Christus Rex

O nezabludivosti kanonizacija koje je izvršio papa Ivan Pavao II.


Jer, ja se doduše mogu prevariti, ali koliko se može pratiti razvoj koncilske Crkve od Koncila do danas, čini se da ovi pape, kao papa Pavao VI. i papa Ivan Pavao II. nisu htjeli zahtijevati svoju nezabludivost, ni na Koncilu, a niti kod onih mjera koje su slijedile nakon Koncila.

Rekao bih da su se na određeni način pribojavali misliti na nezabludivost jer u to nisu vjerovali: nisu vjerovali u nezabludivost. To je posve jednostavno promišljanje, nije potrebno dugo o tome razmišljati, osobito što se tiče Ivana Pavla II.: formacija Ivana Pavla II. obilježena je evolutivnom istinom, istinom koja se razvija; za njega ne postoji ustaljena istina, istina se mijenja s vremenom, sa stanjem znanosti, s razvojem humanističkih znanosti itd.; istina je živa, tako nam se kaže, i oni nas osuđuju jer ne prihvaćamo živu Tradiciju; živa Tradicija jest Tradicija koja se mijenja. Uzmite u obzir, dakle, da je njemu nemoguće, da je za njegovo razmišljanje nepojmljivo odrediti jednu istinu; nemoguće, on to ne može shvatiti: za njega vrijedi da istinu shvaća samo kao jedan život, život koji raste, koji se mijenja, koji se razvija, koji se usavršava itd.

Dogma je, naprotiv, posve točno određena istina, istina za sva vremena; to je okončano; Vjerovanje je gotovo i dovršeno, i to riječima i pojmovima koji ga čine. Pojmove se ne može izmijeniti, to je tako određeno, to je dovršeno. I sve dogme koje nose pečat nezabludivosti papa i koncila nastale su u ovome smislu. To vrijedi konačno, u to se više ne može dirati. A to je posvema suprotstavljeno njihovom shvaćanju istine. To oni ne mogu razumjeti. Čini mi se kada bi se Papi reklo: „Ali ova istina da, što ste danas učinili…Vi ste kanonizirali ovoga sveca ili onu sveticu: proglašenje svetima načelno je nezabludivo, to je tako definirano“ – ako bi se to reklo Papi, to bi mu bilo vrlo mrsko. Ne, ma dajte! Proglašavanje svetima!...Ako bi se ikada u tijeku povijesti ustanovilo da ovaj čovjek ipak nema krjeposti, onda mi pape možda rekli da je to samo bilo svjedočanstvo savršenstva, a ne konačna svetost, itd… I zbog toga vidimo da on vrši kanonizacije: odlazi u neku zemlju; traži se neka časna sestra, koja ima neke osobine savršenosti, uzdiže je se na čast oltara i to je to! To se sviđa predsjedništvu Republike, to se sviđa svim kršćanima zemlje; sviđa se, to je događaj…

To se ne može (prihvatiti), to nije ozbiljno, nije ozbiljno! Čvrsto sam uvjeren da to za njega nije (nepromjenjivo)…

Nezabludivost za ljude ovoga duha, koji su formirani prema krivim teorijama žive istine, promjene istine, nije shvatljiva.

Bolje je (da je tako). Jer tako se može barem staviti upitnik iza svega što ovaj Papa na nesreću, da: na nesreću kaže…“

(Nadbiskup Lefebvre, 18. rujna 1989.)

Arhiva bloga

Glasnik: