Katoličke smjernice za hodanje

Kada je dopušteno i razborito s nekim ,,izlaziti“? To se pitanje u našem današnjem društvu može činiti smiješnim, no ono je još uvijek ozbiljno.

Savjet za mlade

Postoje li okolnosti kada nije dopušteno s nekim ,,izlaziti“ ili ,,hodati“? Tu postoje određena pravila jer kod takvog druženja postoje određene opasnosti – opasnosti za čistoću kojih se, radi slabosti naše ljudske naravi zbog istočnoga grijeha, moramo čuvati. Pokušat ćemo u ovom malom izlaganju dati neka pravila glede hodanja kao i neke savjete kako izbjeći grešne prigode.

Definicija pojmova

Pod izlascima mislimo na redovito, često, isključivo druženje između dvije osobe suprotna spola. Tako kada mladić jednom ili dva puta tjedno kroz dulje razdoblje izvodi djevojku van, jasno je da se usredotočio na nju i da ona prihvaća tu činjenicu. Oni izlaze, htjeli to priznati ili ne.

Prije nego utvrdimo ikakvo moralno načelo, moramo razmotriti dvije stvari:

Prva je da je svrha redovitih izlazaka ženidba. To ne znači da će se dvije osobe koje hodaju nužno vjenčati. Čak i ako se razdoblje hodanja ne zaključi ženidbom zbog spoznaje da to za njih ne dolazi u obzir, ipak je bila prisutna nakana da se ispita ili dođe do te spoznaje. Tako kod hodanja nikada ne smije biti isključena predodžba o mogućoj ženidbe jer se to čini da bi se otkrilo je li ženidba moguća.

Druga stvar koju treba upamtiti je da zbog ljudske naravi kod redovitih izlazaka postoje mnoge opasnosti. Bog je stavio u muškarce i u žene sklonost za brak u pogledu rađanja. Ta sklonost im treba pomoći da u pravim i povoljnim okolnostima uđu u brak, gdje će se ona moći kreposno ispuniti, tj. u skladu s Božjim planom za širenje ljudskog roda. Ali jasno je da naše sklonosti ne mogu prepoznati Božji plan. Tu leži opasnost, utoliko što ih njihova sklonost izlaženju ili ozbiljnom hodanju može navesti da čine ono što im njihov razum i vjera kažu da je zakonito jedino u braku. To se zove grješna prilika. Ta opasnost ili prilika može biti zakonito dopuštena sve dok je se može umanjiti duhovnim i praktičnim sredstvima i sve dok se vodi računa o glavnoj svrsi hodanja, tj. da se otkrije je li ženidba moguća i sve dok je mogućnost ženidbe razumna i zakonita. Kada je ženidba nezakonita, nemoguća ili uopće ne dolazi u obzir, tada nema moralnog opravdanja za hodanje jer nema razloga koji bi opravdao da se netko izlaže intrinzičnim opasnostima takve veze.

Iz ovih dvaju načela možemo zaključiti:

1. Hodanje je dopušteno: samo kada obje osobe mogu sklopiti valjanu ženidbu. Stoga je svim valjano vjenčanim ljudima, bilo da žive sa svojim supružnikom ili ne (dok god je supružnik živ), prema naravnom zakonu zabranjeno izlaziti ili hodati s ikim tko nije njihov supružnik.



Postoje mnogi primjeri ozbiljnog kršenja tog naravnog zakona. Oženjeni poslodavac koji redovito izlazi s određenom ženom, recimo svojom tajnicom, na društvena događanja, ima duge sastanke s njom, daje joj do znanja koliko misli na nju i koliko ju ,,treba“, druži se s njom na način protivan Božjem zakonu. Oženjeni muškarac koji zbog posla često putuje izvan grada i ima „prijateljicu“ u jednom od tih gradova u koji često odlazi. Oženjeni liječnik ili odvjetnik koji se služi svojim uslugama prema određenoj klijentici da bi je redovito izvodio na večeru ili predstavu te se još k provodi radne sate s njom zbog prijateljstva, zavarava se i ozbiljno griješi. Udana žena koja dopušta prijatelju muškarcu da je redovito zove kada je kod kuće, provodi sate s njim, rado prima njegovu pažnju i iskazuje privrženost, kriva je za nevjeru i prije nego se dogodi ikakav preljubnički čin. Jer zabranjeno je za oženjene osobe s bilo kime izlaziti, a zabranjeno je i težak je grijeh za slobodne osobe izlaziti s oženjenom osobom.


2. Hodanje je nedopušteno za razvedene, ali valjano oženjene kršćane. Razlog je isti kao gore navedeni, odnosno činjenica da su valjano oženjene osobe vezane čitav život za svog supružnika, pa i onda kada žive rastavljeno. Rastava ne poništava valjanu ženidbu. Samo smrt može razriješiti valjanu ženidbu.


3. Razvedene ili rastavljene osobe koje imaju sumnje o valjanosti svog prvog braka ne smiju se upuštati u hodanje:

3. 1. Dok ne saznaju od mjerodavnih autoriteta je li njihov prvi brak bio valjan ili nevaljan;


3. 2. I dok od nekog autoriteta (osim samih sebe) ne dobiju mišljenje da se njihov prvi brak može proglasiti nevaljanim. I dok njihov brak mjerodavne crkvene vlasti ne proglase nevaljanim, oni se moraju smatrati oženjenima, budući da je prema crkvenom pravu pretpostavka uvijek u korist valjanosti braka. To je načelo moralnoga zakona koje govori da se ne može djelovati u stanju sumnje oko toga je li neki čin dopušten ili ne. Činiti to značilo bi prihvatiti odgovornost za moguće počinjeno zlo. Ako je pak prvi brak sigurno nevaljan – u slučaju katolika čija je prva ženidba bila građanska, a ne pred svećenikom – onda je hodanje dopušteno. Ipak, tu se treba vježbati u strpljivosti prije mogućeg vjenčanja, odnosno čekati na proglašenje nevaljanosti.

4. Hodanje je zakonito samo kada se razmišlja o braku kao prihvatljivoj perspektivi unutar razumnog roka. To načelo utemeljeno je na opasnostima povezanima s redovitim izlascima. Ako brak ne dolazi u obzir još godinama ili se na kraju donese odluka protiv braka s određenom djevojkom ili mladićem, nema dovoljno dobrog razloga da se ostane u opasnosti. Stoga hodanje ili izlasci moraju završiti. Postoje dva posebna slučaja kada se ovo načelo primjenjuje:

4. 1. Prvo se primjenjuje na svu školsku djecu, bilo u osnovnoj ili srednjoj školi. Djeca i adolescenti koji ne mogu razmišljati o braku još nekoliko godina ili koji još dovoljno ne poznaju svoje strasti i sklonosti, stavljaju se u vrlo ozbiljne i opasne grešne prilike ako s nekim redovito izlaze. Roditelji i odgajatelji imaju dužnost podučavati i nadgledati svoju djecu i pomoći im razumjeti to načelo rano u životu i primijeniti ga. Roditelji koji ohrabruju svoju djecu na hodanje ili gledaju na to kao bezopasnu zaljubljenost ili koji smatraju to simpatičnim, stavljaju svoju djecu u ozbiljne grješne prilike i morat će pred Bogom odgovarati na sudnji dan. Pogrešno je tvrditi da djeca moraju rano početi izlaziti da bi imali sretan brak. Školski autoriteti podjednako su dužni upotrijebiti svoj utjecaj da bi spriječili takve aktivnosti. Teško bi grješili ako bi to poticali.


4. 2. Zatim se to načelo primjenjuje na zrele osobe koje izlaze s određenom osobom već dulje vrijeme, ali su donijeli odluku da se s njome neće oženiti. Nema veze koji je razlog za takvu odluku, ali kada brak više ne dolazi u obzir, 
hodanje mora prestati. Nije zakonito nastaviti hodati s nekim kada brak ne dolazi u obzir, samo da bi se sačuvao redoviti partner za izlaske i zabave. To je zasigurno prilika za grijeh i stoga sigurno grješno.

Oni koji su spremni, ali postoje određene vanjske okolnosti

A što je s onima koji se žele oženiti; primjerice par koji je zaručen pa opet moraju dugo čekati prije negoli se mogu oženiti? Recimo kada jedan od njih ima obavezu brinuti se o nesamostalnim i bolesnim roditeljima koji nemaju nikoga drugoga tko bi se za njih brinuo. Ili mladić koji je bez prihoda jer ima još dvije ili tri godine školovanja ili prakse u medicini ili nekom drugom zanimanju ili zanatu. U takvim slučajevima zakonito je hodati uz uvjet da su oboje spremni surađivati u upotrebi nadnaravnih sredstava da ostanu čisti dok čekaju sve te godine. Oni trebaju često primati sakramente i moraju izbjegavati situacije i bliskosti za koje znaju da će ih dovesti u iskušenje da teško sagriješe. Beskorisno je moliti se Bogu da ukloni prepreke za brak dok se živi u grijehu. Sjetite se da se Boga ne može izrugivati. Ponekad će par odgađati brak zbog budalastih razloga. Muškarac želi steći bogatstvo prije braka ili žena želi karijeru prije djece ili se dogovore da će čekati da si mogu priuštiti najbolju kuću i sve pogodnosti. To su svjetovni i budalasti razlozi, dvostruko zli u Božjim očima i sigurno nisu dobar razlog za produljivanje opasnosti hodanja.

Zaključak

Iako su ovo smjernice i jasna tradicionalna pravila Katoličke Crkve, mnoge situacije iziskuju raspoznavanje na temelju određenih pojedinosti koji su jedinstvene za konkretne osobe. U tim slučajevima vjernike se potiče da ne uzimaju ove smjernice te ih „na silu“ prilagođavaju svojoj situaciji, već da dogovore sastanak sa svojim svećenikom koji im može dati jasno vodstvo za njihovu situaciju.

p. Jean Violette

Izvor: sspx.org; The Angelus, svibanj 1989.

Blagoslov uskrsne svijeće

Prema rubrikama Rimskog misala, na blagdan Spasova se nakon Evanđelja kao simbol otajstva koje danas slavimo – Kristovog uzašašća na Nebo, gasi uskrsna svijeća. Ona se blagoslivlja u uskrsnoj noći u svečnom obredu vazmenog bdijenja. Taj smo obred ove godine na Veliku subotu mogli održati u našoj Kapeli sv. Jeronima u Splitu. Ovdje donosimo nekoliko fotografija od pojedinih dijelova obreda.

Obred započinje blagoslovom ognja pred vratima ili izvan crkve. Svećenik nosi plašt ljubičaste boje i izgovara blagoslovnu molitvu te potom škropi oganj blagoslovljenom vodom i pokadi ga. Zatim na uskrsnu svijeću upisuje znak križa, brojčane znakove dotične godine, te grčka slova alfa i omega koja simboliziraju Krista – početak i svršetak svega stvorenja. Potom u svijeću ubada pet Kristovih rana koje su sačinjene od tamjana i voska te iz blagoslovljenog ognja pali svijeću.

Pitanje papinskog krivovjerja (IV.)

Nakon pažljivog definiranja pojmova, osvrnut ćemo se na bitno pitanje: može li Kristov namjesnik biti krivovjernik u pravom smislu te riječi?

Pogledajte 1. dio ove serije: Uvod u problem

Pogledajte 2. dio ove serije: Slučaj Pape Ivana XXII.

Pogledajte 3. dio ove serije: Može li papa upasti u krivovjerje (herezu)?

IV. dio: O Papi i krivovjerju

Definicija krivovjerja (hereze)

Krivovjerje treba prvo shvatiti kao moralno loš ljudski čin, drugim riječima – grijeh. Ali, kao i čin vjere kojoj je protivan, taj čin je složen, jer istodobno ovisi o razumu i volji. Utoliko što slijedi iz razuma, taj čin je zabluda, koja se može dogoditi na dva načina: čisto i jednostavno nijekanje ili samo sumnja. Utoliko što slijedi iz volje, taj čin je odbijanje da se dâ razumska potpora istini koju se niječe ili u koju se sumnja.

Okorjelost (ustrajnost) ili zabluda

Postoje dvije vrste odbijanja, ovisno o tome postoji li krivica ili ne. Do krivovjerja dolazi posebno kada postoji dobrovoljno odbijanje, s punom svješću o upravo jednostavnoj činjenici da istine koje se niječu ili u koje se sumnja predlažu crkvene vlasti, a ne (svijest) o dodatnoj činjenici da crkvene vlasti predstavljaju Božju vlast i stoga moralno obvezuju. S obzirom na ovu drugu činjenicu, pristanak ne definira krivovjerje kao takvo, nego ukoliko postoji krivica. Ta krivnja je jednaka ustrajnosti, drugim riječima, odbacivanju predmeta vjere ukoliko se, po mišljenju osobe koja ga odbija, čini jasno obaveznim jer ga predlaže vlast zakonitog Božjeg predstavnika, u ovom slučaju Učiteljstvo Crkve.

Odbacivanje bez krivnje se događa, s druge strane, kada netko bez svoje krivnje ne zna da ga crkveno Učiteljstvo na to obvezuje jer ono predstavlja božanski autoritet. Iz toga slijedi da se okorjelost (ustrajnost) tiče izravno nutarnjeg čina krivovjerja, koji je čin prianjanja uz zabludu.

Formalno ili materijalno

Na razini vanjskog čina, koji je čin ispovijedanja istine ili zablude, jednostavno odbijanje (s krivnjom ili bez nje) ispovijedati istinu koju predlaže Učiteljstvo već je dovoljno za specifičnu definiciju krivovjerja. Prema tome, kada označujemo krivovjerje govoreći da je ono formalno ili materijalno, ovisno o tome uključuje li ustrajnost ili ne, ta razlika se odnosi samo na nutarnji čin krivovjerja.

Čin krivovjerja ili krivovjerna tvrdnja?

Na razini vanjskog čina, odbacivanje vlasti crkvenog Učiteljstva već odgovara tzv. krivovjerju u pravom smislu riječi, bez obzira na to kakav može biti slučaj s obzirom na moguću ustrajnost na razini unutarnjeg čina. Ova ustrajnost se očituje u izvanjskom području kada mjerodavna vlast intervenira obvezujući dotičnu stranku na ispravak, a ona s punim znanjem o činjenicama taj ispravak odbija izvršiti. Pojam krivovjerja označava, kao drugo, i po analogiji atribucije, doktrinarnu vrijednost izjave kojoj se iskazuje protivnost i izjave koja se suprotstavlja katoličkoj dogmi. Iz ove perspektive, kako bi se odredilo krivovjerje, potrebno je i dovoljno primjeniti jednostavna pravila formalne logike. Određivanje se nameće automatski, htjeli mi to ili ne, ali ono vrijedi za spekulativne izričaje, jednostavnu doslovnu izjavu, neovisno od osobe koja je izgovara.

Procesija u Splitu na čast Gospe Fatimske

U subotu, 13. svibnja, provodom 100. obljetnice početka ukazanja Gospe Fatimske, imali smo prilike u Splitu održati procesiju s Gospinim kipom. Ovdje donosimo nekoliko fotografija.

Odgovor na tekst mons. Vukšića o FSSPX-u

U časopisu ,,Movis“ Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj objavljen je članak vojnog ordinarija BIH, mons. Tome Vukšića, o Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. čiju skeniranu kopiju donosimo u nastavku. Svećenik Bratstva, p. Marko Tilošanec, napisao je odgovor u kojemu odgovara na sve već uobičajene pogrešne tvrdnje. Tekst ovog pisma prenosimo također u nastavku. Odgovor je poslan na adresu autora kao i izdavača časopisa sa zamolbom da ga se objavi i tako ispravi nepravda i povreda istine. Reakcije sa strane odgovornih još uvijek nema.

Hvaljen Isus i Marija!

Preuzvišeni mons. Vukšiću,

obraćam Vam se ovim pismom kao svećenik Svećeničkog bratstva sv. Pija X. kako bih se osvrnuo na Vaš članak objavljen u časopisu ,,Movis“ (ožujak 2017.) HKM-a u Švicarskoj. Na to me potaknuo jedan naš vjernik koji mi je članak i poslao, uviđajući brojne netočnosti i teška iskrivljavanja stvarnosti na koja Vam ovdje želim svrnuti pozornost. Nastojat ću po redu iznijeti pogrešne tvrdnje o životu i djelu nadbiskupa Lefebvrea i Bratstva (ne: 'Bratovštine', kao što Vi pišete) sv. Pija X. te na njih odgovoriti.

1. Nije točno da je nadbiskup Lefebvre kao ordinarij Biskupije Tulle u Francuskoj ostao veoma kratko 'zbog novih (?) nesporazuma', nego zato što je bio izabran generalom Družbe otaca Duha Svetoga te je time automatski preuzeo novu službu. Da nije bio izabran na tu službu, ostao bi dalje vršiti službu mjesnog biskupa.

2. Pišete: ,,No tijekom Sabora on se otvoreno svrstao uz takozvano konzervativno krilo i kritizirao neke saborske misli, zaključke i reforme...“. Svaki biskup na koncilu imao je svoja stajališta za koja je imao slobodu i ostaje nejasno u čemu bi bila krivnja nadbiskupa Lefebvrea što je pristajao 'uz konzervativno krilo'. Za vrijeme trajanja sabora, kada zaključci još nisu bili doneseni, rasprava je bila otvorena i svatko je mogao izraziti svoje mišljenje, a pravo na svoje mišljenje ima svaki katolik uvijek u pogledu točaka koje su očito dvoznačne ili u suprotnosti sa stalnim naukom Katoličke crkve. Nasuprot tome, katolički nauk nitko nema pravo osporavati pod bilo kojim povodom, što danas nažalost čine brojni pripadnici klera, pa i biskupskog reda, što bi trebao biti pravi razlog za zabrinutost.

3. Tvrdite da je novi obred Mise bio ,,samo jedna od tolikih liturgijskih obnova istoga obreda tijekom povijesti Crkve“. Naveo bih ovdje suprotno mišljenje jednog vrsnog liturgijskog stručnjaka, mons. Klausa Gambera, u njegovoj knjizi 'Reform der römischen Liturgie' u kojoj sasvim jasno pokazuje kako se novi obred ne može smatrati organskim razvojem vjekovnog rimskog obreda, nego upravo novom tvorevinom. Predgovor toj knjizi napisao je tadašnji kardinal Ratzinger koji je sām novi obred nazvao 'banalnim fabriciranim proizvodom'. Isti je pohvalio također rad Michaela Daviesa, poznatog tradicionalnog autora, koji u svojim djelima pokazuje zapanjujuću podudarnost novog obreda s protestantskim obredima. Svaki katolik dužan je, prema definiranom, nezabludivom nauku Crkve, pristajati na ,,primljene i odobrene obrede Crkve“ (Tridentski sabor, Dekret o sakramentima, kan.13, DH 1613). Zato obred koji nije organski izrastao iz tradicionalnog obreda, nego je od njega gotovo posve različit te je podudaran obredima krivovjernika, ne može biti predmet obveze za jednog katolika jer 'pravilo molitve je pravilo vjere'. Protestanti su mijenjali bogoslužje upravo zato što ono nije odgovaralo njihovim krivovjerjima. I kako bi jedan katolik mogao prihvatiti da sudjeluje u bogoslužju koje je gotovo identično protestantskomu i u kojemu se uklanjaju gotovo sve reference za ključne vjerske istine? Posljedice tih promjena dobro su vidljive u praksi, gdje brojni katolici gube svijest o pojmu Misne Žrtve, Kristove stvarne prisutnosti, uloge svećenika, što je sve neizbježno povezano s načinom kako novi obred izražava ove vjerske istine.

Čudesa s Gospinog hodočašća po svijetu

Profesor Fonseca u svojoj izvrsnoj knjizi ,,Marija govori svijetu“ daje opsežno izvješće na 80 stranica o hodočašću kipa Gospe Fatimske po svijetu od 1947. do 1959. Odatle donosimo sljedeća svjedočanstva.

,,Doista je tako da su se nebrojena srca, koja su puno godina bila zatvorena vjeri, u tom mjesecu svibnju pod dobrostivim i ljubeznim pogledom milosne slike Gospe Fatimske ponovno otvorila. Vidjeli smo na koljenima, u suzama, mnoge koji godinama nisu stupili nogom u crkvu; išli su na Ispovijed i sv. Pričest, vratili se izgubljenoj vjeri i oni, koji već duže vrijeme nisu prakticirali svoje kršćanstvo... Uvjerili smo se vlastitim očima u istinu riječi da put do Isusa vodi preko Marije.“ (Časopis biskupije Salamanca, Španjolska, svibanj 1947.)

,,Ovo 'hodočašće Majke Božje' je jedinstveno u povijesti svete Crkve, a izvješća o njemu ispunila bi puno svezaka... Ono najupadnije i uistinu značajno za to hodočašće oko svijeta nisu izrazi pobožnosti, isto tako ni puno čudesa u vremenitim i duhovnim potrebama, pa izazivala ona i toliko pažnje, nego je to činjenica da Majka Božja, koja na svome hodočašću prolazi cijeli svijet, sve pokorava: katolike, raskolnike, protestante, pogane, muslimane, budiste... svi žure, da bi je prihvatili, svi je promatraju s žaljenjem kako odlazi, svi joj iskazuju pohvale, svi joj prinose darove i stavljaju pred nju molbe i svima podjeljuje vrlo često i vidljivo svoje milosti.“ (Fonseca, Maria spricht zur Welt – 1917 in Fatima, str. 395).

Ukazanje Fatimske Gospe 13. svibnja 1917.

Troje djece pastira bili su nakon anđeoskog ukazanja i po svojoj revnoj praksi u krepostima dobro pripravljeni, kada im se 13. svibnja 1917. ukazala Majka Božja.

Gospino ukazanje

Majka Božja najavila je svoj dolazak po dvama svjetlosnim zrakama sličnima munji, tako da su djeca naslutila da dolazi nevrijeme i povela ovce prema špilji. Ondje su vidjeli nebesko ukazanje u jasnom svjetlu iznad hrastovog stabla.

Ona im je progovorila: ,,Ne bojte se, neću vam nauditi“.

Lucija je započela sljedeći razgovor: ,,Odakle dolazite, milostiva[1]?“.

,,Ja sam iz neba“.

,,I što želite od mene, milostiva gospođo?“

,,Došla sam vas zamoliti da svakog 13. u sljedećih 6 mjeseci dođete ovamo u isto vrijeme. Tko sam i što želim, reći ću vam kasnije. Potom ću doći i sedmi puta“.

,,A ja, hoću li i ja doći u nebo?“ - ,,Da, doći ćeš tamo.“

,,A Jacinta?“ - ,,I ona.“

,,A Franjo?“ - ,,I on, ali mora moliti puno Krunica.“

Onda je Lucija pitala u vezi dviju djevojčica, koje su umrle nedugo prije.

,,Je li Maria das Neves već u nebu?“ - ,,Da, ondje je.“ Ona je umrla s 16 godina.

,,A Amelia?“ - ,,Ona je u čistilištu sve do kraja svijeta.“ Ona je bila malo starija od 18 godina[2]. Lucija je, kada je to čula, počela plakati.

Onda je Majka Božja iznijela svoju veliku molbu: ,,,Želite li se prikazati Bogu[3] da ćete nositi sve patnje koje će vam poslati kao čin zadovoljštine za grijehe kojima ga se vrijeđa i kao molitvu za obraćenje grješnika?“

Lucija je odgovorila bez oklijevanja: ,,Da, želimo“

,,Trebat ćete, dakle, puno patiti, ali će vam milost Božja biti snaga i utjeha.“

Promatrajmo ukazanja i njihove riječi

Lucija izvješćuje u svojem 4. memoaru:

,,Vidjeli smo iznad hrastovog stabla jednu gospođu odjevenu posve u bijelo, svjetliju od Sunca. Ona je isijavala svjetlo koje je bilo svjetlije i jače od kristalnog stakla kroz koje svijetle najjače sunčeve zrake. Iznenađeni ukazanjem, stajali smo mirno. Bili smo joj tako blizu da smo se našli u svjetlu koje ju je okruživalo i koje je iz nje izlazilo, udaljeni od nje oko metar i pol. - Ovo Gospino ukazanje ponovno nas je uronilo u nadnaravno ozračje (usp. ukazanje anđela), ali na jedan puno blaži način. Umjesto onog poništenja pred božanskom prisutnošću koja nas je tada oborila na zemlju i tjelesno oslabila, ovo nam je dalo duboki mir, neizmjernu radost koja nas nije sprječavala da istovremeno međusobno razgovaramo o onomu što se dogodilo.“

Već kod njezinog prvog obraćanja: ,,Ne bojte se“, prepoznajemo majčinsku ljubav naše drage Gospe. Ona se ukazuje svojoj djeci u najnježnijoj blagosti, koja proizvodi povjerenje i nebesku radost. Kako bi nam ona mogla išta učiniti nažao?

A njezin prvi odgovor: ,,Ja sam iz Neba“, ima duboko značenje. Mogla je ona reći: ,,Dolazim s Neba“. No želi nam posvijestiti da je ona kao bitni dio Neba, UKRAS Neba, kao onaj stvor koji Boga proslavljuje više nego svi sveci i anđeli.

Sv. Potvrda u St. Mary's i duhovni buket za Hrvatsku

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. osnovalo je 1978. godine St. Mary's Academy & College (u američkoj saveznoj državi Kansas) – obrazovnu ustanovu s osnovnom i srednjom školom te fakultetom. Otada je ova tradicionalna župa – koja djeluje u sklopu cijelog kompleksa, neprestano i ubrzano rasla te danas broji oko 4000 duša. U njoj danas djeluje 14 svećenika, nedjeljom se služi 6 Misa, a u školi i koledžu je ukupno oko 1000 učenika i studenata, a pored toga ima puno obitelji koje zbog ograničenih kapaciteta školuju djecu kod kuće. Katolici iz cijelog svijeta odlučili su odabrati St. Mary's kao svoj dom, privučeni u ovo malo ruralno mjesto školom i duhovnim blagodatima života u tradicionalnoj katoličkoj zajednici.

U subotu, 22. travnja ove godine, biskup Bernard Fellay, Generalni poglavar FSSPX-a, je u velikoj i predivnoj ceremoniji podijelio sakrament potvrde 131 kandidatu. Preuzvišeni je kasnije kazao da je ovo u njegovih 29 godina biskupstva bila jedna od najvećih skupina kandidata kojoj je u pojedinačnoj prigodi mogao podijeliti sakrament Potvrde!

U svojoj propovijedi biskup Fellay razjasnio je ukratko sedam darova Duha Svetoga. Naglasio je također ,,vojničku“ narav Potvrde – stvaranje Kristovih vojnika, podsjećajući svakoga da se zemaljska Crkva s razlogom naziva vojujućom! Sve u svemu, bio je ovo radosni događaj žive župe i škole u St. Mary's u kojemu su izlivene milosti za svakoga, posebno za potvrđenike.

Portal Vjera i djela: Mjera (ne)prihvatljivosti modernih susreta mladih

Katolički portal ,,Vjera i djela“ velikodušno je prenio osvrt p. Marka Tilošanca na dva članka koja su objavljena na toj stranici o nedavnom Susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru. Nadamo se da će ovi osvrti pomoći široj katoličkoj javnosti da uvidi problem modernog pastorala koji se temelji na problematičnim i neprihvatljivim postavkama prilagođavanja praktičnog djelovanja nekatoličkim načelima.

O nedavnom susretu Hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru (koji je samo jedan u nizu istovrsnih fenomena) moglo se u našim crkvenima medijima pronaći samo jednostrane prikaze – one koji su predstavljali stvari iz dominantnog progresivističkog svjetonazora. Nije se mogla pročitati ni riječ o tome kako se ovakvi susreti – kao i cjelokupni ‘pastoral mladih’, temelji zapravo na prilagođavanju protestantskim i pop-kulturalnim modelima – kojima se većim dijelom u potpunosti suobličava te je nemoguće razabrati više išta katoličkoga. Na ovomu portalu objavljen je tekst pod naslovom: ,,Susret mladih – susret katoličke ili protestantske mladeži?“, koji želi svrnuti pozornost na problematične točke i dati drukčiji pogled na ovaj fenomen te utoliko zaslužuje da ga se pohvali i preporuči. Ipak, smatramo da je, s obzirom na rečeno, potrebno još nekoliko stvari dodati, pojasniti ili ispraviti kako bi se dao jedan cjelovitiji sud o takvim događajima.

Pročitaj cijeli članak...

Dodano 13. svibnja:

U međuvremenu je na istome portalu objavljen još jedan članak p. Tilošanca – osvrt na nedavni slučaj prve Pričesti dječaka s Downovim sindromom.

U našoj javnosti je nedavni slučaj prve Pričesti djeteta s Downovim sindromom u župi Gradište još uvijek u središtu pozornosti. Lijevo-liberalni mediji jedva su dočekali da se mogu lešinarski uhvatiti za slučaj djeteta s posebnim potrebama da bi tako – ne prezavši od najprizemnijih sredstava (među kojima su laži i klevete standardni repertoar), pokrenuli orkestrirane napade protiv Crkve. Ovim vukovima priključili su se pojedini crkveni pastiri zadojeni duhom svijeta (a kao takvi zapravo najamnici) te se usuglasili u osudi jadnog župnika. Konzervativni katolički mediji nastojali su pak iznijeti na vidjelo određene činjenice koje bolje osvjetljavaju što se zapravo dogodilo i tako prokazati opakost i licemjerje onih koji žele razapeti dotičnog svećenika. Takva su nastojanja, u svakom slučaju, nužna i pohvalna. Ipak, smatramo da cijelom prikazu koji nude ovi izvori nedostaje osvrt na neke ključne disciplinske i praktične činjenice koje daju jedno dodatno svjetlo na cijeli slučaj te omogućuju da se stvar sagleda cjelovito – a to je sud koji jedini može biti mjerodavan.

Da bismo bolje prosudili cijelu situaciju, moramo poći od toga koji je nauk Crkve o sakramentu Euharistije i njezinom primanju, te što o tome određuju crkveni propisi. Svetu Euharistiju Isus je ustanovio kao sakrament koji jača naše duše u Božjoj milosti. Po njemu Božja milost – koju izvorno primamo u sakramentu Krštenja, u nama raste te nas tako ovaj sakrament jača kao duhovna hrana na našem zemaljskom putu prema vječnosti, pomaže nam da činimo dobro, a izbjegavamo zlo te se čuvamo grijeha i tako prispijemo u vječno blaženstvo s Kristom u nebesima. Tim sakramentom u nama jačaju zasluge dobrih djela koje povećavaju u nama stupanj milosti i svetosti te nam osiguravaju i veći stupanj slave u Nebu. Jedan od uvjeta da bismo mogli stjecati zasluge za vječni život i u njima rasti su osobna svijest, sloboda i odgovornost. Ako toga dakle nedostaje, veće zasluge za vječni život ne možemo steći. Tako, primjerice, to ne može dijete koje još nije doseglo dob razuma jer još nema razvijenu osobnu svijest ni odgovornost. Isto vrijedi i za osobe pogođene različitim vrstama fizičkih ili psihičkih bolesti. Djela koja su učinjena u takvom stanju, nisu slobodni čini te ne nose sa sobom moralnu odgovornost. Crkveni zakonik ide tako daleko da i one čine koji su poduzeti u svijetlim trenucima, izjednačava s ostalima te im oduzima bilo kakvu kaznenu odgovornost (kan. 1322).

Pročitaj cijeli članak...

Posjet velikoga gosta!

Dana 13. svibnja, prije 70 godina, poslan je iz fatimskog svetišta na obilazak brojnih zemalja kip Majke Božje koji je odabrala sestra Lucija. Time je započelo hodočašće koje su pratila brojna čudesa, koje se može usporediti s pravim pobjedničkim pohodom nebeske Kraljice, koji je trajao do 1959. Papa Pio XII., koji je neprestano pratio tijek ovog hodočašća, pod dubokim je dojmom izrazio svoju radost i oduševljenje sljedećim riječima: ,,Kraljica svijeta prolazi žurnim korakom u slavnom pohodu sva područja njezine vladavine. U Americi kao i u Europi, u Africi kao i u Indiji, u Indoneziji i Australiji spuštala se pri njezinom pohodu kiša blagoslova s neba, njezine su se čudesne milost umnožavale u tolikoj mjeri, da smo jedva mogli vjerovati, što su naše oči vidjele. Ne samo da su dobra i poslušna djeca Crkve postala još revnijom, nego se u nju vraćaju i izgubljeni sinovi, puni pouzdanja, pobijeđeni od čežnje za povratkom majčinskoj ljubavi. I u onim zemljama (tko bi to mogao zamisliti?), u kojima je svjetlo Evanđelja jedva počelo sjati, gdje su mnogi okovani u tami zabluda, ima ljudi koji se natječu s Kristovim vjernicima u iščekivanju Njezinog posjeta, primaju je i oduševljeno joj kliču, časte je, zazivaju je i primaju izvanredne milosti... Jedinstveni prizor i jedinstveni dojam, koji budi u Nama najljepša nadanja!“[1]

Hodočašće Gospe Fatimske po Austrijskom distriktu

U nedjelju, 7. svibnja, moći ćemo s čašću i radošću promatrati polazak nebeske Hodočasnice na jedno novo hodočašće. Na dan našeg godišnjeg hodočašća do Mariensäule u Beču će prije svečane Mise biti svečano blagoslovljen kip Gospe Fatimske koji će potom u sljedećim tjednima i mjesecima proći zemlje našeg Distrikta i posjetiti po redu, na tjedan dana, sve naše kapele i priorate u Austriji, Češkoj, Mađarskoj i Hrvatskoj.

Zato ste, dragi vjernici, u tim marijanskim milosnim danima, gdje će se u dotičnom tjednu održati posebne pobožnosti, predavanja i propovijedi, srdačno pozvani. Pozovite i svoje prijatelje! Okupite se u velikom broju u podnožju Gospe Fatimske, da biste Majci Božjoj iskazali odgovarajuću čast i u bogatoj mjeri zazvali blagoslov s neba na naše zajednice i obitelji, na Crkvu i našu domovinu.

Molimo se i nadamo da će se Majka Božja pri svojemu hodočašću koje će sada započeti, udostojati iz svojih majčinskih ruku razasuti puninu blagoslova i milost na naše zemlje, da će im u svojem neistraživom milosrđu udijeliti jedan slični milosni blagoslov, kao što je to jedinstvenom darežljivošću učinila u prošlim vremenima.

Da bismo se pripravili za te milosti, održat će se prije pohoda hodočasničkog kipa Majke Božje u svakoj zajednici devetnica.

Neka Majka Božja pohodi svu Njezinu djecu, da bi im pokazala svoju majčinsku ljubav, da bi ih uvjerila, da je Ona i u današnjem vremenu posrednica svih milosti, da kod svojeg božanskog Sina može sve postići, da je ona ,,svemoćna Zagovornica“ i da nam govori: ,,Slušajte mojega Sina, činite sve što vam kaže“.

Pridružujemo se tijekom cijelog hodočašća i nakanama Križarske vojne sv. Krunice i vapijemo za širenje čašćenja Bezgrješnog Srca Marijinog, za proslavu tog Srca kao i za milost da papa i biskupi posvete Rusiju istome Srcu.

U radosnom iščekivanju posjeta Velike gošće srdačno vas pozdravljam i dajem svoj svećenički blagoslov,

p. Stefan Frey

Izvor: Mitteilungsblatt - službeni glasnik Austrijskog distrikta FSSPX-a, svibanj 2017.

[1] Radijski nagovor Pija XII. fatimskim hodočasnicima, 13. listopada 1951.

Devetnica uoči obljetnice ukazanja Gospe Fatimske

13. svibnja obilježavamo 100. obljetnicu Gospinih ukazanja u Fatimi. Kao pripravu na taj veliki spomen prikladno je moliti devetnicu s molitvom sv. Pija X. upućenoj Bezgrješnoj Djevici Mariji:

O Presveta Djevice, koja si našla milost u Božjim očima i postala Njegovom Majkom; o Djevice, bezgrešna tijelom i dušom, u svojoj vjeri i ljubavi, pogledaj milostivo na nas bijedne koji u svojoj potrebi tražimo tvoju moćnu zaštitu.

Opaka zmija na koju je bačeno iskonsko prokletstvo i dalje napada i zavodi bijednu djecu Evinu. O ti, Blažena Majko, naša Kraljice i naša Odvjetnice, ti koja si od prvog trenutka svoga začeća satrla glavu ovom okrutnom neprijatelju, primi naše molitve. Ujedinjeni s tobom jednim srcem, zaklinjemo te da ih prikažeš pred prijestoljem Božjim.

Ne daj da ikada upadnemo u zamke koje nas okružuju, nego da svi mognemo stići u luku spasenja. Daj da pored strašnih opasnosti koje prijete, Crkva Božja i sve kršćansko društvo uzmogne ponovno zapjevati hvalospjev slobode, pobjede i mira. Amen.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 87 (travanj 2017.)

Lutherova osobna prosudba niječe potrebu za nadnaravnim autoritetom i onemogućava jedinstvo u istini.

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Prije pet stotina godina Martin Luther se pobunio protiv Crkve, povlačeći za sobom trećinu Europe – to je vjerojatno najveći gubitak koji je Katolička crkva morala pretrpjeti tijekom svoje povijesti, nakon istočnog raskola 1054. Time je milijune duša lišio sredstava potrebnih za spasenje, udaljujući ih time ne od jedne vjerske organizacije među ostalima, nego od jedine Crkve koju je osnovao naš Gospodin Isus Krist, čiju je on nadnaravnu stvarnost nijekao kao i potrebu za spasenjem. On je potpuno iskrivio vjeru, čije je temeljne postavke odbacio, a to su Sveta Misna Žrtva, stvarna prisutnost u Euharistiji, svećeništvo, papinstvo, milost i opravdanje.

U temeljima njegove misli, koja i danas obilježava cjelokupni protestantizam, je osobna prosudba. Ovo načelo niječe potrebu za nadnaravnim i nepogrešivim autoritetom koji se može nametnuti nad osobnim prosudbama i odlučiti u raspravama među onima koje treba voditi na putu u Nebo. Ovo načelo, koje oni izričito priznaju, jednostavno čini nemogućim čin nadnaravne vjere, budući da se ona temelji na podvrgavanju razuma i volje Istini koju je Bog objavio i koju Crkva autoritativno naučava.

Osobna prosudba kao načelo ne samo da čini nadnaravnu vjeru, koja je put spasenja, nedostižnom (,,Onaj tko ne vjeruje, osudit će se” - Mk 16, 16), nego također onemogućuje jedinstvo u Istini. Tako se za protestante u načelu postavlja nemogućnost postizanja vječnog spasenja i jedinstva u Istini. Jer doista, od šesnaestog stoljeća umnažanje protestantskih sljedbi ne prestaje.

Tko ne bi pred tim tužnim prizorom razumio napore koje majčinski čini prava Kristova Crkva tražeći izgubljene ovce, tko ne bi pozdravio brojna apostolska nastojanja da se oslobode mnoge duše zarobljene u tom lažnom načelu koje zabranjuje njihov pristup vječnom spasenju? Ta briga za povratkom u jedinstvo prave vjere i istinske Crkve proteže se kroz stoljeća. Ona uopće nije nova; pogledajmo samo molitvu Velikog petka:

Molimo i za krivovjerce i raskolnike, da ih Bog i Gospodin naš izbavi od svih zabluda i udostoji se pozvati ih natrag k svetoj majci Crkvi, katoličkoj i apostolskoj.

Svemogući vječni Bože, koji sve spašavaš i nećeš, da itko pogine: pogledaj na duše zavedene đavolskom prijevarom; da se osvijeste zalutala srca, odbacivši svaku krivovjersku opakost, i obrate se k jedinstvu tvoje istine. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu.