Christus Rex

Mučeništvo časnih sestara iz Minska (II.)



Makrina i njezine kćeri bile su u Witebsku oko dva mjeseca kada je stigla zapovijed od Siemaszka da svaka od njih treba primiti 30 udaraca štapom dva puta tjedno. Michalewicz je taj broj povećao na 50. Ova mučenja su se odvijala u dvorištu samostana u prisutnosti Michalewicza, nekoliko raskolničkih svećenika, đakona, pjevača i svih cernica. Prisustvovalo je i mnogo naroda. Opatica o tomu udaranju govori ovako: ,,Pri svakoj prilici tražila sam dekret od Siemaszka i pročitala ga glasno svojim sestrama. Prije svega sam se sama ponudila da primim udarce. Nije bilo potrebe držati nas. Bile smo pritisnute Križem Kristovim. Kroz cijelo mučenje činilo nam se da gledamo na Gospodina privezanoga za stup i taj nam je pogled oduzeo sav osjet za bol. Osjećale smo samo jednu pravu agoniju, a to je zbog stanja golotinje na koje bi nas naši mučitelji uvijek sveli, ali pridružili smo naš sram uvredama koje je morao izdržati Isus. Nakon završenoga mučenja zapjevale smo Te Deum i onda bez trenutka odmora bile odvedene na rad. Staza po kojoj smo išle bila je zakrvavljena našom krvlju i često smo nalazile na našim tijelima komade mesa koji su bili otkinuti štapovima. Kada bi neku od nas slabost pritisla da padne, udarci bi je natjerali da ustane.

Nakon bičevanja se jedna od naših redovnica, Columba Gorska, onesvijestila za svojim kolicima, ali su je Michalewiczevi udarci prizvali u svijest. Pokušala je gurati kolica. Nakon prvoga koraka pala je mrtva... Druge dvije sestre, Suzannu Rypinsku i Colettu Sielawu su ova bičevanja ubila. Sestra Baptista Downar je spaljena živa u velikoj peći u koju su je zatvorile cernice nakon što su je poslale da priredi vatru. Sestra Nepomucena Grotoska je našla svoju smrt pod rukama raskolničke opatice koja joj je cjepanicom razbila glavu jer je nesretnica koristila nož da s poda makne malo katrana. Siemaszko je često opominjao Michalewicza zbog njegova neuspjeha da nadvlada "tvrdoglavost" bazilijanki. Stoga je ovaj bijednik, nakon što su bile oko dva mjeseca u Witebsku, smislio druge načine kako ih pobijediti. Dotada su naše sestre uživale utjehu i ohrabrenje zbog zajedničkoga suživota. Sada su bile rastavljene i smještene u četiri različita zatvora, svaki gori nego ona šupa. Opatica i osam njezinih kćeri bile su bačene u mračnu, hladnu i pljesnivu pećinu koja je ,,bila ispunjena crvima koji su ih uskoro prekrili od glave do pete, puzali u njihove oči, uši i usta. Svaka od njih je onda počela devetnicu za milost ustrajnosti. Jedina hrana koja je bila dopuštena opatici i njezinoj skupini kroz devet dana ovog iskušenja su bili ostatci povrća koje nisu pojeli crvi, druge sestre su dobivale svaki dan 200 grama kruha i dva decilitra vode. Svaki dan je Michalewicz posjećivao zatvore s izjavom odricanja za svaku sestru da potpiše. Pokušavao je stari trik predstavljajući svakoj od skupina da su druge potpisale izjavu. ,,Zašto onda“, nagovarao bi, ,,vi odbijate potpisati? Dođite, druge redovnice su se odrekle Rimske Crkve te su sada zadovoljne i slobodne, već sada piju svoju kavu. Potpišite djeco moja, kava vas čeka. Onda bi se okrenuo prema opatici: ,,Ne bi li bilo bolje, gospođo, da ponovno postanete opatica, nego da vas crvi živu pojedu?“. Kada je opatica odbila, prokazajući ga kao izdajicu, lažljivca i otpadnika, nagurao joj je šaku crvi i prljavštine u usta. Konačno su mučenice bile odvedene van da nastave svoj teški rad.

U početku 1839. Siemaszko je odlučio ,,posvetiti staru crkvu u Witebsku pravoslavnom bogoslužju, a kako je inzistirao da naše bazilijanke sudjeluju u obredu, odvedene su pred njega, a on je započeo izgovarati formulu odriješenja od njihovih grijeha, ali opatica je uzviknula: ,,Bog će se smilovati našim dušama bez Vašega odrješenja. Sada kada ste otpadnik, niste više naš pastir. Ne mislite dakle na naše duše, nego mislite na naša tijela i dajte nam nešto hrane jer umiremo od gladi!“. Prelat je samo nastavio prema vratima crkve i naredio stražarima da natjeraju redovnice unutra. ,,Oduprijele smo se svim silama, kaže opatica, ,,a sve sestre su bile pokrivene ranama. U naletu nadljudske snage uzviknula sam: "Sestre, u ime Isusa Krista, stavite svoje glave pod sjekiru", i zgrabila sam sjekiru koju je uplašeni radnik bio ispustio. Sve moje sestre su pale na svoja koljena i zaklela sam Siemaszka: Bio si naš pastir, budi sada naš krvnik! Kao otac svete Barbare, ubij svoju djecu! Naše glave se mogu otkotrljati u tvoj hram, naša stopala nas neće nositi. Udarcem svoje šake Siemaszko je učinio da sjekira padne iz moje ruke, oštrica je napravila duboku ranu u stopalu sestre Jakubowske. Tada mi je otpadnik zadao strašan udarac u usta i izbio mi jedan zub. Uzela sam ga i rekla: ,,Uzmi ga, čudovište jedno, i sačuvaj ga kao suvenir najljepšeg postupka svoga života. Stavi ga među dijamante koji pokrivaju tvoje kameno srce i sjati će više nego ijedan od tvojih dragulja zbog kojih si prodao svoju dušu. Tada se Siemaszko onesvijestio padajući u ruke svećenika koji su ga pratili, a redovnice su odvedene nazad na njihov rad. Michalewicz, koji nikad nije pio žestoko piće dok je bio katolik, sada je uvijek nosio čuturu rakije u svome džepu i bio je skoro neprestano pijan. Jedan dan nakon što je napustio svoje žrtve, pao je glavom u vodu i utopio se.

Jednog jesenjeg jutra 1840., dvije godine nakon što su stigle u Witebsk, bazilijanke su odvedene u dvorište gdje je bila postrojena trupa vojnika koja ih je čekala da ih odvede u Polock. Kao i u svom prijašnjem putovanju, redovnice su bila vezane lancima u parove na stopalima i rukama. Da stvar bude još gora, nije im bilo dopušteno ponijeti svoje drago raspelo jer im je rečeno da nisu dostojne nositi ga. Kroz dvodnevni marš mnogi seljaci su im htjeli iskazati ljubaznost, ali zid bajoneta je branio bilo kakvu komunikaciju s njima. Kada su stigle u Polock, smještene su u samostan koji je kao i onaj u Witebsku bio predan raskolničkim svećenicima i cernicama. U ovom zatvoru pronašle su 10 preživjelih bazilijanki od prijašnjih 25, druge su umrle od posljedica tretmana sličnoga onome kakav su i naše redovnice imale u Minsku. Nakon nekoliko dana dvije od njih koje su bile izgubile razum, umrle su u rukama opatice. Ove redovnice iz Polocka kao i one iz Witebska, odmah su prihvatile priliku da nastave pravilo poslušnosti i priznale su Makrinu za svoju poglavaricu. Nakon nekoliko dana pijani "protopop" koji je bio zadužen da ih čuva, otkrio je da su mještani imali naviku bacati kruh redovnicama. Zbog toga je maknuo cernice i njihove zatočenice u veliki samostan smješten u podnožju brda udaljenog oko pet kilometara. Ovdje su bazilijanke imale zadaću lomljenja kamenja (bez čekića, pomoću drugih većih kamenja), neke su imale zadaću izravnati dio brda na kojemu je Siemaszko namjeravao podići palaču. Kroz ljeto 1841. sedamnaest redovnica je poginulo u raznim nesrećama koje su raskolnički svećenici, koji su nadgledali radove, mogli spriječiti. Kada ih se molilo da nešto poduzmu, samo su odgovorili: ,,Neka zemlja proguta poljske pse!, a cernice su pljeskale takvoj presudi. Kroz jesen 1841. Siemaszko je opet osobno pokušao navesti bazilijanke da se pridruže raskolnicima, ali s jednakim neuspjehom. Nakon jednoga svoga neuspjeloga pokušaja, izbio je 9 zuba Makrini rekavši: ,,Naučit ću vas tko sam ja! Morate znati da smo Car i ja jedna osoba. Tada je pokazao papir potpisan "Nikola" na kojemu je bilo napisano: ,,Sve što je bilo učinjeno ili će biti učinjeno za napredak pravoslavne vjere od strane nad-nad-nadbiskupa (to bi značilo trostrukog nadbiskupa – osobita ruska fraza) Siemaszka, ja odobravam, potvrđujem i proglašavam svetim, svetim i jako svetim i zapovijedam da se nitko ne usudi odupirati mu se u bilo kojem slučaju. U slučaju bilo kakve opozicije, vojne vlasti će se odmah odazvati na zahtjev nad-nad-nadbiskupa Siemaszka za oružanu silu. Potpisujem ovu odredbu svojom vlastitom rukom. Pročitavši ovaj dekret, brutalni je prelat udario opaticu u lice te joj tako ozlijedio nosnu hrskavicu da više nikada nije jasno govorila. Onda ju je uhvatio za ramena, bacio na pod i gazio po njoj. Kada je ovaj razgovor bio završen, redovnice su bile izbičevane bez da se brojilo koliko su udaraca primile. Te noći je jedna žrtva bičevanja umrla u rukama opatice. Kroz proljeće 1842. jedna od redovnica, Seraphina Sczberinska, stara 72 godine, je umrla od udaraca bičem. Još dvije druge redovnice su umrle od istih posljedica. Vijesti ovih opetovanih bičevanja stigle su do ušiju jedne poljske plemkinje, žene starog generala koji je bio zapovijednik trupa u Polocku. Molila ga je da intervenira u korist bazilijanki. Par je stigao u samostan u trenutku kada je bičevanje trebalo započeti. Scena na koju su naišli je uzrokovala da žena generala padne u nesvijest. Na to je general jurnuo pred protopopa Wierowkina, pri tome mu istrgnuvši iz ruke Siemaszkovu zapovijed i povikao: ,,Bijedni pope, jesi li ti egzekutor ovih nevinih žena? Pop je odgovorio da on samo slijedi zapovijedi nad-nad-nadbiskupa, a general je onda dao sljedeću deklaraciju: ,,Ako to budeš dalje činio, objesit ću vas, a kada car čuje za moj postupak, možda će reći da sam lud, ali ćete u međuvremenu vi zasigurno biti obješeni. Redovnice su bile tako odvedene nazad u zatvor, a general je dao sto rublja protopopu da kupi hranu za izgladnjele redovnice, ali sve što su dobile od ovih sredstava bilo je malo kruha i soli. Bičevanja su sada prestala, a opatica je istaknula: ,,Generalova suosjećajnost je zasigurno rezultirala u velikom dobru za nas, jer je postala prilikom za još okrutnije patnje“. Spriječen u svome naumu, otpadnički biskup se odlučio za osvetu...

Biskup otpadnik se dosjetio strašne osvete za vrijeme raskalašene zabave koje su njemu u čast priredile cernice. Neka opatica Makrena opisuje Siemaszkov pokušaj: ,,Naredio je đakonima, notarima i svim svojim podložnicima da nas obesčaste na najgori mogući način. Pri tome je obećao rank "protopopa" svima koji bi izvršili zločin... Užasni čas – bio je to pravi pakao... Tko bi mogao izbrojati udarce, ugrize, razderotine? Tko bi mogao nabrojiti sve hule progonitelja? Pomoć koju smo primile od našeg Božanskog Zaručnika ih je razbjesnila. Kidali su nas svojim noktima, grizli su nas, a zatvor je bio natopljen našom krvlju. Dvije od naših sestara su bile izgažene do smrti, osmero sestara su iščupali oči, a njihova lica su bila unakažena i drugim načinima. Konačno su se čudovišta umorena (i neuspješna u pokušaju) povukla... Tada smo kleknule neke od nas, koje smo to mogle, zahvaljujući Bogu za ovu novu agoniju. Imala sam tri strašna ugriza na ruci, jedna strana moga tijela je bila tako otvorena da se mogla vidjeti utroba i glava mi je bila razbijena. Treća sestra je te noći umrla na mojim rukama... Siemaszko je odmah otišao. Idućeg dana je Wierowkin došao da makne trupla i da pošalje preživjele na posao. ,,Pogledajte“, rekao je, ,,kako Bog kažnjava vašu tvrdoglavost zbog odbijanja da pristupite našoj religiji!“. Cernice su također došle i hulile na isti način, ali nijedna nam nije dala ni gutljaj vode.“.

Proljeće 1843. je bilo prošlo kada su jednoga jutra naše mučenice bile odvedene u dvorište te prikovane u parove kao i prije. Poslane su na marš s uobičajenom stražom. Mislile su da je Sibir njihova posljednja postaja, a neke su uzviknule: ,,Tim bolje – patit ćemo više. Nakon toga su zapjevale pjesmu u čast svetoga Mihaela, ali nakon 12 dana marširanja stale su u Miadzioliju, malom selu u regiji Minska. Ovdje su stavljene pod nadzor nekih cernica koje su okupirale karmelićanski samostan. Odmah su bile poslane na sluganske poslove. U ovoj kući su bila dvojica bazilijanaca otpadnika koji su samo pogoršali jad naših redovnica. Znali su krasti lanenu robu namijenjenu za pranje i onda je davati Židovima u zamjenu za rakiju. Naše redovnice su snosile krivnju za gubitak. U zajednici su bile i dvije bogate novakinje iz Petrograda te se očekivalo veliko povećanje u prihodima samostana nakon njihovih zavjeta. Veliki jad i ogorčenost zahvatili su zajednicu kada su jednog jutra mlade dame najavila svoj trenutni odlazak iz samostana. ,,Ovo nije redovnička kuća, ovo je Sibir, rekle su. ,,Mi odlazimo, a Bog će vas kazniti. Naravno, naše redovnice su odmah bile izložene novim torturama. U jesen ove godine Siemaszko je opet iskazao svoju vještinu pokvarenosti, ali s istim neuspjehom. Sa ciljem da pripitomi ,,poljsku krv bazilijanki, kako se bio izrazio, naredio je da se naše redovnice trebaju ,,okupati u jezeru pokraj kojega se nalazi Miadzioly. Osim 8 slijepih, sve ostale redovnice su bile obučene u grube haljine koje su imale jedan rukav koji se služio kao okov za obje ruke. S jakom užadi oko vrata, žrtve su onda bile odvedene kroz selo do obale. Grupu je pratilo mnogo plačućih Židova i ovdje ne smijemo propustiti reći da je opatica često spominjala suosjećanje i praktičnu pomoć koju su Židovi uvijek pružali našim mučenicama kada bi se pružila prilika. Bilo je spremno nekoliko malih čamaca, u svakome su bila dva čovjeka. Jedna redovnica je postavljena iza svakoga čamca, a njezina dva mučitelja su držala kraj užeta zavezanoga oko vrata. Tada je "protopop" Skrypin, poglavar cernica u Miadzioliju, izjavio: ,,Ako ne prihvatite našu vjeru, bit ćete utopljene kao štenci“. Odgovor je bio: ,,Nikada ne ćemo napustiti Isusa Krista. Tada su čamci otisnuti u jezero dok voda nije došla do prsa žrtava. Opet ista prijetnja i isti odgovor. Došla je veća dubina i jadne redovnice su potonule ispod površine. Izvučene napola utopljene, a napola zadavljene užetom, čamci su se vratili s njima na obalu gdje je Skrypin ponovio svoja nagovaranja. Dobivši isti odgovor, povikao je drugim popovima: ,,Utopite ih!“. Židovi su plakali , popovi su se smijali, a cernice su s gornjega prozora samostana pljeskale svojim rukama od radosti. Tortura se ponavljala opet i opet, sveukupno kroz tri sata. Kada su napola mrtve žene natjerali natrag u svoje zatvore, mnogi uplakani Židovi su im bacali namirnice, ali ih okovane ruke nisu mogle uzeti. Provele su noć u svojim ledenim vrećama čime su njihove rane bile znatno pogoršane. Druga "kupka" je uslijedila nakon 3 dana i tako dalje dok nije izvršeno 6 takvih "kupki". U trećoj su se dvije redovnice utopile, u četvrtoj se jedna onesvijestila, a u petoj se ona također utopila.

Kroz sljedeću zimu, 1843.-1844., sedam je bazilijanki postalo krajnje nemoćno. Ovoj brojci treba pridodati onih osam oslijepljenih u Polocku i možemo zamisliti težinu brige koju je nosilo nekoliko relativno zdravih redovnica. Ovaj put je našim redovnicama bila dopuštena jedna usluga: bilo im je dopušteno skupljati drva iz susjedne šume te ložiti vatru. Snijeg je bio dubok, njihova stopala okovana, a udaljenost nije bila mala stoga te se nisu često mogle koristiti ovom povlasticom. Na kraju zime 1844.-1845. su samo četiri redovnice bile od ikakve koristi drugima. Tih četiri je nastavilo šivati kadgod bi se ukazala prilika te su mijenjale svoje proizvode za hranu koju su im potajno donosili prijateljski Židovi. U ožujku 1845. opatica je počela pomišljati bi li ipak bijeg bio moguć. Nesretnice su bile stotine kilometara od granice u srcu puste i neprijateljske zemlje. Bile su slabe, slabo odjevene i bez novaca. Makrina se konzultirala s troje svojih kćeri koje su bile u još relativno dobru zdravlju. One su ju čvrsto nagovarale da pazi na priliku i neka u Božje Ime pokuša. Sigurno se činilo okrutnim napustiti slijepe i nemoćne sestre, ali ako bi samo mogle objaviti civiliziranome svijetu što je Rusija radila u ovome hvaljenome 19. stoljeću, ne bi li se onda stanje ovih patnica barem malo poboljšalo? U svakom slučaju je nada za slobodom ušla u njihove duše i ovladala im. Providnost im je bila blagonaklona. 29. ožujka je bio imendan protopopa Skrypina, a njegova uobičajena proslava je bila trodnevno bančevanje, u kojemu su sudjelovali svi popovi, đakoni, "pojci", stražari i czernice. Na treći dan ovogodišnje proslave vladala je totalna opijenost. Oko ponoći su četiri redovnice uspjele podići drvene trupce tako da se jedan kraj naslanjao na vrh zida koji je okruživao samostan. Tu se opatica popela i našla se deset metara iznad snijega na dnu. Napravivši znak križa, skočila je u slobodu. Slijedila ju je sestra Eusebia Wawrzecka, onda sestra Clotilda Konarska koja je izgubila oko u Polocku. Sestra Irena Pomaracka se nije pojavila, a ostale su počele strahovati. Odjednom je skočila kraj njih pokrivena teškim kaputom kojega je uspjela oduzeti zaspalome vojniku. Nakon što su otresle snijeg kojim su bile pokrivene, redovnice su otišle u nedaleko udaljenu ruševnu kapelu. Tu su molile noćne molitve. Onda su se razdvojile, moleći Nebo da barem jedna od njih stigne do nogu Kristova namjesnika da tamo iznese jauke naroda mučenoga za svoju vjeru. Naroda koji glasno traži povratak svojih pastira koji su tada umirali u zatvorima ili jaukali u snijegovima Sibira. Ne znamo je li uspjelo trima ostalima redovnicama izbjeći rusku policiju, ali nakon lutanja od tri mjeseca u šumama Litve, pateći od gladi, hladnoće i žeđi, konstanto bivajući progonjena od vojnika i pasa, opatica Makrina je stigla do pruske granice i konačno je kleknula pred noge Grgura XVI. u listopadu 1845. Što se tiče redovnica koje je ostavila, opatica je poslije saznala da su dvije umrle nekoliko dana nakon njihova bijega, a da su ostale premještene u bolnicu nakon mnogo Siemaszkova otpora koji je inzistirao da prije toga prime pričest od strane raskolničkoga svećenika. Kada nije uspio iznuditi ovaj kompromis, otpadnik se složio s premještajem u bolnicu pod uvjetom da nijednomu katoličkomu svećeniku ne bude dopušten pristup, a vlast mu je to obećala.


Izvor: vlč. Reuben Parsons, Studies in Church History, V. sv., I. dio

Arhiva bloga

Glasnik: