Prenosimo
članak R. De Matteija uoči početka Biskupske sinode koji,
vjerujemo, nije izgubio na aktualnosti i pomaže nam bolje shvatiti
sveukupna zbivanja koja su uslijedila.
Nadolazećoj
Biskupskoj sinodi prethodio je urnebes u medijima koji joj pridaju
povijesni značaj veći od njegove važnosti u Crkvi, gdje je ona tek
savjetodavni skup. Neki se žale zbog teološkog rata koji bi se na
Sinodi trebao razviti, ali povijest svih biskupskih skupova u Crkvi
(takvo je etimološko značenje pojma „sinode“ i njegovog
sinonima „koncila“) sastavljena je od teoloških sukoba i oštrih
rasprava o zabludama i podjelama koje su prijetile kršćanskoj
zajednici od njezinih početaka.
Danas
je tema pričesti za razvedene [i ponovo oženjene] samo smjernica
rasprave koja se fokusira na vrlo složene doktrinarne pojmove, kao
što su ljudska narav i prirodni zakon. Izgleda da se ova rasprava
prenosi na antropološku razinu, trinitarnih i kristoloških
nagađanja koja su potresala Crkvu od Nicejskog koncila (325.) do
Kalcedonskog (451.).
Arijanci
i famozna jota
U
to vrijeme, raspravljalo se da bi se utvrdila narav Presvetog
Trojstva, koji je jedan Bog u tri osobe i da bi se definiralo u Isusu
Kristu osobu Riječi, koja subzistira u dvije naravi, božanskoj i
ljudskoj. Usvajanje grčkog izraza homoousios
od strane Nicejskog koncila koji je preveden na latinski sa
consubstantialis,
te nakon Kalcedonskog koncila riječima „iste naravi“ božanske
biti, da bi se potvrdila savršena jednakost Riječi i Oca,
obilježava nezaboravni datum u povijesti kršćanstva i zaključuje
eru dezorijentiranosti, zbunjenosti i drame savjesti sličnu onoj u
koju smo [trenutno] uronjeni.
U
tim godinama Crkva je bila podijeljena između „desnih“
sljedbenika sv. Atanazija i „lijevih“ sljedbenika Arija,
(definicija povjesničara koncila, Karla Josepha von Hefelea). Između
ova dva pola kolebala se treća „stranka“ poluarijevaca, i sama
podijeljena u različite frakcije. Pojam
homoiousios, što znači „slične
biti“ postavljen je protiv nicejskog homoousios,
što znači „iste biti“. Ne radi se o cjepidlačenju. U naizgled
minimalnoj razlici između te dvije riječi, nalazi se ponor: s jedne
strane, identičnost s Bogom, a s druge određena analogija ili
sličnost koja Isusa Krista čini običnim čovjekom.
Preko
noći je svijet „postao arijanskim“
Najbolja
povijesna rekonstrukcija tog razdoblja je ona koju je napravio
kardinal John Henry Newman, The Arians
of the Fourth Century, dubinska studija
koja iznosi na vidjelo krivnju klera i hrabrost „običnih ljudi“
u održavanju pravovjerja. Atanazije, kao đakon i branitelj
pravovjerja, kasnije biskup, bio je prisiljen čak pet puta napustiti
svoju biskupiju i uputiti se u progonstvo.
357.
god., papa Liberije ga je izopćio na dvije godine nakon Koncila u
Riminiju i Seleuciji, koji su predstavljali neku vrstu velikog
ekumenskog koncila, predstavnika Zapada i Istoka, i napustio nicejski
izraz „istobitan“ i uspostavio dvosmisleni srednji put, između
sv. Atanazija i arijevaca. U to vrijeme je sv. Jeronim skovao izraz
prema kojemu je „cijeli svijet u čuđenju ustanovio, da je postao
arijanski“.
Atanazije
i branitelji pravovjernosti optuženi su da se tvrdoglavo drže
riječi i da su svadljivi i netolerantni. To su iste optužbe koje se
danas podižu protiv onih, unutar i izvan sinodalne dvorane, koji
žele podići glas beskompromisne čvrstoće u obrani nauka Crkve o
kršćanskom braku, poput petorice kardinala (Burke, Brandmuller,
Caffarra, De Paolis i Muller), koji su, nakon što su dali
pojedinačne izjave, skupili svoje izjave u obranu obitelji u knjizi
koja je do sada postala manifest: Ostati
u Kristovoj istini: brak i pričest u Katoličkoj crkvi,
koju je upravo objavio Cantagalli iz Siene. Središnju
ulogu u trenutnoj raspravi dobiva i knjiga francuskog isusovca
Henrija Crouzela: „L‘Eglise
primitive face au divorce“.
Papa
Franjo zaboravlja snositi odgovornost za teološki sukob
Spisatelji
u „Corriere della Sera“ i „La Repubblica“ razderali su svoje
haljine zbog „teološke strke“ koja je sada u tijeku. 8. rujna i
sam Papa Franjo je pozvao nedavno imenovane biskupe da „ne gube
snagu u oprekama i sukobima“, zaboravljajući da je on osobno
preuzeo odgovornost za sukobe, kada je povjerio posao otvaranja
sinodalnih „plesova“ kardinalu Walteru Kasperu.