P
osljednja enciklika pape Franje, nazvana Fratelli tutti, već je izazvala neke komentare, ali zanimanje za nju nije postalo sveopće – daleko od toga. Razlog tome je nesumnjivo zabrinutost zbog vijesti o zdravstvenoj situaciji i američkim političkim zbivanjima koja su privukla pozornost. Ali njezin sadržaj ima određene povezanosti s tim događajima.Kao prvi korak, moramo se zaustaviti na trećoj točci enciklike koja zahtijeva da je pomno razmotrimo. Tu se Papa poziva na poznatu zgodu iz života sv. Franje Asiškoga, njegov posjet sultanu Malik-el-Kamilu u Egiptu. Franjo daje sljedeće tumačenje:
„To putovanje, poduzeto u vrijeme križarskih ratova, dodatno je pokazalo širinu i veličinu njegove ljubavi, koja je nastojala zagrliti sve. Franjina vjernost svome Gospodinu bila je srazmjerna njegovoj ljubavi prema braći i sestrama. Nezabrinut za poteškoće i opasnosti, Franjo je otišao ususret sultanu s istim stavom koji je usadio svojim učenicima: ako se nađu ‘među Saracenima i drugim nevjernicima’, bez da se odriču svoga identiteta, ne bi se trebali ‘upuštati u izlaganja ili rasprave, nego biti podložni svakome ljudskome stvorenju radi Boga’.“
Prvo pravilo male braće
Citat je preuzet iz onoga što je postalo poznato kao „Prvo Pravilo male braće“. To je zapravo drugo Pravilo koje je napisao sv. Franjo. Tekst prvoga pravila je izgubljen.
Papin citat preuzet je iz 16. poglavlja pod naslovom: „O onima koji idu Saracenima i drugim nevjernicima“. Sv. Franjo na početku određuje da „tko god bi od braće htio, po božanskom nadahnuću, ići među Saracene i druge nevjernike, neka ide s dopuštenjem svoga poslužitelja i sluge”.
Utemeljitelj nastavlja: „Međutim, braća koja onamo idu mogu se među njima [nevjernicima] ponašati na dva duhovna načina. Koja su to dva načina? „Jedan od načina je ne voditi rasprave ili prepirke; ali neka budu ‘podložni svakom ljudskom stvorenju radi Boga’, a ipak priznajući se da su kršćani”. Ovdje prepoznajemo citat iz enciklike.
Sveti utemeljitelj nastavlja: „Drugi je način da, kada vide da je Bogu ugodno, navješćuju Riječ Božju kako bi oni mogli povjerovati u svemogućega Boga: Oca i Sina, i Duha Svetoga, Stvoritelja sviju, našega Gospodina, Otkupitelja i Spasitelja Sina, te da ih se pokrsti i učini kršćanima, jer, ‘ako se čovjek ne rodi nanovo iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje’”.
Kraj poglavlja utvrđuje ono što prethodi. On inzistira na propovijedanju: „Neka im govore ove i druge stvari koje su Bogu ugodne, jer Gospodin kaže u Evanđelju: ‘Svatko tko me prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima’; i: ‘onaj tko se postidi mene i mojih riječi, njega će se postidjeti Sin Čovječji kada dođe u veličanstvu svome, svoga Oca i svetih anđela’”.
Svetac ovo poglavlje završava posljednjim razmatranjem: „I neka se sva braća, ma gdje god bila, sjete da su predala sami sebe i svoja tijela našemu Gospodinu Isusu Kristu i da bi se zbog ljubavi prema Njemu trebali izložiti vidljivim i nevidljivim neprijateljima, jer Gospodin kaže: ‘Tko god izgubi svoj život radi mene, spasit će ga’ u vječnome životu“. Ostala poglavlja to samo dalje komentiraju.
Riječ sv. Franje iskrivljena
Iz čitanja ovoga poglavlja prvoga pravila sasvim je jasno da sv. Franjo ne namjerava razdvojiti dva stava koja opisuje, nego ih uzajamno ujediniti. Nije pitanje: ili živjeti kao kršćanin usred nevjernika i ništa drugo ili propovijedati Isusa Krista. Ali prvi se stav može zauzeti dok smo u iščekivanju da drugi postane moguć ili čak obvezan u ispovijedanju vjere.
Dokaz za to daje sam tekst kao i inzistiranje sv. Franje na propovijedanju i na potpunome daru samoga sebe sve do mučeništva, ako je riječ o prenošenju puta spasenja strancima.
Krnji citat iskrivljuje misao o svecu. Također se zaboravlja da je sv. Franjo želio otići u Egipat da obrati sultana ili da umre za vjeru, kao što to potvrđuje životopis svetoga utemeljitelja koji je napisao sv. Bonaventura. Ovdje se nadnaravna ljubav i apostolsku revnost svodi na jednostavnu „ljubav“ koja želi „obuhvatiti sve ljude“.
Kraj treće točke enciklike zaključuje se kako slijedi: „U kontekstu vremena to je bila izvanredna preporuka. Impresionirani smo da je prije oko osamsto godina sv. Franjo tražio da se izbjegavaju svi oblici neprijateljstva ili sukoba i da se pokaže ponizna i bratska ‘podložnost’ onima koji nisu dijelili njegovu vjeru.”.
Ono što nas može dojmiti je što vidimo potpuno slamanje misionarskoga poticaja sv. Franje i čitamo praktično nijekanje njegovoga pravila iz pera pape koji je želio uzeti njegovo ime. To sravnjivanje i iskrivljivanje provlačit će se kroz cijeli tekst enciklike.
Izvor: fsspx.news
