S
ituacija s obredima sv. Pija V. i Pavla VI. opisana je u nedavnom motupropriju Traditionis custodes: nemogući suživot, čak i na razini liturgijskih načela.1. Papa Franjo svojim najnovijim motuproprijem Traditionis custodes od 16. srpnja utvrđuje da su „liturgijske knjige koje su objavili sveti pape Pavao VI. i Ivan Pavao II., u skladu s dekretima Drugoga vatikanskog sabora, jedini izraz lex orandi rimskog obreda“.
2. Različite reakcije iz pokreta Ecclesia Dei nije trebalo dugo čekati. Nesumnjivo, situacija svih onih koji, da bi bili privrženi tradicionalnoj liturgiji, nisu htjeli slijediti nadbiskupa Lefebvrea i Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u navodnom „raskolu“ ili u najmanju ruku u isto tako navodnoj „neposlušnosti“, može postati vrlo problematična.
To će se nesumnjivo dogoditi i u stvarnosti ostati vrlo uznemirujuće u očima svih onih čije razmišljanje prestaje na osobnom dobru pripadnika spomenutoga pokreta ili barem na neposrednim praktičnim posljedicama. U tom je pogledu karakterističan primjer poglavara Francuskoga distrikta Bratstva sv. Petra, koji u motupropriju pape Franje vidi „uvredljiv“ tekst, koji slabo plaća dosad uložene napore „poslušnosti“, čak dotle da govori kako se „Bratstvo sv. Pija X. na kraju bolje tretira od nas“.
3. Međutim, iako Papina inicijativa po svojim učincima izgleda obeshrabrujućom i štetnom, ona, ipak, nije iznenađujuća. Ona doista ima smisla. A mogli bismo se i upitati nije li bila neizbježna. Jer situacija dvaju obreda, onoga sv. Pija V. i Pavla VI., je uistinu onakva kako je opisana u nedavnom motupropriju Traditionis custodes: situacija nemogućega suživota na samoj razini liturgijskih načela.
Pored činjeničnih situacija i beskonačno promjenjivoga stanja, mirnoga ili konfliktnoga, koje se tiče ljudi, u osnovi postoji formalna doktrinarna suprotnost između Mise sv. Pija V. i novog obreda Pavla VI. Jer liturgija je teološko područje [1].
Jaz između dviju liturgija odgovara ponoru koji razdvaja dva shvaćanja Crkve i vjere. Nadalje, možemo izmjeriti opseg ovoga jaza ako pogledamo s kakvom se silom većina episkopata, svjesna svoje privrženosti Drugom vatikanskom, usprotivila inicijativi motuproprija Summorum pontificum: čak i ako u nakani Benedikta XVI. tradicionalni obred Crkve nije trebao isključiti novi obred, njegovo proširenje često se nije odobravalo.
A to je upravo zato što će, ponad čisto pravne neisključivosti, između dviju liturgija uvijek ostati nespojivost i doktrinarna isključivost. Dobre namjere konzervativnoga pape kao što je Benedikt XVI. slične su namjerama liberala: oboje potiču iluziju davanja prava državljanstva istini i zabludi.
Ali namjere avangardnoga pape poput Franje sasvim su drukčijeg značenja: jedan i jedini izraz lex orandi u njegovoj misli može biti samo novus ordo missae, isključujući Tradicionalnu Misu. I u tome je Franjo puno logičniji od Benedikta XVI., u skladu s pravilom da je zakon vjerovanja u temelju zakona molitve: lex orandi, lex credendi.
Ako je novo vjerovanje ono Drugoga vatikanskoga sabora, nova liturgija koja mu mora odgovarati može biti samo ona nove mise Pavla VI., a ne stare Mise koja je izraz suprotnog nauka, i to ne u samo jednoj točki Drugoga vatikanskoga.
4. To jasno znači, među ostalim posljedicama, da Tradicionalna Misa ne može biti predmet – ni za pravoga katolika privrženoga Tradiciji, ni za pravoga koncilaša privrženoga Drugom vatikanskom – osobnih sklonosti ili izbora motiviranog posebnim teološkim ili estetskim senzibilitetom.
Ne „preferiramo“ Tradicionalnu Misu pred novom misom, kao da je nova misa samo manje dobra ili manje ugodna. Doista, tradicionalni misni obred je potpuni i nužni izraz vjere Crkve, za razliku od novog obreda koji (prema riječima Kratkoga kritičkoga pregleda kardinala Ottavianija i Baccija) na zapanjujući način odstupa od njega kako u cijelosti, tako i u pojedinostima.
Tradicionalni obred zahtijeva privrženost svih katolika, koji se ne mogu ograničiti na to da ga smatraju predmetom osobnih preferencija iz razloga koji bi za ispovijest katoličke vjere bili izvanjski i koji ne bi isključili zakonitost i nutarnju ispravnost novoga obreda Pavla VI.
5. Neporecivo je da je motuproprij Benedikta XVI. od 7. srpnja 2007. htio proširiti mogućnost slavljenja stare liturgije i da se ona proširila bez presedana od 1969. godine.
No ovaj Papa, budući da je bio samo konzervativan, nije otišao toliko daleko da učini tradicionalni obred nužnim, redovnim i općim izrazom zakona molitve. Redovni izraz toga zakona ostao je zapravo novus ordo missae Pavla VI.
Benedikt XVI. samo je želio da za isti „lex orandi“ postoje dva izraza, od kojih bi jedan (onaj Mise sv. Pija V.) bio izvanredan u odnosu na drugi (onaj nove mise Pavla VI.) .
Benedikt XVI. stoga je u liturgiju Crkve unio nemogući dualizam biritualizma, dualizam nemoguć na samoj razini liturgijskih načela i zato je njegov motuproprij, ukratko rečeno, bio samo čin nemogućeg te iluzornog liberalizma, koji nije mogao zadovoljiti ni Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ni bezuvjetne zagovornike Drugoga vatikanskoga, jer su oboje privrženi svojim načelima.
Konzervativci različitih tendencija, među njima i pobornici pokreta Ecclesia Dei, vidjeli su ga kao providonosno sredstvo za usklađivanje svoje privrženosti liturgiji sv. Pija V. i svoje podložnosti nauku Drugoga vatikanskoga sabora. No sada ih je Franjina nedavna inicijativa podsjetila da im je ova nestabilna situacija postala moguća samo zahvaljujući sveukupnoj osobnoj i u konačnici strateškoj inicijativi konzervativnoga pape.
6. U skladu s time, katolik dostojan imena trebao bi osjećati iskrenu sućut: sućut koja nije samo žalost zbog teške prijetnje hoće li ovi konzervativci nastaviti služiti liturgiju sv. Pija V., nego i sućut koja je još više žalost zbog smrtonosne iluzije u kojoj se ti katolici izlažu opasnosti da ostanu zarobljenici vjere u mogućnost pomirenja stare liturgije i privrženosti Drugom vatikanskom saboru ili navodne „poslušnosti“ sadašnjoj hijerarhiji.
U svemu tome važno je, sa svim pastoralnim milosrđem koje bi nas trebalo voditi, pomoći ljudima da shvate prije svega da se Svećeničko bratstvo sv. Pija X., kao i Misa sv. Pija V., u sadašnjem stanju u Crkvu ne mogu predstavljati kao nedostatna opcija ili samo prigodna i privremena sklonost.
7. Franjina inicijativa mogla bi nam otvoriti oči, a ne samo srca.
Abbé Jean-Michel Gleize
[1] Neposredno prije objave motuproprija Benedikta XVI., dom Jean-Pierre Longeat napisao je u tekstu „Jedinstvo rimske liturgije u pitanju“ za novine La Croix u ponedjeljak, 23. listopada 2006. „Ordo missae iz 1969. provodi osobito teologiju dogmatske konstitucije [II. vatikanskoga] o Crkvi. Lumen gentium predstavlja Crkvu i kao Mistično Tijelo Kristovo i kao Božji narod ujedinjen u Kristovo ime... Želja da se u Latinskoj Crkvi potakne povratak na drugi teološki naglasak proširenjem Orda iz 1962. proizvest će vrlo duboke poremećaje u Božjemu narodu“.
