Christus Rex

Esto vir!


Nakon što iznesem definiciju jakosti i pokažem u čemu se sastoji disciplina, dotaknut ću se uloge odgoja prema nadbiskupu Lefebvreu u postizanju tih kreposti. Zatim ću razmotriti mane koje su tome protivne i kreposti koje su povezane s jakošću i disciplinom. To će nam dati neke praktične smjernice po modelu uzornoga čovjeka.

Definicija jakosti

Disciplina je samokontrola, unutrašnji red duše i tijela, koja je izvor izvanjskoga reda u stvarima i ljudima. Ona je plod dara mudrosti – „red je odlika mudrih i dara jakosti (,,Ja sam gospodar sebe kao svemira”, riječi su koje dramaturg Corneille stavlja u usta cara Augusta). Jakost ili hrabrost je jedna od četiriju stožernih kreposti; nju pomaže dar jakosti, jedan od sedam darova Duha Svetoga; njihov cilj je prevladati strah da bi se postiglo dobro koje je teško postići, bilo u vremenitom redu kao neko veće djelo, ili u duhovnom redu, poput svetosti i vječnoga spasenja.

Uloga odgoja i škole u postizanju tih kreposti

Te kreposti i darovi Duha Svetoga moraju biti stavljeni u praksu od ranoga djetinjstva, kod kuće ili u školi, ako ih se želi usvojiti da postanu trajne i ustaljene.

Maréchal Foch, vrhovni zapovjednik Savezničkih snaga za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, vidi u neumornom radu mladića izvor njegove samokontrole i samopouzdanja, osobito u vojničkoj vještini koja je njegova struka i koju je sam stekao u srednjoj školi u Metzu.

,,Ne vjerujte u prirođene talente! — Vjerujte u naporan rad!”, istaknuo je svojim studentima-časnicima. Naporan rad je taj koji stvara znanje, znanje koje se sastoji od dostojanstva profesionalca i njegove sposobnosti. To njegovo znanje, stečeno kroz neumoran rad, daje mu samopouzdanje koje mu omogućuje da donosi odluke, a da ne mora stalno pitati za savjet! A ta samouvjerenost utvrđuje upotrebu njegove sposobnosti da donosi odluke usprkos preprekama. Zbog toga mu možemo vjerovati.

Pobožni p. Cappello, poznati talijanski crkveni pravnik, u čiju su ispovjedaonicu u San Ignaciju hrlili pokornici, bio je također izvanredan u pouzdanosti svojega znanja i širini svojih praktičnih savjeta.

Znanje koje je Foch stekao bilo je ono koje mu je omogućilo da trenutno djeluje u mračnim danima žestokih neprijateljskih napada u proljeće 1918.: on je znao ne paničariti ili gubiti glavu, već je užurbano premjestio cijele trupe da popune praznine u vojničkim redovima i uspješno izvrše protunapad.

Nadbiskup Lefebvre vidi izvor samodiscipline u duhu žrtvovanja koji se usađuje u školama. On je u jednoj školi 31. ožujka 1982. izjavio:

,,Katolička škola”, rekao je, ,,je škola u kojoj učite sami sebe disciplinirati, u kojoj se naučite žrtvovati, jer nitko ne može biti katolik bez žrtve. Zašto se treba žrtvovati? Da bismo bili ispunjeni milosrđem i ljubavlju.

Stvoreni smo da ljubimo Boga, da ljubimo svoga bližnjega: to je cijeli Božji zakon. Nema drugoga zakona. U evanđelju se cijeli zakon može sažeti u ljubavi. Ali da bismo imali ljubav, moramo činiti žrtve. Ako sami sebe ne žrtvujemo, ne možemo se posvetiti, ne možemo se darovati.

Egoist koji misli samo na sebe nema ljubavi. Tako da se u katoličkoj školi učenici uče žrtvovati, disciplinirati: disciplinirati razum, disciplinirati volju, disciplinirati srce.

Vi učite disciplinirati svoj razum tako što primate istinu, tako što se podvrgavate istini u kojoj vas se poučava. Istinu nas poučavaju od najranijega djetinjstva dok ne završimo školu. Ovdje učite formirati svoj razum u skladu s istinom koju nas je učio naš Gospodin Isus Krist.

Također učite formirati svoju volju, disciplinirati svoju volju. Svi imamo mane, rođeni smo s istočnim grijehom i posljedice istočnoga grijeha ostaju s nama do naše smrti.

Tako da se moramo boriti protiv tih zlih sklonosti, tih zlih želja koje su u nama, i disciplinirati svoju volju, s Božjom pomoći, uz pomoć milosti. Zbog toga u školi imamo kapelu koja je srce, glavna građevina. Sve je usmjereno prema kapeli, prema našemu Gospodinu Isusu Kristu: On je naša Istina, On je naša snaga, On je naša ljubav.

Mane protivne jakosti i disciplini

Nedostatak obrazovanja, nedostatak prakse, nedostatak vježbe, jakosti i discipline otvaraju put strašljivosti i površnosti.

Umjesto hrabrosti susrećemo slabost u težnji srditosti (appetitus irascibilis). Težnja srditosti je duševna strast (passio), strast osjetnoga dijela ljudske duše. Strast srditosti želi teško dostižno dobro i teži za njime, dok požudna težnja (appetitus concupiscibilis) želi osjetno i ugodno dobro.

Nedostatak težnje srditosti uzrokuje strašljivost volje, nedosljednost u stavovima, kao i neodlučnost razuma koji umjesto da junački primjenjuje načela, traži rješenja i čini kompromise kada se suoči s protivnikom ili nedaćom.

Umjesto discipline ili samokontrole, nailazimo na ljutnju (koja je često reakcija slabosti), nered (kod osobe i u stvarima) i lijenost. Posljednja stvar, lijenost, ne sastoji se od toga da ništa ne radimo, nego da preferiramo manje koristan rad od korisnijega i potrebnoga rada.

Nailazimo isto tako na neurednost u odijevanju ili odjeću koja je protivna tjelesnoj čednosti. Usporedite stav i odjeću mladića 1917. onome iz 2017. i vidjet ćete gubitak muževnosti u jednom kratkom stoljeću, u cijeloj muškoj populaciji ove zemlje, zahvaljujući polaganom porastu ženskastih stavova i odjeće za mladiće.

Posljedice fizičke snage na snagu duše

Uloga je katoličke obitelji i katoličke škole da vježbaju djecu i tinejdžere u fizičkoj izdržljivosti: izdržljivosti kod umora, posta, bdijenja, hodanja, itd.

Noć provedena u molitvi ili jedan sat noćnoga klanjanja odlične su vježbe u fizičkoj izdržljivosti i pobožnosti. Škola održava svakoga tjedna satove tjelesnog odgoja (gimnastike) da bi naučila mladiće gipkosti i izgradila njihove mišiće. Svatko zna da su tjelesna snaga i raspoloženje pomoć za moralno raspoloženje.

Eugenio Pacelli, visok i vitak mladić, vježbao se u fizičkim vježbama kroz svoje djetinjstvo i tinejdžerske godine da bi ostao čvrstim. Trenirao je jahanje te je postao iskusan i neumoran jahač u utrkama po rimskoj okolici. Cijeli svoj život uvijek se trudio, bilo da je stajao, sjedio ili bio u sedlu, držati besprijekorno ravno s neumornom mišićnom tjelesnom disciplinom. Kao papa Pio XII. odmah je pobudio poštovanje svojih posjetitelja: ,,Piju XII. mogao si samo prići s velikim poštovanjem“, prepoznao je nadbiskup Lefebvre.

Prakticiranje samokontrole i urednosti

Dobri p. Barrielle, duhovnik Bogoslovije sv. Pija X. u Econeu, poučavao je bogoslove načelima urednosti koja će im kasnije biti vrlo korisna kada postanu poglavari svojih priorata, škola i distrikta.

Predao im je pet pravila fajolizma (po inžinjeru Fayolu, ne generalu Fayolleu koji je bio poražen 1917.). Ovako ih je p. Barrielle naveo:

Planirajte unaprijed: cilj i sredstva: mjesto, vrijeme, stvari, ljudske sposobnosti.
Organizirajte: korake, odgovorne osobe, isplanirajte pripremne sastanke.
Naređujte: donosite odluke, precizno organizirajte ljude.
Kontrolirajte: stvari, ljude, podsjećajte ih na njihove zadatke.
Uredski posao: pišite, telefonirajte, pohranjujte dokumente.

Evo nekoliko primjera koje nam je dao nadbiskup Lefebvre. Upravo se vratio s puta. Stavlja svoju torbu i kovčeg u svoju sobu i upućuje se izravno u kapelicu da izmoli krunicu sa zajednicom, iako je već izmolio petnaest otajstava sa svojim vozačem. „Dužnost prema zajednici ima prednost“. Nakon obroka rasprema svoje stvari i donosi svoje prljavo rublje u praonicu. Sljedećega dana proći će kroz svoju ogromnu poštu svojom spretnom i urednom rukom, odgovoriti na svako pismo srdačnom riječju, čak i ako je pismo prepuno uvreda.

Navečer će održati duhovni nagovor bogoslovima; čeka u točno vrijeme u podnožju govornice. Nakon Veni Sancte Spiritus sjedi skupljenih stopala, a da se nikada ne oslanja na naslon stolice. Smješta svoje zglobove na rub stola i govori (ponekad uz smiješak, zatim ozbiljno ako treba prekoriti) svojim sitnim, skromnim, ali jasnim glasom.

Njegova je reverenda jednostavna, bez vidljivih gumbi i zavezana u struku sa skromnim spiritanskim pojasom. Cipele su mu brižljivo ulaštene.

Vanjština i stav skromnoga svećenika, cijenjenoga i voljenoga vođe, bez upadljivosti, primjer su urednosti i samokontrole za njegove sinove, članove njegova Svećeničkoga Bratstva sv. Pija X.

Gdje je stekao tu disciplinu, tu unutarnju snagu? Sigurno od svoje obitelji, svoga oca koji je bio na čelu industrijskoga pogona, ali i od p. Henrija le Flocha, rektora njegove bogoslovije u Rimu, a konačno i u svome redovničkome spiritanskome novicijatu. Bio je dobro obrazovan i ostao je snažan čovjek, vir fortis, čija je krotkost prožela njegovu dušu i duše drugih ljudi. “Blagoslovljeni su krotki! Oni će posjedovati zemlju“. Drukčije rečeno, riječima dom Delattea: ,,Terram quam terunt, terram quam gerunt, terram quam sunt – zemlju kojom stupaju, zemlju kojom vladaju (njihovim podložnicima), zemljom koja jesu (njihove duše)“.

mons. Bernard Tissier de Mallerais


Izvor: sspx.org

Arhiva bloga

Glasnik: