Christus Rex

Uloga roditelja u duhovnoj dobrobiti njihove djece



Ovo izdanje pisma ,,S katedre ravnatelja škole izdano je na blagdan Uznesenja te ga je napisao o. Jonathan Loop, ravnatelj Škole Bezgrešnoga Začeća.

Dragi roditelji,

U Jeruzalemu, malo izvan staroga grada, nalazi se svetište posvećeno Gospinu usnuću. Prema jednoj drevnoj tradiciji, njezino Uznesenje se dogodilo u istome gradu u kojem je njezin Sin doživio slavno Uzašašće na nebo. U kripti ovoga svetišta nalazi se kip usnule Gospe iznad kojeg je mozaik našeg Gospodina Isusa Krista koji je čeka na nebu. Kao da je arhitekt želio stvoriti dojam da će čim se Gospa probudi, vidjeti Sina koji će je povesti da bude dionica Njegove slave.

Ovaj prizor lijepo ovjekovječuje osjećaj koji je Crkva izrazila u zbornoj molitvi liturgije Uznesenja Blažene Djevice. Molimo za milost da uvijek budemo usmjereni na nebeske stvari kako bismo zaslužili sudjelovati u slavi naše Gospe. U određenome smislu, to je cilj kršćanskoga života: da sve više i više u nama zavlada želja za nebom i gledanjem Boga.

Bog daje roditeljima djecu s očekivanjem da će mu roditelji djecu vratiti. Kao rezultat toga, Njegova je glavna briga da roditelji surađuju s Njim da bi probudili u svojoj djeci ovu želju. U svjetlu te činjenice, svako obrazovanje je u osnovi vjersko. Sve što prenosimo djetetu znači, izravno ili neizravno, probuditi u njemu interes za Boga i sve što se odnosi na Njega. To uključuje i plemenite napore koje vi kao roditelji činite da biste ostali vjerni brojnim malim i zahtjevnim područjima vaših staleških dužnosti, što me često nadahne divljenjem.

Imajući na umu ove misli, cilj ovih pisama za sljedeću školsku godinu bit će u pravom smislu nastojati razviti dublje razumijevanje vjerskoga obrazovanja: osposobljavanje mladoga uma i volje da shvati vjeru (i da vidi svijet u svjetlu vjere) i da je živi. To će iziskivati raspravu o polazištima vjerskoga obrazovanja kao što je izlaganje vjere i katoličkoga nauka, podučavanje djeteta o liturgijskome životu Crkve, čak i stvaranje navika za određena djela milosrđa.

Međutim, važno je shvatiti da se srž ovoga obrazovanja najbolje izražava u zbornoj molitvi VI. nedjelje nakon Duhova:

,,Jaki Bože, čije je sve što je dobro, usadi u naše grudi ljubav k tvojemu imenu i daj da u nama poraste bogoljubnost, pa što je dobro da njeguješ, a što je po pobožnom nastojanju poraslo, da očuvaš.

U konačnici, roditelji trebaju pomoći Bogu pobuditi u djeci ljubav prema imenu Božjemu i vjerskomu duhu, što je jedno duboko priznanje njihove ovisnosti o Bogu. Nadalje, pozvani su hraniti ono što je dobro u svojoj djeci – tj. dobre i plemenite navike dostojne djece Božje – i gajiti u njima privrženost prema dobru koje će im omogućiti da ga brane kada je napadnuto, jer će se to neizbježno jednom dogoditi.

Crkva nije bila 2000 godina u krivu



Razgovor s p. Davidom Pagliaraniem, generalnim poglavarom Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. za „Salzburger Nachrichten“

P. Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. dao je ekskluzivni intervju za „Salzburger Nachrichten“, objavljen u subotu, 15. prosinca 2018. godine. U njemu objašnjava što svaki katolik može očekivati od Pape: vjerno prenošenje pologa vjere, koja je prianjanje razuma uz božansku objavu, a nije osobno subjektivno iskustvo. Nažalost, nedavni rimski dokumenti poput apostolske pobudnice Amoris lætitia potiču subjektivizam, koji više ne prepoznaje sveopću istinu, što stvara veliku pomutnju i razbija misionarski žar Crkve prema drugim religijama.

Utemeljitelj Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., nadbiskup Marcel Lefebvre, bio je izopćen 1988. godine zbog nedopuštenog posvećenja četiriju biskupa. Godine 2009. papa Benedikt XVI. ukinuo je ovo izopćenje. Što je to značilo za vas?

Za nas se ništa nije promijenilo jer nikad nismo smatrali da su ta izopćenja valjana. Međutim, to je ohrabrilo da dođu k nama oni koji se do tada nisu usudili. I naš je odnos s određenim biskupima i dijelom klera, osobito mladim svećenicima, olakšan.

I Franjo vam je izašao ususret. Što još očekujete?

Očekujemo ono što svaki katolik traži od Crkve kod svoga krštenja: vjeru. Božanska objava je zaključena i zadatak pape je da vjerno prenosi taj polog vjere. Stoga Papa mora zaustaviti strašnu krizu koja 50 godina potresa Crkvu. Ova kriza potaknuta je novim poimanjem vjere, koja je određena subjektivnim iskustvom pojedinca. Vjeruje se da je čovjek sam odgovoran za svoja uvjerenja i može slobodno odabrati bilo koju religiju, bez razlike između zablude i istine. To, međutim, proturječi objektivnom božanskom zakonu.

Gdje Bratstvo može izaći ususret Papi?

Bratstvo sv. Pija X. duboko je povezano s Petrovim nasljednikom, čak i ako se protivi zabludama Drugoga vatikanskoga sabora. Ipak, duboko nas potresa jedna od značajki sadašnjeg pontifikata: potpuno nova primjena pojma milosrđa. Ono se svodi na čudotvorno sredstvo za sve grijehe, bez potrebe za istinskim obraćenjem, za preobrazbom duše kroz milost, mrtvljenje i molitvu. Papa u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris lætitia otvara kršćanima mogućnost izbora po pitanjima bračnog morala od slučaja do slučaja u skladu sa svojom osobnom savješću. To potpuno jasno proturječi nužnoj i jasnoj usmjerenosti Božjemu zakonu.

U tome vidimo odjek Lutherove duhovnosti: kršćanstvo bez zahtjeva za moralnom obnovom, subjektivizam koji više ne prepoznaje sveopće važeću istinu. To je stvorilo duboku zbrku među vjernicima i svećenicima. Svako ljudsko biće traži istinu. Za to, međutim, treba vodstvo svećenika, budući da učenik treba vodstvo učitelja.

Što je u tom pogledu donijela Lutherova godina 2017.?

Od 16. stoljeća Katolička Crkva se približava protestantima da ih preobrati i vrati u istinsku Crkvu. Lutherova godina nije dala prioritet ovoj svrsi povratka protestanata. Naprotiv, oni su bili utvrđeni u svojim zabludama. Razlog tome je da od Drugoga vatikanskoga sabora Crkva vjeruje da svaka osoba može pronaći Boga u svojoj religiji. To je pretpostavka koja svodi vjeru na osobno, unutarnje iskustvo umjesto razumskoga pristanka na božansku objavu.

Postoji mnogo ljudi u drugim religijama koji dobro žive u najboljem znanju i savjesti. Hoće li Bog priznati njihove zasluge?

Crkva je u osnovi misionarska. Krist kaže: ,,Ja sam put, istina i život. Samo po njemu ljudi se spašavaju. On je utemeljio Rimsku Crkvu kao jedinu Crkvu. Ova teološka istina mora se naviještati, kao i ispravnost u moralu i veličanstvenost tradicionalne Mise po tridentskom obredu.

,,Privremeni sporazum“ s Kinom – Vatikan se predaje?



Privremeni sporazum između Vatikana i Pekinga, potpisan 22. rujna 2018. god. i dalje je službeno tajna. U međuvremenu je onima koji su zaduženi za vjerske poslove u kineskim pokrajinama povjereno da otkriju veze Crkve u Kini s inozemnim vlastima i da suzbiju ,,uplitanje Vatikana.

,,Sinicizacija Katoličke Crkve u Kini

Tako je katolička agencija Ucanews izjavila da je od 8. do 11. listopada 2018. god. u gradu Wuhanu (u pokrajini Hubei) održan ,,seminar za 80 svećenika, redovnica i laika, tijekom kojega je pomoćnik ravnatelja Pokrajinskog odbora za etničke i vjerske poslove objasnio Pravila o vjerskim poslovima koja su revidirana 1. veljače 2018. Podcjenjujući vatikansku politiku uplitanja u Kinu, zamolio ih je da usklade svoje vjerske aktivnosti s interesom vlade po volji posljednjeg Nacionalnog kongresa Kineske komunističke partije o sinicizaciji Crkve. Crkva u Kini dužna je upravljati autonomno i neovisno o stranim pritiscima.

Kardinal Joseph Zen Ze-kiun, biskup emeritus Hong Konga, izrazio je zabrinutost na svojem blogu već 2. listopada kada je vidio da je Papa Franjo ,,oduševljen idejom razgovora o novoj eri 'jedinstva', kao da je 'tajni sporazum' čudesno uspio uspostaviti savršenu i vidljivu zajednicu. On je objasnio:

,,Jedinstvo je pitanje organizacije koja ovisi o strogom nadzoru od strane vlade. Hoće li vlada pustiti vjernike da slobodno žive u svom 'tajnom' životu? Apsolutno ne... To znači tražiti da tajna Crkva uđe u 'kavez za ptice'.

Ovaj ,,privremeni sporazum tvrdi da je tajnu Crkvu ujedinio s Patriotskom crkvom uspostavljanjem načela da će Franjo odobriti biskupe koje Peking imenuje. Sjetite se da je Crkva u Kini podijeljena od kada je Komunistička partija preuzela vlast i 1950. god. stvorila Kinesko patriotsko katoličko udruženje pod nadležnošću države, koja imenuje biskupe novostvorene takozvane Patriotske crkve te je time protjerala u podzemlje Crkvu koja je ostala u zajedništvu s Rimom. ,,Kina je svakako postala otvorenija od osamdesetih godina, ali čak i danas je sve pod kontrolom Kineske komunističke partije. Službenu Crkvu u Kini kontrolira tzv. Patriotsko udruženje i biskupska konferencija, a Partija upravlja oboma, objašnjava kardinal Zen.

,,Papa ne razumije Kinu

Daje li ovaj sporazum kineskim vlastima potpunu slobodu da još strože nadziru katolike? Zašto je Peking potpisao sporazum s Rimom? New York Times od 24. listopada 2018. godine objavio je članak kardinala Zena s naslovom ,,Papa ne razumije Kinu. On objašnjava da papa Franjo ne može razumjeti komuniste, budući da dolazi iz Južne Amerike gdje su ,,neke vlade koje su povijesno kontrolirali vojska i bogate elite, udružile snage da bi ugnjetavale siromašne. Potonje su branili, nastavlja kardinal Zen, komunisti i... neki isusovci. Stoga Papa može samo suosjećati s tim komunistima koji su bili progonjeni.

Ipak, naglašava, Sveta Stolica i Peking prekinuli su sve odnose u pedesetima; tada je desetine tisuća katolika bilo uhićeno i poslano u radne logore. ,,Tijekom Kulturne revolucije situacija je bila nezamislivo strašna. Cijela nacija u ropstvu. Te stvari prelako zaboravljamo.

Razmišljanja o sablaznima u Crkvi



Vae mundo a scandalis
(Jao svijetu zbog sablazni[1] – Mt 18,7)

Svi smo zasigurno čuli kako se govorilo o nedavnim otkrićima moralnih sablazni, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama, i o obznani koju je učinio bivši nuncij mons. Viganò, na koju je Papa izjavio da je ne želi razmotriti, dopuštajući novinarima da shvate da je smatra nezanimljivom i neozbiljnom. Također smo vidjeli kako naprotiv, dio američkog episkopata, iz inozemnog tiska i kršćanskog puka, zahtijevaju jasnoću i pravdu o tim informacijama i o optužbama koje se odnose čak i na samoga Franju za sudioništvo i šutnju pred činjenicama za koje je znao. Papa je potom odbio primljeni udarac a da ga nije uspio sakriti, sazivajući, kako smo čuli, sve predsjednike biskupskih konferencija na sastanak o toj temi.

Promišljanja koja ćemo učiniti, možda pomalo raštrkanim redoslijedom, žele dati osnove kako bi se zadržalo pogled iznad tih događaja toliko frustrirajućih za svakoga katolika i pokušati uvesti činjenice u jednu širu viziju, sa svom osjetljivošću koju slučaj zahtijeva (jer da, zahtijeva srdžbu i gnjev, ali također i tankoćutnost: considerans teipsum, ne et tu tenteris, kaže sv. Pavao[2] (Gal 6,1) svakome tko opominje bližnjega u moralnom predmetu).

1. Crkva oduvijek u svojoj unutrašnjosti poznaje nemoralnost svojih članova, također i svojih duhovnih poglavara. Od rodoskvrnuća u Korintu u vremenima svetog Pavla, do iskvarenosti klera u skoro svim epohama, Crkva nikad nije imala samo svete članove. Čak i u najnovije vrijeme zabilježeni su slučajevi i situacije slične posljednjima, čak i na vrlo velikoj razini; bez spominjanja ekonomskih i financijskih skandala. Ako bismo projurili preko proteklih stoljeća Crkve, čak i kada je modernizam bio daleko i na teoretskoj razini, mogli bismo naći velike i prostrane mreže grijeha među članovima klera i hijerarhije, čak i pokraj velikih svetaca i svetih institucija. Čak štoviše, ne treba zaboraviti da je u mnogim epohama kler pod pritiskom reforme svetaca i papa, bio općenito vrlo izgrađen.

2. To ne znači da situacija nema specifičnu težinu koja još uvijek ostaje u osobito moralnom polju: otkrivamo da su mnogi članovi hijerarhije bili aktivno uključeni u tu mrežu, branili počinitelje umjesto žrtava i bili osobno, sustavno i desetljećima, uključeni u te zloupotrebe te su se prekrivali snagom novca i moći, promicanjem onih koji su bili poput njih kako bi podržavali njihove zločine. Kao što smo rekli, najnovija optužba odnosi se na navodnu upletenost samog pape Franje. Koliko god da njegove stvarne odgovornosti još dijelom treba rasvijetliti, prilično je jasno da se Papa pokazao revnim u proganjanju onih koji ne misle poput njega (ili onoga tko je spokojno podložan žrtvovanju), ali kako se čini, bio je mnogo manje aktivan kada je riječ o onima kojima duguje naklonost ili koji su mu bliski po mišljenju.

3. Drugi posebni element težine kojeg treba istaknuti (ma koliko se mogao činiti očiglednim) jest to što nemamo posla s padovima Božjih svećenika zbog ljudske krhkosti, u nekim trenucima slabosti, ali dobre volje; nego zbog izopačene volje, koja je često prethodila samom primanju u svećenstvo, da se živi grešno, čak i protiv naravi. Volja koju su podupirali, štoviše pobuđivali neki od duhovnih poglavara, koja se povezuje ne samo sa šestom zapovijedi, nego i s onim grijehom protiv Duha Svetoga koji je tvrdoglavost u zlu i sablažnjavanju malenih kojeg je Evanđelje proklelo.

4. Nije to samo ljudska krhkost također i jer su grijesi o kojima je riječ uvijek istinski i pravi zločini (čak i za suvremene kaznene zakone), počinjeni zloupotrebom moći prema malenima i prema podređenima, što nužno uključuje zlobu volje koja ide preko jednostavnih pobuda strasti, barem u onima koji su te grijehe štitili i promicali. Nasilje i nepravda se stoga nadodaju na ,,jednostavnu nečistoću.

5. Ta nečistoća je, kao što smo vidjeli, gotovo uvijek protiv naravi, što je očito još jedan element koji čini grijeh još težim, čak i ako Sveta Stolica i svijet žele naglasiti samo nasilje kao jedini otežavajući faktor (bilo bi politički veoma netočno naglasiti homoseksualnost kao poseban ,,problem). U sljedećim ćemo točkama govoriti o pitanju ,,homoseksualne ideologije koja je iz svijeta prešla u unutrašnjost Crkve.

Službeno priopćenje o susretu između kard. Ladarije i p. Pagliaranija (22. 11. 2018.)


Službeno priopćenje Generalne kuće Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. glede susreta između kardinala Ladarije i p. Pagliaranija od 22. studenoga 2018.

U četvrtak, 22. studenoga 2018., je p. Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., putovao u Rim na poziv kardinala Luisa Ladarije Ferrera, predstojnika Kongregacije za nauk vjere. Pratio ga je p. Emmanuel du Chalard. Kardinalu Ladariji pridružio se nadbiskup Guido Pozzo, tajnik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei.

Susret se održao u uredima Kongregacije za nauk vjere od 16:30 do 18:30. Svrha mu je bila omogućiti kardinalu Ladariji i p. Pagliaraniju da se po prvi puta susretnu i da se dobije zajednički pregled o odnosima između Svete Stolice i Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. od izbora novoga generalnoga poglavara prošloga srpnja.

Tijekom susreta s rimskim vlastima ponovljeno je da je temeljni problem zapravo doktrinaran i da ni Bratstvo ni Rim ne mogu izbjeći tu činjenicu. Zbog tog neumanjivog doktrinarnog razilaženja u prošlih sedam godina nije uspio nijedan pokušaj da se sastavi doktrinarna izjava koja bi bila prihvatljiva objema strankama. Iz toga razloga doktrinarno pitanje ostaje apsolutno bitnim.

Sveta Stolica govori isto kada svečano proglašava da se ne može uspostaviti kanonski status za Bratstvo sve dok se ne potpiše doktrinarni dokument. Stoga sve navodi Bratstvo da nastavi teološke razgovore sa sviješću da dobri Gospodin ne traži nužno od Bratstva da uvjeri svoje sugovornike, nego da dade bezuvjetno svjedočanstvo za vjeru pred Crkvom.

Budućnost Bratstva je u rukama Providnosti i Blažene Djevice Marije, kao što se to pokazalo u cijeloj njegovoj povijesti, od osnutka Bratstva do danas.

Članovi Bratstva ne žele ništa drugo nego da služe Crkvi i da djelotvorno sudjeluju u njezinoj obnovi, do točke da daju svoje živote za njezinu pobjedu ako bude potrebno. Ali oni ne mogu birati ni načine, ni uvjete, ni trenutak, što pripada samo Bogu.

Menzingen, 23. studenoga 2018.

Bezgrješno Začeće


Ovaj odlomak diktirao je o. Maksimilijan fra Arnoldu ujutro, 17. veljače 1941. godine, a istog dana došli su iz Gestapoa da ga uhite. Ako se ne uzmu u obzir kratka pisma i dopisnice koje je pisao iz zatvora i logora, ovo je posljednji spis o. Maksimilijana prije njegove junačke smrti.

Te su riječi izašle iz usta same Bezgrješne. Ona pokazuje točno i bitno tko je ona.

Ako ljudske riječi nisu uopće u stanju izreći božansku stvarnost, pa ni u ovom slučaju, značenje tih riječi mora biti mnogo dublje, neusporedivo dublje, ljepše i uzvišenije od stvarnosti koju općenito izražavaju, ili do čijeg značenja može doći i najoštroumniji razum.

(Ono što je rečeno:) „Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, niti je ikada ušlo u srce čovjeka“ (Iz 64,4; Kor 2,9), može se u punoj mjeri primijeniti i u ovom slučaju.

Ipak, moguće je i potrebno – bar u granicama u kojima naš um i naše riječi mogu to učiniti – misliti, govoriti, pisati i čitati o Bezgrješnoj.

,,Ljubi bližnjega svoga!“ – O UN-ovom sporazumu o migracijama



Advent i božićno vrijeme omogućuju da svake godine zasjaju zadivljujuća otajstva milosne ljubavi Božje. Bog se u svojoj milosti toliko priklanja izgubljenoj Adamovoj djeci da On ne samo da postaje ljudskim djetetom, nego i uzima na sebe sve teškoće ljudskih patnji te čak i kao maleno dijete dopušta da ga progoni zli kralj i da dijeli sudbinu izbjeglica. Svoju ljubav čini glavnom zapovijedi života: ,,Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim svojim srcem ... i bližnjega kao samoga sebe. - ,,Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!

Kada papa Franjo i službeni crkveni krugovi komentiraju trenutačnu migracijsku politiku, vole se pozvati na ovu glavnu zapovijed ljubavi. Kako ljubav prema bližnjemu ne poznaje granice, tako ne smije biti ni prepreka migracijama. Svim stanovnicima zemlje treba biti dopušteno da idu tamo gdje žele, nitko ne smije biti protjeran iz neke zemlje, svatko treba velikodušno jamčiti davanje državljanstva, tako da se ne stvara dvoklasno društvo.[1]

Takve poruke sviđaju se čelnicima Ujedinjenih naroda, budući da su u potpunosti usklađene s njihovom agendom: 10./11. prosinca će 195 zemalja članica UN-a potpisati novi ,,Globalni sporazum o UN-migracijama u kojemu se između ostaloga traži da svim migrantima treba omogućiti besplatan pristup socijalnom sustavu. Prema završnom izvješću koje je objavila Komisija Europske unije još uvijek ima puno mjesta u Europi. Umjesto trenutno oko 500 milijuna, očekuje se da će u Europi živjeti 3,8 milijardi ljudi. Njemačka npr. s 82,5 milijuna stanovnika treba primiti još 192 milijuna, Austrija dodatnih 67 milijuna, Francuska 423 milijuna.[2]

Bezgranično ludilo? Tko je moj bližnji?

S takvim izgledima za budućnost svakom današnjem trezvenom čovjeku naježi se kosa. Europa ne može preživjeti nekontrolirani masovni priliv. Je li zapovijed ljubavi suprotna zdravom razumu? Tko je uopće moj bližnji? Tako je jednom jedan pismoznanac pitao Spasitelja. Misli li se to na sve ljude ili samo one nama bliske, kako to govori sama riječ bližnji? Isus mu odgovara prispodobom o dobrom Samarijancu: bližnjemu u velikoj potrebi, kojemu se nađem na putu ili on meni, moram pomoći koliko god mogu, čak i ako je stranac, pa čak i ako je neprijatelj.

Ali što je s ostalima, onima koji su udaljeni ili onima koji nisu u velikoj potrebi? Kako se zapovijed ljubavi odnosi na sve ove? U današnjem vremenu ova kompleksna pitanja postala su vrlo aktualna i dosegla dramatičnu dimenziju! Na putu prema Europi dolaze desetine milijuna ljudi ili čekaju na dolazak. Jesmo li doista obvezni na ljubav prema bližnjemu prihvaćajući sve, pomažući svima, pozivajući sve koji god žele doći?

Časopis Christus Rex - br. 18



Dostupan je novi, 18. broj časopisa Christus Rex za mjesece listopad, studeni i prosinac 2018. godine. Tema ovoga broja su posljednje stvari na koje nas upućuje svršetak crkvene godine – blagdani Svih svetih, Dušni dan, posljednje nedjelje nakon Duhova, a na jedan način i nadolazeće vrijeme došašća koje je povezano i s pripravom na drugi Isusov dolazak. Časopis možete osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. te skinuti na sljedećoj poveznici.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:
fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj: 
Predgovor
Pakao i njegove muke
Malo je onih što su spašeni
Svetopisamsko utemeljenje čistilišta i njegove patnje
Raj – uživanje Božje slave
Dolazak antikrista i njegovo djelovanje
FSSPX ima blago u svojim rukama

U nastavku prenosimo predgovor poglavara našega Distrikta, p. Stefana Freya.

Dragi prijatelji, dobročinitelji i dragi vjernici!

Prije nekoliko godina morao se župnik jedne njemačke nadbiskupije pravdati pred svojim biskupom. Njegov grijeh: propovijedao je o paklu. Biskup ga je ukorio zbog ,,pastoralno neprimjerenoga ponašanja“ i zabranio mu da ikada spominje pakao u svojim propovijedima. ,,Ubuduće propovijedajte ono što se ljudima sviđa!“

Ovaj slučaj, kojega nam je sam župnik ispričao, nažalost nije pojedinačni slučaj. Od Drugog vatikanskog sabora ozbiljne i spasonosne istine o posljednjim stvarima, smrti, sudu i vječnoj muci su tabu tema. Žrtvovane su zlatnom teletu „aggiornamenta“. Takve se stvari više ne mogu zahtijevati od današnjih ljudi, izazivale bi samo pomutnju i odbijanje.

Ovaj novi ,,pozitivni pastoral“ obično ide zajedno s lakoumnim optimizmom sveopćega spasenja koji želi uvjeriti ljude da su svi sigurni i da imaju ulaznicu za nebo, kako se kaže, već u džepu. Evanđelje nije prijeteća, nego radosna vijest, ponavljaju poput mlinskoga kola.

Međutim, prešućuje se da evanđelje na koje se tako rado pozivaju u progresivnim krugovima, ne podržava tako nemarni stav prema životu, nego upravo suprotno. Naš božanski Otkupitelj četrnaest puta nas upozorava na strašnu opasnost od vječnoga prokletstva. Navest ćemo samo jedno mjesto: ,,Ako te oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga! Bolje je za tebe da uđeš s jednim okom u kraljevstvo Božje, negoli da te s dva oka bace u pakao, gdje crv njihov ne umire i oganj se ne gasi“ (Mk 9,47). 

Prorok nadbiskup Peruzzo i antiliturgijska revolucija koja je slijedila



Giovanni Battista Peruzzo, C.P., rođen je u Molareu u Italiji 14. srpnja 1878. godine. Zaređen za svećenika pasionista 13. siječnja 1901. godine. Poslije svoga ređenja propovijedao je u sjevernoj Italiji. Od 1901. do 1924. vodio je više od tristo apostolskih misija. Dana 18. siječnja 1924. imenovan je pomoćnim biskupom u Mantovi, Italiji i zaređen 10. veljače 1924. godine. 19. listopada 1928. imenovan je biskupom Oppido Mametine u Italiji. 15. siječnja 1932. imenovan je biskupom u Agrigentu, Italija. Podignut na naslov nadbiskupa (osobni naslov) 1952. godine. Tijekom njegove nadležnosti navodi da je formirao sto trideset i sedam novih župa i bio pastoralno aktivan u službi svom narodu. Bio je uključen i u reorganizaciju katekizma za djecu i odrasle. Posvećivao je pažnju pitanjima bogoslovije i društvenim pitanjima. Najveće njegovo zalaganje bila je briga za izbjeglice tijekom Drugoga svjetskoga rata. Umro je 20. srpnja 1963. kao nadbiskup u Agrigentu u Italiji i stoga nije uspio sudjelovati na cijelome saboru koji je završio 1965. godine. Bio je, međutim, od početka sabora poznat kao snažan pravovjerni glas u svojstvu člana Teološke komisije. Jedan ga je izvor citirao kao čovjeka koji je ,,ustao u borbi za pravovjernost.

Siromašni ljudi njegove biskupije duboko su mu se divili kao ,,vescovo dei contadini, ,,seljačkom biskupu. Nadb. Peruzzo koji je 1945. godine, neposredno nakon završetka rata u Europi, bio žrtvom ozbiljnog napada na život, umro je prije drugoga zasjedanja Drugoga vatikanskoga sabora, ali kada se suočio s konceptima predloženim u shemi Konstitucije o svetoj liturgiji i divljim liturgijskim idejama o kojima se otvoreno raspravljalo u auli tijekom prve sjednice (1962.), nije mogao šutjeti.

Riječi njegova kratkoga obraćanja saborskim ocima, kako je izvijestio prof. Roberto di Mattei, temeljene na dom Guérangerovim načelima antiliturgijske hereze upečatljive su u njihovoj proročkoj dubini i po tome koji su aspekti stvarno potrebni za posvećenje duša – a antiliturgijska revolucija nije jedan od njih.


29. listopada [1962.] podsjetio je biskup Agrigenta, nadb. Giovanni Battista Peruzzo, na početne faze antiliturgijskog pokreta u povijesnoj postavci poganskog humanizma [260], između kraja 15. stoljeća i početka 16. stoljeća. Govor nadb. Peruzza, kojega su progresivci ismijavali, zaslužuje da se prenese u cijelosti zbog mudrosti i predviđanja koje pokazuje.

U svom je govoru zvučao kao odjek upozorenja dom Guérangera koji je u 14. poglavlju svojih Liturgijskih ustanova snažno osudio načela koja stoje iza antiliturgijske hereze u kojima je prva karakteristika: ,,mržnja prema tradiciji, formulama , bogoslužju. [261]

Sv. Pio X. o promicanju gregorijanskoga korala


Venecijanski patrijarh živio je posve u duhu liturgije. Volio je svečane obrede bogoslužja. Da bi oni ipak za vjerski život vjernika i posebno svećenika bili plodonosni, treba ih pratiti uistinu sakralna glazba koja je po njegovom uvjerenju mogla uzdići duše Bogu.

Već kao kapelan u Tombolu i kao župnik u Salzanu trudio se ponovno privesti crkveno pjevanje i crkvenu glazbu njihovoj pravoj ulozi: da budu liturgijska molitva. U Mantovi se sa sigurnim vjerskim i umjetničkim osjećajem snažno založio za to da u kućama Božjim njegove biskupije nemaju pristup više nikakvi glazbeni uradci koji ne bi odgovarali duhu liturgije. Prema njegovom shvaćanju pripadala je takva glazba prije seoskim trgovima i kazalištima nego crkvi. U tome je vidio jedno obeščašćenje bogoslužja čiji obredi ipak trebaju uzdizati duh i poticati na molitvu.

Svetac je još bio biskup Mantove kada je u listopadu 1893. na poticaj mons. Callegarija, biskupa Padove, u biskupijskom kolegiju u Thieni održan kongres za crkvenu glazbu. Budući da je bio spriječen sudjelovati, ali je bio vrlo jako zainteresiran – jer radilo se ipak o inicijativama za reformu koja mu je toliko ležala na srcu – uputio je predsjedniku kongresa sljedeće pismo:

,,Neka se preporuča gregorijanski koral i pokaže način kako ga se može gajiti i približiti puku. Kada bi se ipak dalo postići da bi svi vjernici, kao što pjevaju lauretanske litanije i Tantum ergo, isto tako pjevali i nepromjenjive dijelove Mise: Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Agnus Dei. To bi bio u mojim očima najljepši uspjeh gajenja crkvene glazbe jer bi tada vjernici u liturgiji stvarno sudjelovali te bi se time promicala pobožnost.

Potom nastavlja:
,,Često si zamišljam da slušam u jednoj seoskoj crkvi kako tisuću glasova pjeva Anđeosku Misu ili psalme iz večernje. Neprestano začuđeno utvrđujem koliko me snažno potiče na pobožnost pjevanje naroda kod Tantum ergo, Te Deum ili litanija. To koralno pjevanje puno mi više pristaje od polifonih skladbi koje nisu dobro izvedene.“

Izvor: H. Dal-Gal, Der heilige Papst Pius X., Paulusverlag, Freiburg, 1952., str. 241-242.


P. S. Prošloga vikenda (16.-18. studenoga – prikladno uoči spomendana sv. Cecilije, zaštitnice glazbe, koji se slavi 22. studenoga) održan je kratki intenzivniji tečaj gregorijanskoga korala u Kapeli sv. Josipa u Zagrebu. Donosimo snimku sv. Mise u subotu (17. studenoga) na spomendan sv. Grgura Čudotvorca na kojoj su pjevači pjevali u sklopu ovih vježbi.


Dan kada je ,,uragan“ prodrmao obale Tibera


Donosimo članak prof. Roberta de Matteija koji s četrdesetgodišnjim odmakom doziva u pamet povijesno predavanje mons. Lefebvrea u palači Pallavicini u Rimu 6. lipnja 1977.

Mons. Lefebvre i princeza Pallavicini – jedan datum i jedan događaj koji su postali epohalna postaja za katoličku Tradiciju

Protječe četrdeset godina od tog povijesnog događaja: predavanje koje je 6. lipnja 1977. održao mons. Lefebvre u palači Pallavicini u Rimu na temu ,,Crkva nakon Koncila“. Smatram korisnim obnoviti uspomenu na taj događaj na temelju bilježaka i dokumenata koje čuvam. Mons. Marcel Lefebvre, osnivatelj Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. (1970.) je nakon svećeničkih ređenja 29. lipnja 1976., 22. srpnja iste godine, bio suspendiran a divinis. Među  opreznim katolicima postojale su, međutim, jake sumnje u kanonsku legitimnost te mjere i povrh svega se nije razumio stav Pavla VI. koji se činio da želi sačuvati svoje osude samo za one koji su ispovijedali da žele ostati vjerni Tradiciji Crkve. U toj atmosferi zbunjenosti je u travnju 1977. princeza Elvina Pallavicini (1914. - 2004.) odlučila pozvati mons. Lefebvrea u svoju palaču na Kvirinalu da bi saslušala njegove razloge.

Princeza Pallavicini je imala 63 godine i bila je udovica od 1940. od princa Guglielma Pallavicinija de Bernisa, koji je pao u svojoj prvoj ratnoj misiji. Unatrag mnogo godina živjela je u invalidskim kolicima zbog progresivne paralize, ali je inače bila žena neukrotivoga temperamenta. Oko nje bio je uzak krug prijatelja i savjetnika, među kojima i markiz Roberto Malvezzi Campeggi (1907. - 1979.), pukovnik Papinskih plemićkih čuvara u trenutku raspuštanja tijela (1970.) i markiz Luigi Coda Nunziante di San Ferdinando (1930. - 2015.), bivši zapovjednik talijanske mornarice. Vijest o predavanju, raširena u mjesecu svibnju, nije pobuđivala u početku zabrinutost u Vatikanu. Pavao VI. je smatrao da će biti lako uvjeriti princezu da odustane od svoje ideje i povjerio je taj zadatak jednom svom bliskom suradniku, ,,don Sergiju“ Pignedoli (1910. - 1980.), kojega je imenovao kardinalom 1973. Grimizni je nazvao princezu s ljubaznim tonom, informirajući se prvo o njenoj bolesti. ,,Drago mi je – primijetila je Elvina Pallavicini s ironijom – zbog ovog vašeg zanimanja nakon toliko vremena šutnje“. Nakon skoro sat vremena uobičajenih izraza pristojnosti stiglo je napokon kardinalovo pitanje: ,,Znam da ćete primiti mons. Lefebvrea. No hoće li to biti javno ili privatno predavanje?“. ,,U mojoj kući predavanje može biti samo privatno“, odgovorila je princeza. Kardinal je onda zaigrao na kocku: ,,Ne bi li bilo prikladno odgoditi ga? Mons. Lefebvre je učinio puno patnje Svetom Ocu, koji je jako tužan zbog te inicijative...“. Odgovor gospođe Elvine sledio je kardinala Pignedolija. ,,Uzoriti, smatram da u moju kuću mogu primiti koga želim primiti“. 

Tajna kako odgojiti djecu da bi se naučila poštovanju



Ravnatelj Akademije Bezgrešnog Začeća, o. Jonathan Loop, donosi nam u sljedećem tekstu promišljanja o važnosti poticanja duha poštovanja u našoj djeci.

Danas mi je dobri Bog dopustio još jednom prisustvovati ređenju nekoliko kandidata za svećenike Gospodina našega Isusa Krista. Na jedan način ova svečana prigoda najsavršenije predstavlja vrhunac djela kršćanskoga obrazovanja. Jer utiskivanjem svećeničkoga biljega čovjek dobiva priliku savršeno se suobličiti našemu Gospodinu Isusu Kristu koliko je to moguće pukome ljudskomu biću. Ostajući vjeran svomu milosnome stanju, on doista postaje drugi Krist ,,alter Christus, koji je – kao što objašnjava Pio XI. cijela svrha katoličke formacije.

U nekoliko proteklih mjeseci zajedno smo razmatrali različita sredstva kako bismo u mladim ljudima povjerenima vašoj brizi mogli razviti duh poštovanja koji je, kako kaže nadbiskup Lefebvre, ,,jedna od temeljnih stvari koje očituju katolički duh. Bilo da se radi o postupanju prema starijima, načinu na koji se netko ponaša za stolom ili ljubaznosti koju pokazuje prema bližnjemu, poštovanje i obzir koji iskazuje oslikava u kojoj mjeri netko sudjeluje u Kristovom naumu.

Ipak, najmoćnija sredstva koja su dostupna roditeljima i odgojiteljima nisu ništa drugo nego njihov osobni uzor i ponašanje kojim sami daju primjer svojim mladima. Obraćajući se mladima koji su bili voditelji formacije – i time odgovorni za mlađe dječake u internatu koju je vodio – Andre Charlier napisao je:

,,Duh voditelja formacije je duh vjernosti ovom idealu. On ne može imati utjecaja na one koji su mu povjereni, osim ako nije počeo ozbiljno raditi na sebi, što se pokazuje u njegovomu nastojanju da shvati što se to od njega traži. Svojom će osobnom vjernošću u drugima probuditi ideal kojemu trebaju težiti.

Ono što vrijedi za mladoga čovjeka koji nastoji usmjeravati mlađe dječake u školi, nadasve je primjenjivo za roditelje koji pokušavaju formirati djecu koja su povjerena njihovoj brizi.

Srednja škola za dječake ,,Notre Dame de La Salette“ (SAD)



Srednja škola za dječake Notre Dame de La Salette je tradicionalna katolička škola s internatom koju je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. osnovalo 2005. Nalazi se u SAD-u (savezna država Illinois). Srednja škola La Salette pruža snažno vjersko, akademsko i fizičko obrazovanje u moćnom katoličkom okružju i broji ukupno oko 100 učenika. Sljedeći videozapis pruža dojam o tom okružju i važnosti katoličkoga obrazovanja i odgoja radi očuvanja vjere i formacije iz koje će poteći buduća svećenička zvanja, kao i uvjereni katolički muževi koji će djelovati u svijetu za ponovnu uspostavu i obnovu Kristova Kraljevstva.


Naša teško bolesna majka Crkva


Gdje se nalaze uzroci drame?

Posljednjih tjedana su grozni skandali zlostavljanja povezani s homoseksualnim lobijem koji ide do samih vrhova crkvene hijerarhije, šokirali Crkvu u cijelom svijetu. Pukao je gnojni čir, postao je očit ponor užasa. Više se ne može poreći ono na što budni promatrači već dugo upozoravaju. Zapanjen, čovjek se pita kako je moguće da se unutar Crkve formiraju tiranske strukture organiziranog zločina zaštićene maskirnim sustavom prikrivanja, šutnje i laži.

Nažalost, izgleda da do sada mjerodavnim vlastima, prije svega Papi, potpuno nedostaje volja za rješavanje ove katastrofalne situacije. Šutnja pastira postaje sve više zastrašujuća. U suzbijanju smrtonosne bolesti svaki bi liječnik potrčao k pacijentu, postavio dijagnozu, poduzeo hitne mjere i potom tražio duboki uzrok bolesti da bi, ako je moguće, izliječio korijen bolesti.

Ali kod naše teško bolesne majke Crkve nema žurbe, ništa se ne kreće mjesecima, gdje svako čekanje samo pogoršava zlo. Pojedinačni glasovi odgovornih biskupa gube se u pustinji. Čini se da je u skandale uključeno previše visokih predstavnika Crkve.

Šutnja je samo jedna stvar. Kako je zlo tinjalo već desetljećima, veću težinu ima odbijanje temeljite istrage uzroka. Stroža pravila – koja se potom potkopavaju – postaju nedostatno suzbijanje simptoma, tako dugo dok se ne prodrije u bit stvari.

,,Male zablude na početku...

Jedna tako duboko ukorijenjena iskvarenost klera nije mogla nastati slučajno, nego ukazuje na ozbiljne uzroke, a oni nisu u moralnom području. Već više od 50 godina promatramo progresivno slabljenje moralnih načela koje ima svoje korijene u slabljenju vjere. Vjera i moral, istina i djelovanje nerazdvojno su povezani, potonji slijedi izravno od prvoga. Manipulacija istinom vjere neizbježno dovodi do relativizacije i iskrivljivanja božanskoga zakona i širom otvara vrata grijehu. Pojasnit ćemo to na tri primjera.

1) Suvremena teologija poriče ili zanemaruje činjenicu istočnoga grijeha i njegovih posljedica. Kajanje i mrtvljenje kao lijek za rane istočnoga grijeha postali su suvišni. Zahtjev za zdravim asketizmom bio je u bogoslovijama ozloglašen i potisnut kao povratak u mračni srednji vijek jer se sada kao novi ideali propovijedaju slobodno samoopredjeljenje i samoostvarenje. U početku je stajala zabluda u vjeri koja je na kraju cvjetnjak svećeničkih kreposti iskvarila u kanalizaciju nečistoće.

Radosni događaj od 1. studenoga 1970.



Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima dodatni razlog za radost na 1. studenoga, blagdan Svih svetih. Na taj dan je naime 1970. Svećeničko bratstvo kanonski utemeljeno, što je Sveta Stolica formalno odobrila samo četiri mjeseca kasnije.

Godina je 1971., datum 18. veljače. Kardinal John Wright, predstojnik Kongregacije za kler upravo je napisao pismo pohvale i odobrenja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. u svome kurijalnome uredu u Rimu.

To pismo stiglo je kao odgovor na zahtjev nadbiskupa Marcela Lefebvrea da Sveta Stolica službeno odobri Svećeničko bratstvo. Samo nekoliko mjeseci ranije prošle godine – 1. studenoga – utemeljenje Svećeničkoga bratstva (čiji je drugi naziv Službenici Isusa i Marije) potvrdio je mjesni ordinarij Fribourga, biskup François Charrière, isti prelat koji je snažno nagovarao nadbiskupa da pokrene djelo formacije svećenika.

Ovaj zahtjev koji je Kongregaciji za kler uputio bivši apostolski delegat u Africi (predodređen da postane bolje poznat kao ,,stjegonoša Tradicije“) bio je zapravo normalan postupak za priznanje oblika redovničke ustanove. No ono što je uza sve to izvanredno (i što otkriva Božju providnost čak usred pokoncilske krize) jest kako je brzo odgovor došao: samo četiri mjeseca nakon utemeljenja Bratstva 1. studenoga 1970.

Drugo izvanredno svojstvo u sklopu pisma odobrenja je počast koju je kardinal Wright iskazao novoj svećeničkoj družbi združenu s pohvalom i odobrenjem koje su mu dali drugi ,,ordinariji u različitim dijelovima svijeta“.

Puno značenje Providnosti koja je ,,požurila“ taj postupak kanonskoga priznanja (postupka za koji je često trebalo značajno duže) te istovremeno pružila izrečenu pohvalu koju je kurijalni ured izdao kao opravdanje toga čina, postalo je jasnim kako se modernistička kriza nastavila produbljivati u Crkvi. Jer samo nekoliko godina kasnije će prethodno pohvaljenu Bogosloviju FSSPX-a u Écôneu liberalni francuski episkopat optužiti kao ,,otpadničku bogosloviju“ kojoj nedostaje crkveno odobrenje.

Ta lažna optužba – u kojoj se prema potrebi zaboravilo da je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. imalo odobrenje iz Rima te je bilo živa grana Katoličke Crkve – pokrenula je val liberalnih progona protiv Svećeničkoga bratstva koji će kulminirati u nezakonitom pokušaju da ga se kanonski ukine, na što je nadbiskup Lefebvre odgovorio:

,,Osuđeni smo bez suđenja, bez prilike da se branimo, bez nužnog upozorenja ili pisane procedure i bez priziva.“ (Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, 20. pogl.)

No unatoč nepravednim progonima Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i njega samoga, nadbiskup Marcel Lefebvre nastavio je neovisno o svemu radosno – bez gorčine ili buntovništva – provoditi apostolsko poslanje koje je Bog od njega želio da čini u providnosti vremena u Katoličkoj Crkvi za svećeništvo i spasenje duša.


Pismo kardinala Wrighta o priznanju Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.

18. veljače 1971.

Preuzvišeni gospodine,

primio sam s velikom radošću Vaše pismo u kojemu Vaša Preuzvišenost izvješćuje o vašim novostima i posebno o statutima Svećeničkoga bratstva.

Kao što Vaša Preuzvišenost objašnjava, ova Družba koja je po Vašemu djelovanju 1. studenoga 1970. primila priznanje od preuzvišenoga Françoisa Charrièrea, biskupa Fribourga, već je prerasla granice Švicarske te ga nekoliko ordinarija u različitim dijelovima svijeta hvale i odobravaju. Sve to i posebno mudrost normi koje vode i ravnaju Družbom daju puno razloga za nadu o njezinom uspjehu.

Što se tiče Svete kongregacije, Svećeničko bratstvo će zasigurno biti sposobno ostvariti cilj koji je predstavio koncil [formaciju bogoslova] radi raspodjele klera po svijetu.

S poštovanjem, Preuzvišeni,
odano Vaš u Gospodinu,

John kardinal Wright, predstojnik

Izvor: http://sspx.org/