Christus Rex

Veliki petak - služba Muke Gospodnje


Na Veliki petak spominjemo se središnjega čina Kristova otkupiteljskoga djela – njegove muke i smrti na Križu. Cijela liturgijska služba na vrlo znakovit način izražava dubinu toga otajstva. Oltar je na početku službe prazan, što označava Kristovo predanje u ruke grešnika.


Tu simboliku izražava i svećenikovo prostiranje na podu pred oltarom na početku službe. Nakon toga slijede starozavjetna čitanja i otpjevi koji predoznačuju Kristovu muku. Potom slijedi čitanje Muke po Ivanu – Isusovom ljubljenome učeniku čije je evanđelje biser među sva četiri evanđelja te nam otkriva ljubav Isusova Presvetoga Srca.

Veliki četvrtak - Misa Večere Gospodnje




Velikim četvrtkom ulazimo u sveto trodnevlje u kojemu slavimo liturgijski spomen središnjih otajstava Kristova otkupiteljskoga djela – Njegove muke, smrti i uskrsnuća. Na Veliki četvrtak služe se dvije Mise. Ujutro je Misa posvete ulja u kojoj biskupi posvećuju sveta ulja (krizmu, katekumensko, bolesničko ulje) koja će se upotrebljavati u predstojećoj godini u podjeljivanju svetih sakramenata. Navečer se služi Misa Večere Gospodnje u kojoj se spominjemo ustanove Presvetoga Oltarskoga Sakramenta, svećeničkoga reda i Kristove zapovijedi ljubavi, o čemu nam govore misni tekstovi. Križ se pokriva bijelim platnom, što označuje radosni značaj ovih velikih otajstava. Kod pjevanja Glorije zvone zvona i potom utihnu sve do trenutka kada će je svećenik ponovno zapjevati na Misi vazmenoga bdijenja.


Nakon sv. Mise Presveto se prenosi na pokrajnji oltar, a potom se glavni oltar potpuno ogoljuje što označuje Kristovo predanje u muku. Pri raspremanju oltara svećenik moli psalam 22. (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio). Običaj je da se potom održi duže klanjanje u kome smo pozvani u molitvi bdjeti zajedno s Isusom u Getsemanskome vrtu.

Oblate Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.



Želeći napustiti život u svijetu da bi živjele u duhu Bratstva i pomagale njegovu radu, sestre oblate Svečenićkoga bratstva svetog Pija X. posvećuju se u suradnji s FSSPX-om svjesne da je sveta Misna Žrtva neiscrpan izvor za njihov duhovni i redovnički život.

Za svoj uzor imaju Djevicu Mariju, majku Vječnoga Svećenika. Poput nje, one prikazuju svoj svakodnevni život da bi pomogle u otkupljenju duša, posebno posvećenju svećenika. One rado sudjeluju u žrtvi našega Gospodina, slijedeći primjer naše Žalosne Gospe koja je stajala podno križa. Kao članice družbe zajedničkoga života bez zavjeta, one daju obećanja.

Ime "oblate"

Naziv "oblate" potječe od latinske riječi "oblata", koja dolazi od glagola "offerre", koji znači darovati ili žrtvovati i izražava cijeli poziv oblate.

Doista, to je mnogo više od imena jedne od mnogih vjerskih zajednica, to zvanje oblata poziv je na potpuno darivanje sebe same.

Svaka novakinja to mora razumjeti kada se na dan svojih obećanja, klečeći ispred otvorenog svetohraništa, sjedinjena sa Žalosnom Gospom, predaje kao žrtva Bogu zajedno s božanskom Žrtvom:

"Predajem Ti sebe, svoj život, sve što imam i sve što jesam, na Tvoju veću slavu, o moj Bože, za spasenje svoje duše, za spasenje svih duša, a posebno za posvećenje svećenika i budućih svećenika." (Formula obećanja)

Jedna od četiriju obitelji FSSPX-a

Odgovarajući u svom "Pismu prijateljima i dobročiniteljima" br. 5 iz 1973. na postavljeno mu pitanje "Ima li Bratstvo više obitelji", nadbiskup Lefebvre je odgovorio sljedeće:

"Ono se sastoji od svećenika i budućih svećenika, časne braće, sestara oblata, a nadamo se uskoro i od časnih sestara - redovnica Bratstva… Konačno, nastojat ćemo da uz Božju pomoć i laici koji žive u svijetu postanu dionici duhovnih blaga Bratstva."

Godine 1980. formiranjem Trećega reda Bratstva sv. Pija X. nadbiskup je vidio dovršenje planiranoga rada na formiranju četiriju obitelji Bratstva.

Apostolat

Iz odredbi statuta vidljivo je da nemaju drugog cilja doli posvetiti se djelovanju FSSPX-a, svaka sukladno svojim talentima. Apostolat oblata može biti raznolik, kao što su i poslovi sami po sebi raznoliki.

Na kraju svoga novicijata, nova oblata može biti poslana u priorat, u školu ili na bogosloviju.

Ondje, unutar okvira različitih vrsta života, na vrlo ponizan i ponekad drugima nevidljiv način, one izvršavaju različite vrste zadaća, ovisno o svojim sposobnostima: kućanske poslove, šivanje, uredske poslove i poslove tajnice, poučavanje (kateheze), nastavnice u osnovnim i srednjim školama, kao medicinske sestre… itd. Gdje god bile poslane, sestre oblate nikada ne zaboravljaju da su darovale svoj život za služenje.

Gdje obavljaju svoj apostolat?

Sestre oblate mogu biti pozvane provoditi svoj apostolat u bilo kojem mjestu u kojem djeluje Bratstvo.

U 2014. godini 78 oblata služilo je u deset različitih zemalja svijeta, ponajviše u Južnoj Africi, Njemačkoj, Engleskoj, Kanadi, Francuskoj, Keniji, Meksiku i na Filipinima.

Kako se postaje oblatom?

Da bi se pristupilo oblatama nužno je uputiti molbu Generalnome poglavaru FSSPX-a. Preporučljivo je priložiti suglasnost poglavara distrikta na temelju preporuke svećenika.

Kontakt Generalne kuće:

Noviciat Sainte Thérèse

1922 Salvan (VS)
Schweiz
T: +41 27 761-2128

Intervju s p. Tilošancem u časopisu Hrvatska riječ: Tradicionalna misa privlači baš mlađe naraštaje


Prenosimo tekst intervjua s p. Markom Tilošancem objavljenoga u podlistku za mlade časopisa Hrvatska riječ (br. 124 od 23. veljače 2018.) - glasilu Hrvata koje izlazi u Subotici.

Za početak, recite nam nešto o Vašem svećeničkom pozivu.

Svećenički poziv naslućivao sam na jedan način i prije, no definitivno sam ga prepoznao nekako u vrijeme mature, kada je trebalo stvoriti odluku o daljnjem životnom putu. Ipak definitivnu odluku da želim krenuti putem svećeništva nisam donio odmah jer mi je nedostajalo onoga konačnog uvjerenja i hrabrosti, nego nakon dvije godine. Tada sam stupio u bogoslovno sjemenište u Zagrebu kao kandidat svoje Varaždinske biskupije.

Recite nam nešto o Vašoj formaciji u Bogosloviji.

Formacija u zagrebačkoj bogosloviji bila je uobičajena kao što je u današnjim bogoslovijama. Nisam znao puno kako je nekada izgledao bogoslovski život, nego samo fragmentarno, no ubrzo sam primijetio jedan nedostatak istinske revnosti za napredak prema savršenstvu u duhovnome životu te duh mlakosti i ravnodušnosti, s čime se nisam želio pomiriti. O tradicionalnoj latinskoj Misi – obredu koji se služio nekada, prije nego je uvedena Misa na narodnome jeziku – nisam znao ništa jer takva Misa tada u Hrvatskoj nije bila uopće dostupna. Moj prvi susret s tradicionalnom teologijom i problematikom sadašnjeg stanja u Crkvi bio je tijekom bogoslovskoga studija, na trećoj godini. Tada sam došao do knjige "Iota unum" velikoga katoličkoga filozofa R. Amerija koja na sustavan način obrađuje problem zbivanja koja su se dogodila na Drugome vatikanskome saboru i reformi koje su uslijedile nakon njega. Tu sam uvidio da doista postoji jedan ozbiljan problem u današnjoj Crkvi, gdje nemalo stvari koje se promiču i čine u Crkvi nakon sabora nije u skladu s katoličkim naukom.

Kako mislite nije u skladu s katoličkom naukom? Možete li nam o tome nešto podrobnije reći?

Je li dopušteno učiti u nedjelju?



Važno je uočiti razliku između nedjeljnog odmora i služničkih, težačkih poslova, opera servilia i slobodnih poslova, opera liberalia. Primijetimo da crkvena zabrana ne ovisi o svrsi, razlogu zašto se neki posao radi, već o naravi samoga posla. Služnički posao koji se čini iz ljubavi ili milosrđa zabranjen je nedjeljom, poput košenja susjedove trave ili bojanja garaže, a slobodni poslovi su dopušteni, čak i kada se rade zbog profita, poput slikanja slika za prodaju.

Možda se pitate koja je onda razlika između
služničkih i slobodnih poslova i zašto su služnički poslovi posebno zabranjeni. Sv. Toma Akvinski objašnjava zašto u svojoj Summi Theologici (IIa IIae, q. 122, a. 4, ad 3).

,,Služnički posao se zove zbog služenja, robovanja; a ovisnost je trostruka. Jedna po kojoj čovjek služi grijehu; prema Ivanu 8, 34: „Tko čini grijeh, rob je grijehu“, i u ovom slučaju grješni su svi služnički čini. Druga je gdje jedan čovjek služi drugome. A čovjek ne služi drugome svojim umom, već svojim tijelom. Zbog toga se svi poslovi u kojima jedan čovjek služi drugome zovu služničkima. Treća je služenje Bogu i na taj način se djelo bogoštovlja i klanjanja, koji se tiče služenja Bogu, može zvati služnički posao.

Očito je da je nedjelja posvećena bogoštovlju i služnički poslovi u tom trećem smislu ne samo da su dopušteni, nego su obvezni. Također, služnički poslovi u prvome smislu grijeha su uvijek zabranjeni, a posebno nedjeljom. Ako su služnički poslovi u drugome smislu fizičkih aktivnosti koje su prije radili robovi striktno zabranjeni nedjeljom, to je zato što je zaokupljenost tim stvarima dio kazne za istočni grijeh (Post 3, 19 – „U znoju ćeš lica svojega jesti kruh“) i odvraća dušu od uzdizanja k Božjim stvarima, razmatranja vječnosti, brige za svoje vječno spasenje i o većoj slavi Božjoj. Sa slobodnim umjetnostima je drukčije jer one izražavaju uzdizanje duše i razmatranje ljepote, istine i dobrote na različite načine. Nedjelju stoga treba upotrijebiti za dušu da bi došla do izražaja njezina sloboda da upozna, ljubi i služi Bogu ne samo sudjelovanjem u svetoj Misi i crkvenim službama, nego i prakticiranjem i/ili vrednovanjem slobodnih umjetnosti. Moralni teolog Jone je to sažeo na sljedeći način:
,,Slobodni i umjetnički poslovi također su dopušteni: učenje, podučavanje, crtanje, arhitektonsko dizajniranje, igranje, muziciranje, pisanje (tipkanje), slikanje, profinjeno kiparstvo, vezenje, fotografiranje. To su poslovi koji su dopušteni čak i ako se rade za plaću (Moralna Teologija).

Međutim, može se ponekad dogoditi da čak i slobodne umjetnosti ometaju dušu u štovanju Boga, kada su nemoralne ili prilika za grijeh ili ako je osoba toliko njima okupirana da više ne sudjeluje na Misi niti se brine za svoje duhovne dužnosti. U takvim okolnostima i učenje postaje grješno u nedjelju.

p. Peter R. Scott

Izvor: http://archives.sspx.org/

Moramo biti spremni i očekivati kušnje



Na našu nesreću, nismo svjesni da nas se kuša gotovo u svim našim djelatnostima, jednom ohološću, taštinom, dobrim mišljenjem za koje mislimo da bi ljudi trebali imati o nama, drugi puta zavišću, mržnjom ili osvetom. Nekim drugim prilikama đavao nas napada najprljavijim i najpodmuklijim slikama. Možete vidjeti da nam odvlači pažnju čak i kada molimo i okreće naš um na ovu ili onu stranu...

Čak i više, od Adama, nećete naći sveca koji nije bio kušan – na ovaj ili onaj način – a najveći sveci su oni koji su najviše bili kušani. Ako je i naš Gospodin bio kušan, to je bilo zato da nam pokaže što moramo učiniti. Stoga slijedi da i mi moramo očekivati kušnje. Ako me pitate što je uzrok vašim kušnjama, reći ću vam da je to ljepota i velika vrijednost i važnost naših duša koje đavao toliko vrednuje i voli da bi pristao trpjeti i dva pakla, da je potrebno, kada bi tako mogao odvući i naše duše u pakao. Nikad nemojte prestati biti na straži, jer bi nas đavao mogao zavarati u trenutku kada smo najmanje spremni. Sv. Franjo nam kaže da mu je Bog jednoga dana dopustio da vidi kako đavao dovodi u iskušenje njegove redovnike, posebno u stvarima čistoće. Dopustio mu je da vidi skupinu zloduha koji nisu radili ništa drugo doli odapinjali svoje strijele protiv redovnika. Neke su se snažno vraćale đavlima koji su ih odapinjali.

Zatim bi pobjegli, urlajući strašnim krikovima bijesa. Neke su se strijele očešale o one kojima su bile namijenjene i pale uz njihove noge bez da su ih ozlijedile. Druge su prodrijele samo svojim vrhom, a zatim prodrijele i dalje, malo po malo. Ako želimo otjerati te napasti, moramo, kaže nam sv. Antun, koristiti isto oružje. Kada smo kušani ohološću, moramo se smjesta poniziti i sagnuti pred Bogom. Ako smo kušani protiv svete kreposti čistoće, moramo mrtviti naša tijela i osjetila i biti stalno sve oprezniji. Ako se naša kušnja sastoji od mrkosti prema molitvi, moramo još više moliti, s većom sabranošću, i što nas više đavao kuša da odustanemo od njih, to ih više moramo izmoliti. Najviše se moramo bojati onih napasti kojih nismo svjesni. Sv. Grgur nam kaže da je bio jedan redovnik koji je dugo bio uzorni član njegove zajednice.

Zatim je osjetio snažnu želju da napusti samostan i da se vrati svijetu, govoreći da Bog nije htio da on bude tamo. Njegov svetački poglavar mu je rekao: „Prijatelju, to je đavao ljut jer ćeš moći spasiti svoju dušu. Bori se protiv njega“. Ali ne, drugi su vjerovali da je tako kao što je tvrdio. Sv. Grgur mu je dao dopuštenje da napusti samostan. Ali kada ga je napuštao, sv. Grgur je kleknuo i molio Boga da dopusti redovniku da vidi da se radi o đavlu koji želi da izgubi dušu. Redovnik je tek zakoračio preko samostanskog praga kada je vidio ogromnoga zmaja, koji ga je napao. „O braćo“, povikao je, „dođite mi u pomoć! Pogledajte zmaja koji me želi proždrijeti!“

I zaista, braća su došla trčeći kada su čuli viku i našli toga jadnoga redovnika ispruženoga na podu, polumrtvoga. Unijeli su ga natrag, a on je shvatio da je to zaista bio đavao koji ga je napastovao i koji je bjesnio jer je poglavar molio za redovnika i tako ga spriječio da ga ugrabi. Jao, moja draga braćo, kako se jako moramo bojati, ako ne prepoznamo svoje kušnje! A nećemo ih nikada prepoznati ako ne molimo Boga da nam dopusti da ih prepoznamo.

(Propovijed Župnika arškog)

Izvor: http://www.traditionalcatholicpriest.com

Nadbiskup Lefebvre uoči biskupskih ređenja: generalni poglavar imat će zadaću voditi pregovore s Rimom


,,Onaj tko će imati glavnu odgovornost za odnose s Rimom kada mene više ne bude bit će Generalni poglavar Bratstva, p. Schmidberger, koji ima još šest godina mandata. On je taj koji će vjerojatno držati kontakte s Rimom odsada nadalje da bi se nastavili razgovori, ako se oni budu nastavili ili ako će se držati kontakti, što za neko vrijeme nije vjerojatno jer će u Osservatore Romano izaći naslov: 'Raskol mons. Lefebvrea, izopćenje'. Stoga će nekoliko godina – možda dvije ili tri godine, ne znam – biti odijeljenosti.

(Konferencija za tisak, 15. lipnja 1988.)

Budimo podrška svećenicima!



Najviši cilj Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. je formacija i posvećenje svećenika. Tako to piše mons. Marcel Lefebvre u statutima o djelovanju Bratstva. Prije nego će se osvrnuti na apostolat prema vjernicima ili mladima, naš utemeljitelj govori o drugome cilju, a to je posvećenje svećenika.

,,Drugi cilj Bratstva je pomoći svećenicima da se posvećuju dajući im mogućnost duhovnih vježbi i sabranosti. Kuće Bratstva mogu biti sjedišta za svećeničke susrete, treći red, tiskovine koje služe posvećenju svećenika.

U predavanju iz 1975. godine osvrće se mons. Lefebvre još detaljnije na taj vrlo dalekosežni apostolski vidik Bratstva.

,,Mislim da je jedan od najviših ciljeva Bratstva formacija svećenika. Trebale bi nam bogoslovije u svim zemljama svijeta. Tako daleko još nismo došli. A onda ne samo formacija svećenika, nego i duhovna podrška svećenicima koji su još uvijek u biskupijama. Mnogi su svećenici sada očajni, potpuno očajni.

Ne možemo tvrditi za sve svećenike – samo zato što ne služe misu svih vremena – da su loši svećenici. To bi bilo pretjerano reći. Mnogi trpe i primjećuju da im njihova sveta Misa ne daje više uporište; oni trpe u svome duhovnome životu, oni trpe kad vide druge svećenike koji napuštaju svećeništvo, koji više nisu pravi svećenici. Sve ih to boli.

Umjesto da ih sudimo, kritiziramo i ismijavamo, pokušajmo im pomoći, pomoći im da postanu sveti svećenici i da ponovo pronađu ono što im je nekada predstavljalo istinsku radost, što im je značio njihov svećenički život, što im je davalo duhovnu snagu.

Također, ti svećenici mogu doći u naše kuće na tri dana, četiri dana, pet dana, ako to žele. Pozovite ih! Oni trebaju osjetiti da doista ponovo nalaze u nama vjeru svoje mladosti, vjeru njihova svećeništva.

Osjeća se ta potreba, i ne bih se iznenadio, kad jednom budu rasprostranjene kuće Bratstva širom svijeta, da će svećenici dolaziti pitati mogu li ostati s nama i raditi s nama jer tamo gdje se nalaze nisu više dovoljno hrabri da nastave raditi jer ih drugi kritiziraju. Ili ih pokušavaju reciklirati i usmjeriti ih prema onome što oni ne žele činiti. Sigurno bi bili sretni kod nas djelovati.

(Predavanje mons. Marcela Lefebvrea bogoslovima u Ecôneu 25. studenoga 1975.)

Izvor: fsspx.at

Dajmo našu djecu Bogu!



Činjenica je da za svećenička zvanja treba moliti. Sam Isus o tome govori u evanđelju: „I on reče učenicima svojim: ,,Žetva je velika, a poslanika je malo. Molite zato gospodara žetve, da pošalje poslanike u žetvu svoju! (Mt. 9,37-38). Engleskinja Eliza Vaughan bila je posebno ohrabrujući primjer majke koja je, prožeta svećeničkim duhom, redovito molila za zvanja. Eliza potječe iz snažne protestantske obitelji. Ta je obitelj zapravo bila jedan od utemeljitelja automobilske kompanije Rolls-Royce. No čak i u djetinjstvu, dok se školovala u Francuskoj, snažno su je se dojmili dobar primjer i napori Katoličke Crkve u brizi za siromašne. Nakon što se udala za pukovnika Johna Francisa Vaughana u ljeto 1830., Eliza se obratila na katoličku vjeru usprkos prigovorima svojih rođaka. Za vrijeme progona katolika u Engleskoj u vrijeme kraljice Elizabete I. (1558. - 1603.), preci Vaughana radije su odabrali zatočeništvo i izvlaštenje nego da iznevjere svoja uvjerenja. Courtfield, naslijeđeni obiteljski dom, postao je mjesto izbjeglištva za svećenike u tim desetljećima terora u Engleskoj, mjesto gdje se sveta Misa često služila u tajnosti. Otada je prošlo skoro tri stoljeća, ali katolička vjera obitelji nije se promijenila.

Tako je duboko i žarko bilo Elizino obraćenje da je predložila svome mužu da prikažu svu svoju djecu ponovo Bogu. Ta izvanredna žena imala je naviku moliti svaki dan jedan sat pred Presvetim Sakramentom u kućnoj kapelici u Courtfieldu. Molila se Bogu za veliku obitelj i mnoga zvanja među djecom. I njezine molitve bile su uslišane! Rodila je četrnaestoro djece, a zadnje, John, umrlo je ubrzo nakon rođenja 1853. Od trinaestoro djece koja su živjela, šest od osam dječaka postali su svećenici: dva svećenika u redovničkoj zajednici, jedan dijecezanski svećenik, biskup, nadbiskup i kardinal. Od pet kćeri, četiri su postale časne sestre. Koji blagoslov za obitelj i koji utjecaj na cijelu Englesku!


Vaughanova djeca uživala su u ugodnom djetinjstvu, budući da ih je njihova kreposna majka znala odgajati na vrlo prirodan način ispreplićući duhovne i vjerske obveze sa razonodom i radošću. Zahvaljujući njihovoj majci, molitva i svakodnevna Misa u kućnoj kapelici bili su isto tako dio svakodnevnog života kao i glazba, sport, amatersko kazalište, jahanje i igra. Djeci nikada nije bilo dosadno kada bi im majka pričala priče o životima svetaca, koji su malo pomalo postali njihovi najbolji prijatelji. Eliza je rado dopustila djeci da ju prate u posjetu bolesnicima i potrebitima u kraju. U takvim prilikama učili su se biti velikodušni, žrtvovati se i dati dio svoje ušteđevine ili svoje igračke. Ubrzo nakon rođenja četrnaestoga djeteta, Eliza je umrla. Dva mjeseca nakon njezine smrti, pukovnik Vaughan napisao je u pismu kako je uvjeren da mu je božanska providnost donijela Elizu. „Danas sam zahvalio Gospodinu na klanjanju što sam mu mogao vratiti svoju voljenu ženu. Izlio sam mu svoje srce, pun zahvalnosti što mi je kao primjer i vođu dao Elizu s kojom sam i sada povezan neraskidivom duhovnom vezom. Kakvu mi je divnu utjehu i milost ona donijela! Još je uvijek vidim kao što sam je često viđao pred Presvetim Sakramentom: njezinu unutarnju čistoću i izvanrednu ljudsku blagost koju je njezino prekrasno lice odražavalo za vrijeme molitve.“

Radnici u Gospodnjemu vinogradu

Mnoga zvanja u obitelji Vaughan jedinstveno su nasljeđe britanske povijesti i blagoslova koji je došao posebno preko njihove majke, Elize. Kada je imao šesnaest godina, njihov najstariji sin Herbert podijelio je odluku o svome svećeničkome pozivu sa svojim roditeljima. Njihove reakcije bile su različite. Njegova se majka, koja je puno molila za to, nasmijala i rekla: „Dijete moje, ja to već dugo znam“. Njegov je otac, međutim, trebao malo više vremena da se pomiri s tom odlukom, budući da nasljeđe ide najstarijemu sinu te se nadao da će Herbert imati vojničku karijeru. Kako je mogao znati da će njegov sin jednoga dana biti nadbiskup Westminstera, utemeljitelj misionara Millhill te potom kardinal? Pa ipak se otac pokorio njegovim željama kako je to jednom opisao svome prijatelju: „Ako Bog želi Herberta za sebe, onda može imati i sve druge“. Iako se Reginald oženio, kao i Francis koji je naslijedio obiteljsko imanje, Gospodin je pozvao ostalu djecu. Roger, koji je drugi po starosti, postao je benediktinski gvardijan, a kasnije i voljeni nadbiskup Sydneya u Australiji gdje je sagradio katedralu. Kenelm je bio cistercit, a kasnije dijecezanski svećenik; Joseph, četvrti sin, postao je benediktinac kao brat i kasnije utemeljio novi samostan. Bernard, najživahniji od svih, koji je volio plesanje, sport i zabavu, postao je isusovac. Jednog dana prije negoli je pristupio redu rekao je svojoj plesnoj partnerici: „Ovaj ples s tobom je moj posljednji ples jer ću se pridružiti isusovcima“. Šokirana djevojka je odgovorila: „Zaista? Želiš postati isusovac!? Ali ti koji tako voliš svijet i koji si tako odličan plesač!?“ Njegov dvosmisleni, ali divan odgovor bio je ovaj: „Zato posvećujem sebe Bogu.“ Johna, najmlađega, zaredio je za svećenika njegov najstariji brat, Herbert, te je kasnije postao pomoćni biskup Salforda u Engleskoj. Četiri od pet kćeri iz obitelji ušle su u samostane. Gladis je ušla u Družbu od Pohođenja, Teresa se pridružila sestrama milosrdnicama, Claire klarisama, a Mary je postala augustinska priorica. Margaret, peta kći Vaughana, također je htjela postati časna sestra, ali nije mogla zbog lošega zdravlja. Posvećena Bogu, živjela je kod kuće, ali je posljednjih pet godina svog života provela u samostanu.

Izvor: http://www.sspx.com.au/

Katolička Tradicija o liturgiji, postu i pokori



Što je pokora? Latinski paenitentia dolazi od pridjeva paenitens što znači skrušenost ili kajanje. Time se izražava nutarnji stav grešnika koji se kaje za svoje grijehe – ponizuje se pred Bogom da bi od njega isprosio oproštenje i milosrđe. Taj nutarnji stav mora biti izražen i prema vani. Kako nam sv. Jakov govori u svojoj poslanici: vjera bez djela je mrtva, pa bi tako i čovjekova odluka ili nutarnji pokornički stav bio bez vrijednosti ako iz njega ne bi slijedila pokornička djela, bilo ona vidljiva, tjelesna ili ona nevidljiva, duhovna. Pokora dakle znači stav skrušenosti ili kajanja, a kajemo se zbog grijeha. Svaki čovjek je odgovoran i može se kajati samo za svoje grijehe. Ne može se kajati za grijehe drugoga jer je drugi odgovoran za svoje grijehe, osim ako je čovjek svojim činima zaveo drugoga na grijeh, ali to je onda opet njegov grijeh zavođenja koji je počinio, a drugi je sam odgovoran za ono što je osobno počinio.

Možemo činiti pokornička djela ne samo kao čin kajanja za počinjene grijehe, nego i kao sredstvo za kroćenje svojih neurednih požuda. Nakon što su naši praroditelji Adam i Eva sagriješili, Bog ih je kaznio. Oni su izgubili posvetnu milost – stanje pravednosti i božanski život koji su posjedovali, ali su izgubili i određene mimonaravne darove koji su im bili dani u raju zemaljskom. Jedan od njih bio je i sloboda od požude. Taj dar su oni izgubili. Istočnim grijehom ljudska je narav postala ranjenom i oslabljenom o čemu nam najjasnije svjedoči sv. Pavao: ,,vidim drugi zakon u udovima svojim koji me zarobljava zakonom grijeha (Rim 7, 23). I zato kaže drugdje sv. Pavao: ,,krotim svoje tijelo da ne bih, pošto sam drugima propovijedao, sam bio odbačen (1 Kor 9, 27). Pokora je dakle zajedno s molitvom najdjelotvornije ljudsko sredstvo u borbi protiv požude. Ona je poput vode koja gasi vatru naših strasti i poput spona kojima će čovjek ukrotiti tijelo staroga Adama koji u njemu još djeluje. Jer krštenjem se briše istočni grijeh i sakramentom ispovijedi se opraštaju osobni grijesi, ali se ne briše požuda koja ostaje u čovjeku dok god je u svome smrtnome tijelu. Zato je čovjek među ostalim osuđen i da umre tjelesnom smrću kao posljedica istočnoga grijeha te ni ta posljedica nije nestala Kristovom smrću na križu – smrt i požuda će po Božjoj odredbi biti uništeni tek na kraju svijeta, za općega uskrsnuća i suda. Tako je pokora sredstvo osobnoga duhovnoga usavršenja i posvećenja. Ona nam pomaže – i nužna je – da bi se čovjek što više suobličio Kristu, da bi u njemu zaživjeli plodovi Božje milosti. Bog nam daje svoju milost putem sakramenata, ali da bi ta milost u nama što više zaživjela, donijela što veće plodove, moramo biti ispravno raspoloženi, otvoreni, mora postojati u našoj duši plodno tlo da bi taj plod zaživio. A ta raspoloživost, otvorenost, najbolje će se ostvariti upravo pokorom kojom ćemo ukloniti iz naših srdaca sve ono zemaljsko što priječi djelovanje Božje milosti.

Nadalje, čovjek se može i treba kajati ne samo za grijeh kao takav, grijeh u sebi koji predstavlja uvredu Božje časti, nego njegova pokornička djela mogu i trebaju imati svrhu da se Bogu pruži zadovoljština za povredu Njegove časti, Njegova božanskoga zakona. Svatko od nas traži da mu se ispravi počinjena nepravda. Ako nam netko naruši dobar glas, tražimo od njega da se ispriča, ali ne samo to, nego i da popravi štetu, da javno opozove svoje lažne optužbe. Ako to ne želi učiniti, čovjek se spreman izboriti za pravdu i tako što će pokrenuti sudsku tužbu da bi klevetnika sud prisilio da ispravi nepravdu. Ako smo se mi kao bijedni ljudski stvorovi spremni toliko boriti za svoju pravdu, koliko će više Bog tražiti da mu se pruži zadovoljština za povredu Njegove časti? Jer Njegova je čast neizmjerna, neusporedivo i nezamislivo veća od bilo kakvoga ljudskoga ugleda. I zato traži od nas da ispravimo tu uvredu koju smo mu nanijeli svojim grijesima. A tu zadovoljštinu možemo činiti ne samo za svoje, nego i za tuđe grijehe. Kao što svatko može platiti dug za svakoga bližnjega u materijalnim sredstvima – možemo podmiriti bilo koji račun u ime drugoga - tako i Bog prima naknadu za dugove u duhovnom pogledu te možemo našim pokorničkim djelima i molitvama Bogu dati zadovoljštinu za uvrede koje mu se nanose, bilo za naše osobne grijehe, bilo za grijehe drugoga. Pokoru možemo kao zadovoljštinu zadati sami sebi da bismo je prikazali Bogu, a može nam je nametnuti i sam Bog da bi učinio naplatu svojoj božanskoj pravednosti.


Konačno, pokora ima vrijednost ne samo kao čin kajanja za vlastite grijehe, čin zadovoljštine, nego i kao čin prošnje za postizanje svih vrsta posebnih milosti i blagoslova. Činima pokore stječemo zasluge za povećanje Božje milosti, ali ih možemo prikazati i kao čine prošnje da bismo od Boga postigli određenu milost – bilo za sebe ili za druge. Naša pokornička djela možemo prikazati kao žrtvu prošnje skupa s usmenom molitvom – koju izgovaramo riječima, misaonom ili nutarnjom molitvom, dobrim djelima i milostinjom. Zaslužna djela u širem smislu su sva djela kojima izvršavamo Božju volju te ih možemo Bogu prikazati kao prošnju na bilo koju nakanu.

Arhiva bloga

Glasnik: