Koncilski pape i poganstvo

T

ijekom svog nedavnog putovanja u Kanadu papa Franjo sudjelovao je u poganskim obredima i nosio indijansku perjanicu, izazvavši priličnu pomutnju. 

Koza gospodina Seguina

Piramida mira i sloge u Astani

S

vi ujedinjeni u ovoj gesti „sklada“, prema riječima Velikog meštra, predsjednik su Kolegija časnih meštara Umbrije i Vijeća časnih meštara Ternija.

Promišljanja o enciklici Fratelli tutti (I.)

P

osljednja enciklika pape Franje, nazvana Fratelli tutti, već je izazvala neke komentare, ali zanimanje za nju nije postalo sveopće – daleko od toga. 

Nouvelles de Chrétienté: prema novoj svjetskoj religiji?

J

edan od članaka u izdanju Nouvelles de Chrétienté za broj svibanj-lipanj 2020. postavlja pitanje je li antiglobalizam zavjera.

Pogled unatrag na skandal s Pachamamom

Nedavni skandali sa Sinodom o Amazoniji izazvali su reakcije. Zgoda s kipićima idola koji se častio u glavnom gradu kršćanstva govori puno toga.

Njihovo postavljanje u Vatikanskim vrtovima 4. listopada 2019., pred Papom i njegovom najužom pratnjom, moglo je izazvati samo šok. Upriličena je procesija, ples, napravljeno je malo svetište u kome su se plešuće povorke štovatelja Pachamame vidljivo prostrle oko dva drvena kipa koja predstavljaju gole trudne žene – a da ne spominjemo prisutnost faličnog lika koji leži na svojim leđima. Ovaj egzotični događaj nije bio samo folklorni prikaz, već je simbolizirao „plač amazonske zemlje i domorodačkih naroda“ te nastojao odati počast mjesnoj, pradavnoj i primitivnoj kulturi te duhovnoj baštini toga kraja PRIJE dolaska Evanđelja. Drugim riječima, počast poganskoj kulturi sa svojim obredima, vjerovanjima i idolima.

Njezini su obredi, uključujući i one fetišističke, odjednom postali poštovani. Njezina primitivna i tjelesna uvjerenja postala su legitimni put Sinode i zajedno s njom cijele Crkve. Njezini grubi i užasni idoli postali su predmet svih naklonosti. Karabinjeri su ih morali izvlačiti iz rijeke nakon što ih je hrabra duša bacila u Tiber.

,,Naša katolička vjera danas“: problem vjerske slobode, ekumenizma i kolegijalnosti

Donosimo sljedeće nastavke iz serije ,,Naša katolička vjera danas“ koji govore o problemu tri revolucionarna načela koja su vodila Drugi vatikanski sabor po uzoru na francusku revoluciju (sloboda, jednakost i bratstvo): vjerska sloboda, kolegijalnost i ekumenizam.

Jedina prava religija

Draga moja braćo,

Ako postoji neki određeni dan na koji crkvena liturgija utvrđuje našu vjeru, onda je taj dan blagdan Presvetoga Trojstva. U časoslovu koji je ujutro morao izmoliti, svećenik je trebao psalmima prvoga časa dodati Vjerovanje sv. Atanazija. To je vjerovanje koje utvrđuje jasno, spokojno, ali savršeno ono što smo dužni vjerovati u vezi Presvetoga Trojstva, a također i u vezi božanstva i čovještva našega Gospodina Isusa Krista.

Doista, sva je naša vjera sažeta u našemu vjerovanju u Presveto Trojstvo i u našega Gospodina Isusa Krista, Boga koji je postao čovjekom. Cijelo naše vjerovanje, koje ćemo za nekoliko trenutaka pjevati, usredotočeno je na određeni način na samu osobu našega Gospodina Isusa Krista. On je taj koji je naš Bog, On je naš Spasitelj. Po Njemu ćemo ući na Nebo. On je vrata ovčinjaka, On je put, istina i život. Nema drugog imena na zemlji po kojem možemo biti spašeni – evanđelja nam sve to govore.

Stoga kada našu vjeru napadaju sa svih strana, moramo se čvrsto i nepokolebljivo toga držati. Ne smijemo nikada prihvatiti da može biti bilo kakvog kompromisa u ispovijedanju naše vjere. Mislim da se tu nalazi drama koju proživljavamo u zadnjih deset, možda petnaest godina. Ta drama, ta tragična situacija kroz koju prolazimo, leži u zahtjevima da ne ispovijedamo našu vjeru sa sigurnošću: da smo kroz lažni ekumenizam na neki način dostigli točku da stavljamo sve religije na istu razinu, da dajemo svim religijama ono što se naziva 'jednaka prava'. To je tragedija jer je sve to potpuno suprotno istini Crkve.

Mi vjerujemo da je Gospodin Isus Krist naš Bog, naš Spasitelj, naš Otkupitelj. Mi vjerujemo da samo Katolička Crkva ima istinu i tako izvodimo prave zaključke, poštujući u našim osobnim životima religiju koju je ustanovio naš Gospodin Isus Krist. Jer ako su ostale religije posve spremne priznati da mogu postojati druga vjerovanja i druge vjerske skupine, mi to ne možemo učiniti. Zašto to druge religije priznaju? Jer su te religije ustanovili ljudi, a ne Bog. Našu svetu i voljenu religiju je utemeljio sam Bog, naš Gospodin Isus Krist.

Kako katolički prosuditi papu Franju i patrijarha Irineja?

U listu Hrvatski tjednik objavljen je 16. svibnja 2019. članak p. Marka Tilošanca koji daje osvrt na nedavnu izjavu pape Franje o postupku kanonizacije bl. Alojzija Stepinca u svjetlu trenutne crkvene krize kao i duhovnih obilježja tzv. pravoslavlja – istočnoga raskolništva. Tekst članka prenosimo u nastavku.

Nedavni događaji oko posjeta pape Franje Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji uzburkali su duhove u našim domoljubnim i vjerničkim krugovima kojima je na srcu lik i djelo bl. Alojzija Stepinca. Onima koji su bolje upućeni u suvremena zbivanja u Katoličkoj Crkvi, dobro je poznato da to nije slučajnost jer gotovo da nema putovanja ili javnog nastupa pape Franje koji ne bi izazvao kontroverze. No nas Hrvate posebno smeta kada se relativiziraju osobnosti koje nam predstavljaju ideale, koje su ostavile neizbrisivi pečat u našoj nacionalnoj duhovnoj, moralnoj, kulturnoj prošlosti. Jedna od njih je zasigurno lik i djelo bl. Alojzija Stepinca, koji stoji kao ,,najveći prelat Katoličke Crkve“, kako ga je bio nazvao papa Pio XII. On stoji kao simbol borbe za prava Crkve i našega naroda usred jugokomunističkoga terora – svjedočanstva za koje je položio i svoj život. Iako mu vjernički puk iskazuje svoje najdublje štovanje i time očituje želju da bude uzdignut na čast oltara u cijeloj Crkvi – proglašen svetim, čini se da papa Franjo pokazuje drukčije sklonosti. Osnivanje mješovitoga katoličko-pravoslavnoga povjerenstva da bi se navodno ispitao Stepinčev lik i djelo, poznavateljima crkvenih i društvenih prilika odmah se pokazalo kao vrlo sporan potez koji samo može dovesti do potkopavanja općenitog duhovnog stanja. Da su takva pribojavanja opravdana pokazao je daljnji razvoj stvari, u koji spada nedavna papina izjava i želimo zato pogledati u pozadinu da bismo vidjeli kako uistinu trebamo ocijeniti papin potez o osnivanju spomenutoga povjerenstva, kao i posljedice koje su odatle proizašle.

U zdravo orijentiranim domaćim obavijesnim izvorima mogli smo se susresti s više raščlambi ovoga problema, kojima ipak nedostaje dublje perspektive da bi se ispravno sagledala problematika. U osvrtu na stanje unutar Srpske pravoslavne crkve uglavnom se zadržava pogled na društvenim i političkim očitovanjima ove vjerske zajednice, dok nedostaje onaj pravi vidik na duhovne pretpostavke iz kojih ovo prethodno proizlazi. Isto to vrijedi i za trenutno stanje unutar Katoličke Crkve, gdje se dominantno usmjerenje proizašlo iz smjernica Drugoga vatikanskoga sabora prosuđuje također iz društvenih i političkih obilježja, a premalo se vodi računa o teološkim postavkama koje uvjetuju društveno djelovanje. Želimo zato ovdje zaviriti malo dublje i promotriti doktrinarna obilježja (srpskoga) pravoslavlja, kao i modernoga – progresivističkoga usmjerenja unutar Katoličke Crkve te uvidjeti koliko su ove dvije pojave međusobno povezane na primjeru aktualnih kontroverzi.

Je li Dokument o ljudskome bratstvu zamagljivanje očiju?

Sadržaj ovoga dokumenta s katoličkoga gledišta predstavlja ozbiljan problem. Iako to nije nauk Učiteljstva, tj. ono što papa naučava kao vrhovni pastir, dokument sadrži izraze koje katolička vjera ne može prihvatiti. Pogledajte naš članak ,,Od utopije do krivovjerja”.

A i s muslimanskog stajališta je također jasno da veliki broj sljedbenika Muhameda ne može prihvatiti ovaj tekst.

Tko je Ahmed el-Tayeb?

Važno je prije svega shvatiti da veliki imam Al-Azhara, koji je potpisao dokument s papom Franjom, ne predstavlja mnogo za islam. On je zaposlenik egipatske vlade, vlada ga je imenovala i dužan je slijediti određenu vladinu politiku. On nije čak jednoglasno prihvaćen ni na sveučilištu kojim upravlja, a još manje u muslimanskome svijetu.

Ne smijemo zaboraviti da jedan čovjek ne predstavlja islam na način na koji papa predstavlja Katoličku Crkvu. Štoviše, islam je podijeljen na mnoge različite grane – najvažniji su šiiti i suniti – škole, tendencije ili tumačenja. Dokument potpisan 4. veljače 2019. dakle zapravo samo predstavlja stajalište čovjeka koji ga je potpisao i njegovih bliskih sljedbenika.

A ruke su mu vezane. Ne može si priuštiti ustupke u određenim točkama, koje bi na nj privukle gnjev njegovih vjernika.

Granice teksta namijenjenoga zapadnome svijetu

Nekoliko primjera iz teksta bit će za to dovoljno.

Zaborav sinagoga

,,Zaštita mjesta bogoslužja – hramova, crkava, džamija – je dužnost koju religije jamče”. Pojam ,,hramovi” može se primijeniti na protestantsko ili čak pogansko mjesto bogoslužja, kao što su budizam ili šintoizam. Ali ona se obično ne primjenjuju na sinagogu... Ova riječ neobično nedostaje u dokumentu i to iz dobroga razloga: vrlo malo muslimana bi je na tome mjestu toleriralo.

Dokument o ljudskome bratstvu – od utopije do krivovjerja

Papa Franjo je 4. veljače 2019. god. potpisao dokument o „Ljudskome bratstvu za mir u svijetu i suživot“ s velikim imamom Sveučilišta Al-Azhar u Kairu. Dok se prizivalo Božje ime, Isus Krist se ne spominje. Katolička Crkva bi htjela udružiti snage „s muslimanima Istoka i Zapada” za izgradnju svijeta koji će služiti ljudskome bratstvu i sveopćemu miru. To je utopija koja vodi propasti katoličanstva.

Tragovi Sillona

U uvodu se pozivaju „sve osobe koje vjeruju u Boga i u ljudsko bratstvo, da se ujedine i surađuju“. Ovaj poziv na rad za ostvarivanje ljudskoga bratstva „čuvajući stvaranje i cijeli svemir i podržavajući sve osobe“ sličan je Sillonu Marca Sangniera (1873.-1950.) kojega je 1910. godine osudio papa Pio X.

Bila je to ogromna utopija u kojoj su pod uzvišenim pojmovima „ljudskoga dostojanstva, slobode, pravde i bratstva“, moderni novotari na čelu sa Sangnierom pokušavali obnoviti Crkvu i izgraditi novo čovječanstvo. Pozivali su na rađanje novoga svijeta u kojem je pogrešno shvaćanje bratstva, utemeljeno na nejasnome i lažnome shvaćanju ljudskoga dostojanstva, zamijenilo istinsku ljubav koja se temelji na vjeri. Sveti papa Pio X. smatrao je to propašću katoličanstva:

,,Ali još su čudnije, šokantnije i istodobno žalosne drskost i neozbiljnost ljudi koji se nazivaju katolicima i sanjaju o preoblikovanju društva pod takvim uvjetima te da se na zemlji, preko i izvan okvira Katoličke Crkve, uspostavi 'vladavina ljubavi i pravde', s radnicima koji dolaze sa svih strana, iz svih religija i bez religije, s vjerovanjima ili bez njih, sve dok se odriču onoga što bi ih moglo podijeliti – svojih vjerskih i filozofskih uvjerenja, i sve dok međusobno dijele ono što ujedinjuje – 'velikodušni idealizam i moralne snage koje izvlače iz bilo kojega izvora'.

Kada uzmemo u obzir snage, znanje i nadnaravne kreposti koje su potrebne za uspostavu kršćanskoga grada, patnje milijuna mučenika, svjetlo koje su dali crkveni oci i naučitelji, žrtve svih junaka kršćanske ljubavi, moćnu hijerarhiju određenu na Nebu, potoke božanske milosti – sve to izgrađeno, povezano i prožeto životom i duhom Isusa Krista, Božje Mudrosti, Riječi koja je postala čovjekom – kada razmislimo, kako kažem, o svemu tome, zastrašujuće je vidjeti nove apostole koji željno pokušavaju učiniti nešto bolje uzajamnom razmjenom nejasnog idealizma i građanskih vrlina.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 87 (travanj 2017.)

Lutherova osobna prosudba niječe potrebu za nadnaravnim autoritetom i onemogućava jedinstvo u istini.

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Prije pet stotina godina Martin Luther se pobunio protiv Crkve, povlačeći za sobom trećinu Europe – to je vjerojatno najveći gubitak koji je Katolička crkva morala pretrpjeti tijekom svoje povijesti, nakon istočnog raskola 1054. Time je milijune duša lišio sredstava potrebnih za spasenje, udaljujući ih time ne od jedne vjerske organizacije među ostalima, nego od jedine Crkve koju je osnovao naš Gospodin Isus Krist, čiju je on nadnaravnu stvarnost nijekao kao i potrebu za spasenjem. On je potpuno iskrivio vjeru, čije je temeljne postavke odbacio, a to su Sveta Misna Žrtva, stvarna prisutnost u Euharistiji, svećeništvo, papinstvo, milost i opravdanje.

U temeljima njegove misli, koja i danas obilježava cjelokupni protestantizam, je osobna prosudba. Ovo načelo niječe potrebu za nadnaravnim i nepogrešivim autoritetom koji se može nametnuti nad osobnim prosudbama i odlučiti u raspravama među onima koje treba voditi na putu u Nebo. Ovo načelo, koje oni izričito priznaju, jednostavno čini nemogućim čin nadnaravne vjere, budući da se ona temelji na podvrgavanju razuma i volje Istini koju je Bog objavio i koju Crkva autoritativno naučava.

Osobna prosudba kao načelo ne samo da čini nadnaravnu vjeru, koja je put spasenja, nedostižnom (,,Onaj tko ne vjeruje, osudit će se” - Mk 16, 16), nego također onemogućuje jedinstvo u Istini. Tako se za protestante u načelu postavlja nemogućnost postizanja vječnog spasenja i jedinstva u Istini. Jer doista, od šesnaestog stoljeća umnažanje protestantskih sljedbi ne prestaje.

Tko ne bi pred tim tužnim prizorom razumio napore koje majčinski čini prava Kristova Crkva tražeći izgubljene ovce, tko ne bi pozdravio brojna apostolska nastojanja da se oslobode mnoge duše zarobljene u tom lažnom načelu koje zabranjuje njihov pristup vječnom spasenju? Ta briga za povratkom u jedinstvo prave vjere i istinske Crkve proteže se kroz stoljeća. Ona uopće nije nova; pogledajmo samo molitvu Velikog petka:

Molimo i za krivovjerce i raskolnike, da ih Bog i Gospodin naš izbavi od svih zabluda i udostoji se pozvati ih natrag k svetoj majci Crkvi, katoličkoj i apostolskoj.

Svemogući vječni Bože, koji sve spašavaš i nećeš, da itko pogine: pogledaj na duše zavedene đavolskom prijevarom; da se osvijeste zalutala srca, odbacivši svaku krivovjersku opakost, i obrate se k jedinstvu tvoje istine. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu.

Priopćenje Poglavara Francuskog distrikta FSSPX-a o zajedničkoj izjavi Pape i Luteranske crkve

Čitajući zajedničku izjavu koju je Papa objavio zajedno s predstavnicima Luteranske crkve u Švedskoj 31. listopada, povodom petstoljetne obljetnice Luterove pobune protiv Katoličke crkve, naša je tuga dosegla nove dubine.

Suočeni s pravom sablazni koju takva izjava predstavlja, u kojoj jedna za drugom slijede povijesne pogreške, teški napadi na propovijedanje katoličke vjere i lažnog humanizma, koji je izvor tolikih zala, mi ne možemo šutjeti.

Pod lažnim izgovorom ljubavi prema bližnjemu i želje za umjetnim i iluziornim jedinstvom, katolička vjera je žrtvovana na oltaru takvog ekumenizma koji spasenje duša dovodi u opasnost. Najveće zablude i Istina Gospodina našega Isusa Krista stavljaju se u ravnopravan položaj.

Kako možemo biti ,,duboko zahvalni za duhovne i teološke darove primljene kroz reformaciju", kad je Luther očitovao đavolsku mržnju prema Rimskom Prvosvećeniku, bogohulni prezir svete Misne Žrtve, kao i odbijanje spasonosni milosti Gospodina našeg Isusa Krista? On je također uništio nauk o Euharistiji odbijanjem Transupstancijacije, okrenuo je duše od Presvete Djevice Marije i zanijekao postojanje čistilišta.

Ne, protestantizam nije katoličanstvu donio ništa! On je uništilo jedinstvo kršćanstva, odvojivši cijele zemlje od Katoličke crkve, gurnuo duše u zablude, stavljajući njihovo vječno spasenje u opasnost. Mi katolici želimo da se protestanti vrate u jedno Kristovo stado, koje je Katolička crkva i molimo za tu nakanu.

U ovim danima kada slavimo Sve Svete, zazovimo sv. Pija V., sv. Karla Boromejskog, sv. Ignacija i sv. Petra Kanizija, koji su se herojski borili protiv protestantske hereze i spasili Katoličku crkvu.

Pozivamo vjernike Francuskog distrikta za molitvu i pokoru za Rimskog Prvosvećenika, kako bi ga naš Gospodin, čije je on namjesnik, mogao sačuvati od zabluda i sačuvati ga u Istini, čiji je čuvat.

Pozivam svećenike Distrikta da služe Misu zadovoljštine i organiziraju Svetu uru pred Presvetim Sakramentom i traže oprost za ove sablazni i mole našeg Gospodina da utiša oluju koja trese Crkvu, sada već više od pola stoljeća.

Pomoćnice kršćana, spasi Katoličku crkvu i moli za nas!

p. Christian Bouchacourt, Poglavar Francuskog distrikta Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Izvor: leportelatine.org

Opet nova sablazan s obzirom na koju se ne može šutjeti

U nedjelju 30. listopada jači udar potresa uništio je baziliku izgrađenu u Nursiji (Norcia) na rodnoj kući svetoga Benedikta, ostavivši uspravno samo pročelje. Fotografije koje pokazuju ovaj tužni događaj znakovite su i simbolične za kršćansku Europu čiji je sveti Benedikt zaštitnik, a koja niječe svoje korijene. A tako opet i crkvena hijerarhija koja se odriče sadržaja svoje vjere, skrivajući ruševine iza medijskog privida koji ne može prevariti one koji ljube Kristovu Zaručnicu i koji poznaju njezin nauk i povijest.

Posjet pape Franje u Švedskoj kako bi proslavio 500. obljetnicu Lutherove pobune koja je svojim zabludama prouzročila gubitak tisuća duša i izazvala ratove koji su godinama pustošili Europu, tome je jasna potvrda. Kako se može tvrditi da smo „duboko zahvalni za duhovne i teološke darove koje smo primili od Reformacije“, zahvaljujući Bogu za to, kako se dogodilo na ekumenskoj liturgiji u Lundu? Kako se može reći da su „luterani i katolici ranili vidljivo jedinstvo Crkve“ [1], a da se ne izda vlastita vjera?

Zahvaljivati Bogu za širenje krivovjerja u biti je pripisivati zlo samom Bogu, istinski svetogrdnim činom.

S obzirom na ovu novu sablazan, tko zna koju po redu, ne može se šutjeti, a to vrijedi osobito za one koji igraju veliku ulogu u crkvenoj hijerarhiji, jer tko šuti, prihvaća i postaje suučesnikom.

don Pierpaolo Maria Petrucci, poglavar Talijanskog distrikta FSSPX-a

Izvor: http://www.sanpiox.it/articoli/crisi-nella-chiesa/1886-un-ennesimo-scandalo-di-fronte-al-quale-non-si-puo-tacere

[1] Izjava katolika i luterana: http://it.radiovaticana.va/news/2016/10/31/firmata_a_lund_la_dichiarazione_congiunta_testo_integrale

Uz kršćanske mučenike današnjice

,,Peti susret u Asizu“ održat će se ovoga listopada, a predsjedat će mu naš Sveti Otac i na njemu će sudjelovati druge vjerske skupine. Na to možemo dati sljedeći odgovor:

Novi međureligijski susret na kojem će predsjedati papa Franjo održat će se u Asizu 27. listopada 2016. Naoružani stalnim naukom papa prije Drugog vatikanskog sabora, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. neće moliti s 400 predstavnika svjetskih religija koji će zazivati vjerovanja Muhameda, Bude, Konfucija i Kali pored onih koji ispovijedaju katoličku vjeru: Vjerujem u jednoga Boga, Oca Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina, Isusa Krista, Sina njegova jedinorođenoga, rođenog od Oca prije svih vjekova.

Bratstvo će moliti s onima i za one koji trenutačno prolaze progone zbog svoje vjernosti katoličkom Credu, za one kršćane umrle mučeničkom smrću u Egiptu, Siriji, Iraku, Nigeriji, Pakistanu, na Tajlandu, u Indoneziji, na Filipinima i drugdje.

Generalni kapitul Svećeničkog bratstva sv. Pija X. podsjeća u svojoj zaključnoj izjavi od 17. srpnja 2012.: ,,Ujedinjujemo se s drugim kršćanima koji prolaze progone u zemljama po cijelom svijetu, koji trpe za katoličku vjeru, često do smrti. Njihova krv, prolivena u jedinstvu s onom Žrtve na našim oltarima, znak je obnove Crkve u glavi i udovima, u skladu sa starom izrekom, ‘sanguis martyrum semen christianorum’.” (DICI, br. 259, 8. listopada 2012.)

Da bismo molili Boga za mir, bez bilo kakvog ekumenskog izjednačavanja ili međureligijske dvosmislenosti, Bratstvo sv. Pija X. preuzima riječi Zborne molitve svetkovine Krista Kralja koju je ustanovio Pio XI.:  ,, Svemogući vjekovječni Bože, koji si po svojem ljubljenom Sinu, Kralju cijeloga svijeta, htio sve obnoviti, dopusti milostivo, da se sve obitelji naroda, razjedinjene ranom grijeha, podlože njegovoj preblagoj vlasti“.

Izvor: sspx.org

Razlike između katolika i pravoslavaca

Donosimo odgovor na pitanje koje je nedavno postavila istaknuta katolička novinska agencija: u čemu je uopće razlika između katolika i pravoslavaca?

30. lipnja novinska agencija Catholic News Agency objavila je članak Carla Bundersona o dokrinarnim i teološkim nesuglasjima koja i dalje dijele katolike i pravoslavce. Članak objavljen nakon prošlotjednog Velikog sabora pravoslavnih crkava održanog na Kreti, ponajprije se usredotočuje na prigovore pravoslavnih kršćana na papinski primat. U nastavku donosimo isječak tog članka.

„Prvu i osnovnu teološko-ekleziološku razliku između katolika i pravoslavnih kršćana čini uloga rimskog prvosvećenika, odnosno pape. Na Zapadu je jedinstvo Crkve oduvijek bilo izraženo kroz jedinstvo s rimskim prvosvećenikom kao nasljednikom sv. Petra. Prvenstvo svetog Petra među ostalim apostolima u zapadnoj je Crkvi činio kamen temeljac, dok se na istoku sv. Petra, kao i njegove nasljednike, smatralo ''prvim među jednakima''.

Krivovjerje u Papinom međuvjerskom videozapisu?

Je li u novom videu pape Franje koji iznosi njegove molitvene nakane za novu godinu sadržano izričito krivovjerje? Komentar Johna Vennarija iz Catholic Family News o Papinom novom videozapisu: Molitvene nakane pape Franje za siječanj 2016.

Ali nije li on propovijedao izričito krivovjerje?

Franjin sablažnjivi međuvjerski videozapis

Katolici diljem svijeta zgražaju se najnovijim očitovanjem koncilskih zastranjenja. To je videozapis kojeg je objavio papa Franjo za svoje molitvene nakane za siječanj – panreligijsko slavljenje svih svjetskih religija u kojem Franjo poziva na dijalog i tvrdi da smo mi - članovi svake religije - svi "djeca Božja".[1]

Naravno, nema poziva na obraćenje nekatolika na jedinu pravu vjeru.

Video izaziva mnoge rasprave u društvenim medijima, katolici kritiziraju prezentaciju kao krivovjernu i modernističku. Ipak, jedan se možda dobronamjerni svećenik činio zbunjen svom tom zbrkom: "Žao mi je", rekao je, " koja je to izjava krivovjerna? Ne vidim nijednu izjavu u kojoj se tvrdi da su sve religije jednake (pluralizam)?"

Tu je ključ za razumijevanje onoga što je doista na djelu. Modernizam se rijetko koristi "preciznim izjavama koje su krivovjerne". Njegova metoda je praksa – novi način djelovanja koje se sukobljava s vjekovnim Učiteljstvom. Današnje međuvjerske aktivnosti daju dojam da su sve religije dovoljno dobre za spasenje, što je vjerojatno glavna vjerska zabluda našega vremena. Ljudi diljem svijeta vidjeli su Ivana Pavla II. i papu Benedikta XVI. na međuvjerskim molitvenim okupljanjima u Asizu, kako stoje rame uz rame s budistima, hindusima, rabinima, muslimanima, protestantima, i zaključuju da je bilo koja religija Bogu više ili manje prihvatljiva. To je vizualni izraz vjerske ravnodušnosti koja navodi duše na prihvaćanje krivovjernog nauka.

Samo jedan primjer: na dan smrti pape Ivana Pavla II., dobio sam telefonski poziv od mlade dame iz Novog Zelanda, obiteljske prijateljice. Radila je u situaciji u kojoj je surađivala s muslimanima i hindusima. Kad je rekla ovim nekatolicima, blago i s ljubavlju, da se moraju obratiti u jednu pravu Katoličku crkvu da bi spasili svoje duše, muslimani i hindusi su joj se smijali. "Vaš papa to ne vjeruje", nasmijali su se, misleći na Ivana Pavla II, "vaš papa to ne uči. Vaše papinske međuvjerske aktivnosti to ne prenose. Vaš Papa moli s Dalaj Lamom i hindusima. Vaš Papa posjećuje džamije i ljubi Kuran. Vi ste u raskoraku s vlastitim papom. Zašto bismo vas trebali slušati?"

Ovdje vidimo podizanje novih hetero-praksi iznad nauka, koji dovodi pojedinca do mišljenja na tragu krivovjernog nauka.

To je ista taktika koju su progresivci koristili na nedavnoj Sinodi - zagovarajući promjenu prakse primanja pričesti razvedenih i ponovno oženjenih, a zatim ponavljajući samo ono što bi najnaivniji prihvatili: "ali nismo promijenili nauk".

Zar nismo ništa naučili u proteklih 50 godina? Cijela revolucija II.vatikanskog se temelji na taktici uzvisivanja "pastorala" iznad "nauka", bez izričitog mijenjanja nauka, ali ipak stvarajući revoluciju u katoličkim stavovima.