Svećenička formacija u trećem tisućljeću

Nedavno je snimljen film o tradicionalnoj svećeničkoj formaciji kakvu je Crkva oduvijek promicala i čuvala, a Svećeničko bratstvo sv. Pija X. je želi očuvati za sadašnje i buduće naraštaje, kako bi se Crkva izgrađivala i rasla. Film je snimljen u jednoj od Bogoslovija Bratstva, onoj njemačkog govornog područja u Zaitzkofenu. On nam želi prikazati lik katoličkog svećenika koji, ukorijenjen u istinski katoličkom nauku, bogoslužju i duhovnosti, može postati Božje oruđe za izgradnju Njegovog kraljevstva u ovome svijetu. Među brojnim prilozima koji su ugrađeni u film - odsada dostupan s hrvatskim prijevodom, nalazi se i svjedočanstvo hrvatskog svećenika, p. Marka Tilošanca.

Svećenici su, nažalost, dobrim dijelom izgubili iz vida svoj vlastiti identitet, svoje svećeničke navike, dužnosti kao i ciljeve. Vrlo često uistinu više ne znaju tko su i što su, na što su pozvani i koje su im ovlasti i dužnosti. To je duboka duhovna katastrofa jer posljedice u dušobrižništvu, za podjelu sakramenata, a osobito s obzirom na svetu Misnu Žrtvu jesu tragične.

Stoga je bila duboko katolička misao – posve po uzoru na sv. papu Pija X. u njegovoj brizi za Crkvu i svećeništvo – koja je potakla utemeljitelja Svećeničkog bratstva sv. Pija X., nadbiskupa Marcela Lefebvrea da Bratstvo koje je on utemeljio posve stavi u službu katoličkog svećeništva.

„Cilj Bratstva jest svećeništvo i sve što se na njega odnosi, a ništa drugo nego ono što sadrži, a to znači onako kako je to htio naš Gospodin Isus Krist kada je rekao: 'Ovo činite meni na spomen.'“ (Statuti Bratstva II,1)

„…usmjerenje i ostvarenje života svećenika prema onome što čini bitni razlog njegovog postojanja: prema svetoj Misnoj Žrtvi u svemu što ona znači, prema svemu što iz nje istječe i svemu što ona nadopunjuje.“ (Statuti II, 2)

Najplemenitija dužnost Bratstva stoga je formacija svećenika.

Molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu

– tradicionalnih katoličkih svećenika, i u našem hrvatskom narodu!

Uključimo se u tu nakanu svojom molitvu i potporom!

Drastični pad hodočasnika na papinskim audijencijama

Fotografija koja dobro govori o stvarnom uspjehu pape Franje kod kuće, u Rimu…

30. prosinca 2015. – papi Franji laskaju novinari
zaluđeni ljudskim pravima, a katolički vjernici negoduju

Tijekom više mjeseci profesionalni su novinari pokušavali relativizirati, što baš i nije bio lak posao, da vjernici nerado dolaze na audijencije pape Franje.

Velika većina objavljenih fotografija nisu imale široki raspon kadra, a službena tumačenja su, što je duže bilo moguće, odbijala objaviti podatke. No u vremenu trenutačnog informiranja postalo je teško skriti stvarnost činjenica.

Tako je u kolovozu 2015. godine, Vini Ganimara, glavni urednik bloga Osservatore Romano izvijestio da je prigodom stote opće audijencije pontifikata pape Franje Prefektura Papinskoga doma objavila podatke o dolasku na audijencije srijedom: sveukupno 3 147 600 nazočnih osoba. Na 30 audijencija 2013.: 1 548 500 osoba. Na 43 audijencije 2014.: 1 199 000 osoba. Za 27 prvih audijencija 2015. godine, bez ove posljednje: 400 100 osoba. Sveukupno, prosjek sudionika po općoj audijenciji je: 2013.: 51 617 osoba; 2014.: 27 883 osoba (-46%); 2015: 14 818 (-47,8% u odnosu na prethodnu godinu, a – 71,3% u odnosu na 2013.).“

Konstatacija je dramatično jednostavna: čini se da je Franjo, miljenik mondijalističkih, većinski protukatoličkih medija, kod običnih vjernika brzo izgubio povjerenje koje su mu dali „u prvih sto dana“ nakon njegova neočekivanog izbora.

Krivovjerje u Papinom međuvjerskom videozapisu?

Je li u novom videu pape Franje koji iznosi njegove molitvene nakane za novu godinu sadržano izričito krivovjerje? Komentar Johna Vennarija iz Catholic Family News o Papinom novom videozapisu: Molitvene nakane pape Franje za siječanj 2016.

Ali nije li on propovijedao izričito krivovjerje?

Franjin sablažnjivi međuvjerski videozapis

Katolici diljem svijeta zgražaju se najnovijim očitovanjem koncilskih zastranjenja. To je videozapis kojeg je objavio papa Franjo za svoje molitvene nakane za siječanj – panreligijsko slavljenje svih svjetskih religija u kojem Franjo poziva na dijalog i tvrdi da smo mi - članovi svake religije - svi "djeca Božja".[1]

Naravno, nema poziva na obraćenje nekatolika na jedinu pravu vjeru.

Video izaziva mnoge rasprave u društvenim medijima, katolici kritiziraju prezentaciju kao krivovjernu i modernističku. Ipak, jedan se možda dobronamjerni svećenik činio zbunjen svom tom zbrkom: "Žao mi je", rekao je, " koja je to izjava krivovjerna? Ne vidim nijednu izjavu u kojoj se tvrdi da su sve religije jednake (pluralizam)?"

Tu je ključ za razumijevanje onoga što je doista na djelu. Modernizam se rijetko koristi "preciznim izjavama koje su krivovjerne". Njegova metoda je praksa – novi način djelovanja koje se sukobljava s vjekovnim Učiteljstvom. Današnje međuvjerske aktivnosti daju dojam da su sve religije dovoljno dobre za spasenje, što je vjerojatno glavna vjerska zabluda našega vremena. Ljudi diljem svijeta vidjeli su Ivana Pavla II. i papu Benedikta XVI. na međuvjerskim molitvenim okupljanjima u Asizu, kako stoje rame uz rame s budistima, hindusima, rabinima, muslimanima, protestantima, i zaključuju da je bilo koja religija Bogu više ili manje prihvatljiva. To je vizualni izraz vjerske ravnodušnosti koja navodi duše na prihvaćanje krivovjernog nauka.

Samo jedan primjer: na dan smrti pape Ivana Pavla II., dobio sam telefonski poziv od mlade dame iz Novog Zelanda, obiteljske prijateljice. Radila je u situaciji u kojoj je surađivala s muslimanima i hindusima. Kad je rekla ovim nekatolicima, blago i s ljubavlju, da se moraju obratiti u jednu pravu Katoličku crkvu da bi spasili svoje duše, muslimani i hindusi su joj se smijali. "Vaš papa to ne vjeruje", nasmijali su se, misleći na Ivana Pavla II, "vaš papa to ne uči. Vaše papinske međuvjerske aktivnosti to ne prenose. Vaš Papa moli s Dalaj Lamom i hindusima. Vaš Papa posjećuje džamije i ljubi Kuran. Vi ste u raskoraku s vlastitim papom. Zašto bismo vas trebali slušati?"

Ovdje vidimo podizanje novih hetero-praksi iznad nauka, koji dovodi pojedinca do mišljenja na tragu krivovjernog nauka.

To je ista taktika koju su progresivci koristili na nedavnoj Sinodi - zagovarajući promjenu prakse primanja pričesti razvedenih i ponovno oženjenih, a zatim ponavljajući samo ono što bi najnaivniji prihvatili: "ali nismo promijenili nauk".

Zar nismo ništa naučili u proteklih 50 godina? Cijela revolucija II.vatikanskog se temelji na taktici uzvisivanja "pastorala" iznad "nauka", bez izričitog mijenjanja nauka, ali ipak stvarajući revoluciju u katoličkim stavovima.

Duboko i čvrsto ukorijenjeno štovanje svetog Josipa

Dana 19. ožujka 2013. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. posvećeno je svetom Josipu. Nadbiskup Lefebvre bio je veliki štovatelj slavnog Patrijarha.

Tijekom 1989. godine nadbiskup Lefebvre je propovijedao pred svojim svećenicima o ulozi svetog Josipa i o moći zagovora prečistog zaručnika Presvete Djevice Marije. U ovih nekoliko napomena sažeo je intenzivno i zadivljujuće razmatranje o ovome hranitelju koji zacijelo, a da se ne gubi u mnogo riječi, živi u dubokoj povezanosti s Onim koji je istodobno njegov sin i njegov Bog. Utemeljitelj Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nikada nije posjetio Svetu Zemlju; unatoč tomu svoje slušatelje uvodi u dioništvo u životu Svete obitelji (čiji blagdan slavimo danas, na nedjelju nakon Bogojavljenja) s realizmom koji dopušta dobiti maleni uvid u svetu tajnu.

Ne smije se zapustiti štovanje svetog Josipa jer je sveti Josip odabran na posve osobit način. Bog mu nije dodijelio ulogu kao Blaženoj Djevici, ali mu je ipak dodijelio izvanrednu ulogu povjerivši mu najvrjednije, Djevicu Mariju i našega Gospodina, tijekom trideset godina! Trideset godina sveti Josip je bio odgovorna osoba i glava, imao je očinski autoritet nad Blaženom Djevicom Marijom i nad našim Gospodinom i nad Bogom, uistinu! Sveti Josip upravljao je nad dragim Bogom! U tome je on jedini! Jedno posve izvanredno izabranje među ljudima. Koji čovjek može reći: „Upravljao sam Bogom“.

Ništa se ne zna o tome što se zbilo u Nazaretu, nažalost, nemamo nikakve pojedinosti osim one da je Isus nestao i da je pronađen među pismoznancima; osim toga ne zna se ništa o onome što se zbilo. No možemo razumno pretpostaviti da je Gospodin sa svetim Josipom tijekom više od dvanaest godina radio, pomagao mu u poslu. On je dakle stalno bio zajedno sa svetim Josipom i koliko to sebi možemo predočiti, sveti Josip je davao naredbe! To je nešto nevjerojatno!

Što se tiče Majke Božje i svetog Josipa, oni nisu imali probleme sa savješću, ali su sebi zacijelo rekli: „Onaj s kojim smo zajedno, to je Bog, on, koji nas je stvorio, on, koji nas održava na životu, on, koji nas bolje poznaje nego što mi sami sebe poznajemo, jer on je onaj koji nas je stvorio, on koji poznaje naše misli još prije nego ih izgovorimo, da, još i prije nego što smo ih smislili. Bog već zna što mi mislimo i što ćemo misliti. On zna sve, zna sve o nama, ovo dijete koje je upravo tako veliko.“

Honorije I: sporni slučaj pape krivovjernika

Slučaj pape Honorija jedan je od najspornijih u crkvenoj povijesti. Kako dobro primjećuje crkveni povjesničar Emile Amann u širokoj natuknici koju posvećuje pitanju Question d'Onorius u Dictionnaire de Théologie Catholique (svezak VII, coll. 96-132), problemu valja pristupati nepristrano i s mirnom neutralnošću kako je povijest dužna postupati s činima iz prošlosti (col. 96).

U središtu pontifikata pape Honorija koji je vladao od 625. do 638., bilo je pitanje monoteletizma, posljednjeg od velikih kristoloških krivovjerja. Kako bi udovoljio bizantskom caru Herakliju koji je želio jamčiti unutarnji vjerski mir u svojemu carstvu, carigradski je patrijarh Sergije pokušao pronaći kompromis između katoličkog pravovjerja prema kojemu su u Isusu Kristu dvije naravi u samo jednoj osobi i monofizitskog krivovjerja koje je Kristu pripisivalo samo jednu osobu i samo jednu narav. Rezultat kompromisa bilo je novo krivovjerje, monoteletizam prema kojemu je dvostruka narav u Kristu u svojim činima pokretana samo jednim djelovanjem i jednom voljom. Posrijedi je bio polu-monofizitizam, no istina je ili cjelovita, ili nije istina, a umjereno krivovjerje ostaje ipak krivovjerjem. Jeruzalemski patrijarh Sofronije bio je među onima koji su se najsnažnije umiješali u osudu novoga učenja koje je onemogućavalo Kristovo čovještvo i vodilo u monofizitizam koji je osudio Kalcedonski sabor (451. godine).

Sergije je pisao papi Honoriju sa zahtjevom da „u budućnosti nikomu ne bude dopušteno tvrditi da su u Kristu našemu Bogu dva djelovanja“ i da dobije njegovu podršku protiv Sofronija. Na nesreću, Honorije je prihvatio zahtjev. U pismu Sergiju tvrdio je da je „volja Gospodina našega Isusa Krista bila samo jedna (unam voluntatem fatemur), po činjenici da je naša ljudska narav otkupljena od božanstva“ i pozvao je Sofronija na šutnju. Korespondencija između Sergija i Honorija sačuvana je u aktima VI. ekumenskog sabora (Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima Collectio, svezak XI, coll. 529-554) i ponovno ju je na latinskom, grčkom i francuskom jeziku objavio Arthur Loth (La cause d'Honorius, Documents originaux avec traduction, notes et conclusion, Victor Palmé, Pariz 1870., a na grčkome i njemačkome Georg Kreuzer Die Honoriusfrage im Mittelalter und in der Neuzeit, Anton Hiersemann, Stuttgart 1975.).

Ojačan Papinom podrškom, Heraklije je 638. godine objavio doktrinarnu formulu nazvanu Echtesis („Izlaganje“) u kojoj je nametao novu teoriju o jedinstvenoj božanskoj volji kao službenu vjeru. Monoteletizam je tijekom četrdeset godina trijumfirao u Bizantskom carstvu. U to vrijeme najsnažniji je branitelj vjere bio Maksim, nazvan Ispovjednik koji je sudjelovao na jednoj sinodi koju je u Lateranu (649.) sazvao papa Martin I. (649.-655.) radi osude monoteletizma. I Papa i Maksim bili su poslani u izgnanstvo. Maksimu, koji je odbio potpisati monoteletska učenja, odrezan je jezik i desna ruka. Sofronija, Maksima i Martina danas Crkva časti kao svetce zbog njihovog neslomljivog otpora monoteletskom krivovjerju.

Katoličku je vjeru konačno obnovio III. carigradski sabor, VI. crkveni ekumenski sabor koji se okupio 7. studenoga 680. godine uz nazočnost cara Konstantina IV., i predstavnike novoga pape, Agatona (678.-681.). Sabor je osudio monoteletizam i bacio anatemu na sve one koji su poticali i podupirali krivovjerje, uključujući u osudu i papu Honorija.

Videozapis Papinih molitvenih nakana: korak više prema tihom otpadništvu? – Siječanj 2016.

Svaki mjesec tijekom jubilarne godine milosrđa, Vatikan je odlučio objaviti na svom službenom kanalu na Youtubeu – Papinoj svjetskoj mreži apostolata molitve – molitvene nakane pape Franje. Za mjesec siječanj 2016., prvi videozapis koji traje jednu minutu i 32 sekunde daje za pravo onim katolicima koji se uznemiruju – nakon II. vatikanskoga sabora – zbog sve većeg pada prema tihom otpadništvu.

Na početku Papa izjavljuje: „Većina stanovnika ovoga planeta drži se vjernicima. To je činjenica koja bi morala potaknuti religije na dijalog.“ Potom defiliraju jedan budist, rabin, katolički svećenik, muslimanski službenik itd. od kojih svatko za sebe kaže: „Vjerujem u Boga“, osim muslimana koji kaže: „Vjerujem u Boga, Alaha.“

A potom Rimski prvosvećenik, Kristov namjesnik na zemlji, raduje se da „mnogi traže ili susreću Boga na različite načine“ (sic)… Potom svatko za sebe izgovara humanitarističku formulu kao svojevrsnu nametljivu UN-ovsku mantru: „Vjerujem u ljubav“. Papa zaključuje ovim riječima: „Neka iskreni dijalog među muževima i ženama različitih religija donese plodove mira i pravednosti“.

Duboka tuga nas obuzima gledajući ovaj videozapis koji nas sablažnjava, međutim, to je samo posljedica pedeset godina „vjerske slobode“ koju je papa Franjo s velikom svečanošću proslavio 28. listopada 2015., izvikujući da je „Izjava Nostra Aetate još uvijek aktualna.“

Molimo se i vršimo djela pokore da Duh Sveti prosvijetli Svetoga Oca i ne zaboravimo u ovim strašnim trenutcima da vrata paklena neće nadvladati Crkvu Katoličku koja ima obećanja života vječnoga.

Izvor: www.laportelatine.org

Jedna knjiga protiv napasti sedisvakantizma

U povijesnom času duboke krize unutar Crkve sve se više ukorjenjuju teorije onih koji zastupaju postojanje „Sedes vacans“, ili izočnost zakonitih prvosvećenika već posljednjih pedeset godina. Za „sedisvakantiste“ nadnevak je početka ove nečuvene situacije konačno prihvaćanje dokumenata II. vatikanskoga sabora.

Nakon koncilskog krivovjerja automatski bi uslijedilo gubljenje pontifikata u slučaju Pavla VI. i njegovih nasljednika, sve do pape Franje. Ove se teorije iznose na blogovima agresivnim i zamornim stilom, a iznose ih osobe koje su uglavnom loše s obzirom na bilo kakvu teološku ili kanonsku formaciju, a poglavito im nedostaje duh iskrene i prave ljubavi prema Crkvi  koji bi barem naložio razboritost kod bavljenja toliko teškim i složenim problemima. Ozbiljan doprinos raspravi sada dolazi od nedavno objavljene knjige True or False Pope? Refuting Sedevacantism and Other Modern Errors (www.trueorfalsepope.com) dvojice američkih pravnika, Johna Salze i Roberta Siscoea.

Ovo djelo od sedamsto stranica, s uvodom msgr. Bernarda Fellaya, poglavara Bratstva sv. Pija X., iscrpno je i dokumentirano odbacivanje sedisvakantističkih stavova. Temeljeći se na izvornim citatima papa, ekumenskih sabora i crkvenih naučitelja, autori pokazuju kako su sedisvakantisti, kako bi opravdali svoje teorije, često iskrivili izjave prvosvećenika i teologa, razotkrivajući taktike kojima se služe da obrane neobranjivo.

Svetkovina Sveta tri kralja – Bogojavljenje

Svetkovina Bogojavljenja – Epifanija veoma je stara, znamo da se na Istoku slavila već u III. stoljeću. Ime joj upućuje na smisao, i zbilja Epifanija – Bogojavljenje dolazi iz grčkoga i znači očitovanje: Bog se očituje ne samo židovima kao na dan Božića, nego pak također i nevjernicima, poganima, svim ljudima.

Izaijino viđenjeⁱ koje opisuje Jeruzalem u koji koračaju kraljevi, narodi, mnoštvo naroda koji dolaze izdaleka pjevajući hvale Gospodinu i donoseći mu zlato i tamjan slika je Crkve, pravog izabranoga naroda, a židovski mu je narod bilo samo slika i priprava.

Spasiteljevim dolaskom i njegovom smrću na križu zbilja zamjenjuje priliku. Stari je savez dokinut u Kristovoj krvi te nastupa Novi i vječni savez.ⁱⁱ Obredi Staroga saveza abrogirani su i postaju praznovjernima, svi su ljudi pozvani na spasenje u vjeri u Isusa Krista, jedinoga Spasitelja, pripadnošću Katoličkoj Crkvi koja nastavlja njegovo poslanje u povijesti.ⁱⁱⁱ

Ovo se poslanje sastoji u prenošenju nauka spasenja propovijedanjem istine kojom Isus i dalje biva vidljiv dušama dobre volje, a trojica kraljeva bili su u tome prvijenci.

Magi su bili svećenička kasta koja je proučavala zvijezde i vjerojatno su došli iz Perzije. Tradicija ih se prisjeća trojice: Melkiora, Gašpara i Baltazara. Njihovo se tijelo štuje u divnom zlatnom sarkofagu koji se nalazi u Kölnskoj katedrali.

U starini se mislilo da neke nebeske pojave naznačuju rođenje velikih ljudi, a židovi, osobito rašireni u svojoj dijaspori u babilonskim gradovima, širili su vjeru u Mesiju kojeg su očekivali.

Jedno proroštvo Staroga zavjera koje se zacijelo proširilo u tim krajevima tvrdilo je da će Mesijinu rođenju prethoditi čudesna zvijezda. Proroka Bileama kojega je pozvao moapski kralj Balak da prokune narod izraelski koji se uputio prema Obećanoj zemlji Gospodin je obvezao da ga blagoslovi u svojim proroštvima o budućnosti: „Vidim ga, ali ne sad, gledam ga, ali ne izbliza: zvijezda izlazi iz Jakova, žezlo se diže iz Izraela“.^iv

Sveta tri kralja

„U zlatu“, tako pjeva Crkva „pokazuje se kraljeva moć, u tamjanu spoznaj Velikog svećenika, a u smirni Gospodinov pokop“.

Vjerno služi Kristu, svojemu Kralju!

Uzvrati mu žarku ljubav kao svećeniku koji je za Tebe prolio svoju Krv na križu i koji se sam svaki dan posve prikazuje na našim svetim oltarima.

I Njega, smirnom napojenoga i za tebe ubijenoga oponašaj u ljubavi prema križu i radosnim podnošenjem protivština.

p. Nikolaus Lancicius, SJ (1574.-1652.)

Izvor: Mitteilungsblatt, siječanj 2016.

Sveta godina

Što trebamo misliti o jubilejskoj godini milosrđa koju je papa Franjo sazvao u povodu zaključenja Drugog vatikanskog sabora? Nedvojbeno se stvara utisak podijeljenosti. S jedne je strane svaka Sveta godina vrijeme milosti u kojemu Crkva svakome vjerniku iz blaga zasluga Isusa Krista i svetaca nudi svečani potpuni oprost za vremenite kazne grijeha. K tome se daruju prebogate milosti za posvećenje osobnog života. S druge je strane posvema očito da jubilej jednoga koncila koji je uveo vrijeme neopisivog crkvenog propadanja ne može biti prigoda za radost. Kako se onda trebamo držati?

Budući da posebni razlog jedne svete godine ne dira njezinu bit, oba se elementa mogu jasno držati odvojenima. Ništa nas ne sprječava da se okoristimo milostima koje nam Bog nudi preko svojega Namjesnika na zemlji, a da se i dalje distanciramo od štetnog karaktera Drugog vatikanskog sabora. U pismu prijateljima i dobročiniteljima od 24. svibnja 2015. Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. jasno je naznačio put kojim valja krenuti:

„Kad se ustave milosti širom otvore, moramo primati u izobilju! Sveta godina je velika milost za sve članove Crkve. Živimo, nakon svega, od pravog milosrđa, kako nas uče sve stranice Evanđelja i tradicionalne liturgije. U skladu s „prethodnim razlučivanjem“ [1] na kojem je nadbiskup Lefebvre utemeljio vođenje Bratstva svetog Pija X., u ovim vremenima zbrke, odbijamo jednostrano milosrđe i živimo od milosrđa u svim njegovim aspektima.(…)