Raspored svetih Misa (kolovoz 2017.)

Zagreb (Kapela sv. Josipa, Jurja Denzlera 37):

4. kolovoza (prvi petak, zavjetna Misa Presvetog Srca Isusova) u 18 h

5. kolovoza (prva subota, zavjetna Misa Bezgrješnog Srca Marijina) u 8 h

6. kolovoza (Preobraženje Gospodnje) u 18 h

13. kolovoza (X. nedjelja nakon Duhova) u 18 h

20. kolovoza (XI. nedjelja nakon Duhova) u 18 h

27. kolovoza (XII. nedjelja nakon Duhova) u 18 h

Split (Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58):

12. kolovoza (subota, sv. Klara) u 18 h

13. kolovoza (X. nedjelja nakon Duhova) u 9.30 h

26. kolovoza (subotnji spomen BDM) u 18 h

27. kolovoza (XII. nedjelja nakon Duhova) u 9.30 h

Rijeka (Hrvatska čitaonica Trsat, Šetalište Joakima Rakovca 33):

25. kolovoza (petak, sv. Ljudevit) u 18 h

Slavonski Brod (Falcon electronic, Vinogradska 2b):

11. kolovoza (petak, sv. Filomena) u 18 h

Politika zabijanja glave u pijesak – o sljepoći duha

,,Da bismo mogli izraziti zlo, stvorili smo si simboličke figure poput đavla“. Ovim riječima je nedavno izazvao pozornost Arturo Sosa Abascal, isusovački general. Takva izjava iz ustiju jednog od najviših crkvenih ljudi može zapanjiti, ali nažalost u stvarnosti nije iznenađujuća jer odražava stav koji je u teološkim krugovima vrlo raširen. Ozbiljne vjerske istine potisnuti u svijet legendi vrijedi danas kao moderno, up-to-date i prosvijećeno; jer, konačno, ne želimo da nam se cijeli svijet smije. Ljubav prema svijetu je, uostalom, nespojiva s ljubavlju prema istini. Jer postojanje demona kao i pakao koji je za njih stvoren, su od Boga objavljene istine koje su u Svetom Pismu naročito potkrijepljene te od Crkve definirane kao dogme. Ne moći ili ne htjeti uvidjeti ono očito naziva se sljepoća duha, koja je prema sv. Tomi Akvinskom jedna od četiriju rana duše uzrokovanih istočnim grijehom. Sljepoća duha ne znači u prvom redu nedostatak spoznajne moći – njome su pogođeni i visoko inteligentni ljudi, nego se ona sastoji u jednoj čudnoj kratkovidnosti koja ne uviđa daljnje, duhovne i nadnaravne zbiljnosti onkraj materijalnog svijeta. U kojoj je mjeri ta sljepoća zahvatila čovjeka spoznajemo na činjenici da moderna misao počiva na filozofskom načelu agnosticizma, koji osporava svaku nadosjetilnu spoznaju istine. Za agnosticiste su posebice pitanja o onostranom životu i čovjekovoj sudbini jednom zauvijek zapečaćena knjiga. Pri čemu je za njih i za agnosticistički zadahnute teologe, paradoksalno, jedno ipak istinito: nema pakla!

Ako je ikada bilo opasne politike zabijanja glave u pijesak (poput noja), onda je to ta. Ljudi vjeruju da kada zatvore oči pred tom neugodnom zbiljnošću, da su je se tada oslobodili. Od antike se noju pripisivalo da u opasnosti zabija glavu u pijesak, što on u stvarnosti ne čini. Ali ljudi da! A koliko tek katolika to čini!

Ova 'nojeva metoda' posebno obilježava stav duha u današnjem vremenu. Još se nikada nisu neizbježne zbiljnosti, naročito briga oko vječnog spasenja i opasnosti vječne propasti, tako sustavno izbjegavale kao danas.

Zato bi trebala biti nužna zadaća Crkve da otupjele ljude uputi na te ozbiljne zbiljnosti, da im jasno posvijesti da imaju dušu koju trebaju spasiti za svoj vječni život. Ali događa se upravo suprotno! Ako se pojedini svećenici i odvaže podsjetiti na ozbiljnost života, upast će u nevolje ili čak biti otpušteni. Ako si nebrojeni crkveni pastiri moraju predbaciti da zakazuju u kojoj od svojih obveza, onda je to ova krivična nebriga za vječno spasenje ljudi i tlačenje onih koji još uistinu žele voditi duše prema Nebu.

Kada se Majka Božja ukazala u Fatimi, željela nam je, unaprijed spoznajući tu strašnu sljepoću duha, dati lijek. Prije točno 100 godina, 13. srpnja 1917., troje djece vidjelaca vidjelo je pakao. To je viđenje za njih bilo tako strašno, da bi po izjavi sestre Lucije bili umrijeli, da ih posebna Božja milost nije uzdržala na životu.

Letak o obljetnici fatimskih ukazanja

Iz tiska je izašao letak koji slikovitim prikazima i pojašnjenjima prikazuje najvažnije značajke fatimske poruke povodom 100. obljetnice fatimskih ukazanja. Letak možete nabaviti prigodom sv. Misa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. ili narudžbom na mail adresu bloga (christusrexhrvatska(ET)gmail.com), odnosno na adresu Tajništva FSSPX-a (V. Lisinskog 1, 10370 Dugo Selo). Letak se dijeli besplatno uz mogućnost davanja dobrovoljnog priloga.

Ispod lijeve Kristove ruke na Križu ispisuju velika slova – s izgledom kao da su od kristalno čiste vode, riječi: ,,Milost i milosrđe“. Na to mi je Gospa kazala: ,,Toliko puno duša bit će od Božje pravednosti osuđeno zbog grijeha koje su počinili protiv mene. Molim da za njih činite zadovoljštinu.“ (Tuy, Španjolska, 13. 6. 1929.)

,,Gospa nam je pokazala jedno veliko vatreno more, koje izgleda kao da je u dubini zemlje. U tom moru vidjeli smo uronjene đavle i duše, kao da su prozirno crne ili smeđe, užareno ugljevlje u ljudskom liku. Lebdjele su u plamenu, vatra je izlazila iz njih skupa s oblacima dima i bacala ih je u zrak.“ (sestra Lucija, viđenje od 13. srpnja 1917.)

,,Odakle dolazite? – pitala sam je. – Dolazim s Neba! – A što želite od mene? – Isus se želi tobom poslužiti da me ljudi upoznaju i uzljube. On želi na zemlji utemeljiti čašćenje mog Bezgrješnog Srca. Tko to prihvati, obećavam mu spasenje, a te će duše Bog uzljubiti poput cvijeća koje ja postavljam za ukras Njegovom prijestolju.“ (Fatima, ukazanje Majke Božje 13. svibnja i 13. lipnja 1917.)

,,U najavljenom trenutku prestala je kiša. Izbili su oblaci, a Sunce je zasjalo poput ploče od tamnog srebra u svom zenitu i počelo plesati na divlji, zanosan način. […] Boje koje je Sunce malo pomalo preuzimalo bile su lijepe i svjetleće... Čudo, kao što je povikao puk, ili naravni fenomen, kao što kažu učenjaci? To u ovom trenutku ne želim reći sa sigurnošću, nego definitivno potvrditi ono što sam vidio...“ (Avelino de Almeida)

Fatima: velike tajne od 13. srpnja 1917. (II.)

Nastavak I. dijela...

Razmotrimo ove ozbiljne riječi Majke Božje

Želim da svakodnevno molite Krunicu...

Marija ovdje ponovno moli za svakodnevnu molitvu Krunice za mir u svijetu koji samo ona može postići. Sve mirovne inicijative bez Marije ostat će zato bezuspješne.

,,Žrtvujte se za grešnike...“

Žrtve za spasenje duša trebaju se prinositi iz ljubavi prema Isusu.

Treće viđenje nadnaravnog svjetla s tri tajne

Prva tajna: pakao kao konačna kazna za nepokajane grješnike. Djeca su vidjela jasnu stvarnost pakla, ne samo njegovu sliku. Majka Božja jasno govori: ,,Vidjeli ste pakao“. Ovu posvećenu djecu nije samo trebalo upozoriti o stvarnosti pakla. Bilo je to za njih, još više, poticaj da se još više žrtvuju za grješnike.

Podsjećanje na strašnu stvarnost pakla je naprotiv za sve ljude, posebno u našem vremenu, jako potrebno, budući da se postojanje pakla i u Crkvi prešućuje ili čak otvoreno niječe i više ne uzima ozbiljno jer se raširio krivi pojam Božjeg milosrđa.

Jacinta je znala reći: ,,O kad bi grješnici vidjeli što je pakao kao što smo mi vidjeli, oni ne bi počinili više nijedan grijeh da onamo ne dođu!“

Sveto Pismo nam predaje da je Krist često naglašavao ne samo postojanje pakla, nego je i njegovu kaznu označio kao (duhovnu) vatru: ,,Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!“ (usp. Mt 25,41)

Sv. Terezija Avilska opisuje viziju pakla kao ,,nutarnji oganj, očajavanje pri strašnim mukama i osjećaj kao da će biti spaljen i smrskan. Zemaljska vatra znači malo u usporedbi s onom“ [1].

Vječnost pakla se Jacintu najviše dojmila. U veljači 1920., kratko prije svoje smrti, rekla je: ,,O kada bi ljudi znali što je vječnost, kako bi se potrudili da promijene svoj život!“.

Da bi spasio duše, želi Bog u svijetu utemeljiti pobožnost mojem Bezgrješnom Srcu.
Samo Marija može po svojem moćnom majčinskom djelovanju koje je Bogu ugodno, oteti grešnike koji idu prema paklu vlasti đavla i prokletstva.

Druga tajna: spasenje naroda po Bezgrješnom Srcu

,,Ali ako se ne prestane Boga vrijeđati...“

Gospa ovdje jasno pokazuje da su ratovi kazna za grijehe svijeta, što se danas tvrdokorno niječe. ,,Bog će sada svijet kazniti za njegove prijestupe po ratu, gladi, progonima Crkve i Svetog Oca“.

Časopis Obnova - intervju s p. Markom Tilošancem

Obnova – časopis za kulturu, društvo i politiku, objavio je u svojem posljednjem broju intervju s p. Markom Tilošancem, svećenikom Bratstva sv. Pija X., u kojemu se dotiču teme pojma Tradicije, poslanja Bratstva, stanja u Crkvi – napose našoj hrvatskoj te katoličkog nauka o društvenom uređenju. Tekst intervjua donosimo u nastavku.

Blagoslov Kapele sv. Josipa u Zagrebu

Nakon dužeg vremena traženja uspjeli smo Božjom providnošću u Zagrebu pronaći prikladan prostor u kojemu smo mogli uredili bogoslužni prostor – kapelu. Ova je nakana bila toliko važna da smo molili zagovor sv. Josipa – koji je mudro upravljao i brinuo za potrebe svete Obitelji te mu se Crkva utječe u svim potrebama za pomoć Božje providnosti. Zato je njemu kao zaštitniku hrvatske domovine posvećena ova kapela u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu.

Nakon kraćih, ali zahtjevnih radova oko uređenja, uspjelo se urediti prostor za kapelu, a sam datum njezinog otvaranja poklopio se – također Božjom providnošću, upravo s prethodno planiranim posjetom p. Franza Schmidbergera. Ova je podudarnost važnija utoliko što je p. Schmidberger neizmjerno zaslužan za razvoj apostolata u Hrvatskoj te je prigodom svog četvrtog posjeta Hrvatskoj mogao sam blagosloviti kapelu.

Obred blagoslova kapele ili crkve predviđene za javno bogoslužje vrlo je sadržajan i bogat simbolikom – kao i svi tradicionalni obredi. On započinje izvan crkve gdje svećenik najprije blagoslivlja vanjske zidove. Potom se ulazi u crkvu, mole se Litanije sviju svetih te se na kraju blagoslivljaju i unutarnji zidovi crkve. Obred se vršio na latinskome, a u nastavku prilažemo izvadak iz hrvatskog izdanja Rimskog obrednika u kojemu se može pratiti tijek obreda i tekst molitava.

Primanje sakramenata po svećenicima FSSPX-a

Nakon odgovora p. Marka Tilošanca na tekst mons. Vukšića objavljenog u časopisu Movis – koji je upućen kako autoru teksta, tako i časopisu, isti nisu uzvratili izravnom replikom. Objavljen je, ipak, u posljednjem broju časopisa ovaj tekst mons. Vukšića koji prenosimo u cijelosti.

Kada je riječ o tematskom prilogu, o primanju sakramenata po članovima Svećeničkog bratstva sv. Pija X, objavljenom u prošlom broju MOVIS-a, potrebno je dodati neka pojašnjenja. Razlog tomu su dva nova crkvena dokumenta. Jedan dokument je objavljen malo prije pisanja spomenutoga teksta, pa mi u tom času njegova odredba iz jednog odlomka nije bila poznata, dok drugi u vrijeme pisanja teksta nije ni postojao. Budući da su oba dokumenta od velike važnosti, jer najavljuju – Bogu hvala – značajne pomake na putu prema rješenju problema, te jer dopunjuju prethodnu informaciju i jer će biti od koristi i vjernicima i svećenicima, ovdje donosimo sadržaj toga važnog odlomka iz prvoga dokumenta i cjelovit prijevod drugoga. U prvom dokumentu je riječ o odlomku iz Apostolskoga pisma "Misericordia et misera" pape Franje od 26. studenoga 2016., a drugo je "Pismo Papinske komisije 'Ecclesia Dei' biskupima zainteresiranih biskupskih konferencija o dopuštenju slavlja ženidaba vjernika Bratstva svetoga Pija X.", koje je objavljeno kasnije, 4. travnja 2017., a koje je 27. ožujka 2017. potpisao njezin predsjednik kardinal Gerhard Müller, nakon što je to pismo 24. ožujka odobrio papa Franjo u audijenciji istom kardinalu.

U Apostolskom pismu "Misericordia et misera" papa Franjo proširuje prethodno u Godini milosrđa dato dopuštenje svećenicima Bratstva da mogu ispovijedati vjernike ovim riječima (br. 12.): "U Godini milosrđa dopustio sam vjernicima, koji zbog različitih razloga pohađaju crkve koje vode svećenici Bratstva svetog Pija X., da valjano i dopušteno primaju sakramentalno odrješenje od svojih grijeha. Zbog pastoralnog dobra ovih vjernika, i vjerujući u dobru volju njihovih svećenika da bi se, s Božjom pomoći, moglo ponovno postići puno zajedništvo u Katoličkoj crkvi, određujem svojom vlastitom odlukom da se proširi ova ovlast, do novih odredaba glede toga, kako nikomu nikada ne bi nedostajao sakramentalni znak pomirenja po oprostu Crkve."

Fatima: velike tajne od 13. srpnja 1917. (I.)

13. srpnja 1917. objavila je Gospa bitni i ozbiljni sadržaj svoje poruke kroz trodijelnu tajnu o tragičnim posljedicama grijeha: vječni pakao za nepokajane grešnike, vremenite kazne koje priziva bezboštvo naroda, otpad od vjere s posljedičnom kaznom i pobjedu Bezgrješnog Srca Marijinog.

Izvješće s. Lucije prema njezinom ,,4. memoaru“

Na Lucijino pitanje ponavlja Majka Božja svoje molbe:

,,Želim da 13. sljedećeg mjeseca ponovno dođete ovamo, da nadalje svaki dan molite Krunicu na čast Gospe od Krunice da bi svijet postigao mir i da bi došao kraj ratu, jer samo ona može to postići.“

Lucija je zamolila za čudo da bi svi povjerovali.

,,Dolazite nadalje svakoga mjeseca ovamo. U listopadu ću vam reći tko sam i što od vas želim te ću izvesti jedno čudo koje će svi vidjeti, da bi svi povjerovali.“

Onda je nastavila:

,,Prikazujte se za grešnike i često govorite, posebno kada prikazujete žrtvu: O Isuse, ovo činim iz ljubavi prema Tebi, za obraćenje grješnika i kao zadovoljštinu za grijehe učinjene protiv Bezgrješnog Srca Marijinog.“

Jedinstvo vjere s papom Franjom i kanonsko priznanje FSSPX-a

U ovom članku, objavljenom s dopuštenjem Generalne kuće FSSPX-a u Menzigenu, p. Paul Robinson bavi se pitanjem je li nužno da papa ima vjeru tradicionalista da bi FSSPX od njega prihvatio priznanje.

Uvod

U raspravi bi li Bratstvo sv. Pija X. trebalo prihvatiti osobnu prelaturu za pontifikata pape Franje, neki smatraju da Bratstvo ne bi trebalo razmatrati kanonsko priznanje kao nešto prikladno ili mudro. Umjesto toga, pravo je pitanje dijele li Bratstvo i papa Franjo isti cilj i imaju li istu vjeru. Ako ne, onda je krivo u načelu uopće razmatrati prihvaćanje kanonskog priznanja. Ako da, tada i samo tada može to biti u načelu ispravno te se može razmišljati je li to i mudro.

Oni koji izražavaju to mišljenje impliciraju stajalište da papa Franjo nema istu vjeru ili isti cilj kao FSSPX te bi onda u samom načelu bilo krivo prihvatiti kanonsko priznanje pod ovim pontifikatom. Ne samo to, nego bi bilo i nelogično jer ,,uspostaviti zakonsko jedinstvo bez pravog jedinstva... bilo bi proturječno”.

Ovaj članak će nastojati pokazati da nije u načelu krivo prihvatiti kanonsko priznanje od modernističkog pape te će također pokušati odrediti mjerilo po kojemu se može odrediti do kojeg stupnja je kolaboracija s modernističkim Papom prihvatljiva. Ovaj članak neće razmatrati je li u sadašnjim okolnostima mudro za FSSPX da prihvati osobnu prelaturu od pape Franje.

Povijest FSSPX-a

Prva činjenica koju treba primijetiti je da takvo stajalište ide protiv cijelog duha koji prožima povijest FSSPX-a. Pogledajmo ukratko tu povijest da bismo uvidjeli da je to stvarno tako.

Nije preteško ustanoviti da je papa Pavao VI. imao snažne modernističke tendencije. Ipak, FSSPX je bio kanonski ustanovljen pod pontifikatom Pavla VI. i bio priznat kao ,,pia unio” od 1970.-1975. Tako prema razmišljanju nadbiskupa (Lefebvrea) ne može biti loše u svim okolnostima surađivati s modernističkim papom do stupnja da se pod njim ima kanonsko uređenje.

Blagdan sv. Ćirila i Metoda – bogatstvo crkvene Tradicije u raznolikosti

Danas slavimo spomendan sv. Ćirila i Metoda što je zgodna prilika da se po prvi puta u našoj kapeli služi sv. Misa po tradicionalnom staroslavenskom obredu. To je isti rimski obred kakav se služi na latinskom, jedina je razlika u jeziku – što se kod nas u Dalmaciji, Primorju, Lici, na otocima, služila i druga varijanta rimskog obreda na staroslavenskom jeziku. To je jedna časna tradicija koja potječe od sv. Ćirila i Metoda i njihovih učenika. Ova dvojica braće bili su u 9. st. poslani misionirati – privesti evanđelju slavenske narode. Najprije su bili upućeni od bizantskog cara Mihaela III. u Moravsku gdje su, kako nam govori današnje čitanje u časoslovu, u kratko vrijeme priveli narod Kristovoj vjeri. Potom su bili pozvani u Rim kod pape Nikole I. da on ispita njihovo djelovanje i on ih je u tome podržao te su ubrzo potom bili zaređeni za biskupe.

Jedan od braće, Konstantin, je postao redovnik te je uzeo ime Ćiril i ubrzo potom umro svetom smrću. A Metod je nastavio svoje djelovanje među raznim slavenskim narodima. Rimski časoslov spominje kao područja njegovog djelovanja Češku, Panoniju, Bugarsku, Dalmaciju, zatim Poljsku, i konačno da je dopro sve do Moskve i da je utemeljio Kijevsku biskupiju. U svim tim zemljama sveta su braća – prije njihovog odlaska u Rim, i sv. Metodije kasnije sam, nastojali djelovati istinski misionarski, donoseći slavenskim narodima evanđelje na njima razumljiv način. Oni su promicali pismenost i kulturu u tim narodima – izradili su posebna pisma, a preveli su i sv. Pismo i liturgijske knjige na njihove narodne jezike. Tako su se razvili posebni mjesni običaji i tradicije, koje su se na nekim mjestima trajno sačuvale. Tako je to bilo u pojedinim krajevima kod nas, gdje je bilo župa u kojima se služio pretežito ili isključivo staroslavenski obred. Tako je to bilo i u Splitskoj nadbiskupiji i radosni smo što možemo na jedan mali način podsjetiti na to, a možda i pridonijeti obnovi ove tradicije. Tu su također druge posebnosti koje su vlastite za cijelo područje Hrvatske i ondje gdje se služilo na latinskome – da smo mi Hrvati imali cijeli Rimski obrednik s blagoslovima na hrvatskome, da su se poslanica i evanđelje mogli pjevati na hrvatskome, da su se normalno pjevale pučke Mise umjesto ordinarija, da su obredi Velikog tjedna bili gotovo u cijelosti na hrvatskome – što smo već mogli djelomice upriličiti u ovoj kapeli.

U prvim stoljećima Crkva se formirala u pet glavnih patrijaršijskih sjedišta: Rim, Carigrad, Jeruzalem, Aleksandrija i Antiohija. U svakoj od patrijaršija razvio se vlastiti obred, odnosno obredna skupina koje su u tim područjima zadržane i danas (uz njih je nastao i armenski obred kao vlastita skupina, a Jeruzalem je potpao pod antiohijski ili zapadno-sirski obred). U Crkvi dakle osim rimskog obreda postoje još četiri vrste obreda, od kojih se svaki dijeli još na određene podvrste. Svi su ti obredi jednako časni i dostojanstveni i odražavaju svetost i uzvišenost božanskih otajstava koja se ostvaruju u bogoslužju. Mi pripadamo rimskom obredu – tradicionalanom rimskom obredu, jer moderni ili novi obredi ne mogu postojati, oni su od Crkve osuđeni i ne možemo na njima sudjelovati. Novi red Mise koji se služi po našim crkvama je primjer toga – Crkva ne može uvoditi nove obrede koji bi bili identični obredima krivovjernika jer su opasni za vjeru i takvi su obredi nezakoniti.

Svećenička ređenja u Zaitzkofenu 2017.

U subotu, 1. srpnja, na blagdan Predragocjene Krvi Kristove, ponovno se, kao i svake godine, u malom, mirnom zaseoku Zaiztkofenu, održao veliki događaj: svećenička ređenja u Bogosloviji Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Ove su godine zaređena dva nova svećenika.

Dvorac u kojemu je smještena Bogoslovija bio je svečano ukrašen. Časna braća i bogoslovi Bratstva pretvorili su dvorski park u katedralu pod otvorenim nebom: ispred drevnog i časnog zdanja, koje je služilo kao pozadinska kulisa, podignut je šator koji je činio oltarni prostor za obred ređenja. Na pokrajnjoj livadi postavljene su klupe za vjernike (kojih se okupilo oko 2000) kao i za podjelu pričesti. Među prisutnima je bilo silno mnoštvo mlađih obitelji s djecom i mladih. Praćeni svečanim zvukom orgulja i truba, krenuli su u procesiji prema oltaru zareditelj, mons. Tissier de Mallerais, zatim prvi asistent Bratstva, p. Niklaus Pfluger, 69 svećenika, časna braća i bogoslovi.

U svojoj propovijedi dotaknuo se mons. Tissier de Mallerais značenja blagdana Predragocjene Krvi i njegove poveznice sa svećeništvom. Krist je otkupio ljude po svojoj Krvi, prolivenoj na Križu u najvećoj ljubavi i predanju. On je Ocu prikazao neizmjernu žrtvu hvale, ali i žrtvu zadovoljštine za grijehe svijeta. Pravednost je zahtijevala zadovoljštinu za prijestupe, a milosrđe Božje darovalo nam je Otkupitelja. Kao svećenici su ređenici pozvani ljude po Predragocjenoj Krvi Isusovoj čistiti, posvećivati i spašavati. To se događa prije svega po svetoj Misnoj Žrtvi, po kojoj se Isusova Žrtva na Križu uprisutnjuje i obnavlja te se na ljude primijenjuju zasluge Kristove. A to se događa i po podjeljivanju sakramenata, posebno krštenja i ispovijedi. I po svojoj osobnoj molitvi i žrtvi za povjerene im duše, svećenici moraju raditi na spasenju duša. Biskup je citirao Marijine riječi djeci vidiocioma iz Fatime: ,,Kada prikazujete žrtvu, recite: «O Isuse, ovo je iz ljubavi prema Tebi, za obraćenje grješnika i kao zadovoljština za grijehe, koji se čine protiv Bezgrješnog Srca Marijinog»“.

Blagdan sv. Ladislava - obveze državnih vladara

Danas slavimo sv. Ladislava, kralja i ispovjednika, glavnog zaštitnika Zagrebačke nadbiskupije. To je sv. Ladislav zaslužio biti zato što je osnovao Zagrebačku biskupiju. O njegovom životu ne znamo toliko opširno kao o svecima novijeg doba, no ono prvo i najvažnije što trebamo istaknuti jest da se on kao vladar brinuo za očuvanje, utvrđivanje, širenje vjere i kršćanskog morala u zemljama kojima je upravljao. Kršćansko društvo je pojam koji je u sebi vrlo bremenit. Kršćanska civilizacija – to znači jedan cjelokupni društveni poredak, na svim razinama društva, koji živi prema kršćanskim načelima. Od same osnovne jedinice – obitelji, preko društvenih ustanova, škola, sveučilišta, do upravljačkih struktura – sabora, vladara, pravnog poretka, sve treba biti prožeto kršćanskim duhom. To je nešto što je samorazumljivo – ako razmišljamo kršćanski, ako uzimamo k srcu ono temeljno načelo, da Krist treba biti sve u svemu, tada nikakva druga vizija ovoga svijeta ne može uopće doći u obzir. Krist je kralj, on je glava svemu stvorenomu. Zato se sve treba njemu suobličiti, svaki segment privatnog i društvenog života – on treba biti sve u svemu, on mora biti glava i temelj svemu.

Gospodin je nakon svojeg uskrsnuća dao nalog svojim apostolima: idite po svem svijetu, učinite sve narode mojim učenicima. Dao je svojim učenicima zadaću da učine njegovim ne samo pojedinačne ljudske duše, nego cijele narode, sve ono ljudsko što postoji na ovome svijetu, svaki oblik društvenog života. Apostoli su krenuli, ljudski gledano, od male skupine entuzijasta za Kristov nauk, ali nadahnuti i vođeni Duhom Svetim uspjeli su proširiti taj oganj vjere po cijelome svijetu. Svjedočanstvo života, kao i krvi nebrojenih kršćana, proizveo je snagom Božje milosti obraćenje brojnih duša, ne samo pojedinaca, nego upravo naroda. Nakon stoljeća progona, dogodilo se jedno veliko čudo da je kršćanstvo priznato ne samo kao slobodna, nego i kao službena religija u Rimskome Carstvu, i potom po gotovo cijelome tadašnjem poznatom svijetu. Krst su primili vladari naroda, a po njima i njihovi podanici i cijeli puk. To je bio put evangelizacije – obratiti one koji imaju moć privesti u Kristovu Crkvu druge, koji imaju utjecaja na ljudske duše, na mnoštvo. I tako je u 4. st. stvoreno kršćansko društvo, poredak, civilizacija, koja je trajala, mogli bismo reći, oko tisućljeće i pol. Javljala su se svako malo krivovjerja po kojima je đavao želio taj poredak potkopati, ali načela kako treba biti uređeno ljudsko društvo su za svakog istinskog krščanina bila jasna.