Propovijed mons. de Galarrete, 2. veljače 2015.

Draga braćo u svećeništvu, dragi ređenici, dragi vjernici! Oba današnja svečana slavlja, oblačenje talara i tonzura, jako dobro pokazuju bitne vidike u nasljedovanju Krista kao učenika našega Gospodina.

Oblačenje talara jasno označava odvajanje od svijeta, odricanje od stvari ovoga svijeta i time odvajanje od zemaljskoga.

Tonzura jasno pokazuje posvemašnju pripadnost našemu Gospodinu Isusu Kristu. Odatle konsekracija, posveta Bogu, našemu Gospodinu Isusu Kristu, svetoj Crkvi i pravom bogoštovlju pravoga Boga. Svećeništvo prema kojemu ćete se uspeti na prvu stepenicu, u prvom je redu predanje bogoštovlju i Božjoj časti.

O ovome dvostrukom kretanju kršćanske duše govori i naš Spasitelj kada kaže apostolima: „Tko želi biti moj učenik neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“. Dakle, odricanje od svijeta, sebe samoga – što je još i više – a onda nasljedovanje Krista. Ovo je dvostruko kretanje duše prema Bogu. A to naš Gospodin zahtijeva od svakoga kršćanina. Onaj koji se posveti službi Božjoj, odriče se sebe samoga bez zadrške. Upravo se u tome sastoji razlika između svećenika, redovnika i laika: u ovoj apsolutnosti kao i odricanju te predanju Bogu, našemu Gospodinu i Crkvi.

Upravo na današnji blagdan vidimo duševno raspoloženje koje vi, dragi ređenici, morate imati. Prepoznajemo ga u očišćenju Presvete Djevice Marije i u prikazanju našega Gospodina Isusa Krista u Hramu. To su posve nutarnji i duboki stavovi koje moramo imati svi mi koji smo posvećeni Bogu. Oni se mogu sažeti na sljedeći način: poniznost, poslušnost, predanje.

(Ne)zabludivost pape

Sveto Pismo i crkveno Učiteljstvo o papinskom autoritetu i nezabludivosti

Nauk o službi i autoritetu pape, sv. Petra, Kristova namjesnika, zemaljskog poglavara Crkve, nalazimo izraženim u svim bitnim crtama u sv. Pismu. Ponajprije, ako promatramo sam lik sv. Petra, kako je on prikazan u svim evanđeljima, zatim Djelima apostolskim, pa i drugim novozavjetnim spisima u kojima se on spominje, uočavamo da njemu pripada sasvim naročito odabranje i služba. Njegovo ime spominje se najviše puta u NZ – čak 195, pri nabrajanju apostola spominje su uvijek prvi, ili se pak jasno ističe kao vođa čitave skupine – izrazom 'Petar i učenici, apostoli, njegovi drugovi', on više puta govori u ime apostola, jasno se predstavlja kao vođa apostolskog zbora nakon Pedesetnice, sam Gospodin Isus se moralno ujedinjuje s Petrom – primjerice kod plaćanja poreza, itd. Osim tih implicitnih pokazatelja, nalazimo i izričite riječima iz kojih iščitavamo da Isus postavlja Petra poglavarom Crkve – kada mu predaje ključeve kraljevstva nebeskog (Mt 16, 18-19). U tadašnjem općem kao i biblijskom govoru, izraz ključeva označuje vlast, a Kraljevstvo Božje je Kristovo otajstveno tijelo koje će proizaći iz njegova otkupiteljskog djela, novi Božji narod – Crkva. Nakon uskrsnuća, Isus Petru ispred sviju apostola daje trostruki nalog: pasi ovce moje (Iv 21, 15-17). Također, čitamo u Lukinu evanđelju kako je Gospodin obećao da će posebno moliti za Petra da ne malakše njegova vjera, da bi mogao utvrđivati braću u vjeri (Lk 22,32).

Sve ove istine koje su sadržane u sv. Pismu, na izvrstan je način precizno, sustavno, dogmatski formulirao I. Vatikanski sabor (1870.). Konstitucija Pastor Aeternus I. Vatikanskog definira 4 vjerske istine o službi pape. Prvo, da je Krist Gospodin postavio blaženog apostola Petra za prvaka svih apostola i za vidljivu glavu čitave vojujuće Crkve, i da je on primio istinsko i pravo prvenstvo u nadležnosti ili autoritetu. Drugo, da je rimski biskup nasljednik sv. Petra u istom prvenstvu, u neprekidnom slijedu. Treće, da rimski prvosvećenik ima ne samo službu nadgledanja, nego punu i vrhovnu vlast upravljanja nad čitavom Crkvom, nad svim i pojedinim crkvama, pastirima i vjernicima, ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i moral, nego i u onima koje spadaju na disciplinu i upravu Crkve. I četvrto, da su definicije nauka o vjeri i moralu koje rimski prvosvećenik kao pastir i učitelj svih kršćana donosi svojim vrhovnim apostolskim autoritetom tako da ih treba držati čitava Crkva, nezabludive i nepromjenjive. Tri su dakle uvjeta koje Koncil navodi kao nužne da jedna papinska izjava ima karakter nezabludivosti. Papa mora, prvo, nastupati kao vrhovni pastir svih kršćana, drugo, s nakanom da njegova izjava o određenoj vjerskoj ili moralnoj istini bude konačna i nezabludiva, i treće, s nakanom da na tu istinu obveže sve vjernike. Nedostaje li bilo koji od tri uvjeta – radi li se samo o izjavi za koju papa nema namjere uložiti svoj vrhovni autoritet, radi li se o redovno formuliranom nauku u kojem nema nikakve naznake da se predlaže na nezabludivi način, ili ako ne postoji nakana da se vjernike obveže da prihvate tu izjavu činom vjere – ta formulacija nema odliku nezabludivosti, nego njezina kvalifikacija može biti samo nižeg ranga.

Granice papinskog autoriteta

To je odgovor gledano iz izvora objave na pitanje papinske nezabludivosti. Tu je Crkva pitanje koje je prethodno bilo sporno riješila konačnim činom te ne postoji više ništa diskutabilno. No s drugim, pitanjem koje su granice papinskog autoriteta s obzirom na ljudskost i pogrešivost osobe rimskog prvosvećenika, kao i dužnu poslušnost sa strane vjernika, nije tako izričito jasno. Crkva ovdje nije donijela konačnu izreku, međutim, razumski možemo doći do sigurnog teološkog zaključka koji je neosporan. Postupak za to je jednostavan. Prva je pretpostavka da je svaki čovjek s obzirom na svoju razumsku nesavršenost, u svojim postupcima i sudovima, pogrešiv. I nadalje, kada govorimo o autoritetu, razlikujemo božanski i ljudski autoritet. Božanski je savršen i nepogrešiv, te mu dugujemo bezuvjetnu poslušnost, dok ljudski to nije – on je nesavršen i pogrešiv, te mu zato ne možemo dugovati apsolutnu poslušnost. Druga je pretpostavka da je sam rimski prvosvećenik, papa, također čovjek, pa iako Krist daje posebne milosti svojem zemaljskom namjesniku da bi mogao dostojno vršiti svoju službu, ipak on kao čovjek posjeduje prostor slobode u kojemu treba donijeti moralnu odluku. U tom prostoru javljaju se i utjecaji napasti i zavodljivosti zloga, zemaljske požude, kao i ograničenost ljudske naravi, koje otvaraju mogućnost odabira koji nije u skladu s Božjom voljom. Odatle dolazimo do jasnog zaključka, da iako vjernike obvezuje poslušnost prema zakonitim pastirima, mogu postojati slučajevi kada je ne samo dopušteno nego i nužno otkazati svoj pristanak na nepravedne i nezakonite odluke, pa čak i otvoreno se suprotstaviti.

Iako kako je rečeno, nema dogme, tj. nezabludive vjerske izjave koja bi taj nauk izričito formulirala, ipak postoje ozbiljni teološki izvori koji su o tome razlagali. Jedan od njih bio je veliki teolog iz 15. st., kardinal Juan de Torquemada, koji govori, kako se sam papa može odvojiti od Krista tako da postane neposlušan Kristovu zakonu, ili da izda zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Potom citira velikog papu Inocenta III. koji govori kako je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv univerzalnih običaja Crkve, ali ako postupa protiv univerzalnih običaja Crkve, 'neka ga se u tome ne slijedi'. Također, veliki isusovački teolog F. Suarez govori: ,,ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se’’. A isto tako sv. Robert Bellarmin, crkveni naučitelj, naučava da je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji bi želio uništiti Crkvu. Također, više teologa iz novijeg vremena govori da, ako postoje teški i objektivno utemeljeni razlozi koji ukazuju da je određeni iskaz koji nalazimo u službenim dokumentima u suprotnosti s trajno važećim naukom Crkve, dopušteno je uskratiti mu dužni pristanak volje i razuma.

Povijesni presjek – najjasniji pokazatelji ograničenosti papinskog autoriteta

Sada prelazimo na onaj središnji dio današnje teme, a to je potvrda, i potkrjepljenje ovog nauka u povijesnoj stvarnosti. Promotrit ćemo nekoliko najznačajnijih primjera, koji nam ukazuju na koji način trebamo shvatiti ovaj nauk o pogrešivosti pape, tj., o granicama njegova autoriteta, kao i ispravnom pojmu poslušnosti koji dugujemo Petrovu nasljedniku.

Propovijed mons. de Galarrete, 1. veljače 2015.

Draga subraću u svećeništvu, dragi ređenici, dragi vjernici,

tokom ovog svečanog obreda podijelit ćemo niže redove koji su koraci prema katoličkom svećeništvu, k svećeništvu našega Gospodina. Posrijedi je postupno sudioništvo i u svećeničkom karakteru kao i u svećeničkoj milosti. Kao posljedicu toga dobivaju se, korak po korak, službe koje su onda sadržane u svećeništvu. Što sveta Crkva od Vas, dragi ređenici, ukratko zahtijeva, jest da nosite svjetlo, da sami budete svjetlo i da Vaše svjetlo zasja, svijetli pred ljudima, tj. ono svjetlo koje nosite i Vi sami da svijetlite u tami. Biti svjetlo – pontifikal navodi riječi svetoga Pavla: „Doista, bili ste nekada tama, a sada ste svjetlo u Kristu", dakle svjetlo Gospodina Isusa Krista. Sveti Pavao nastavlja: „Ako ste svjetlo, kao djeca svjetla živite – plod je svjetla svaka dobrota, pravednost i istina“. Vi ste dakle svjetlo, a ovo svjetlo označava pravu vjeru, nauk, pravednost Kristovu, tj. svetost, samoodricanje, znači njegovu ljubav prema Ocu i bližnjemu, njegovu dobrotu, njegovo milosrđe. Sveti papa Pio X. kaže da se u ovim riječima nalazi cijeli program svećenika i bogoslova.

Sažmimo: biti svjetlo znači svijetliti, zasjati po Kristovoj istini i svetosti. Istina i svetost: Ja sam svjetlo, ja sam život. Zanimljivo je promotriti kontekst u kojemu sveti Pavao izriče ovu preporuku, ovo upozorenje: to je u poslanici Efežanima kojima je najprije rekao da ne trebaju živjeti kao pogani čiji je razum pokriven tamom i koji su otuđeni od Božjega života, dakle života milosti, koji ne posjeduju taj život. Oni su prema tome u sljepoći, kao slijepci u svojem ćudoređu. Nemaju nadu u vječni život i predaju se svakoj vrsti razuzdanosti, nečistoće i lakomosti. Štoviše, kaže sveti Pavao, ako ste uistinu o Kristu bili poučeni, tj. u Kristovoj istini, morate odložiti staroga čovjeka i obući novoga čovjeka koji je stvoren po Bogu, u pravdi i svetosti istine, u onoj pravdi i svetosti koje odgovaraju Kristovoj istini. I malo dalje kaže Efežanima da trebaju biti nasljedovatelji Boga, kao ljubljena djeca – dijete nasljeduje svoga oca – i živjeti u ljubavi kao što je i Krist ljubio nas i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris. Na ovome nas mjestu poziva da budemo svjetlo i dodaje: nitko neka vas ne prevari ispraznim riječima. Zbog tih grijeha koje on pojedinačno jasno nabraja: bludnost, besramnost i lakomost – zbog ovih je grijeha došao grijeh na pogane. Djeci svjetla kaže: provjeravajte što je volja Božja, nemojte pristajati uz jalova djela tame, nego ih, štoviše, raskrinkavajte! Ovo raskrinkavanje istodobno znači da se djela tame osvjetljava, da ih se razobličuje; znači da ih se razotkrije, da ih se također i napadne, osudi, žigoše, da se protiv njih borimo. To je zvanje svakoga kršćanina, a tim više svećenika koji ima službu prenošenja istine, poučavanja svetosti, obrane istine i svetosti, tj. kršćanske krjeposti. On pak ima zadaću javno osuditi grijeh i sva djela tame te se protiv njih boriti.

Ovo svjetlo koje svećenik na osobit način treba biti, svjetlo nauka, prave vjere, Kristove svetosti, svetosti Katoličke Crkve i njezine obrane, dakle proturječje prema (suprotstavljenim) zabludama, danas je potrebnije nego ikada! Moglo bi se reći: svaki dan je ovo nužnije, hitnije, svjetlo katoličkog svećenika. Pogledajmo Crkvu nakon 50 godina liberalizma: propadanje se ubrzava i mi vidimo da je katolička vjera razmrvljena, da se jedinstvo u vjeri raspalo i kada moramo promatrati uništenje liturgije, bogoslužja i svete Mise, onda moramo reći da sada na osobit način konstatiramo pogoršanje napada modernističkog duha na samo vodstvo Crkve. To je napad na hijerarhiju svete Crkve, na jedinstvo u upravljanju, ali je to jednostavno napad na katoličko ćudoređe, na evanđeoski moral koji ne obuhvaća samo Deset zapovijedi, nego je nadmašen zakonom ljubavi našega Gospodina Isusa Krista. Dakle, mora se reći da određeni ljudi žele uništiti cijelu katoličku duhovnost. Nije odveć nužno ostati kod ove teme jer svi ste, dakako, dobro obaviješteni o onome što se zbiva, što se govori. Međutim, unatoč svemu valja razumjeti ozbiljnost ovoga pokušaja da se rastavljenima i „ponovno vjenčanima“ daje Pričest, onima koji žive u preljubu; i ovaj novi stav je upravo prema svim vrstama poganske nečistoće i bludnosti. To doista predstavlja revoluciju na području morala, i to na nadnaravnome kao i na naravnome. To oni i hvale: naime, revoluciju u nadnaravnome i naravnome moralu. Ako rastavljeni („ponovno vjenčani“) koji k tome žive u situaciji grijeha jer su u preljubu, primaju svetu Pričest i sakrament Pomirenja i mogu dobiti odrješenje, onda se time uništava sakrament Ispovijedi, Pokore. Bez istinskog pokajanja, bez odluke da se više neće griješiti, ne može se dobiti odrješenje. Onda se može dobiti odrješenje i ostati u teškom grijehu. Onda se može primiti Euharistiju u stanju teškoga grijeha. Sakrament se Euharistije uništava ovim svetogrđima! To je logično. I ženidba se uništava ako bi se vrlo jednostavno dopustila rastava koja je sakramentu ženidbe posvema suprotstavljena, suprotstavljena vjernosti i nerazrješivosti ženidbe. I time se zadire i u bit obitelji u kojoj se nastavljaju ženidba i svetost ženidbe. A zašto bi se otvaranje ograničilo na one koji su samo jedanput pogriješili? Zašto ne uključiti i one koji su dvaput ili triput pogriješili? Postoje ljudi koji često pogriješe…Zašto se ne bi dopustilo što je dopušteno samo u okviru braka, zašto se to moralno ne bi dopustilo i izvan braka – zar to ne ide prema tome? – Dopustiti izvan braka što je dragi Bog dopustio samo u okviru braka? Zašto onda ograničavati ove stvari na rastavljene „ponovno vjenčane“? Zašto se ne bi uključilo i one koji su jednostavno samo civilno vjenčani? Zašto ne i one koji žive u slobodnoj vezi? Zašto ne uključiti i one druge oblike „braka“ koje danas dopušta naše društvo koje je postalo pogansko? Drugim riječima: gdje je granica i milosrđe o kojemu govore, gdje je kršćanska čistoća ako ne u braku? I tako bi se moglo nastaviti, dragi vjernici. I naravno, ne postoji više razumijevanje križa. Sukladno tome pada cijela kršćanska duhovnost koja se temelji na križu Kristovu i na nasljedovanju raspetog Krista jer se u određenim slučajevima ne može zahtijevati žrtva križa. Katolički se moral ovdje mora prilagoditi. Istodobno bi se moglo reći da se osporava djelotvornost križa jer ovi crkveni ljudi tvrde da su to nerješive situacije. Bog, dakle, kršćane vodi u situaciju koju ne mogu nadvladati, ili je križ Kristov nedjelotvoran za ove slučajeve. Onda je Kristova milost posve nedjelotvorna. A to uistinu znači ukloniti Kristov križ i kao primjer u njegovom egzemplarnom karakteru kao i u njegovoj djelotvornosti kao vrelo svih milosti. I onda, dolazi se do protestantizma: Krist je uskrsnuo kako bi ozdravio ljudsku narav. On nije kadar dati čovjeku ono što mu je potrebno u nadnaravnom redu kako bi se držao njegovih zapovijedi. Ovo su sve logične pretpostavke onoga što oni trenutačno unose u Crkvu ili što joj žele nametnuti.

Sestre Bratstva sv. Pija X. - jedan dan u samostanu (video)

Predstavljamo prijevod kratkog filma o Sestrama Bratstva sv. Pija X., koji prikazuje život i djelovanje sestara u samostanu u njemačkom Göffingenu. Vjerujemo da će ovaj mali uradak pomoći da pobudimo svijest, da je pravi redovnički život i danas ostvariv, ako ga se živi u duhu katoličke tradicije. Molimo za milost da se mnoge djevojke – posebno iz našeg naroda, odluče posvetiti Bogu u redovničkom životu.

Obitelj bogata djecom – zečinjak?

Odbojne i uvredljive riječi

Na povratku s Filipina u Rim, Sveti je Otac, kao što je uobičajeno, tijekom leta spontano odgovarao na novinarska pitanja. Pri tome je branio encikliku Humanae vitae Pavla VI. i iznovice je odbacio umjetna kontracepcijska sredstva. Za to smo mu zahvalni. No, citirajmo dalje: „Vjerujem da je broj od troje djece po obitelji koji ste spomenuli onaj koji stručnjaci drže važnim za opstanak stanovništva. Troje po bračnom paru, zar ne? Ako se taj broj smanjuje, dolazi se do drugog ekstrema koji se događa u Italiji.“

Dovde čisto statistička konstatacija: Papa ne postavlja obitelj s troje djece kao ideal kako je tisak krivo tvrdio. Ali potom slijedi potresna izjava: „Neki vjeruju – molim vas oprostite mi ovu riječ – da bismo bili dobri katolici, moramo biti kao zečevi, zar ne? Ne. Odgovorno roditeljstvo.“

Zar se ovdje djecom bogate obitelji ne ponižavaju odbojnim i uvredljivim riječima? Po katoličkom je nauku prva svrha braka darovati djeci život. Prema tome, Crkva je uvijek cijenila obitelj bogatu djecom i čak ju je postavila za primjer. Evo riječi Pija XII. u njegovu govoru udruženju talijanskih obiteljī bogatih djecom od 20. siječnja 1958. godine:

„Ipak vi ne predstavljate samo obitelj, ta vi ste sami djeca bogate obitelji i zastupate djecom bogate obitelji, tj., one koje je Bog osobito blagoslovio i koje Crkva od svih drugih više voli i visoko cijeni kao svoje najvrjednije blago. I zbilja, dajete na najjasniji način trostruko svjedočanstvo koje, neovisno od toga da pred očima svijeta potvrđuje istinitost njezina nauka i ispravnost njezine prakse, snagom primjera služi na veću korist svih drugih obitelji i samog građanskog društva. Gdje susrećemo mnoge djecom bogate obitelji, dajete svjedočanstvo o tjelesnom i moralnom zdravlju kršćanskoga puka, o živoj vjeri u Boga i pouzdanju u njegovu Providnost, o plodnoj i radosnoj svetosti katoličkog braka.“

Zapravo bismo morali citirati ovaj cijeli govor pun snage vjere i ljubavi pastira prema svojem stadu. Navedimo još jedno drugo svjedočanstvo. Nadbiskup Lefebvre, vjerni glasnogovornik predkoncilskih papa, rekao je u svojoj propovijedi prigodom zlatnog svećeničkog jubileja 23. rujna 1979. u Parizu:

„Preklinjem Vas, udaljite sve što sprječava da dobijete djecu! Dragi Bog Vašem domu ne može darovati ništa ljepše nego da imate puno djece.

I. korizmena nedjelja

Prve korizmene nedjelje u tradicionalnom obredu svake godine slušamo evanđelje koje nam govori o Isusovoj kušnji u pustinji. Ono nam pokazuje simboliku i smisao čitavog korizmenog vremena. Po uzoru na Isusovu pripravu za njegovo javno djelovanje, kada je 40 dana proveo u pustinji, tako se u Crkvi razvilo razdoblje priprave za proslavu središnjih otajstava naše vjere – Isusove muke, smrti i uskrsnuća, kojih se spominjemo u Velikom tjednu. Po uzoru na našeg Gospodina, pozvani smo provesti jedno duže vrijeme u postu, mrtvljenju, pokori, kako bismo se odrekli svih naših zemaljskih sklonosti i uzdigli duše k Bogu, te primili plod njegova otkupiteljskog djela. I još više, Crkva nas želi poučiti, da se taj stav trajno ukorijeni u našem srcu, da bismo hodili prema savršenstvu našeg kršćanskog života, odričući se sveg onog zemaljskog i težili nebeskim dobrima.

U trima kušnjama kojima je bio izložen naš Gospodin, sadržane su tri glavne napasti za naš duhovni život. Sveti Ivan u svojoj prvoj poslanici naziva ih: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Tjelesni užici, isprazno blještavilo ovog svijeta, opterećenost čašću i slavom, jesu iskrivljene vrijednosti, koje vode egoizmu – čovjeka zatvaraju u samog sebe, udaljuju i isključuju od Božje prisutnosti. I Gospodin nam želi dati pouku da spoznamo, gdje se te lažne vrijednosti nalaze, te primjer, uvjerenje, da se one mogu svladati, i da možemo čista srca služiti Bogu.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 40 (valjača 1991.)

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Suočeni s bezbrojnim zabludama našeg vremena pišemo ovo pismo u obliku kratke dogmatske i apologetske rasprave o istinama koje se danas najviše napada.

I.

1. Kao što je Bogu svojstveno da postoji, tako je svojstveno njegovoj naravi da bude jedna u tri osobe: Otac, koji rađa svoga vječnoga Sina; Duh Sveti, koji proizlazi od Oca i Sina (1). Jedini pravi Bog je stoga Presveto Trojstvo (2). Razumom spoznajemo Božje postojanje (3); Objavom Njegovu trojstvenost (4).

Tako je Bog u suštini i od vječnosti Otac, Otac u odnosu na svoga jedinorođenoga Sina. Nema drugog Boga osim njega (5), ni Alaha, ni Bude ni masonskog velikog graditelja svemira.

2. Jer je Bog trojstven, Utjelovljenje je moguće: jer Utjelovljenje je poslanje (6). Da u Bogu ne postoji više osoba, ne bi bilo Oca koji šalje svoga Sina u svijet. Onda se Bog ne bi mogao pojaviti među nama, osnovati Crkvu, prebivati među nama u Presvetom Sakramentu, ili poslati Duha Svetoga dušama.

Nijekanjem Presvetog Trojstva, islam logično niječe Božje utjelovljenje i jednako logično naše sudjelovanje u životu trojstvenog Boga kao Kristove braće i subaštinika Kraljevstva Božjega (7).

3. Božje utjelovljenje je povijesna činjenica; vječna Riječ Očeva uzela je ljudsku dušu i ljudsko tijelo, kao druga božanska osoba. On se želio roditi od Majke Djevice, kao jedinog stvorenja s kojim je Bog podijelio svoju vlastitu plodnost. Propast je za ljudski rod došla po grijehu ljudskog para; zato je novom Adamu trebala biti dodijeljena nova Eva; Isus Krist i njegova sveta Majka su praroditelji čovječanstva obnovljena u Duhu Svetomu.

Utjelovljena Riječ, naš Gospodin Isus Krist, je jedini Otkupitelj svijeta, sveopći posrednik između Boga i ljudi, jedini Veliki svećenik Novoga saveza, konačna i osobna samoobjava Boga, jedini Kralj i Svedržitelj. Bezuvjetno priznanje njegovih sveobuhvatnih vladarskih prava kao Gospodina, i od pojedinaca i od društva i naroda, temeljni je preduvjet za postojani mir u srcima i u svijetu. Ni perestrojka ni moderno vojno oružje ne jamče ovaj mir, nego samo ostvarenje Pavlovih riječi: ,,On treba kraljevati" (1 Kor 15,25 ). Bog će toliko dugo strogo kažnjavati narode koji su od njega otpali dok ne budu na koljenima uzvikivali: "Slava, čast i hvala Ti, Spasitelju, Kralju Kriste!" (8).

Zlatne riječi svetog Župnika arškog (I.)

ISPOVIJED

Bez sakramenta pokore bili bismo uistinu siromašni. Djeco moja, nemoguće je shvatiti dobrotu koju nam je Bog iskazao kad je ustanovio uzvišeni sakrament pokore.

Kad bi se prokletima u paklu moglo reći: „Stavit ćemo svećenika na ulazna vrata pakla. Svatko, tko želi svetu Ispovijed, može slobodno izići van…“ O kako bi se brzo pakao ispraznio, a raj bi dobio svoje nove stanovnike. Mi imamo još vremena i mogućnosti. Prokleti, nikada više!

PONIZNOST

Ono čega se đavao najviše boji, jest poniznost. Poniznost je velika pomoć u ljubavi prema Bogu, oholost velika zapreka na putu svetosti. Oholost je veza u lancu poroka, poniznost višestruka veza svih krijeposti.

Jednom su nekog sveca pitali: „Koja bi bila prva među krijepostima?“ On odgovori: „Poniznost.“ A druga? - “Poniznost.“ A koja bi onda bila treća? On ponovno odgovori: „Poniznost.“

Je li Isus Krist Sin Božji? (I.)

Objavljujemo u nekoliko nastavaka prijevod brošure: ,,Je li Isus Krist Sin Božji?", koju je objavilo Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u Njemačkoj, gdje se iznosi sažetak svih najvažnijih povijesnih i razumskih argumenata i dokaza o Isusovom božanstvu. Brošura bi se uskoro trebala pojaviti i u tiskanom izdanju.

Isusovo povijesno postojanje

1. Poganska svjedočanstva

Tacit, najvažniji rimski povjesničar, pripovijeda u „Analima“ (Ljetopisima) napisanima 116. poslije Krista o požaru u Rimu i izvješćuje da je car Neron (64. po. Kr.) za to okrivio kršćane:

„To ime dolazi od Krista, koji je za Tiberijeva vladanja bio pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto za čas, nanovo provali to pogubno praznovjerje, ne samo u Judeji, gdje je imalo svoj izvor, već i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stječe i veliča sve što je sramotno i užasno.”

Tacit je bio visoki državni službenik, 97. godine po. Kr. čak i konzul, tako da je dobro poznavao službene isprave. A „sramotno“ je za njega moralo biti takvo „praznovjerje“ već zbog toga što su njegovog pokretača pogubile rimske vlasti.

Svetonije, biograf rimskih careva 1. stoljeća piše oko 120. po. Kr. u svojem djelu „Dvanaest rimskih careva“ (De vita Caesarum) da je Klaudije (car od 41. do 54.) dao izgnati Židove iz Rima koji su „stalno podizali velike bune zbog izvjesnog Krista“.

To su isti nemiri o kojima pišu i Djela apostolska (18,2).

Plinije Mlađi godine 111. po. Kr. kao carski legat Bitinije u Maloj Aziji piše pismo caru Trajanu u kojemu pita kako protiv kršćanstva koje je već postalo masovnim pokretom treba provoditi zakone o progonu. Izvješćuje o kršćanima koji su se „određenih dana sakupljali prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga“.

Justin (umro 165. po. Kr. kao mučenik) izrijekom upućuje u jednoj apologiji kršćanskog vjerovanja na postupovne spise Kristove osude koje je predao rimskom caru Antoninu Piju.

2. Židovska svjedočanstva

Židovi nikada nisu nijekali Isusovo postojanje, nikada nisu postavljali u pitanje njegova čudesa, nego su ih prikazivali đavolskim djelom. „U predvečerje blagdana Pashe“, tako primjerice kaže Babilonski Talmud, „Isus je Nazarećanin obješen jer se bavio magijom, sablažnjavao Izrael i otpao od prave vjere.“ (Sanh 43a)

Filozof Justin, rođen oko 100. po. Kr. u Sihemu u Palestini, posve je bio upoznat sa situacijom u Palestini. U svojemu Dijalogu sa židovom Trifunom objavljuje sud koji su židovi njegova vremena bili stvorili o Isusu:

„Isus Galilejac pokretač je bezbožne sljedbe bezakonja. Mi smo ga razapeli. Njegovi su učenici noću ukrali tijelo iz groba i zavode ljude govoreći da je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo.”

Josip Flavije, židovski povjesničar, rođen oko 40. po. Kr. u Jeruzalemu, poznavao je kršćansku prazajednicu u Jeruzalemu i kao pripadnik židovskog svećeničkog plemstva kritički se bavio novom religijom. Uhvaćen tijekom židovskog ustanka za Vespazijana, kasnije je pomilovan i pušten, bogato nagrađen, živio je u Rimu za svoje studije.

U svojem djelu „Židovske starine”, nastalom oko 93. po. Kr., nalaze se oba značajna odlomka:

„U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek. On je, naime, činio posve nevjerojatna djela. Tako je privukao k sebi mnoge Židove, kao i pogane. Pa, iako ga je Pilat, na nagovor prvaka našega naroda, osudio na smrt na križu, nisu mu njegovi raniji sljedbenici postali nevjerni. I još do današnjega dana postoji zajednica kršćana koja se naziva po njemu.” I : ,,Veliki svećenik Ana je sazvao Veliko vijeće i pred njega izveo Jakova, brata Isusova, koji je nazvan Kristom, kao i još neke druge i dao ga odvesti na kamenovanje.”

Ovdje se misli na apostola Jakova Mlađega koji se i u Gal 1,19 naziva „bratom Gospodinovim“. On je bio prvi jeruzalemski biskup i kamenovan je na Uskrs 62. po. Kr.

Mons. Lefebvre o posvjetovnjačenju svećenstva

Krilatica koja će pomoći da se svećenik prilagodi svijetu, bila je pri ruci: „Svećenik je čovjek kao svaki drugi“; dakle, mora se odijevati kao drugi, baviti se svojim zanimanjem kao i oni, imati kao i oni slobodu kod odlučivanja kojem sindikatu ili kojem političkom usmjerenju dati prednost, imati slobodu oženiti se. Sjemeništa su se samo trebala prilagoditi ovom novom „tipu svećenika“.

Nažalost, ovaj se jezik nije čuo samo kod tradicionalnih neprijatelja Crkve, nego i kod svećenika i kod biskupa.

Nije trebalo dugo čekati posljedice: napuštanje svih duhovnih obilježja, traženje svjetovnih zanimanja, preoblikovanje kulta po ukusu svijeta i samo nekoliko godina kasnije, gubitak vjere koji je doveo do vjerolomstva tisuća svećenika.