ponedjeljak, 3. lipnja 2013.

Opasnost karizmatskog pokreta



Nakon što je Gospodin Isus uzašao k Ocu, započinje kraljevanje njegova Duha u Crkvi. Isus je prije svoje muke obećao poslati svoga Duha.

Duh je Sveti velika i nedokučiva tajna. On je ona buka s neba, silan vjetar koji se u obliku ognjenih jezika spustio nad apostole.

Divan je onaj odlomak Djela Apostolskih (2,9-11):“Parti i Međani, Elamljani i stanovnici Mezapotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i libijskih krajeva oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i obraćenici, Krećani i Arapi, svi ih čujemo kako našim jezicima veličaju djela Božja.“ Duh Sveti nije napustio svoju Crkvu i prati je do konca svijeta.

Ljepota i dubina stare Mise odmah vjernika zapljusne blagim lahorom, odmah se osjeti snaga i svemoć Duha Svetoga, nazočnog među svojim vjernicima u Crkvi. Osjeti se da je Crkva mlada i snažna, osjete se milosti koje se poput jutarnje rose spuštaju na nazočno mnoštvo. 

Jasno je da modernisti mrze staru Misu, jer mrze Crkvu i žele je vidjeti u ruševinama od kojih će se graditi ujedinjena crkva svih vjera, sinagoga sotonina.

Uvođenje nove Mise, protestantiziranost obreda i molitava donijelo je veliko zahladnjenje, ukočenost i tiraniju racionalizma u naše crkve.

Ubrzo su nestale raspjevane procesije, svibanjske pobožnosti, u većini crkava je nestalo škropljenje, kađenje, pobožno pjevanje…Zvonjava zvona tijekom Podizanja, mirnoća i trezvenost, duboka molitva-sve je to otpuhnuo razbrbljani obred na kojem se vazda govori, upozorava, propovijeda, hoda po oltaru, ubijajući svaku pomisao na mistiku i kontemplaciju.

Mnogi su blagoslovi svedeni na minimum i vjernici primjećuju da župnik jedva čeka da sve završi, a počesto se čuje da sam župnik u to ne vjeruje.

Modernisti su po teološkim učilištima dobro odradili svoj posao i mladim generacijama svećenika na sve načine pokušali uništiti vjeru u nadnaravno. Ako nisu uspjeli, onda su ih dobro uplašili i svezali im svete ruke svećeničke koje jesu pomazane svetim uljem da blagoslivljaju.

I nakon uljepšavanja i šminkanja reforme, nakon velikog navještaja plodova koji nikada nisu došli i koje nitko još nije vidio, a još se očekuju, vjernici kojima se skriva i zabranjuje sveta Tradicija i tradicionalna Misa, najljepša stvar s ovu stranu Neba, jednostavno ne vjeruju da je ovo što vide po župama duhovna hrana dostatna za život vjernika katolika. Sensus fidei zbilja ne vara. Ovaj obred, ovakav navještaj vjere, ovakva posvemašnja posvjetovnjačenost posve onemogućuje da se očituje svetost Crkve, da zasja ljepota pravovjerja i da ljudi budu sretni i zadovoljni poput sv.Petra na brdu Taboru. 

Toliko sam puta želio ostati još i još u crkvi u kojoj Bratstvo sv.Pija X. služi staru Misu. Jednostavno mi se nije išlo van, kući…

Ima tu i mistike i molitve i blagoslova. I tu se moli Duhu Svetome, itekako. Ali nema proizvoljnosti,iracionalnosti, nema zastranjenja i sumnjivih molitava. Katoličku pobožnost uvijek je karakterizirala trezvenost! Moli se onako kako je Crkva odvajkada molila! A to je najljepše, najuzvišenije i najsvetije.

Dakle, u modernim župama vjernici vide da nešto ne štima i počinju tražiti. Tradicija je zabranjena, modernisti je progone i skrivaju. Do nje se teškom mukom dospijeva.

A tu se javlja opasnost karizmatskog pokreta: nakon što dožive  samo „odslužene“ petnaestominutne jutarnje Mise na brzinu u vlastitoj župi, bez imalo zahvale u tišini, malo predkoncilske mistike koju je svaki vjernik na starom obredu mogao osjetiti, a ne samo u kontemplativnim samostanima, kad već s vrata crkve opazite župnika u civilu koji sjeda u auto i juri tko zna kamo, a časoslov trune na prozoru sakristije… vjernike oduševe okupljanja na kojima se duže moli, pjeva, blagoslivlja. Bez hitnje, trke i zbrke! Na kojima se govori o svecima, anđelima i opasnostima koji dolaze od nečastivoga. Na kojima vas zapljusne sveto i sakralno. Ne primjećuje se pak koliko se pretjeruje, koliko se pada u šašavost, iracionalnost, pretjerivanja svake vrste…i naposljetku u najstrašniju stvar za duhovni život: oholost. A duhovna oholost, toliko sveprisutna u karizmatskim skupinama, smrt je duhovnog života.

Javlja se prejaka reakcija na racionalizam i hladnoću novog obreda: pad u fideizam i dominaciju emocija. No opet, na svim karizmatskih susretima, služi se okljaštreni i protestantizirani novi obred, opet preslaba hrana za bilo kakav duhovni život.

Vrlo brzo pridolaze uvezene i očito iza kulisa pomnjivo pripremljene strategije uništenja katoličkog pravovjerja i lagano prevođenje vjernika na protestantizam. Čak i neki svećenici već objavljuju svoje objave koliko je Isus proboravio u grobu, kako je uskrsnuo! I to se dakako ne slaže s crkvenim naukom. Ono što reformatorima nije uspjelo u šesnaestom stoljeću, sada je hit u Hrvata.

Oni koji su uništavali stari obred, pomagali su jačanje karizmatskog pokreta u Crkvi. Oni koji su vikali da stara Misa izgleda kao kakvo čaranje ili orijentalni kultovi, sami su promicali govor u jezicima.

Sve ovo o čemu karizmatici govore nije Tradicija Katoličke Crkve. Crkva je uvijek zabranjivala igranje s vatrom. Čak je i velikim svecima bio potreban mudar i svet duhovni vođa da spoznaju sotonske stupice i napade oholosti.

Karizmatski je pokret dobrim dijelom nastao izvan Katoličke Crkve. Uvezen je u sedamdesetima iz protestantskih sljedbi, poglavito pentekostalne sljedbe. Katoličkoj Crkvi ništa dobra nije donio. U našem narodu također. Plodovi su više nego upitni. Čuli smo o mnogobrojnim razorenim obiteljima: o majkama koje ostavljaju muževe, djecu, staru svekrvu ili tetu i odlaze više puta tjedno na kojekakve duhovne obnove, molitve i seanse. Mnogi se tuže da su im se suprug i supruga pretvorili u grozne osobe: škrope ih, kade, stavljaju im egzorciranu sol u hranu ili ih proglašavaju zlima i opasnima čim im se suprotstave.

Inzistira se na nekakvom Krštenju u duhu??? Za neke je to dovoljan razlog da cijeli pokret proglase opasnom sljedbom koja ima svoje sakramente inicijacije.

Govor u jezicima počesto je obično glumatanje i prenemaganje, no katkad i opsjednutost. Postoje mnoga izvješća o psovkama i kletvama na hebrejskome koje ti duhozahvaćeni vjernici izgovaraju. Strašno!

Teži se za govorom u jezicima, a ne teži se za kontrolom vlastitog jezika. Zašto se ne moli da nas Bog sačuva ogovaranja, tračanja, kritiziranja drugih. Nisu li počesto karizmatici posve slobodna jezika?! Je li i to plod Duha Svetoga?!

Nakon navodnog obraćenja slijedi prijelaz u mistiku. Ono za što su sveci molili, postili i trapili se desetljećima, karizmaticima uspije za nekoliko mjeseci, navodno. Svakome tko se bavio katoličkom teologijom i mistikom, odmah je jasno da to zbilja nema nikakve veze s mistikom. Žalosno je da se tako svete i uzvišene stvari banaliziraju. Instant mistika ne samo da nije mistika, nego je najbrutalnije nijekanje, pa čak i izrugivanje velikog Božjeg dara, nezasluženog dara pojedincima.

Toliko se govori o ozdravljenju, neprestano se moli i želi ozdravljenje. O postojanosti i strpljivosti u bolesti, a to može biti siguran put u Nebo kao i zadovoljština za grijehe drugih-o tome katkad ili nikad.

Svaki se problem dovodi u vezu s mračnim silama. Većinu osoba koje se nekome ne sviđaju također. Olako se govori o opsjednutosti, začaranosti i prokletstvima. Ne niječemo da toga zbilja ima, i to puno, ali tomu se uvijek treba pristupati trezveno i razborito.

Da ne spominjemo da se Bolesničko pomazanje dijeli osobama koje nisu nasmrt bolesne. Sam nadbiskup Lefebvre, vrstan teolog i dugogodišnji misionar u Africi, često je bio izložen takvim fenomenima, inače kao poglavar FSSPX-a pun informacija i kadar razlikovati duhove u jednom intervjuu kaže:“I karizmatizam je negativan. To je vrag, jer nas karizmatici mole da nad njima molimo egzorcizam. Mora se pretpostaviti da su opsjednuti od vraga. Oni prizivaju duha? Kojeg duha? Može biti da među njima ima osoba koje imaju dobru volju. Nedvojbeno se trude moliti i držati pobožnosti. Ali vrag je zao. Na jednoj strani privlači, a na drugoj strani zarobljava.“(Intervju za časopis Fideliter, 9. prosinca 1990.)

To možemo reći i za naše vjernike koji su upali u zamke karizmatskog pokreta: zbilja je među njima mnogo ljudi dobre volje koji se mole, mole Krunicu i njihov ih predkoncilski katolički odgoj drži podalje od težih zastranjenja. Nisu svi zli i opsjednuti. Nisu svi duhovne oholice. Međutim, sve je više negativnosti koje dominiraju po takvim skupinama. Sve je više protestantskih i okultističkih elemenata po tim skupinama. 

Kad nekog vjernika uvjerite da zbilja ima izravnu vezu s Duhom Svetim, nakon kratkog vremena on počinje kritizirati svećenike i Crkvu. Većma mu ne trebaju: ta, on je u izravnoj vezi s Duhom Svetim. Ako počne još više vjerovati u tu obmanu, uskoro mu neće trebati ni sveci. A na kraju ni Blažena Djevica. Nije li ovo otvoren put u pakao?!

Nažalost, naša hijerarhija s novim obredom nema što ponuditi. Ljudi znaju da se u većini župa tek životari.

Tek kad se sveta Tradicija počne vraćati na svoje mjesto koje joj pripada u Crkvi i koje joj se nikada nije smjelo niti oduzeti, moći ćemo se suprotstaviti najezdi karizmatskih zastranjenja i protestantiziranja i izluđivanja našeg jadnog naroda.

Podržimo svetu Tradiciju. Okupljajmo se, molimo sv. Krunicu, Križni put, devetnice, molimo s onako kako su se naši stari molili, kako je molio blaženi Alojzije Stepinac. Pozovimo svećenike Svećeničkog Bratstva sv. Pija X. da se brinu za te molitvene skupine. Počnimo s eksperimentom Tradicije dok ne bude prekasno.

Jedan vjernik


Broj komentara: 13:

  1. Bravo! Izvrstan tekst!

    S.H.

    OdgovoriIzbriši
  2. Najprije, želio bio čestitati urednicima bloga na izboru fotografija. Complimenti!
    Inače, mene se osobito dojmio molitveni stav ove starije gospođe raširenih ruku. Izvorno katolički!
    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  3. Izvrsno sažeto razjašnjen ovaj toliko konfuzan i problematičan fenomen. Osobno mi je najbolji 'point' upravo ta navodna direktna i instant veza s Duhom Svetim i navodno postizanje svetosti za kojom su veliki mistici morali naporno stremiti čitavog života. Svaka čast!

    OdgovoriIzbriši
  4. I ja razmišljam o karizmatskom pokretu i nalazim u njemu brojne probleme. Od ekskluzivizma, senzacionalizma, krajnje neobičnom i često za članove pogubnom tumačenju stvarnosti... Mogli bi dugo nabrajati. No, ipak, mislim da bih unatoč svemu tome ipak radije sudjelovao na jednoj jednostavnoj karizmatskoj molitvi (ponavljam kako im nisam sklon!) nego na skupovima tradicionalista koji doista ponekad imaju još pogubnije tumačenje stvarnosti. I možda bih tu prije osjetio lahor Duha koji uvijek vodi naprijed, koji je vječna novost. Doista, ne želim ulaziti u nečiju duhovnost i način na koji pristupa Bogu koji ga uvijek predusreće, no mislim da su ovakva polariziranja nepotrebna (karizmatici loši, tradicionalisti jedini katolici, novi obred ovakav...) Da ti pamet stane... I ovakvo manipuliranje terminima? Da se Tradicija vrati na svoje mjesto u Crkvi? Tradicija sa velikim T označava usmenu predaju koja je uz Sveto pismo u srcu Kristove Crkve! Na koje mjesto se treba vratiti? Gdje je? Kakav eksperiment s Tradicijom?
    Ovu tužni tekstovi me samo uvjeravaju koliko je istinita ona Chestertonova:
    „Cijeli moderan svijet podijelio se u dva tabora, Konzervativni i Progresivni. Posao Progresivaca je da nastave činiti greške. Posao Konzervativaca je da spriječe ispravljanje tih grešaka.“

    Ma, ostalom, ne može postojati nikakva podjela kršćanstva na suprotne slojeve. Postoji samo jedno kršćanstvo: kršćanstvo životne stvarnosti, jasnog uvjerenja koje se jedino može suočiti s izazovima ovog svijeta. Ono kojemu je mjerilo Krist. On neka nas sve nadahne da ga ponovno otkrijemo. Bilo u karizmatskom pokretu, bilo u latinskoj misi, bilo na narodnom jeziku. Duh ipak puše gdje (On) hoće.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I baš je Vama nekakav duh priopćio gdje puše, a nije jednoj od najsvetijih osoba XX.stoljeća, preuzvišenom nadbiskupu Marcelu Lefebvreu koji je vidio dizastrozno stanje u Crkvi po cijelom svijetu, spoznao u čemu je problem, raskrinkao sve novotarije, uključujući i karizmatski pokret i od Svetog Oca tražio eksperiment Tradicije. Nije ga dobio, ali zato se situacija iz godine u godinu sve više pogoršavala. Na kraju neće trebati eksperiment Tradicije-jer će ionako jedini katolici biti-tradicionalisti. Ja kao tradicionalist to uopće ne želim- ali ako vjernici ne žele katoličku vjeru, onda nisu većma katolici! A svi vjernici izvan Tradicije svakim danom sve više napuštaju vjeru naših otaca. Dok vjerujete ono što je blaženi Stepinac vjerovao-ok. Ja primjerice vjerujem i želim tako vjerovati do svoje smrti, jer nitko ne može mijenjati našu vjeru, čak ni Superkoncil.

      Kikii

      Izbriši
    2. Kao prvo, ''vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha'' (Iv 3,8). Ono što ste nazvali ''nekakav duh'', Krist je darovao svojoj Crkvi i po tom Duhu je u Crkvi prisutan.
      Kao drugo, nisam mjerodavan vrednovati ničiju svetost, već taj sud prepuštam Crkvi kojoj Krist daje to jamstvo i koji je sam kriterij svetosti. A ta Crkva je odlučila kanonizirati blaženog Ivana XXIII. ''Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu'' (Mt 18,18).
      To je vjera naših otaca, to je vjera naša, to je vjera Crkve, njome se dičimo u Kristu Isusu, Gospodinu našemu. Amen!

      Izbriši
  5. U Katoličkoj je Crkvi djelovanje Duha Svetoga uvelike reducirano na obmanjenim vjernicima. Dakle, kod takvih jadnih grešnika puše duh oholosti i laži - posebice kod njihovih predvodnika "karizmatika"!
    Samo veliki slijepac ne može proniknuti u psihologiju "karizmatskih" neomodernističkih pokreta koji su razarajući demon za izvornu katoličku duhovnost.
    Tipični protestanski karakter "duhovnosti" poput zloćudnog virusa ucijepljen u mnoge jadne i zavedene duše koje su postale obamrle i okoštale za izvorni Duh Katoličke Crkve.
    Izvorna katolička poniznost u javnom i privatnom djelovanju uopće se ne objavljuje na način kao na gore prikazanoj slici. Takvu se sumnjivu manifestaciju nigdje ne može pronaći u teološkoj i ostaloj literaturi koja pripada baštini pretkoncilske Crkve.
    Krivovjerne ekstravertirane seanse nisu prirodne i svojstvene poniznom, dostojanstvenom i kontemplativnom katoličkom karakteru, općenito!
    Protestantska bučna okupljanja nastala su kao posljedica velikog gubitka "vjernika" koncem
    60-ih godina 20. stoljeća, a cilj je bio povratiti izgubljene članove u svoje "crkvene" zajednice.
    Pošto su te protestantske sekte bez prisutnosti i vodstva Duha Svetoga, one su planski
    koristile koncepte Psihologije kao znanosti i primjenjivale postojeću materiju na svoju tzv. evangelizaciju.
    Sve ostalo je povijest!
    Ovaj duh obmane koji međuostalim potiče kompleks mesijanizma treba sustavno ukloniti iz Katoličke Crkve!
    Ovakve su "duhovnosti" samo preslika liturgijskog >Novus Ordo-duha< na sve javne i osobne molitvene aspekte i stvarnosti kojima su u većini obilježeni današnji katolici.

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  6. Koje je onda rješenje za Karizmatski pokret?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zabraniti ga, što može jedino papa. To nije katolički pokret, već u osnovi protestantski pokret, iako nažalost u njemu ima mnogo katolika. Sve ono katoličko što traže na tom krivom mjestu našli bi tisuću puta snažnije, izvornije, milosnije u Svetoj Tradiciji, jer dok nijedan proglašeni svetac nije bio karizmatik (osim onih samoproglašenih), svi sveci su bili tradicionalisti.

      Izbriši
  7. Ovo su gluposti. Papa je poticao karizmatski pokret. Istina je da pojedinci ne shvaćaju Darove ozbiljno koliko bi trebali, ali mislim da je korištenje fraza poput 'modernisti MRZE staru misu' je potpuno nepotrebno.
    Najviše me pogodilo 'NEKAKVO krštenje po sv. Duhu'... Krštenje na koje smo svi pozvani i koje nas NEĆE učiniti ludim karizmaticima...
    Svi imamo pravo na svoje mišljenje, ali potrebno je educirati se i provjeriti neke stvari prije nego što se piše ovakav tekst/komentari.

    OdgovoriIzbriši
  8. Sada je većina karizmatika zaraženošću "Knjigom istine"-čistom podvalom- pokazala koliko je ta vjera sazdana na pijesku. Valja se vratiti trezvenosti tradicionalne vjere, skrovitosti, vršenju staleških dužnosti, trpljenju i unošenju mira u obitelji-većina je karizmatika suprotnost svega toga. Poznajem ih nekoliko koji su bili dragi i normalni ljudi - sada treba prelaziti cestu kada ih se susretne. To je spoj oholosti, preuzetnosti, pametovanja, dosađivanja drugima,,,k tome nemir, živčanost, uvredljivost za svaku sitnicu i permanentno osuđivanje drugih koji ih ne slijede ili im se suprotstave.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  9. Papa Pavao VI gledao je u karizmatskoj obnovi kao šansu koju je Duh Sveti dao Crkvi i čitavom svijetu. (1973).

    Ivan Pavao II dao je značajni poticaj za karizmatski pokret; smatrao je da pokret može odigrati značajnu ulogu u suprotstavljanju sekularizmu i materijalizmu, ali također u re-evangelizaciji krštenih.

    Papa Benedikt XVI. više puta se pozitivno izrazio o karizmatskom pokretu, a vidi njihovo poslanje u prvom redu kao crkveno poslanje u službi nove evangelizacije.

    Ali Pape su izrekli i neka upozorenja, koja također treba uzeti u obzir kod razlučivanja. Papa Benedikt XVI. je uputio značajan govor portugalskim Biskupima. 13. svibnja 2010. Papa priznaje vrijednosti karizmatskog pokreta, potiče članove da budu „vjerodostojni svjedoci“.

    Papa se najprije obraća Vođama karizmatskih grupa i poziva ih na poslušnost i na odgovornost. Evo Papinih riječi: „Nositelji posebnih karizmi moraju osjećati temeljnu odgovornost za zajedništvo, za zajedničku vjeru Crkve i moraju se podložiti vodstvu Pastira. To su uvjeti crkvenosti pokreta“.

    Zatim se Papa obraća Pastirima i ovim ih riječima ohrabruje: „Pastiri nisu samo osobe koje vrše određenu službu, nego su sami nositelji karizmi, stoga su odgovorni za otvorenost djelovanju Duha Svetoga. Biskupi s jedne strane treba da prihvate nove pokrete, s druge pak strane moraju pomoći pokretima da nađu ispravan put, opominjući ih s razumijevanjem.“ (Cfr. Notiziario 21/2010 del Pontificio Consiglio per i Laici).

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.