Nepomirljiva mržnja prema caru Karlu
Neusporedivi Reimmichlov (pseudonim za tirolskog svećenika i pisca Sebastiana Riegera) „Tiroler Volksbote“ („Tirolski narodni vjesnik“) piše u posmrtnom slovu o caru Karlu (broj 14, 6. travnja 1922.):
„Javna je tajna da bi car Karlo danas mogao sjediti u Beču kao car da se pokorio masoneriji, da je potpisao zahtjeve koji su mu postavljeni još ujesen prošle godine, naime dopustiti masoneriji da u cijelom svojem bezboštvu u Austriji radi što joj se prohtije. Car je Karlo to odbio. Negda je sve učinio kako bi spasio zemaljski život svojih podanika, a još je puno manje želio duševno spasenje svojih naroda predati Božjim neprijateljima. Radije se sam izručio rukama svojih mučitelja.“
A švicarski pjesnik otac Maurus Carnot u švicarskom dnevniku „der Morgen“ (1922., broj 29) daje sljedeću prosudbu:
„Svjetska je masonerija otpočela rat sarajevskim ubojstvom, a takozvani mir nepomirljivom mržnjom protiv cara Karla. Da car Karlo sa svojom kućom nije bio tako vjerno odan Katoličkoj Crkvi, ne bi bio morao zamijeniti Beč i Budimpeštu Funchalom (mjesto izgnanstva)!“
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (I.)
Pojava Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u nekoj
sredini, ili susret s informacijama o njemu, uvijek izazove
različite, nerijetko burne reakcije – od oduševljenja vjernika,
kurioziteta, pa do snažnog protivljenja. Prikazat ćemo zato u
četiri nastavka, najprije jedan sumarni pregled povijesti
najvažnijih zbivanja u Crkvi u posljednjih pola stoljeća – Drugi
vatikanski sabor i izbijanje velike krize, da bismo mogli razumijeti
povijest nastanka, djelovanje i pozicije FSSPX-a1,
a naposljetku odgovoriti i na kritike na koje najčešće nailazimo,
i koje su u pravilu uvijek (pa i kod nas) aktualne. Nadamo se da će
zato ova mala studija pomoći boljem razumiijevanju ovih pitanja, i
poslužiti kao izvor za njihovu objektivnu prosudbu.
Sazivanje Drugog vatikanskog sabora
Godine 1958. papa Ivan XXIII. sazvao je opći ili
ekumenski crkveni sabor. Bila je to vijest koja je snažno odjeknula,
jer radi se o događaju prvorazredne važnosti za Crkvu. Opći
crkveni sabori u povijesti su uvijek sazivani iz dvaju razloga: da bi
se utvrdila neka vjerska istina, ili, češće, da bi se razriješilo
stanje krize uzrokovano širenjem zabluda i krivovjerja, pojavom
praktičnih zlouporaba ili širenja nemorala. Ipak, ovaj je crkveni
sabor sazvan iz potpuno netipičnih razloga. Sam papa Ivan XXIII.
pohvalio je, štoviše, stanje Crkve i stabilni napredak njezinog
vjerskog života i smatrao da nema nikakvog razloga za zabrinutost.
Ali je ipak, zaželio da Crkva svoj nauk artikulira na drukčiji
način, kako bi njezino djelovanje bilo efektivnije za aktualne
prilike. Možemo s pravom reći, da se radilo o plemenitim motivama
koje svaki iskreni katolik treba pozdraviti.
Međutim, čitav ovaj plan nije ostao izuzet iz
konteksta svog vremena. Poslijeratne godine donijele su sa sobom
jednu razumljivu reakciju na sve patnje koje je čovječanstvo moralo
proći. U zapadnim zemljama osjećala se snažna povezanost i
međuljudska solidarnost, a one razlike koje su prije uvijek bile
aktualne, stavljene su u drugi plan. S velikim entuzijazmom
obnavljalo se ono porušeno, izgrađivala se nova civilizacija. Tu su
došla nova tehnološka otkrića, čovjek je dobio dojam da
prekoračuje one granice koje su prethodno bile nezamislive. Sve u
svemu, razvila se jedna vjera u čovjekove mogućnosti i napredak,
opći optimizam koji je prožimao sva polja života. Pa tako i
crkvenog.
Čovjek se rađa slijep… a umire kao bezbožac…
U
trbuhu jedne trudnice bile su dvije bebe. Jedna od njih upita drugu:
– Vjeruješ li Ti u život nakon poroda. – Naravno. Nešto mora
postojati i nakon poroda. Možda smo ovdje radi priprave za ono što
ćemo biti kasnije. – Gluposti. Ne postoji život nakon poroda!
Kakav bi bio taj život? – Ne znam, ali će jamačno biti više
svjetla nego ovdje…Možda ćemo hodati svojim nogama i hraniti se
ustima. – Ma, to je apsurdno! Hodati je nemoguće. Jesti ustima?
Smiješno! Pupčana je vrpca put hrane…Reći ću ti jednu stvar:
život se nakon poroda mora isključiti.
Pupčana
je vrpca prekratka. Ja, naprotiv, vjerujem da mora nešto postojati.
A možda će biti drukčije od onoga što smo naviknuti imati ovdje.
– Ali nitko se nije vratio iz onostranosti, nakon poroda. Porod je
kraj života. A na kraju krajeva, život nije drugo nego tjeskobno
postojanje u mraku koje nas dovodi do ništavila. – Pa dobro, ne
znam točno kako će biti nakon poroda, ali ćemo sigurno vidjeti
mamu i ona će se za nas brinuti. – Mamu? Ti vjeruješ u mamu? A
gdje vjeruješ da je ona sada? – Gdje? Sva je oko nas! A u njoj i
zahvaljujući njoj živimo. Bez nje cijeli ovaj svijet ne bi
postojao. – Ja ipak u to ne vjerujem! Nikada nisam vidio mamu, zbog
čega je logično da i ne postoji. – U redu, ali pokatkad, kada smo
u tišini uspijemo je čuti ili oćutjeti kako miluje naš svijet.
Znaš?... Ja mislim da postoji stvarni život koji nas očekuje i da
se sada samo za njega pripravljamo… – Valjda je tako, ali ja malo
ili nikako ne vjerujem u ono što ne vidim…
Izvor:
www.sanpiox.it
33 istine za razmatranje u našem vremenu
Ovo je
transkripcija u tezama poznate Okružnice prijateljima i
dobročiniteljima broj 40, od 2. veljače 1991. godine u kojoj se
pater Franz Schmidberger, ondašnji Generalni poglavar Svećeničkog
bratstva sv. Pija X., posvećuje sveukupnosti pitanja, jasno izlažući
katolički stav, a ova se okružnica po riječima mons. Fellaya može
držati malenim kompendijem današnjih zabluda koje se
suprotstavljaju vjeri.
Blagovijest - propovijed
I
riječ je tijelom postala, i nastanila se među nama; dragi
vjernici, ove riječi svetog evanđelja po Ivanu slušamo na kraju
svake svete Mise. Nije nam točno poznato – kao i za većinu
dijelova, kako i u kojem povijesnom trenutku je posljednje evanđelje
ušlo u obred svete Mise, ali možemo kazati, da se i ovdje ostvaruje
ono pravilo, da je tradicionalna rimska liturgija nastala pod
brižljivim djelovanjem jedne nevidljive ruke – božanske
providnosti, te je zato uređena na taj način, da na čudesan način
izražava simboliku svetih obreda. Uistinu, ne može biti slučajno,
da baš na zaključku svete Mise stoje one riječi, koje
predstavljaju sažetak naše vjere, jednu od najvažnijih odrednica,
po čemu smo mi kršćani. Da je jedan svemogući Bog postao
čovjekom, vjerska je istina koja kršćanstvo bitno razlikuje od
svake druge religije. Mogli bismo reći, da već samo nutarnje
značenje, i vrijednost te istine, dokazuje da se upravo tu Bog
objavio. To je upravo ono nešto ljudski neočekivano, do kraja
nerazjašnjivo – otajstveno, što nas upućuje, da se ne može
raditi o ljudskoj logici, nego naprotiv božanskoj. I ta istina
potiče nas, da pokušamo uvijek sve više prodrijeti u njezinu
dubinu, i zahvatiti iz neiscrpnog blaga tog velikog otajstva.
Što je potrebno ovom prilikom o tome kazati? Htio bih se, dragi vjernici, usredotočiti na jednu od najvažnijih posljedica, ili plodova tog otajstva, a to je stvarnost, da je čitava naša vjera, naš katolički život, prožet načelom božanskog utjelovljenja. Bog je htio uzeti ljudsku narav. On se nije ograničio samo na duhovnu sferu, nego je, da bi nam se objavio, uzeo ljudsko tijelo i na taj nam način, pokazao dubine svog božanskog života. Gospodin Isus, Sin Božji, očitovao nam se na materijalan način, vidljiv i dostupan svakome, on je djelovao među nama. Kao takav, ostavio nam je brojne znakove – izvanredna djela, čudesa, po kojima možemo spoznati da je uistinu od Boga poslan. Učinio je to pred svojim učenicima, pred tadašnjim svijetom kojemu se obraćao, a njihovo svjedočanstvo prenosi se do nas, kako bismo i mi mogli to božansko djelo sa sigurnošću spoznati. No tu to djelo nije i dovršeno. To utjeloviteljsko djelovanje moralo se nastaviti i dalje, da bismo milost, koju nam Gospodin želi prenijeti, mi, i svi ljudi do kraja svijeta, mogli primiti. Zato je Gospodin ustanovio Crkvu, i otajstva novog saveza – svete sakramente. Sva ta otajstva, svi liturgijski čini, blagoslovi, vjerske tradicije, jesu utjelovljenje božanskog djelovanja u Crkvi. Po njima mi primamo božansku milost, koju je Isus podario ljudskom rodu, svojim činom otkupljenja. Zato nam valja rado (dragovoljno) i revno pristupati tim izvorima kršćanskog života, da bismo po njima uistinu, duhovno živjeli.
„Nadbiskup Lefebvre, ovaj veliki čovjek sveopće Crkve“
(Papa
Benedikt XVI. na audijenciji za biskupa Fellaya, 28. kolovoza 2008.)
25.
ožujka 1991. u švicarskom je Martignyju preminuo nadbiskup Marcel
Lefebvre, utemeljitelj Svećeničkog Bratstva sv. Pija X.
„Ja
sam samo jedan biskup Katoličke Crkve koji nastavlja prenositi nauk.
'Accepi quod et tradidi vobis'. Želio bih da se na moj grob napiše
– a ovaj se dan nedvojbeno neće još dugo čekati: 'Tradidi quod
et accepi'. Ovo su riječi svetoga Pavla: 'Primih što vama predadoh'
(1 Kor 11,23).“
p. Karl Stehlin: Moramo biti ljudi s načelima
Sljedeće
pismo pojašnjava kako možemo biti ljudi s načelima u istinskom
katoličkom smislu. Nedavno je otac Jean, svećenik tradicionalnih
kapucina u Morgonu (Francuska) u jednoj propovijedi izrekao mišljenje
da FSSPX ide na „mekom putu k modernizmu“ jer traži praktični
sporazum s Rimom.
Kao
odgovor na ovu lažnu optužbu pater Karl Stehlin (Poglavar
istočnoeuropskih autonomnih kuća) drži se dužnim njemu i
kapucinima opširno pisati kako bi podsjetio na pet važnih načela
koje je on sam naučio u godinama vlastitog djelovanja kao svećenik
FSSPX-a.
Zahvaljujemo
pateru Stehlinu za dopuštenje objavljivanja prijevoda pisma.
Varšava,
6. veljače 2014.
O lažnom ekumenizmu - kardinal Siri (III.)
,,Razlika
između katolika i nekatolika, ukoliko žele biti braćom, jest u
vjeri. Treba imati hrabrosti to reći i, uvijek to reći. Služiti se
skliskim taktikama koliko i ljubaznima, nijansirati sve obrube u
nesigurnom sutonu koji dokida sva neugodna stajališta, nije
bavljenje ekumenizmom. A jest kada, vršenjem svake kreposti, sa svim
osobnim žrtvama, sa svom čvrstom strpljivošću, s najnježnijom
ljubavi, donosi jasne pojmove. Zar bi možda bio povratak punom
jedinstvu među vjernicima prevaljen put popločen dvosmislenostima i
poluistinama? Sada je jasno da se mora prijeći ovaj most - rimski
primat - i ako ga se ne prijeđe svjesno, ne postiže se jedina i
istinska svrha ekumenizma. I ocrtava se stvarna pogibelj u toj
oduševljavajućoj stvari. Evo tko predstavlja pogibelj da od
ekumenizma učini gomilu krnjih učenja. Ima pisaca koji, zlorabeći
ime teologa i dostojanstvo istraživanja, ljušte jednu po jednu
istine katoličke vjere, i cijepaju Učiteljstvo ignorirajući ga.
Navode druge na sumnju da oni uopće znaju da je Božja istina jedna
i savršena i zanijekana u jednoj točci - takva joj je nutarnja
logika i suglasje - valja sve zanijekati. Ne razumiju da je Bog sve
povjerio jednom Učiteljstvu koje je toliko sigurno i božanski
zajamčeno da se može tvrditi «quod Ecclesia semel docuit, semper
docuit».
Možda
su također zaboravili da vidljivost Crkve i njezina ljudska
stvarnost nju uopće ne kompromitiraju, pokazujući Božju ruku u
onome što, povjereno ljudskim rukama, danas ne bi postojalo i bilo
bi odvajkada mrtvo. Naša nas braća čekaju, ali nas očekuju na
svjetlosti dana, a ne među nesigurnim sjenama noćnim!
(kardinal
Giuseppe Siri, iz časopisa «Renovatio», XII (1977.), svezak 1,
str. 3-6)
Posljednji uzdasi
Neki
su od nas još tinejdžeri, neki zreli ljudi, neki se spremaju u
mirovinu, a neki već u poodmakloj dobi. No, svima nam je jedno
zajedničko - valja živjeti po Božjim zapovijedima i stalno imati
na umu posljednje stvari, jer zbilja ne znamo kada će nas smrt
zateći.
Danas
se o svemu govori, raspravlja, svih se tema dotičemo, ali najbitniju
se nerijetko prešućuje. A to je naš odlazak s ovoga svijeta i
stanje u kojem će nas smrt zateći. Hoćemo li zbilja imati vremena
za pokajanje i izmjenu života?!
Otvorih
predkoncilski molitvenik i pronađoh posljednje uzdahe:
Klanjam
ti se, o Bože živi, istiniti! Vjerujem u te, o vjekovita Istino!
Ufam se u te, o neizmjerno Milosrđe! Ljubim te više negoli sve
stvari, o najveća i neizmjerna Dobroto! Gospodine, kajem se iz
ljubavi prema tebi što sam te, predragog Boga, toliko puta
uvrijedio. Neću te nikada više vrijeđati.
Isuse,
Sine Davidov, smiluj mi se! Gospodine, u ruke tvoje predajem dušu
svoju.
Motuproprij Summorum Pontificum
Sedmi srpnja 2007. je datum koji će jednog dana zasigurno biti velikom slovima zapisan u crkvenoj povijesti, naročito njezinoj povijesti nakon Drugog vatikanskog sabora. To je dan kada je papa Benedikt XVI. izdao motuproprij Summorum pontificum u kojem je napokon jedan pokoncilski papa priznao onu očitu činjenicu, za koju nam jamči dogmatski, nezabludivi nauk Crkve i koje su bili svjesni svi tradicionalni katolici – da obred tradicionalne latinske Mise nikad nije bio zabranjen i da ga svaki svećenik bez ičijeg dopuštenja ima pravo služiti. Događaj kojeg su mnogi vjerni katolici nestrpljivo, godinama i desetljećima iščekivali. A opet, s druge strane, sama ta činjenica, svi ćemo se složiti, nije nešto što će automatski riješiti problem krize u Crkvi. Postoji još nemali broj drugih činjenica i problema koje je nužno riješiti da bismo mogli uistinu govoriti o izlasku iz krize koja je Crkvu zahvatila nakon Drugog vatikanskog sabora. U ovoj kratkoj analizi dotičnog dokumenta pokušat ćemo zato vidjeti koliki je njegov stvarni doprinos, a koja su istovremeno i ograničenja i što sve je potrebno učiniti da bi se moglo kazati da je kriza u Crkvi na načelnoj razini riješena.
Doista je izvrsna činjenica da sada mnogi svećenici koji su prethodno željeli služiti tradicionalnu Misu, a to nisu mogli jer nije postojalo izričite pokoncilske regulative te se svaki biskup mogao pozvati na taj opći dojam da je tradicionalna Misa zabranjena; sada to mogu jer postoji crno na bijelo izjava jednog pokoncilskog pape koja svakome daje za pravo. Ipak, dužni smo pokazati pretjeranost optimizma i nerealnost onih koji se ograničavaju samo na tu činjenicu. Nesumnjivo, izvrsna je i nužna stvar znati da nitko ne može pojedinom svećeniku zabraniti služiti tradicionalni obred. No, moramo si postaviti pitanje: je li uistinu cilj, je li nešto najviše znati da nitko ne može svećeniku zabraniti tradicionalnu Misu? Ili bolje: koji je uistinu cilj kada govorimo o pitanju liturgijskog obreda u kontekstu pokoncilske Crkve, tj. tradicionalne i nove Mise?
Pogledajmo zato najprije kako zapravo papin motuproprij rješava to pitanje. U njemu stoji da postoje dva oblika rimskog obreda – redovni, koji je nova Misa, i izvanredni, koji je tradicionalna Misa. Oznaka redovitosti, kako je drugdje rečeno, odnosi se na praktičnu učestalost celebracije i s te strane ne možemo kazati da ne odgovara stvarnosti jer se nova Misa danas u Zapadnoj crkvi doista služi na redovitoj osnovi, dok tradicionalnu u usporedbi nalazimo razmjerno rijetko. S te strane, naravno, ne može biti prigovora. Međutim, osvrnemo li se na drugi, puno važniji segment ove stvari, vidjet ćemo da se on nikako ne podudara sa stvarnošću koju nam sama Crkva na nezabludiv i obvezujući način definira. Tu govorimo o izjavi da oba obreda u svojoj biti jesu izraz rimskog liturgijskog obreda. Što zapravo smatramo pod rimskim liturgijskim obredom? To je obred koji se kroz čitavu povijest služio u Rimskoj Crkvi. A Crkva u svom dogmatskom nauku iznosi da su tradicionalni obredi uvijek zadržavali svoju supstanciju kroz cijeli tijek povijesti i da ona mora biti zadržana. O tome nam govori vjekovno pravilo lex orandi – lex credendi, povijesna papinska krunidbena zakletva, ispovijest vjere Tridentskog i Prvog vatikanskog sabora i najvažnije, dogma Tridentskog sabora:
,,Tko kaže da se mogu prezirati primljeni i odobreni obredi Katoličke crkve, koji su uobičajeni kod svečanog podjeljivanja sakramenta, ili da ih djelitelji mogu bez grijeha po svojoj volji izostavljati, ili da ih bilo koji crkveni pastir može mijenjati za neke nove, neka je kažnjen anatemom.’’ (Dekret o sakramentima, kan. 13)
Kako ozbiljna analiza pokazuje, nova Misa naprosto ne zadržava supstanciju tradicionalnog rimskog obreda. U njoj su toliki elementi iz tradicionalne Mise ukinuti i tolike su novotarije uvedene da to više u svojoj biti nije ista stvar. Zamislimo autora koji bi više od polovicu poglavlja iz knjige izbacio i nadomjestio ih posve novim sadržajem te htio izdati drugo izdanje iste knjige – to naravno ne bi mogao učiniti, nego bi se radilo o novoj knjizi. Tako je slučaj i ovdje – iako na bogoslužnoj knjizi koja sadrži tekst nove Mise stoji naslov 'Rimski misal', ta knjiga ne odgovara biti rimskog obreda. Stoga se na koncu ovdje radi o uvođenju novog obreda koji ne može po dogmatskom nauku Crkve nadomjestiti stari, nego u najboljem slučaju možemo govoriti samo o jednom eksperimentu i dodatnoj opciji na koju nitko ne može biti obvezan.
Kad smo to utvrdili – da samo polazišno načelo, iz uzroka o kojima možemo raspravljati (papino istinsko uvjerenje da je tome tako, ili praktične okolnosti koje su ga na to primorale), izraženo u motupropriju ne odgovara činjeničnoj stvarnosti, sljedeći korak je analiza posljedica koje iz tog načela proizlaze. Tradicionalisti po svojoj definiciji drže da je tradicionalni obred nešto bolje i uzvišenije i da je novi obred po sebi defektan i da ga u konačnici ne bi u Crkvi trebalo biti, odnosno da barem pojedinačno, nijedan istinski katolik ne bi trebao biti primoran u njemu sudjelovati. Ipak, je li to i stajalište motuproprija? Nipošto, u njemu se novi misal drži jednako vrijednim izričajem molitvenog pravila Rimske crkve. Tradicionalna Misa je po njemu samo jedna zamjenska, dodatna opcija, koju valja omogućiti vjernicima koji izraze želju za njom. A koji mogu biti motivi za takav zahtjev? Oni se svode na estetiku, duhovnost, karizmu, ili bilo koji drugi razlog, osim doktrinarnih. O tome stoji u uputi Universae Ecclesiae, koja je izdana kao pojašnjenje i dopuna motupropriju: „Vjernici koji traže celebraciju prema izvanrednom obliku ni na koji način ne smiju podupirati ili pripadati skupinama koje osporavaju valjanost ili zakonitost svete mise i sakramenata slavljenih u redovitom obliku ili su protiv Rimskog Prvosvećenika kao Vrhovnog Pastira sveopće Crkve“ (br. 19). Naravno, valjanost novih obreda (služenih prema rubrikama i s ispravnom nakanom) ne dovodi se ovdje nikako u pitanje, no problem je svakako zakonitost novih obreda. Nije vidljivo na što bi se drugo taj izraz mogao primijeniti, nego upravo na izneseno, da novi obredi odstupaju od nezabludivog nauka Crkve o zabrani radikalnog mijenjanja tradicionalnih obreda i njihova zamjenjivanja novim obredima i da nova Misa sadrži opasnosti za vjeru i da je zato valja izbjegavati. Nema dvojbe da bi crkvene vlasti taj stav na isti način i ocijenile. Također isto vrijedi i za posljednji dio izjave u koji bi se mogle ubrojiti opravdane kritike pokoncilskih papa zbog sablažnjivih izjava i postupaka. Iako papa Benedikt u popratnom pismu uz motuproprij doduše dopušta da privrženost staroj liturgiji bude motivirana sablazni zbog zlouporaba u novoj Misi: „zato što se na mnogim mjestima nije slavila Misa u skladu s propisima novoga Misala, nego se dapače smatralo da on dozvoljava ili čak obvezuje na kreativnost, koja je često uzrokovala izobličenje liturgije do granice nepodnošljivoga. Ovo govorim iz vlastitoga iskustva, budući da sam i ja živio u tome razdoblju sa svim njegovim očekivanjima i pomutnjama, te sam doživio kako su samovoljna iskrivljavanja liturgije duboko izranila osobe koje su bile posve ukorijenjene u vjeru Crkve“, ipak ne može biti govora o tome da je nova Misa, služena po propisima koji su njezin sastavni dio (uključujući pričest na ruku, ministrantice, čitače i čitačice, izvanredne djelitelje pričesti itd.), neprihvatljiva. Motivi mogu biti samo: „u nekim je krajevima nemali broj vjernika s tolikom ljubavlju i žarom ostao privržen prijašnjim liturgijskim oblicima koji su vrlo duboko utjecali na njihovu kulturu i duhovnost“, i također, tu dolazi pretpostavka: „S druge pak strane, mnogi koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugoga vatikanskog sabora i ostali vjerni Papi i biskupima, ipak su željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije“. Tu dakle valja izostati i kritika Drugog vatikanskog zbog njegovih dvoznačnosti, opasnosti za vjeru i pogodovanje širenju hereza pa i stvari koje stoje u očitoj suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve.
A budući da se privrženost tradicionalnoj Misi svodi na spomenute motive – da se radi samo o jednoj karizmi i dodatnoj opciji, kojoj je nova Misa temeljna i zadovoljavajuća opcija, to je jasno da ni praktični uvjeti za ostvarenje tih motiva neće biti apsolutni nego ograničeni. To se utvrđuje ponajprije za svećenike koje pripadaju zajednicama koje se nalaze pod povjerenstvom Ecclesia Dei: „Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati“. Dakle ni oni također ne mogu isključiti mogućnost (kon)celebriranja nove Mise, i njihov se stav također valja ograničiti na sve druge razloge osim doktrinarnih. O tome uostalom već govori i činjenica da se te zajednice doista nalaze u takvoj situaciji u kojoj je potrebno tražiti dopuštenje mjesnog ordinarija za otvaranje apostolata; kao i suglasnost za daljnje vođenje apostolata – koje nužno sa sobom nosi kompromise prešućivanja važnih istina i stvarnosti krize u današnjoj Crkvi, jer u protivnom ta suglasnost vrlo lako može biti oduzeta; što potpuno odgovara pretpostavci da se radi samo o jednoj karizmi unutar Crkve. Kao što postoji franjevačka, dominikanska, isusovačka, u novije vrijeme neokatekumenska, opusdeijevska, fokolarinska karizma, tako postoji i karizma onih koji pristaju uz tradicionalnu Misu. I kao što biskup za svaku od prethodno navedenih karizmi može slobodno procijeniti je li mu potrebna u biskupiji ili nije, to je moguće i za vjernike privržene tradicionalnoj Misi. Uostalom, popratno pismo uz motuproprij izričito utvrđuje: ,,Na kraju, draga subraćo, smatram važnim naglasiti da ove nove odredbe ni na koji način ne umanjuju Vašu vlast i odgovornost bilo u liturgiji, bilo u pastvi Vaših vjernika. Naime, svaki je biskup upravitelj liturgije u vlastitoj biskupiji (usp. Sacrosanctum Concilium, br. 22:)". Zato i ako bi neki svećenik kao takav htio služiti isključivo tradicionalni obred, iz ovog se ne čini neutemeljenim biskupova politika da taj zahtjev opstruira svojim sudom da je prikladnije za njega služiti novi obred, ili pak da za pokretanje tradicionalnog apostolata u dotičnoj biskupiji nema potrebe. Slično vrijedi i za zahtjeve vjernika, na koje se može odgovoriti na raznolike načine. Također, uputa Universae Ecclesiae navodi da treba dopustiti služenje tradicionalne Mise na zahtjev vjernika, ali: ,,poštujući raspored liturgijskih slavlja same te crkve" (br. 16), što znači da tradicionalna Misa može s pravom dobiti svoje mjesto u nekom nepovoljnom terminu jer nova Misa mora zadržati prvenstvo.
Sve to nedvojbeno potvrđuje zaključak da iako motuproprij jest jedan značajan korak naprijed za rješavanje krize u Crkvi i za napredak tradicije, ipak to nije u apsolutnom smislu jer sadrži vrlo značajna ograničenja. Za svakog katolika koji je istinski svjestan zahtjeva koje pred nas postavlja katolička vjera u sadašnjem crkvenom trenutku, nikako ne može biti prihvatljivo da je tradicionalna Misa jedna alternativna karizma pored nove Mise, s kojom crkvene vlasti na taj način mogu i postupati. Naprotiv, tradicionalna latinska Misa je zahtjev naše vjere na koju imamo apsolutno pravo – kako vjernici, tako i svećenici, i ne postoji nikakva osnova za ograničavanje tog prava. Štoviše, svako takvo ograničavanje jest zlouporaba vlasti, koja se nažalost od Koncila i uvođenja nove Mise u Crkvi trajno provodi i kojoj se imamo pravo i obavezu oduprijeti. Zato si valja posvjestiti da motuproprij te zajednice koje služe tradicionalni obred pod svim navedenim ograničenjima nisu konačna rješenja problema, nego jedno privremeno, prolazno, uvjetno, nesavršeno rješenje, kojim se u datom trenutku i situaciji možemo okoristiti (pod uvjetom da se katolički nauk u tim okolnostima ne stavlja u pitanje). Ali moramo imati na umu da smo dužni podržati i zalagati se za ono savršeno i konačno rješenje, a to je odlučni otpor pokoncilskoj revoluciji (koja nameće novi obred) i bezuvjetno zalaganje za tradicionalni obred koje Svećeničko bratstvo sv. Pija X., kao i drugi tradicionalni svećenici diljem svijeta na izričit način ostvaruju.
p. Marko Tilošanec
Kad izuzetak pobije pravilo
Na
Drugom vatikanskom saboru nije bilo predviđeno – barem u načelu –
ukidanje latinskoga u liturgiji, niti odobrenje pričesti na ruku,
ali nakon kratkog vremena, u ime duha Koncila, uvodili su se izuzeci
prema prilikama, osobama, zemljama…Ono što danas predstavlja
izuzetak postalo je pravilom: liturgija je svagdje na narodnom
jeziku, a Pričest se dijeli na ruku.
Vjeran
ovome duhu koji dopušta postići u praksi ono što u teoriji nije
odobreno, kardinal Walter Kasper je predložio, prigodom nedavnog
Konzistorija o obitelji, izuzetke od pravila koje ne odobrava
rastavljenim suložnicima primati Pričest. On tvrdi da nije
posrijedi promjena nauka o nerazrješivosti braka, nego samo o
dopuštenju pastoralnih izuzetaka. Drugim riječima, brak bi
doktrinarno bio nerazrješiv, ali razrješiv pastoralno.
Uskoro
ćemo vidjeti kako ovi izuzeci postaju pravilom: svi će rastavljeni
suložnici primati Pričest na ruku tijekom celebracija na narodnom
jeziku.A to stoga što je od Koncila i sam nauk razrješiv u pastoralu.
Don
Alain Lorans
Izvor:
DICI
(Ne)zabludivost autoriteta Crkve i pravo na otpor
Nitko iskren u Crkvi
danas ne može poreći da se nalazimo u situaciji koja nema
povijesnog presedana. Kakva god bila naša konačna prosudba o naravi
reformi provedenih u Crkvi na Drugom vatikanskom saboru ili nakon
njega, svatko mora priznati, u najmanju ruku, da su te reforme vrlo
teško spojive s prethodnom tradicijom Crkve i da nailazimo na barem
prividne kontradikcije. Konačni će sud od pojedinca do pojedinca,
od skupine do skupine, varirati, i to ovisno o odnosu naspram
dotičnom presedanu – da se od katolika danas, od strane
najviših instanci autoriteta u Crkvi, traži prihvaćanje tih
reformi.
Kakav uopće može
biti naš odgovor na takvu situaciju? Neki će reći, da ništa drugo
ne dolazi u obzir, osim prihvaćanja tih reformi. Što bismo to mogli
uzeti sebi u prilog, i odakle nam pravo, da im se suprotstavimo? To
bi značilo odbijanje autoriteta onih koji iza njih stoje – papi
biskupa, i ugrožavanje vlastitog zajedništva s Crkvom. To svakako,
kao pravilo u redovnom životu Crkve, stoji. Crkva nas vrlo ozbiljno
obvezuje da pristajemo ne samo uz onaj nauk koji je konačnim činom,
na dogmatski način, definiran (što je neopohodno da bismo se uopće
mogli smatrati katolicima), nego i na sve one odredbe i nauk koji ne
uživa zaštitu nezabludivosti, već se iznose na način redovnog
naučavanja i djelovanja Crkve. To je istina koju Crkva čvrsto drži
i naučava, o čemu imamo učiteljske izraze više pretkoncilskih
papa, a i sam Drugi vatikanski sabor ponavlja tu istinu:
,,22. Obveza
kojoj se u
potpunosti moraju
pokoravati katolički
učitelji i
pisci ograničena
je samo na
ono što
nepogrješivi
crkveni sud
predoči da
svi trebaju
vjerovati kao
vjerske dogme.’’
(Pio IX., Syllabus [osuđena teza])
Molitva za biskupe
Petar
Kanizije je u svoje vrijeme u Njemačkoj pronašao situaciju koja
nije baš posve različita od naše današnje. Protestantizam je
udaljio velika područja Njemačke od tradicionalne vjere. Ne samo
jednostavni vjernici, nego su i svećenici i čak i biskupi postali
nesigurnima u vjeri i slijedili kriva učenja.
U
ovoj je situaciji „drugi apostol Njemačke“ i kasniji crkveni
naučitelj poticao vjernike na pojačanu molitvu za biskupe.
„Svemogući,
vječni Bože, Ti si za upravljanje Svojom svetom Crkvom i jedinstvo
vjere iznad nas postavio biskupe kao nasljednike apostola, kao čuvare
i zaštitnike duša.
Izlij
nad njih, usrdno Te molimo, puninu milosti, dovoljno djelotvornu da
se sve više pokažu dobrim pastirima i da plodonosno rade na tvoju
proslavu i na naše spasenje.
Zašto nismo ujedinjeni?
Protivno Bratstvu
sv. Petra i Institutu Krista Kralja, mi nismo ujedinjeni s
„modernističkim Rimom“.
Zašto?
Zato što izjave
mons. Lefebvrea vrijede još i danas:
„Međutim,
odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i
neoprotestantske tendencije koji se očitovao na Drugom vatikanskom
saboru i nakon Sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle.
Sve su ove reforme zbilja pridonijele i dalje sudjeluju u uništenju
Crkve, ruiniranju svećeništva, uništenju svete misne žrtve i
sakramenata, gašenju redovničkog života, naturalističkoj i
teilhardističkoj nastavi na sveučilištima i u bogoslovijama i u
katehezi, nastavi koja je proistekla iz liberalizma i protestantizma
i koju je nekoliko puta crkveno Učiteljstvo svečano osudilo.
Nikakav autoritet,
pa čak ni najviši autoritet u hijerarhiji, ne može nas prisiliti
da se odreknemo naše vjere ili da krnjimo našu vjeru koju je
crkveno učiteljstvo već devetnaest stoljeća jednoznačno
formuliralo i naviještalo.
Sveti Pavao kaže:
'Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao
neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!
'(Gal 1,8).“ (Proglas mons. Lefebvrea od 21. studenog 1974.)
Nismo ujedinjeni jer
želimo ostati rimokatolicima.
Pričest na ruku
Pričest na ruku može se uzeti kao ponajbolji
pokazatelj naravi revolucionarnog modernističkog procesa u liturgiji
koji se, mimo i protiv crkvenih propisa, počeo provoditi nakon
Koncila, da bi naposljetku, nažalost, dobio i svoje legitimno mjesto
u Crkvi. Pokazatelj praktične nekoherentnosti s naukom i vjerom
Crkve i destruktivnih učinaka po čovjekovu vjeru – sam pojam
vjere i revnost za spasenje duša.
Pođimo s teoretske razine. Zašto je pričest na ruku
nekoherentna s naukom i vjerom Crkve? Zato što ne odražava onaj
pojam vjere i onu svijest koju Crkva u svom službenom nauku ima o
euharistijskom otajstvu. O čemu se radi:
Kan.
3. Tko niječe da se časnom
sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom
svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude
kažnjen anatemom [usp. Pogl. 3.: Čitav i potpuni Krist se nalazi
pod prilikama kruha i pod svakim dijelom tih prilika, isto tako čitav
pod prilikama vina i pod svakim njihovim dijelom.].
Mlada Misa po tradicionalnom rimskom obredu (crkva sv. Martina, 30. VI. 2013.) - propovijed
Radujemo se velikom danu kada možemo proslaviti nešto
jedinstveno, znamenito za Crkvu u Hrvatskoj, kao i za čitav pokret
obnove katoličke tradicije u nas – a to je dan kada po prvi puta
nakon gotovo 50 godina, jedan netom zaređeni svećenik, mladomisnik,
može proslaviti svečanu, mladu misu po tradicionalnom rimskom
obredu. Uistinu veliki dan za koji se može reći: ,,haec est dies
quam fecit Dominus’’, jer u turbulentnim vremenima kada se
smatralo da tradicionalna latinska misa, koja u svojoj biti seže sve
do prvih stoljeća, nema pravo građanstva u Crkvi, takvo što bilo
je potpuno nezamislivo. Božji dar i blagoslov koji nadilazi svako
ljudsko predviđanje i očekivanje, na kojemu Bogu dugujemo veliku
zahvalnost, a jednako tako, naša hvala upućena je i papi emeritusu
Benediktu XVI. kojemu pripadaju iznimne zasluge za polagani, ali
stabilan povratak drevne rimske liturgije u život Crkve.
A što nalazimo, i zašto cijenimo, ljubimo i slavimo tu
istu liturgiju? U njoj nalazimo katoličku vjeru, čistu i
nepomućenu, kao i bogoslužje Crkve u svoj njezinoj ljepoti i sjaju.
Tu se nalazi sve ono bogatstvo molitve i duhovnosti koje je Crkva
stvorila kroz čitavu svoju povijest, i zato tražimo da se napojimo
s tog nepresušnog vrela Božje milosti. Želimo da nas Gospodin
utvrdi u vjeri, u svemu onome što je nužno za naše spasenje, a
zatim da progovori u našim srcima, da zapali u nama oganj svoje
ljubavi i plamen vječnog predanja, kako to izriče jedna od misnih
molitava. I zato je potrebno da rimsku liturgiju uzljubimo i brižno
čuvamo, kako bismo se u njoj mogli sami okrijepiti, i k tom milosnom
izvoru privesti druge.
Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (II.)
Padre Pio bio je
uzor poštovanja i pokornosti prema svojim redovničkim i crkvenim
poglavarima, posebno u vrijeme kad je bio progonjem. Usprkos tome,
nije mogao šutjeti u vezi devijacije koja je bila pogubna za Crkvu.
Čak i prije završetka koncila, u veljači 1965. godine, netko mu je
najavio da će morati slaviti Misu prema novom obredu, ad
experimentum, na narodnom jeziku, kojeg je skovala koncilska
liturgijska komisija u namjeri da odgovori na težnje modernoga čovjeka. Smjesta, čak i prije nego je vidio tekst, pisao je Papi
Pavlu VI. zamolbu da bude izuzet iz liturgijskog eksperimenta i da
mu se omogući da nastavi služiti Misu sv. Pija V. Kada ga je
kardinal Bacci došao posjetiti kako bi mu predao odobrenje, padre
Pio si je dopustio da mu se u prisutnosti Papinog izaslanika omakne
izjava: ,,Za
Boga miloga, pod hitno završite taj koncil!".
Iste godine, za
vrijeme koncilske euforije koja je obećavala novo proljeće Crkve,
povjerio je jednom od svojih duhovnih sinova: ,,U
ovo vrijeme tame trebamo moliti. Trebamo vršiti pokoru za izabrane,
a naročito za onoga koji treba biti njihov pastir ovdje na zemlji".
Cijeloga svoga života prikazivao je samoga sebe za vladajućega Papu,
čija je fotografija bila među rijetkim slikama koje su krasile
njegovu sobicu.
Priprava za korizmu
Postojao je u
prošlosti izvrstan običaj da dijecezanski biskup pošalje pismo
svim svojim vjernicima za nadolazeću korizmu. Zaista, kao što
poslanica Prve korizmene nedjelje govori: ,,Braćo,
opominjemo vas da ne primate uzalud milosti Božje....evo sad je
vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa."
(II. Korinćanima 6,1-2)
Moji
predragi
vjernici,
čitajte uvijek
i ponovo
bilješke u vašim starim misalima koje objašnjavaju vrijeme
korizme.
One će vas podsjetiti na izvor i značaj tih četrdeset dana
molitve i posta, koji nas pripremaju za Sveti tjedan,
za veliko
otajstvo
križa
kako
bismo prispjeli do uskrsnuća.
Crkva
nas želi voditi
u praksu
savršenijeg kršćanskog
života. Ona nam daje primjer Krista i kroz istinski post i pokoru
ujedinjuje nas sa njegovim
patnjama da bi nam dala udio u njegovom
otkupljenju.
Kroz
ovih čitavih
četrdeset svetih dana, ona
nas podsjeća da smo grješnici, koje
kuša ,,požuda
tijela, požuda očiju, i oholost života"
(I.
Ivanova 2,16), i stavlja nam na usne ove dirljive molitve:
,,Gospodine,
neka tvoja naplata ne bude prema našim grijesima, nemoj nas kazniti
prema našim prijestupima... Neka ih tvoje milosrđe spremno nadiđe"
(Tractus na Čistu srijedu).
Modernistička i neokonzervativna glavinjanja
Pojam
„katolički“ odnosi se na sve zemlje, sve krajeve svijeta. To
kazuje i samo značenje riječi - sveopći, univerzalan. Isto se tako
taj pojam odnosi i na druge epohe. Sveti nam Ivan apostol u
posljednjoj knjizi Novoga zavjeta rječito zbori o univerzalnoj
vrijednosti Isusa Krista i njegove jedne i jedine Crkve i svih naroda
i plemena povijesti koji se klanjaju zaklanom Jaganjcu.
Uvođenjem
novog Obreda i prodorom zlosretne nouvelle
théologie
prekinuta je veza s poviješću. Stvorena je averzija prema cijeloj
prošlosti Crkve - svoje vlastite Crkve, a štivom prosječnog
katolika i katoličkog povjesničara, obvezatnim štivom katoličkih
svećeničkih kandidata postale su sve crne legende o Katoličkoj
Crkvi, predkoncilskim papama, svecima, čak i o samom Gospodinu.
Sve
te legende, nastale u glavama mrzitelja katoličanstva, nikada nisu
dovoljno ispitane, nikada dovoljno potkrijepljene stvarnim, valjanim
dokazima, ali danas itekako utječu na razmišljanje prosječnog
katolika koji je sada više nego ikad - zbunjen.
Staro,
predkoncilsko, rigidno, zaostalo – pojmovi su koji se povezuju s
cijelom poviješću Katoličke Crkve.
Pokušaji
rješavanja posvudašnje krize hermeneutikom kontinuiteta, još od
sedamdesetih, nisu polučili željene rezultate: Koncil, nova
liturgija i sve metastaze nouvelle
théologie pokazuju
posljedice velike rupture koja je u pokoncilsko vrijeme posve
zagospodarila strukturama. Čak i kada se pokušavalo s najviših
razina, rezultati su bili neznatni. Dolaskom „posthermeneutičkog
pape“ sve je palo u vodu. O hermeneutici kontinuiteta nitko više i
ne govori.
Kardinal Kasper potkopava ženidbeni moral – a papa ga hvali
Kardinal
je Kasper prošli tjedan pred kardinalima, koji su se u Vatikanu
okupili na konzistoriju, održao predavanje o izazovima pastorala
obitelji primjerena vremenu u kojemu živimo. Tekst se u biti nije
trebao objaviti, ali će vjerojatno sljedećih dana procuriti.
Pažnju
kod dvosatnog predavanja, dakako, nije izazvalo ono što je Kardinal
rekao vjerojatno ispravno o braku, nego samo njegov prikaz pastorala
„rastavljenih i ponovno oženjenih“. Kod toga je kardinal
postupao prema poznatoj shemi takvih vježbi mekšanja crkvenog
nauka: NARAVNO da se ne smije dirati nauk o svetosti i
nerazdruživosti braka, ALI u pojedinim slučajevima mora ipak biti
mogućim, praviti iznimke.
Münchenski
je kardinal Marx rekao da se kod toga Kasperu nije radilo ni o
općenitom odbijanju, a ni o općenitom prihvaćanju primanja
Pričesti za rastavljene i ponovno oženjene. Štoviše, trebali bi
se tražiti putovi za rješavanje pojedinačnih slučajeva. Trebalo
bi dosadašnji nauk Crkve o braku i obitelji dalje razvijati, a da se
s njime ne prekida, onako kako je Drugi vatikanski sabor također
dalje razvio nauk o vjerskoj slobodi i ekumenizmu u smislu koji se
dotada nije mogao pojmiti.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
Arhiva bloga
-
▼
2014
(207)
-
▼
ožujka
(20)
- Nepomirljiva mržnja prema caru Karlu
- Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (I.)
- Čovjek se rađa slijep… a umire kao bezbožac…
- 33 istine za razmatranje u našem vremenu
- Blagovijest - propovijed
- „Nadbiskup Lefebvre, ovaj veliki čovjek sveopće Cr...
- p. Karl Stehlin: Moramo biti ljudi s načelima
- O lažnom ekumenizmu - kardinal Siri (III.)
- Posljednji uzdasi
- Motuproprij Summorum Pontificum
- Kad izuzetak pobije pravilo
- (Ne)zabludivost autoriteta Crkve i pravo na otpor
- Molitva za biskupe
- Zašto nismo ujedinjeni?
- Pričest na ruku
- Mlada Misa po tradicionalnom rimskom obredu (crkva...
- Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (II.)
- Priprava za korizmu
- Modernistička i neokonzervativna glavinjanja
- Kardinal Kasper potkopava ženidbeni moral – a papa...
-
▼
ožujka
(20)
KATALOG CHRISTUS REX:
Važni dokumenti:
KRIZA U CRKVI
- (Ne)zabludivost autoriteta Crkve i pravo na otpor
- Kako razumjeti II. vatikanski sabor
- Revolucija pape Franje
- Ivan Pavao II. i sveopće spasenje
- Sporne kanonizacije i beatifikacije
- Jesmo li sigurni da želimo restauraciju?
- Neokonzervativizam
- Karizmatski pokret i sporne privatne objave
- 'Pokret otpora'
- Do koje mjere može zabludjeti vrhovno Učiteljstvo?...
- Biskupska sinoda
Bratstvo sv. Pija X
Lik katoličkoga svećenika izgrađen na katoličkomu nauku, bogoslužju i duhovnosti za izgradnju Božjega kraljevstva.