mora pitati Biskupsku konferenciju ili državu, čija vlast završava na ulazu u naše crkve te se ondje mora zaustaviti.”
„Nečuveno je ako bi talijanska biskupska konferencija nastavila tolerirati takvu zlouporabu, koja narušava božansko pravo Crkve, krši državni zakon i stvara vrlo ozbiljan presedan. A vjerujem da je izjava objavljena u nedjelju navečer [26. travnja] dokaz sporazuma vodstva talijanskoga episkopata ne samo o sredstvima nego i o ciljevima koje ova vlada predlaže.”
„Troma tišina CEI-e i gotovo svih pojedinih ordinarijata otkriva da je to situacija besprimjerne podređenosti državi te vjernici i svećenici to s pravom doživljavaju kao situaciju u kojoj su prepušteni samima sebi. Najizrazitiji primjeri bili su skandalozni prekidi služenja Misa od strane policije, sa svetogrdnom arogancijom koja je trebala dobiti momentalan i vrlo snažan prosvjed od strane Državnoga tajništva. Talijanski veleposlanik trebao je biti pozvan k Svetoj Stolici i trebalo mu je predstaviti oštar protest protiv ozbiljnoga kršenja Konkordata od strane vlade, a Sveta Stolica je trebala obavijestiti talijansku vladu da će iskoristiti svoje pravo na povlačenje apostolskoga nuncija iz Italije ako nezakonita odredba vlade ne bude povučena.”
A biskup Viganò obraća se izravno svojim kolegama u biskupstvu: „Ne dopustite da slobode Crkve budu ograničene izgovorom o navodnoj epidemiji! Ne dopustite to ni od države ni od CEI! Gospodin će od vas zatražiti da date račun za duše koje umiru bez sakramenata, za grešnike koji se nisu uspjeli pomiriti s Njim, zbog činjenice da ste učinili to da je, prvi puta nakon Konstantinovoga edikta [iz 313.], vjernicima bilo zabranjeno dostojno slaviti Uskrs. Vaši svećenici nisu plašljivi: oni su herojski svjedoci i trpe od proizvoljnih zapovijedi koje ste im dali. Vjernici vas preklinju: ne ostanite gluhi na njihov vapaj!”
Pitanje: Ovo su riječi za koje se čini da pozivaju na neposlušnost crkvenoj vlasti prije nego građanskoj.
Odgovor: „Poslušnost je usmjerena prema istini i dobru, jer je u suprotnome sluganstvo. Došli smo do tako zatupljene savjesti da više ne shvaćamo što znači 'svjedočiti za Istinu': mislimo li da će nas Gospodin suditi po tome jesmo li bili poslušni caru kada to znači neposlušnost Bogu? Nije li kršćanin obvezan prigovorom savjesti, čak i na poslu, kada ono što se od njega traži krši božanski zakon? Kad bi se naša vjera temeljila samo na poslušnosti, mučenici se ne bi morali suočiti s mukama na koje ih je građanski zakon osudio: bilo bi dovoljno da se pokore i spale zrnce tamjana pred carevim kipom.”
Na optužbe da „stvara razdor“ nadbiskup Viganò je odgovorio: „Jedinstvo u vjeri i ljubavi temelji se na spasenju duša, a ne na njihovoj šteti: 'govori' koje je dao CEI nisu dovoljni, kao ni nasmijani papinski sastanci s premijerom gdje mu je iskazao popustljivu suradnju koja otkriva povlađivanje. Navještaj istine nužno 'stvara razdor', jer se istina protivi zabludi baš kao što se svjetlo protivi tami. Stoga nam je Gospodin rekao: 'Mislite li, da sam došao donijeti mir na zemlju? Ne, kažem vam, nego razdor.’ (Lk 12, 51).”
Izvor: fsspx.news
