Kada
je dopušteno i razborito s nekim ,,izlaziti“? To može izgledati
kao smiješno pitanje u našem današnjem društvu, ali ono je
zapravo još uvijek ozbiljno.
Savjet
za mlade
Postoje
li okolnosti kada nije dopušteno ,,izlaziti“ ili ,,hodati“ s
nekim? Postoje određena pravila u vezi toga jer postoje određene
opasnosti kod takvog druženja; opasnosti za čistoću od kojih se,
radi slabosti naše ljudske naravi
zbog istočnog grijeha, moramo čuvati. Pokušat ćemo u ovom malom
izlaganju dati neka pravila povezana
s izlascima
kao i neke
savjete kako izbjeći prilike za grijeh.
Definicija
pojmova
Pod
izlascima
mislimo na redovito, često, isključivo
druženje između dvije osobe suprotna spola. To
je kada mladić izvodi djevojku van jednom ili dva puta tjedno kroz
dulje razdoblje,
jasno je da
se usredotočio na nju i da ona prihvaća tu činjenicu. Oni izlaze
bilo da to priznaju ili ne.
Prije
nego se počnemo baviti bilo kakvim moralnim načelom,
dvije stvari moraju biti jasne:
Prva
je
da redoviti
izlasci
imaju za
svoju svrhu brak. To ne znači da će se dvije osobe koje izlaze
nužno oženiti. Čak i ako to razdoblje hodanja ne završi brakom
zbog određene spoznaje
da je za njih brak nemoguć, tu je ipak
sadržana nakana ispitivanja
ili otkrivanja te spoznaje.
Tako ideja
moguće ženidbe nikada ne može
biti isključena kod hodanja, jer se izlazi zajedno da bi se saznalo
je li brak moguć.
Druga
stvar koju treba upamtiti je ta da
zbog ljudske naravi
postoje mnoge opasnosti kod redovitih
izlazaka. Bog je stavio i u muškarce i
u žene
sklonost za brak u smislu rađanja. Ta sklonost je tu
da im pomogne u primjerenim i povoljnim okolnostima ući
u brak gdje će se ona moći kreposno ispuniti,
odnosno u skladu s Božjim planom za širenje ljudskog
roda. Ali jasno je da naše
sklonosti ne mogu
prepoznati Božji plan. Tu leži opasnost, jer ih ta sklonost kod
hodanja može navesti da čine ono što im njihov razum i vjera kažu
da je zakonito jedino u braku. To se zove grješna prilika. Ta
opasnost ili prilika može se zakonito dopustiti dok god se može
umanjiti duhovnim i praktičnim sredstvima i dok god se vodi računa
o glavnoj svrsi hodanja, odnosno o tome da se otkrije je li brak
moguć i dok god je brak razuman i zakonit. Kada je brak nezakonit,
nemoguć ili uopće ne dolazi u obzir, tada ne postoji moralno
opravdanje za hodanje jer ne postoji razlog koji bi opravdao
izlaganje intrinzičnim opasnostima takve veze.
Iz
ova
dva načela
možemo zaključiti: